20. obljetnica Daytona: Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država

mirjana_kasapovic

Prof. dr. sc. Mile Lasić:

Dayton for ever
(ili sve je isto k’o i lane, k’o i prije 20 godina)

Od 26. kolovoza do 21. listopada 2007. godine, banjalučki dnevni list „Nezavisne novine“ objavile su (i u printanoj i u formi online feljtona u 57 nastavaka) neveliku knjižicu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232).

Knjiga je objavljena povodom 10. obljetnice “mirovnog sporazuma” u Daytonu i može se pronaći i čitati  – i povodom 20. obljetnice Daytonskog, zapravo Pariškog okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – na web-u i bez mojeg posredovanja u cijelosti, ili kupiti u svakoj dobroj knjižari i u miru studirati, jer ona takvo što i zaslužuje. U mojem razumijevanju, naime, ona je još uvijek i najbolja analiza i najbolja preporuka za razrješenje bosanskohercegovačke postdaytonske drame, samo što u BiH i u okruženju malo tko razumije o čemu se u ovoj knjizi uopće radi.

O knjizi ugledne politologinje Zagrebačkoga sveučilišta su se odmah po objavljivanju, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, bez pažljivog iščitavanja i razumijevanja gorkih istina koje knjiga sadrži. HDZ-ovi Hrvati su je s oduševljenjem prihvatili, mada ne i ocjene o tomu što je bila “Herceg Bosna”, dok su je Bošnjaci (i Bosanci) aprirori diskvalificirali, samo bi tek tu i tamo poneki profesor pokušao osporiti njezine nalaze, služeći se klasičnim, mada neadekvatnim liberalnim teorijama koje zanemaraju pozicije novog liberalizma i potrebu upravljanja razlikama u multikulturalnim i multinacionalnim društvima (i posebice u postratnoj BiH) putem konsenzualnih i/ili konsocijativnih formi političke kulture.

Autorica je i osobno prošla k’o bosa po trnju: stigmatizirana je nerijetko vrlo prosto od onih koji se nisu potrudili barem informirati o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija o multikulturalnom građanstvu i liberalnom nacionalizmu (W. Kymlicka), ili od onih koji ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i bilo kakvu potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart), to jest onih koji nerazumno govore o prokletstvu „etničkog principa“ u višenacionalnoj BiH i ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), te se svim time voljno, eksplicitno, ili implicite opredjeljuju za metode majorizacija ili asimilacija i nasilnih integracija, u konačnici ništenja manjinskih identiteta. Najgore je što se još busaju u njihova tobož patriotska prsa.

Uhu njihovih etnonacionalističkih i pseudograđanskih političkih pokrovitelja je, naravski, takav pristup muzika, a njima je profitabilno: sva su im vrata otvorena ako su pristali na logiku tzv. poželjnog glasa. Dakako, time oni nisu gori od onih koji služe istoj logici u srspsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj  interpretaciji. Samo nijedno od toga etično i nije više znanost, nego tek jeftina ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele samo različitim metodama ostvariti poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija u Zemlji i okruženju, kao pretpostavke za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i indidividualnih i kolektivnih prava.

Doživio sam po povratku “u zemlju zarobljenog uma” (kako sam naslovio jednu moju knjigu) i to na više tobož znanstvenih konferencija da mi učene kolege kažu u lice – onaj tko se zalaže za konsocijaciju nije demokrata, jer je konsocijativizam neprijatelj parlamentarne demokracije. Dok je još uopće imalo smisla susretati se i razgovarati, u što više ne vjerujem, pokušavao sam pojasniti kako je konzensna kultura, čija je konsocijacija metoda u podijeljenim društvima, najsuptilnija forma političke kulture. Uzaludno.

Blaženi u neznanju i dalje bezočno tvrde da BiH i nije višenacionalna država, pa čak da u svijetu nije nikad ni bilo višenacionalnih zajednica. Njih je, dakako, bilo ili  ih ima na desetine, ali se ovakvi profesori, ti karikuturalni „namicatelji znanja“, ne mogu više promijeniti, što je i svejedno nakon što su zatupili generacije mladih ljudi u zemlji „zarobljenog uma“, negirajući i ono što je njihova zemlja bila i što jeste i što eventualno može biti.

Uzalud sam se trudio afirmirati i pristup kako poštovanje individualnih ljudskih prava podrazumijeva poštivanje prava na kolektivni identitet, kao i njihovu zaštitu, što je obveza pravne države, odnosno „političke zajednice“ bilo jednonacionalne, ili višenacionalne države kakva je BiH, ili integracija kakva je EU. Iz svih ovih uzaludnosti, pak, je i proistekla odluka da povodom 20. daytonske obljetnice ne sudjelujem na namještenim, tobož znanstvenim konferencijama s unaprijed postavljenim ciljem: opravdati dominantne narative i politike pojedinih političkih i kulturnih središta.

Kao netko tko ne umije pjevati u horu, odbio sam brojne ponude, te se 20. obljetnice Daytona dotakao tek vrlo suzdržano u razgovoru za reviju Bosne Srebrene „Svjetlo riječi“ (No.392, studeni 2015.) i nešto manje suzdržano u audio intervju za Radio Free Europe (17. 11.2015.). K tomu postavio sam na vlastitu web stranicu izlaganje profesora Daniela Serwera na nedavnoj prigodničarskoj konferenciji u Washingtonu, kako bi se iz njegove „54 točke“ vidjelo u čemu su griješile SAD u pristupu BiH u proteklih četvrt stoljeća. Iz Serwerovih opservacija je vidljivo, nažalost, da će SAD poslije tri napravljene greške u postdaytonskom periodu, koje prof. Serwer časno priznaje, američka administracija počiniti i sljedeću – dakako, ako se budu slijedile Serwerove preporuke – miješajući se u proces približavanja BiH ka EU na način da suspendiraju ustavne položaje entiteta i kantona, što je ne samo pogrešno, nego i vrlo opasno…

***

U mojem razumijevanju profesorici Kasapović (rođenoj u BiH, što nije nevažno, dapače) se ovom knjigom posrećila prije 10 godina ponajbolja analiza društvenih i političkih neprilika u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, koju nažalost nitko nije razumio kako treba, pogotovu je nije operacionalizirao u politički program, što bi bilo korisno za sve.

Nisu, naravno, ni oni Hrvati koji, kao, predstavljaju sve Hrvate, jer bi – da jesu – shvatili već da se radi o nužnosti doslijednog zalaganja za pravo političkog predstavljanja svih oformljenih nacija, pri čemu je posve svejedno tko je kojeg identiteta ako je biran na legalan način, te da se ne smije skakati sam sebi u usta time što se traži „jedan čovjek – jedan glas“ čim si u većini, a konsocijacija kad si u manjini. Temeljem toga bi mogli naučiti da je institucionalna jednakopravnost sve, dok su teritorijalizacije puke forme upravljanja razlikama, pri čemu se mora težiti i racionalnom organiziranju i upravljanju…

U sjajnom predgovoru i u šest poglavlja ove knjige (1. Uvod: Je li BiH suverena država ?; 2. Teorije i obrasci konsocijacijske demokracije; 3. Konsocijalizam u Bosni i Hercegovini: povijesne pretpostavke i oblici; 4. Bosna i Hercegovina kao ustavna konsocijacijska demokracija; 5. Nedostaci konsocijacijskog modela u Bosni i Hercegovini: Zašto ne funkcionira demokratska država ?; 6. Zaključno razmatranje: Ima li izgleda za demokratsku državu ?) je najvrijednije,  po mojem mišljenju, što je ponuđen kritički osvrt na relevantnu literaturu koja se bavi multikulturalnim društvima i upravljanjem razlikama u njima temeljem učenja tzv. liberalnog nacionalizma. Vriejdno je pomena i sve ono što se nudi kao prilog razumijevanju povijesnog razvoja BiH, uključujući i ljekovite metode koje bi mogle spriječiti da BiH ostane za sva vremena „podijeljeno društvo i nestabilna država“, odnosno (polu)protektorat velikih sila, to jest “failure state” – država sklona padu, govoreći Fukuyaminim rječnikom.

No, i ova važna knjiga je ostala „temeljito nepročitana“, i njezine preporuke su ignorirane i bit će ignorirane i dalje. Studija je unatoč tomu iznimno relevantna, jer kao na dlanu pokazuje da je krajnje vrijeme složiti se oko modela suodlučivanja u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, koji bi u osnovi trebao biti i konsocijativan i federalistički model, te u simbiozi ovih mogućnosti onaj i onakav koji je nekim drugim europskim konsocijacijama (i ne samo europskim) pomogao da iz faze nestabilnosti dospiju u fazu stabilnih demokracija (primjerice u Nizozemskoj, Austriji i Švicarskoj).

U tim se zemljama danas primjenjuju uglavnom federalističke metode upravljanje razlikama (nacionalnim i regionalnim), one su stabilne i uzorite demokracije, dok se u BiH još uvijek raspiruju strahovi od onih drugih: kod hrvatskih i srpskih zajednica od preglasavanja i iščeznuća vlastitog identiteta, a kod Bošnjaka od cijepanja ili iščeznuća BiH.

Dakako, nema potrebe reinterpretirati profesoricu Kasapović, nego pažljivo oslušnuti što nam izravno poručuje, barem na izabranim uvodnim stranicama njezine knjige. Ako je tko uistinu „ustavni patriota“ u ovoj zemlji, bilo bi krajnje vrijeme da se napregne razumjeti njezinu implicitnu sugestiju kako je budućnost BiH u konsocijacijskoj demokraciji, ili će završiti u slijepoj ulici truljenja i propadanja kao kolonijalni protektorat stranih sila.

Uostalom, nije ni konsocijacijska ponuda u BiH za vječita vremena, upozorava autorica mudro, dok je njezina alternativa nikakva demokracija. Uzdržat ću se od eksplikacije, ali moram barem spomenuti pojmove “demokratura” i neuspjele i obrnute tranzicije, jer dobro oslikavaju našu stvarnost, koja će takvom i ostati sve dok naše političke kvazi-elite budu nedorasle zahtjevima odgovorne konsocijativne demokracije …

Priređujući ove izvode konsultirao sam prvo izdanje knjige profesorice Kasapović (u nakladi Političke kulture iz 2005.), pa sam izabrao temeljem tog uzdanja sa stranica od 13. do 31. ono što govori u prilog i autorici i ovoj knjizi, a neupućene prosto tjera uzeti cijelu knjigu u ruku. Mogao sam ispoštovati i način obilježavanja i naslovljavanja u ovoj knjizi, sve izuzev prenošenja fusnota i dragocjenog popisa literature na samom kraju knjige. S njim u vezi treba reći da je dragocijen za sve one koji vjeruju u smisao poštovanja oformljenih identiteta i upravljanje razlikama u podijeljenim društvima i u nestabilnim državama.

A na samom kraju, kazat ću, molim kolegicu Kasapović da prigodničarski post primi na znanje kao priznanje, ali ako ima nešto protivu neka se jednostavno javi na adresu u rubrici Kontakti na ovoj web stranici, pa bi „post“ bio skrajnut, to jest završio kao „trash“, što bi bilo šteta.

Studentima i kolegama profesorima, kao i svim radoznalcima ostaje preporuka: čitajte ovu mudru knjigu …

Mostar, 20. studenog 2015. godine

***

Prof. dr. sc. Mirjana Kasapović:

Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država

I. UVOD: Je li Bosna i Hercegovina suverena država?

Mirovnim sporazumom o Bosni i Hercegovini, koji je dogovoren 21. studenoga 1995. godine u Daytonu i potpisan tri tjedna poslije u Parizu, bila su utvrđena dva temeljna cilja: zaustaviti vojne sukobe i uspostaviti trajni mir, te obnoviti državu kao održivu demokratsku političku zajednicu. I dok je prvi cilj postignut, ostvarenje i ostvarivost drugog cilja predmet su stalnih znanstvenih i političkih prijepora. Odgovori na pitanje je li Bosna i Hercegovina suverena država i je li uopće moguća kao samostalna demokratska država obojeni su kako krajnjom skeptičnošću, tako i naivnom optimističnošću. U međunarodnim znanstvenim krugovima prevladavaju ocjene kako se nakon svršetka ratnih sukoba Bosna i Hercegovina nije uspjela konstituirati kao suverena demokratska država. Tu ću postavku potkrijepiti nekolicinom iskaza koji dobro predstavljaju glavni pravac razmišljanja o toj temi.

U politološkoj literaturi koja se bavi poredbenim istraživanjem postkomunističkih država istočne Europe Bosna i Hercegovina obično se ni ne proučava kao zasebna država. Tvrdi se da ona nije suverena država, budući da `nakon 1995. opstoji samo zahvaljujući masivnoj intervenciji Zapada` te se nalazi pod stvarnim protektoratom država NATO-a pod vođstvom Sjedinjenih Država. Uz to, ona nije ni cjelovita država jer središnja vlast ne kontrolira polovicu svoga nominalnog teritorija i stanovništva koje živi na njemu (Pridharn i Gallagher, 2000.). Premda se međunarodna zajednica nadala da će nakon potpisivanja mirovnog sporazuma nastati ujedinjena, demokratska, multikulturna, ekonomski zdrava, dekriminalizirana i održiva država, teško bi bilo dokazati da je Bosna i Hercegovina jedinstvena politička cjelina i da funkcionira kao suverena država u uobičajenom značenju tog pojma. Umjesto toga, nastala je `segmentirana država` (Cohen, 1995), odnosno `podijeljena država` pod protektoratom NATO-a i OESS-a (Crampton, 2002; White, Batt i Lewis, 2003; Morton i dr., 2004; Naimark i Case, 2005.), koja je uz to i vrlo `fleksibilno dizajnirana` (Reynolds, 2002.). Njome predstavnici međunarodne zajednice sve više upravljaju prema `trustovskom modelu`, kratkoročno žrtvujući državnu suverenost ne bi li time nastale pretpostavke za izgradnju dugoročno samoodržive države. Posljedica je te strategije stvarna zamjena domaće vlasti međunarodnom silom (McMahon, 2004.). U blažim formulacijama konstatira se da Bosnom i Hercegovinom vlada visoki predstavnik međunarodne zajednice kao `nekom vrstom poluprotektorata` (Almond, 1997.) ili da državna vlast u njoj funkcionira samo `pod velikim pritiskom predstavnika međunarodne zajednice` (Blondel i Muller-Rommel, 2001.). Stanje je, pak, dosad najtežim ocijenio Frances Fukuyarna, koji Bosnu ubraja u skupinu `slabih i propalih država` zajedno sa Somalijom, Haitijem, Kambodžom, Kosovom, Ruandom, Liberijom, Sierra Leoneom, Kongom i Istočnim Timorom. Slabost države općenito se očituje u nesposobnosti da planira i provodi zakone i političke odluke, da učinkovito upravlja, da osigura odgovornost i transparentnost javnih institucija, te da suzbija kriminal, mito i korupciju. Slabe su države najveći problem međunarodnog poretka zato što krše ljudska prava, izazivaju humanitarne katastrofe, uzrokuju masovno iseljavanje, napadaju susjede i pružaju utočište teroristima. Međunarodna je zajednica stoga prisiljena stalno intervenirati, a katkad i preuzeti upravljanje slabim državama. Fukuyama ističe da je upravo u Bosni međunarodna zajednica `prestala biti apstrakcija` i postala `djelatna vlada`, koja je uvela mir u zemlju, ali nije uspjela stvoriti samoodrživu državu.

Ni domaći autori ne klone se ocjene da je Bosna i Hercegovina država pod međunarodnim pokroviteljstvom ili starateljstvom. To se potkrepljuje vojnim, ekonomskim i političkim činjenicama. Mir u zemlji održavaju međunarodne vojne snage. Zemlja preživljava zahvaljujući inozemnoj ekonomskoj pomoći, a stanovništvo je razvilo ovisnički i parazitski mentalitet. Međunarodni akteri dizajnirali su politički poredak i imenovali na važne javne položaje svoje predstavnike. Zemljom stvarno vlada visoki predstavnik međunarodne zajednice, koji ima zakonodavne ovlasti jer može donositi `konačne i obvezujuće odluke`, kao i `privremene mjere`, kojima može staviti izvan snage zakonske odluke usvojene u parlamentu; on je i `konačni autoritet` u tumačenju civilnog dijela Mirovnog ugovora, a njegov je ured glavno središte političke moći. Trojica od devet članova Ustavnog suda strani su državljani koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Strani je državljanin i guverner Središnje banke, kojeg imenuje Međunarodni monetarni fond (MMF). Pučkog branitelja, ombudsmana za ljudska prava, imenuje Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Osam od 14 članova Doma za ljudska prava imenuje Vijeće Europe itd. Nesuverenost i ovisnost države o međunarodnoj zajednici očituju se i na simboličnoj razini, pa se novčana jedinica naziva konvertibilna marka. Stranci su tužitelji, suci, pisci ustava i zakona, dizajneri državnih simbola, od zastave do registarskih pločica na automobilima (Papić, 2001.).

Znanstvene analize ne ostaju samo na tvrdnji da Bosna i Hercegovina ne postoji kao suverena država, nego se dovodi u pitanje i sama mogućnost njezina postojanja kao samostalne države. `Nema nikakvog svjetla na kraju bosanskog i kosovskog tunela`, tvrdi Gale Stokes (2005.) jer `nitko nije izložio održivu dugoročnu viziju ili plan koji bi rekao kako bi mogao izgledati stabilan ishod ili kako i kada će se sadašnje okupacijske snage (ili mirovne ako vam je draže) povući`. Skeptične prognoze polaze, eksplicitno ili implicitno, od postavke da ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici, te da takav konsenzus nije moguće ni stvoriti. Drugim riječima, nema minimalne suglasnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba o temeljnim vrijednostima i normama zajedničkog života, koja je osnova uspostave i funkcioniranja demokratskoga političkog poretka. Tvrdi se da su samo Bošnjaci `načelno lojalni bosanskoj državi`, dok Srbi i Hrvati doživljavaju kao svoje države Srbiju i Hrvatsku (Kellas, 2004.). Kako su izvanjski prisiljeni živjeti u neželjenoj državi, oni razvijaju `domoljublje` samo prema vlastitim nacionalnim segmentima u kojima žive, a ne prema cijeloj državi. Srbi postaju domoljubi Republike Srpske, Hrvati domoljubi virtualne Hrvatske Republike Herceg Bosne ili hercegbosanskih kantona u kojima su većina, a Bošnjaci su odani svojoj viziji cjelovite Bosne i Hercegovine. Patriotizam Hrvata i Srba rezerviran je samo za vlastite segmente društva, a patriotizam Bošnjaka za cijelu državu ujedinjenu prema obrascu koji samo oni preferiraju. Drugim riječima, između nacionalizma i patriotizma kao dviju različitih vrsta lojalnosti, Srbi i Hrvati daju prednost lojalnosti vlastitim nacionalnim zajednicama pred lojalnošću bosanskoj državi.

Takvo unutarnje stanje bitna je pretpostavka uspostave onoga što Rogers Brubaker (1996.) naziva potencijalno opasnim trokutom koji se stvara između onih koji žele biti glavna nacija, manjinskih nacionalnih zajednica u zemlji i njihovih vanjskih nacionalnih domovina. Glavna nacija smatra sebe legitimnim ili makar legitimnijim `vlasnikom` države, koju zamišlja kao državu svoje nacije i državu za svoju naciju. Uvjerena je da ne može napredovati ako se njezini posebni interesi primjereno ne izraze i ne ostvare kroz njezino vlasništvo nad državom. Da bi to postigla, mobilizira svoje pripadnike na svim područjima društvenog života – u parlamentu, u državnoj upravi, na sveučilištima, u interesnim udruženjima, u medijima, na ulici – kako bi cijela država, ali i pojedine državne ustanove, djelovali tako da se ostvare njezini posebni nacionalni interesi – da se promiču nacionalni jezik, kulturni napredak, demografska premoć, ekonomsko blagostanje i politička hegemonija. Ti se ciljevi obično opravdavaju time što se glavna nacija nalazi u lošem privrednom, kulturnom i političkom položaju u `vlastitoj` državi kao posljedici dugotrajne i sustavne diskriminacije u prošlosti.

Bošnjaci su donekle već prisvojili status glavne nacije u Bosni i Hercegovini. Nacionalizacija države, koju Brubaker inače smatra tipičnom za većinu novonastalih država u Europi i Aziji nakon sloma komunizma, u Bosni i Hercegovini očituje se kao `bošnjakizacija Bosne`, koja se shvaća kao neka vrsta nadoknade za višestoljetni genocid što su ga nad Bošnjacima provodili kršćanski Istok i Zapad i, ujedno, kao jamstvo da se zlosretna povijest neće nastaviti.

 “Zločini genocida nad Bošnjacima… traju preko tri stoljeća, a porijeklom su i sa Istoka i sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi… Zločini genocida nad Bošnjacima imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovice XVII stoljeća. Oni su, pored genocidnih radnji mletačkih i austrijskih katoličkih trupa, uglavnom rezultat kontinuirane crnogorske i srpske politike od početka XVII vijeka pa sve do danas.” Dio je te povijesti i “ustaška genocidna politika tzv. NDH” u Jasenovcu i drugdje nad Bošnjacima (Čekić, 1994. 9-10).

`Zbog svega toga, suvremena je bošnjačka zajednica

`ostatak povijesnog trajanja stalno izloženog progonu i genocidu. Okomica progona i genocida… neprekinuto povezuje progone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih baštinika na kraju dvadesetog stoljeća` (Mahmutćehajić, 1997., 127-128).

Bošnjaci se prikazuju kao jedini čuvari bosanske državnosti u povijesti, ponajprije zato što je Bosna jedina domovina koju imaju, nasuprot Hrvatima i Srbima koji imaju `prave` ili `rezervne` domovine u Hrvatskoj i Srbiji, pa je suvremena bošnjačka nacija `kvintesencija bosanskog društva` (Đozić, 2003, 98), a suvremena bosanska država `reinkarnacija bošnjaštva` (Ibrahimagić, 1999, 19).

Islam nije samo konstitutivno obilježje bošnjačke etničke zajednice, nego i opći duhovni supstrat bosanske države i bosanstva uopće:

`… Bošnjaci mogu i moraju u islamu naći vrelo zasebnosti i snage, ali i jasno viđenje Bosne kao nacrta u kojemu islam podupire jedinstvo različitosti.` Štoviše, `… ni Bosna ni Bošnjaci nisu mogući ako islam ne bude prihvaćen kao povezujuća i određujuća njihova bit` (Mahmutćehajić, 1997., 132, 130).

Bosnom treba vladati jedinstveni bosanski narod:

`… U modernom svijetu nema nijedne države u kojoj su politički suverena dva, a nekamoli tri naroda` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 21).

Sukladno tome, vlast treba ustrojiti na načelu jedan čovjek, jedan glas, što će demokratskim putem osigurati premoć najbrojnije nacionalne zajednice u državnoj vlasti i u upravi, te u javnom životu uopće. Komentar jednoga prijedloga iz 1990. godine da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno prema razmjernom načelu – te da ga čine tri Muslimana, dva Srbina, po jedan Hrvat i predstavnik ostalih skupina – i da sve članove biraju svi građani svodi se na tvrdnju kako bi to

`bilo za Bošnjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj način bila osigurana većina… Budući da smo mi relativna većina, te smo mogli izabrati ne samo Bošnjake muslimane, nego i ostale… Mi smo mogli izabrati one Srbe i Hrvate koji su za Bosnu` (Zulfikarpašić, 1995, 97).

U unitarnoj državi nema mjesta za nikakvu nacionalnu teritorijalnu autonomiju, što se to protivi i povijesnim tradicijama zemlje, jer Bosna nikad

`u svojoj milenijskoj povijesti nije bila federalna, pa čak ni regionalizirana država…` (Sadiković, 2004., 308).

Unitarno načelo treba dosljedno primijeniti na svim područjima političkog i društvenog života, uključujući i jezičnu politiku:

`Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema historijske utemeljenosti, i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik` (Idrizović, 2003, 100).

Takvim načelnim stajalištem, te političkom, kulturnom i socijalnom praksom glavne nacije, ostale nacionalne zajednice objektivno se potiskuju u položaj nacionalnih manjina, a njihova ustavna konstitutivnost umnogome postaje virtualnom. Hrvati i Srbi nisu nacionalne manjine u ustavnom smislu – u tom smislu oni su `suvlasnici` bosanske države – ali su objektivno manjinske nacionalne zajednice u odnosu prema većinskoj naciji. To napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se zbog dramatičnog smanjivanja broja svojih pripadnika prije rata, u ratu i nakon rata sve više primiče položaju klasične nacionalne manjine, te će ubuduće teško zadržati jednak ustavni status kakav imaju Bošnjaci i Srbi. Stoga se one sve više okreću svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se u povijesti ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat, doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njihova secesionizma i iredentizma njihovih vanjskih domovina.

Vanjske nacionalne domovine ističu svoja prava i obveze da promatraju stanje u susjednoj državi u kojoj žive njihovi sunarodnjaci, te da materijalno i moralno podupiru njihove institucije i aktivnosti usmjerene na zaštitu nacionalnih interesa. I dok glavna nacija, koja nastoji nacionalizirati višenacionalnu državu po svojoj mjeri, tvrdi da su manjinske nacionalne zajednice unutarnji državni problem, vanjske domovine ustrajavaju na svojim pravima i odgovornosti prema svojim sunarodnjacima, od kojih su mnogi i njihovi državljani. Domovinski su nacionalizmi `u izravnoj opoziciji i u dinamičkoj interakciji s nacionalizirajućim nacionalizmima` (Brubaker, 1996, 5). Vanjske nacionalne domovine u bosanskom su slučaju Hrvatska i Srbija, a obje ističu svoja prava i obveze da zaštite svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.

Prema čl. 72 Ustava, u prava i dužnosti Republike Srbije ubraja se i `održavanje veza sa Srbima koji žive izvan Republike Srbije, radi očuvanja njihove nacionalne i kulturnoistorijske samosvojnosti`. U tu svrhu, Skupština Srbije osnovala je Odbor za odnose sa Srbima izvan Srbije kao svoje stalno radno tijelo. Dok se navedena opća ustavna odredba odnosi na sve Srbe koji žive izvan Srbije, odnosi Republike Srbije s Republikom Srpskom uređeni su posebnim Sporazumom o uspostavljanju specijalnih i paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koji je potpisan 5. ožujka 2001. godine u Banjaluci, a potom i ratificiran posebnim zakonom. Sporazumom se uređuje razvoj svekolike i `transparentne` suradnje dviju strana u privredi i korištenju prirodnih resursa, zakonodavstvu, privatizaciji i nacionalizaciji, znanosti i tehnologiji, obrazovanju, kulturi i sportu, zdravstvenoj i socijalnoj politici, turizmu i zaštiti okoliša, informiranju, zaštiti sloboda i prava građana, suzbijanju kriminala, te u obrani (čl. 1, 2). Suradnja se institucionalizira uspostavom Vijeća za suradnju što ga čine Predsjednik SR Jugoslavije, te predsjednik i potpredsjednik Republike Srpske. Vijeće se sastaje tromjesečno. Vijeće imenuje Stalni odbor što ga čine predsjednik i potpredsjednik savezne vlade kao stalni članovi te odgovarajući resorni ministar u saveznoj vladi kao nestalni član, kao i predsjednik i potpredsjednik Vlade Republike Srpske kao stalni članovi i odgovarajući resorni ministar u Vladi Republike Srpske kao nestalni član. I Vijeće i Stalni odbor odlučuju konsenzusom. Uz to, Sporazumom su predviđeni i `redovni kontakti` između parlamenata, i to na razini predsjednika i radnih tijela (čl. 8). Posrijedi je, dakle, oblik institucionalizacije `specijalnih i paralelnih odnosa` između Srbije i Republike Srpske na svim područjima društvenog i političkog života i na najvišim razinama zakonodavne i izvršne vlasti.

I Hrvatska je zaštitu Hrvata izvan Hrvatske uzdignula na ustavni rang. Prema čl. 10 st. 2 Ustava, `dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske`. Premda je ustavna odredba općenita i načelna, ona se ponajprije tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako hrvatsko zakonodavstvo priznaje dvojno državljanstvo, veliki broj Hrvata u Bosni i Hercegovini ujedno su i državljani Republike Hrvatske. Kako, pak, Ustav jamči biračko pravo svim državljanima, Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo sudjelovati u parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. To pravo ostvaruju zajedno s ostalim državljanima koji nemaju boravište u Hrvatskoj – s pripadnicima hrvatske dijaspore u cijelom svijetu – a kako su najbrojnija i politički najaktivnija skupina hrvatskih državljana izvan zemlje, od parlamentarnih izbora 1995. godine, otkad se primjenjuje to pravo, osvajali su sva ili golemu većinu mjesta u Hrvatskom saboru koja su bila rezervirana za državljane Hrvatske koji ne žive u njoj. Tako bosanskohercegovački Hrvati praktično ostvaruju pravo na posebno grupno predstavništvo u hrvatskome državnom parlamentu koje im daje mogućnost neposrednog utjecaja na državnu politiku Hrvatske, uključujući i njezinu politiku prema Bosni i Hercegovini (Kasapović, 2001, 28 i 29). U hrvatskome državnom proračunu svake se godine osiguravaju financijska sredstva za materijalnu pomoć i potporu Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a koristila su se na različitim područjima društvenag i političkog života: za financiranje Hrvatskog vijeća obrane kao `hrvatske komponente` oružanih snaga susjedne zemlje, za financiranje kantonalnih policijskih snaga, uprave i sudstva, za isplatu vojnih i civilnih mirovina, obnovu prometnica i privrednih objekata, financiranje školstva i zdravstva itd. Posljednjih godina ona su namijenjena poglavito skrbi za prognanike i za obnovu njihovih kuća, te za potporu hrvatskim obrazovnim, kultumim, znanstvenim i zdravstvenim ustanovama, poput Sveučilista u Zapadnom Mostaru, Hrvatskoga kulturnog društva `Napredak`, bolnice u Novoj Bili itd.

II. TEORIJE I OBRASCI KONSOCIJACIJSKE DEMOKRACIJE

1. Uzroci nastanka i obnove interesa za konsocijacijsku demokraciju

Teorije konsocijacijske demokracije nastale su potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća `izvan glavne struje političke teorije` (Van Dyke, 1995, 47). Bile su izraz suprotstavljanja vladajućem shvaćanju kako je angloamerička demokracija jedini pravi tip demokracije. Glavno teorijsko ishodište toga shvaćanja bila je klasična studija Johna St. Milla Razmatranja o predstavničkoj vladavini u kojoj najznačajniji teoretičar političkog liberalizma u 19. stoljeću dvoji o mogućnosti uspostave demokracije u etnički i jezično podijeljenim društvima:

`Slobodne institucije su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacija. Među ljudima koji nemaju osjećaj međusobne povezanosti, pogotovo ako čitaju i govore različite jezike, ne može postojati jedinstveno javno mnjenje nužno za djelovanje predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavove i odlučuju o političkim akcijama, razlikuju se u različitim dijelovima zemlje. Posve različite skupine vođa imaju povjerenje u različitim dijelovima zemlje` (Mill, 1989, 162).

Ti dijelovi društva, nastavlja Mill, čitaju različite knjige i novine, slušaju različite političke govore, pa se u njima oblikuju različiti stavovi i mišljenja o istim događajima. Postupci vlade, pa i cijeli sustav vladavine, stoga se doživljavaju na različite načine: ako se jedan dio osjeća povrijeđenim politikom vlade, drugi dio upravo zato podržava vladu i politiku koju ona vodi. Kako bi se izbjeglo takvo stanje, Mill je sklon poduprijeti `utapljanje` jedne nacije u drugu, `inferiornijega i zaostalijeg naroda` u superiorniji i napredniji narod, i to radi njegova povijesnog dobra. On ne vidi zašto bi se `necivilizirani` Bretonci ili Baski u Francuskoj protivili utapljanju u civiliziranu francusku naciju, kao što nema razloga da stapanje Škota i Velšana u englesku – on, dakako, kaže britansku – naciju ne bude izvor koristi za te narode. Takvo Millovo shvaćanje Eric J. Hobsbawm (1993, 39) opisuje kao izraz `konsenzusa razumnih promatrača` tog doba. I doista, jednako ili slično mislili su i drugi, veliki teoretičari demokracije.

U `Federalističkim spisima`, utemeljiteljskom djelu američke demokracije nastalome 1788. godine, John Jay piše:

`S jednakim zadovoljstvom bilježio sam da je Providnost podarila ovu sjedinjenu zemlju jedinstvenom narodu – narodu koji potječe od istih predaka, koji govori istim jezikom, koji ispovijeda istu vjeru, koji je privržen istim načelima vladanja, koji ima slične navade i običaje i koji je, naposljetku, zajedničkom mudrošću, oružjem i naporima, boreći se rame uz rame u dugome i krvavom ratu, uspostavio opću slobodu i neovisnost` (Hamilton, Madison i Jay, 1961, 38).

Riječ je o jednoj naciji koja ima zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu – dakle, o naciji kao prirodnoj i kulturno-povijesnoj zajednici – i koja je uspostavila vlastitu nacionalnu državu u kojoj svi građani imaju jednaka prava i slobode. U `O demokraciji u Americi` opsežnom djelu, čiji je prvi svezak objavljen 1835, a drugi 1840. godine, a koje i danas mnogi smatraju najboljom studijom američkog društva i države – francuski politički teoretičar Alexis de Tocqueville prihvaća takvo stajalište američkih federalista. Zalog opstojnosti američkog modela društva i demokracije i on vidi u njegovu stanovništvu kojega čine i kojega će i ubuduće činiti, oni

`koji će pripadati istoj obitelji, kojima će polazište biti isto, ista će im biti i civilizacija, isti jezik, ista religija, iste navike, isti običaji, a mišljenje će se među njima pronositi u istom obliku i zaodijevati se istim bojama` (Tocqueville, 1995,181).

Na tragu tih klasičnih djela oblikovale su se i najutjecajnije liberalne teorije demokracije u 20. stoljeću (Van Dyke, 1995.).

No, polovicom 20. stoljeća teoretičari politike suočili su se s postojanjem država u kojima je demokracija bila uspostavljena u drukčijim uvjetima i na drukčijim pretpostavkama. Posrijedi su bila pluralna ili podijeljena društva, koja su bila ispresijecana dubokim rascjepima što su razdvajali interesno, vrijednosno i identitetno suprotstavljene vjerske, jezične, etničke ili kulturne zajednice, pa se u njima angloamerički model demokracije, čiji je središnji element većinsko pravilo odlučivanja, pokazao neprihvatljivim:

`Ako demokracija treba funkcionirati u kulturno – etnički ili vjerski – fragmentiranim društvima…, mora posegnuti za drukčijim postupcima reguliranja sukoba umjesto da ih razrješuje odlučivanjem većinom (Lehmbruch, 2003, 9).

To je bilo ishodište traganja za novim demokratskim postupcima i pravilima ponašanja u podijeljenim društvima, koje je urodilo konceptualiziranjem konsocijacijske ili konkordancijske demokracije.

Na izmaku 20. stoljeća, u povijesno političkom sklopu što ga je bitno odredio slom komunističkih režima u Istočnoj Europi, opet se obnovila rasprava o univerzalnosti liberalnog modela demokracije i, sukladno tome, o mogućnosti njegova izvoza u države koje su autokraciju htjele zamijeniti demokracijom. U `izvoznoj ponudi` institucionalno političkih aranžmana, koju je Zapad podastro Istoku dominirali su američki i model nepristranog ustava, francuski model republikanskog građanstva i njemački model ustavnog patriotizma (Kimlika i Opalski, 2002.) Posrijedi su modeli političkog uređenja zemalja koje sebe smatraju jednonacionalnim državama, u kojima se politička zajednica uglavnom preklapa s kulturnom zajednicom, te golema većina građana govori zajedničkim jezikom i ima zajednički nacionalni identitet, dok su manjinske nacionalne skupine brojčano i društveno marginalne. To je zaoštrilo pitanje o primjenjivosti `čistoga` liberalnog modela u istočnoeuropskim, višeetničkim društvima u kojima je političku zajednicu činilo više kulturnih zajednica. Ubrzo se pokazalo da je u njima praktično bio neostvariv klasični liberalni zahtjev da nova demokratska država bude `neutralna` prema etničkim razlikama i podjelama u društvu.

Prema “starom” ili “radikalnom” liberalnom shvaćanju, demokratske bi države morale biti jednako neutralne i ravnodušne prema etničkim identitetima svojih građana kao što su neutralne i ravnodušne prema njihovim vjerskim identitetima. Kao što se liberalna demokratska država trajno odvojila od Crkve, tako bi se morala odvojiti i od etničke zajednice. Kao što je vjerski identitet i vjerske osjećaje svojih građana potisnula na područje privatnog života pojedinaca, jednako bi morala postupiti i s njihovim etničkim identitetom i osjećajima. Kao što nema službene religije, tako ne bi smjelo biti ni službene nacije. Takve se države temelje na `daltonističkom ustavu`, koji isključuje sve normativne obrasce koji pojedince razlikuju prema etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti u ime `univerzalnog načina inkorporiranja građana u državu` (Kymlicka, 2004, 145). Država se isključivo temelji na općim pravima pojedinaca i gotovo da je izvedena iz tih prava (Gatman, 2003, 86. I d.). No, pravima pojedinaca pripada i pravo da izaberu svoj nacionalni identitet i pravo da izaberu nacionalnu kulturu kojoj pripadaju: `Pripadnost naciji je konstitutivni čimbenik osobnog identiteta` (Tamir, 1993, 73).

Teoretičari novog liberalizma misle kako se može pokazati da u `moralnoj ontologiji`, političkoj filozofiji i praksi liberalizma ima mjesta i za zamisao o kolektivnim pravima, te da se izražavanje etničkih identiteta može uskladiti s tradicionalnim liberalnim institucijama. Will Kymlicka (2003, 41. i d.) tvrdi da su čak i iskustva uzornih liberalnih demokracija pokazala da je zamisao o etničkoj neutralnosti država običan mit jer su praktično sve liberalne demokracije multinacionalne ili polietničke, ali nisu uvijek postupale u skladu s tom društvenom činjenicom. Jesu Ii, pita se Kymlicka (1995, 10), Sjedinjene Države doista etnički neutralna država kakvom se opisuje? Engleski je u njima jezik javnih skala, sudova i državnih ustanova. Vlada sustavno potiče sve pojedince da nauče engleski kako bi se mogli uključiti u engleske jezične institucije. Državni zakoni i propisi tiskaju se na engleskom jeziku. Useljenici moraju naučiti engleski i upoznati povijest zemlje da bi dobili državljanstvo. Javni su blagdani određeni prema kršćanskom kalendaru, pa su državne ustanove i škole zatvorene nedjeljom, Božićem, Uskrsom itd. Ono što se naziva etnički neutralnom državom stvarno je sustav grupnih prava koji podupire jezik, povijest, kulturu i kalendar većine. Taj je sustav doista nediskriminatoran u tom smislu da se manjine ne diskriminiraju unutar glavnih institucija većinske kulture, ali nipošto nije neutralan prema kulturnim identitetima. Ustrajavanje na mitu o etnički neutralnoj državi osobito je opasno u etnički podijeljenim istočnoeuropskim društvima. Stoga zamisao o etnički ili kulturno neutralnoj državi treba zamijeniti novim modelom liberalne demokratske države u kojoj državna politika priznaje i podstiče postojanje dviju ili više kultura u jednoj zemlji, kao što to čini u Kanadi, Španjolskoj, Belgiji ili Švicarskoj, a da ipak ostane liberalnom utoliko što štiti temeljna prava svih građana (Kymlicka, 2002, 33). Nije slučajno što su, uz iznimku Španjolske, spomenute upravo one države koje se smatraju klasičnim primjerima konsocijacijske demokracije.

Zagovornici liberalnog nacionalizma smatraju da je, pojednostavljeno rečeno, legitimna funkcija države zaštita i promicanje nacionalnih kultura i jezika unutar granica države u kojoj se respektivne nacionalne kulture i jezici prakticiraju. Država treba da stvori javne ustanove u kojima se govore nacionalni jezici, da dopusti uporabu nacionalnih simbola u javnom životu, te da institucionalizira samoupravu nacionalnih zajednica o pitanjima koja su ključna za reproduciranje nacionalne kulture. Premda se naoko može učiniti da je liberalni nacionalizam srodan tradicionalnom nacionalizmu, on se razlikuje od njega prema nekoliko bitnih obilježja: ne dopušta nasilno nametanje nacionalnog identiteta pojedincima ili društvenim skupinama, kao ni povlašćivanje jednog nacionalnog identiteta na račun ostalih, tolerira različitosti među pripadnicima svoje, ali i ostalih zajednica, zauzima se za otvorenije definiranje nacionalne zajednice, policentričan je, inkluzivan i neagresivan itd. (Tamir, 1993; Kymlicka, 2001; Miller, 1995; Gatman, 2003).

Približavanje novog liberalizma starijemu konsocijacijalizmu očito je i u njihovu temeljnom pojmovlju. Novi liberalizam temelji se na pojmovima diferenciranog ili multikulturnog građanstva, grupno diferenciranih prava, grupnog predstavništva, teritorijalne autonomije, razmjernog političkog predstavništva, prava veta i dr., koji su strukturno vezani uz multikulturno društvo kao njegovu središnju kategoriju. Kako se pojam kulture koristi kao istoznačnicu za naciju ili narod, pod multikulturnim društvima Kymlicka misli zapravo na multinacionalna ili multietnička društva, čiji članovi pripadaju različitim nacionalnim ili etničkim zajednicama koje `od pamtivijeka` žive unutar neke države, kao i na polietnička društva, čija je višeetničnost nastala kao posljedica masovnog useljavanja pripadnika različitih etničkih zajednica. Kako su sve suvremene liberalne demokracije ili multietničke ili polietničke, temeljni su problem liberalne teorije i političke prakse postali izražavanje i zaštita `grupnospecifičnih prava` multikulturnog građanstva. Ta se prava mogu izraziti u tri oblika: kao etnička prava na teritorijalnu samoupravu, kao polietnička prava koja jamče izražavanje `kulturne partikularnosti` i kao prava na posebnu predstavljenost u političkim institucijama. Tako postavljen problem blizak je načinu na koji konsocijacijalisti pristupaju podijeljenim društvima. Čim se, primjerice, postavi problem grupnog predstavništva i pravednosti političkog predstavljanja općenito, put nužno vodi k razmjernom izbornom pravu. Ukratko, većina spomenutih pojmova sastavni je dio konsocijacijske teorije, dok neki pojmovi izražavaju posebnu filozofijsko-političku poziciju novog liberalizma. Kymlicka (2003, 161,213, 319, 324. i d.) ne prikriva sličnosti među dvjema teorijskim pozicijama, nego izrijekom upozorava na njih.

Ključnu razliku između dviju teorijskih pozicija izvodi, pak, iz razdvajanja `teritorijalne` i `konsocijacijske` osnove raspodjele vlasti među etničkim zajednicama u višeetničkim državama, odnosno iz suprotstavljanja federalizma i konsocijacijskih aranžmana, koje svodi na koalicijsku vlast i pravo veta (Kimlika i Opalski, 2002.). Takvo je stajalište načelno opravdano jer `konsocijacija i federacija su institucionalna načela koja djeluju na različitim razinama` (Sukumar, 1995.). Konsocijacijalizam načelno legitimira organizirane korporativne skupine i praktično pridonosi njihovu održavanju, dok federalizam načelno osigurava posebnu domenu vlasti i praktično može nadomjestiti lokalne političke institucije. Federalizam i konsocijacijalizam nisu nužno povezani: ima konsocijacijskih demokracija koje nisu klasične `političke federacije`, poput Nizozemske, kao što ima federalnih država koje nisu konsocijacijske demokracije, poput Sjedinjenih Država. U nekim su državama ta načela spojena, pa su one i konsocijacijske demokracije i federalne države, poput Austrije, Belgije, Kanade i Švicarske. Kako će se vidjeti iz prikaza konsocijacijske teorije, teritorijalna autonomija i njezin federalistički oblik sastavni su dio izvornih modela konsocijacijske demokracije u podijeljenim društvima. Oni se praktično isključuju samo onda kada su etničke zajednice toliko raspršene po zemlji da se institucionalizacija teritorijalne autonomije čini nefunkcionalnom.

I George Schopflin (2002.) ukazuje na to da su konsocijacijske teorije preteča novog liberalnog pluralizma koji nastoji uravnotežiti `kolektivni i individualni identitet u kontekstu etničnosti`. Konsocijacijalizam je, prema njegovu mišljenju, sastavnica historijske političke tradicije koja nije vezana samo uz moderno demokratsko doba, nego se korijeni u predmodernim iskustvima pojedinih naroda i država, zašto ima uporišta u Lehmbruchovim (1967, 1974.) i Lijphartovim (1974.) djelima. Pod `opći pravac konsocijacije` Schopflin svrstava vrlo različite teorijske tradicije i povijesnopolitička iskustva, kao što su austromarksističke teorije Otta Bauera i Karla Rennera i njihova primjena u Estoniji između dva svjetska rata, Moravski kompromis iz 1905. godine i `njegovi bukovinski i galicijski pandani` iz 1910. odnosno 1914. godine, nizozemska, švicarska i finska rješenja, rješenje problema Južnog Tirola i dr. Sve se to, prema Schopflinovu mišljenju, može podvesti pod pojam konsocijacije koji je koristio Arend Lijphart kako bi opisao `uspješne političke sisteme koji su prihvatili da liberalne teorije građanstva same po sebi ne obezbjeđuju etničku sigurnost`. `Novi liberalizam`, napose teorije i modeli multikulturnih društava, najvažniji su put kojima se konsocijacijalizam vratio u suvremene teorijske i političke rasprave, poglavito u rasprave o institucionalnopolitičkom dizajniranju etnički podijeljenih društava u istočnoj Europi …

Mostar, 20. studenog 2015. godine

milelasic.com

Komentari

komentara