1.Svibnja – prilika za produženi odmor

 

1.Svibnja praznik rada odnosno prilika za odmor ,dan kada nam je opravdano ostati kod kuće i bar na jedan dan zaboraviti svakodnevni teret i napor. Jer ipak te trenutke odmora smo “zaslužili“ i trebamo biti „zahvalni“ državi što nam je to „omogućila“.Mnogi praznik rada ovako doživljavaju neki čak misle da je to praznik koji potječe iz bivšeg sustava.

 

Piše: Anđela Krivić/HSPF.info


 

 

Upravo suprotno to nije dan odmora već dan borbe i elementarnog humanizma. Danas je dan kada se moramo sjetiti stoljetne radničke borbe one koja je današnjim radnicima uspjela osigurati neka od temeljnih radničkih prava kao što su kraći radni dan, bolje uvjete rada kao i kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu.

 

Povijest međunarodnog praznika rada

 

Obilježavanje praznika rada seže još u drugu polovicu 19 stoljeća. Izvorno se veže uz Haymarketški masakr koji se zbio 4. Maja 1886. Tada je oko 180 policajaca došlo raspustiti radničku skupštinu koja se održavala na Haymarket trgu u Chicagu kao odgovor na policijsku brutalnost prethodnih dana.

 

Cijela priča počinje sa borbom radnika za osmosatno radno vrijeme. Australski radnici su još 1856, 21. travnja odlučili zaustaviti strojeve kao znak protesta i borbe za svoja prava. Borbu za osmosatno radno vrijeme ubrzo su prihvatili i Američki radnici, te su odredili da bi njihov dan protesta trebao biti Prvi Svibanj ( eng. May Day). Tako je Prvog Maja 1886 oko 200 000 radnika i radnica u Chicagu napustilo svoja radna mjesta i krenulo u marš ulicama zahtijevajući osmosatno radno vrijeme kako bi njihov život bio organiziran po principu „8-8-8“, odnosno 8 sati za rad, 8 sati za odmor i 8 sati za njihovo slobodno vrijeme.

Štrajku su se pridružili i radnici i radnice tvornice McCromick Harvester Works. Poslodavci su odlučili da 3. Svibja štrajku treba doći na kraj te su poslali svoje „razbijače štrajkova“ na radnike. Kada su razbijači došli nastao je sukob između njih i radnika te je intervenirala policija ubivši četvero radnika i ranivši mnoge.

 

Kao odgovor na ovaj događaj 4.Svibnja, radnički aktivisti sazvali su za 20:30h mirnu skupštinu na Haymarket trgu gdje se trebalo raspravljati o daljnjim tokovima borbe i o odgovoru na akcije policije. Oko 22h kad je skup bio pri kraju došla je policija sa zahtjevom raspuštanja skupštine no tada je netko iz gomile, u kojoj je preostalo oko 200 ljudi, bacio bombu ubivši jednog i ranivši nekoliko policajaca.

Policija je uzvratila paljbu i ubila još sedmero svojih policajaca i gomilu radnica i radnika. Ispitivanja koja su poslje provedena potvrdila su da su policajci umrli od „svojih“ metaka, a i oni ozlijeđeni su također ranjeni tim istim metcima. Do danas nitko nije utvrdio točan broj ubijenih radnika.

 

Nakon događaja uhićeno je devetoro anarhista i radničkih aktivista, no jedino je puštena Lucy Parsons. Suđenje ovim aktivistima bilo je namješteno i puno kontradikcija, a nikad se nije našao ni jedan dokaz koji bi upućivao da su bombu bacili optuženi. Počinitelj nikada nije uhvaćen. Naprotiv, mnogi od optuženih nisu tada ni bili nazočni na mjestu događaja. No njima se nije sudilo radi ubojstva već radi toga što su bili aktivni , radi toga što su se borili za svoja prava. U optužbi je pisalo da su oni osuđeni radi svojih govora i pamfleta koji su nadahnuli štrajk koji je kulminirao ubojstvom policajca. Prilikom čitanja presude sudac je rekao: „Osudite ove ljude, neka budu primjer drugima, objesite ih i spasite naše institucije!“. Od osmero osuđenih četvoro njih (Albert Parsons, Adolph Fischer, August Spies i George Engel) obješeno je 11. studenog. 1887. Louis Lingd izvršio je samoubojstvo uoči vješanja, Michael Schwab i Samuel Filden osuđeni su na doživotnu robiju a Oscar Neebe na 15 godina zatvora.

 

U čast ovim žrtvama i ovom događaju , koji su kroz svijet prenijeli marljivi aktivisti, ponajviše Lucy Parsons, Prvi Svibanj počinje se diljem svijeta slaviti kao Međunarodni dan radnika i radnica.

Iako je ovaj dan nastao kao borba radnika za osmosatno radno vrijeme, on nije izgubio na svojoj važnosti, jer on će ostati središnji dan radničkog pokreta dokle god se u svijetu krše radnička prava i izrabljuje radnička klasa. Na spomeniku žrtvama Haymarketškog masakra upisano je „Doći će dan kada će naša šutnja biti močnija od vašeg blebetanja!“

 

Danas je došao dan kada bi se trebali prisjetiti, a isto tako se i probuditi jer smo zapali u stanje totalnog pasivizma. Nije na nama da samo pasivno promatramo i ležimo prisjećajući se slavne radničke borbe. Mnogo toga nam je još za učiniti da ta njhova borba i trud ne bi bili uzaludni. Mi smo tu sada i trebamo djelovati. Jer ova zemlja nije naša dobili smo je ja na čuvanje od naših predaka da je čuvamo za nova pokoljenja.

Na nama je da se brinemo za nas a tako neposredno i za nju. Pojedinac može učiniti malo, al kada se više pojedinaca udruži to znači puno.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara