3. Dio kolumne dr.sc. Mile Lasića na temu: O tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu

 

Dr. Christoph Butterwegge, profesor Fakulteta humanističkih znanosti i politologije Sveučilista u Kölnu, ekspert za pitanja bijede i siromaštva, piše u eseju „Globalisierung, Migration und (Des)Integration)“ kako u vremenima globalizacije „razvijene industrijske zemlje tzv. trijade (Sjeverne Amerike pod vodstvom SAD, Zapadne Europe pod vodstvom SR Njemačke i Jugoistočne Azije, pod vodstvom Japana) pokušavaju u „borbi za najbolje glave“ („Kampf um die besten Köpfe“ ) pridobiti samo visoko obrazovane, stručne i rukovodeće snage iz svih zemalja svijeta, dok bi najradije zaustavili na svojim granicama tzv. migracije iz nevolje.


 

 

 

III

 

 

Tako se formira selektivna migracijska politika, koja podrazumijeva „dobre“ (visokokvalificirane) i „loše“ (niskokvalificirane) migrante. Ta politika dvostrukih standarda, utemeljena na gospodarskim i demografskim potrebama, u pravilu zanemaruje ljudska prava. Putem ovog neoliberalnog pristupa pospješuju se, također, konflikti u zemljama useljenja i zemljama iseljenja.

 

U porastu je i tzv. velegradska segregacija – dijelovi velikih gradova  se pretvaraju u rezervate za moderni lumpenproletarijat, dok drugi postaju ekskluzivne četvrti.     „Neoliberalna hegemonija vodi socijalno strukturiranoj dihotomiji i daje poticaj socijalnoj  demagogiji desno-ekstremističkih i populističkih stranaka“, tvrdi dr. Butterwegge u zborniku  „Doseljavanje u znaku globalizacije. Migraciona, integraciona i manjinska politika“, što ima za posljedicu da se „borbe oko preraspodjele i socijalni konflikti  etniciziraju, a migranti, odnosno manjine kriminaliziraju“.

 

U aktualnim diskusijama o tzv. propasti integracija i odnosu Zapada prema islamu upravo mas-mediji igraju ključnu ulogu, jer filtriraju informacije u procesu obrazovanje javnog mnijenja i tako utječu na svijest ljudi, primijećuje dr. Butterwegge.

 

Upravo su mediji godinama i desetljećima pretežito negativno utjecali na mišljenje i ponašanje dijela stanovništva u useljeničkim društvima, stvarajući negativne stereotipe o migrantima i etničkim manjinama, kako bi u krajnjem i  doveli u pitanje „model zajedničkog života ljudi različitih nacionalnosti, etničkog podrijetla, kultura i religija“, upravo su oni stvorili  „strukturalno dualiziranje migracija“, pod kojim se misli na negativno pisanje o migrantima koji „sustavno zlouporavljaju njemačku socijalnu državu“ i „pozitivno izvještavanje o inozemnim ekspertima, koji obogaćuju domaće tržište radne snage“, čime se forsira  „dominantan mehanizam socijalnog zatvaranja prema migrantima“ i, u krajnjem, „proces izopćavanja“ u kojem ovi mehanizmi djeluju kao „motori i multiplikatori etnizacije.“

 

Tako se i doslo u situaciju da se  isuviše brzo „multikulturalno društvo“ proglašava nemogućim ili propalim, a da se tzv. paralelna društva predstavljaju kao vlastiti izbor samovoljne izolacije doseljenika. Tim putom se multikulturna stvarnost useljeničkih društava dovodi u pitanje, a sama ideja multikulturalizma postaje useljeničkim društvima sve manje privlačna, jer je doživljavaju prijetnjom za njihovu tradicionalnu kulturu. Otuda je, pak, samo korak do legitimiranja vrlo problematičnih sintagmi kakva su „ratovi kultura“ ili „sporovi između zapadnog i islamskog svijeta“, itd.

 

Umjesto nasjedanja na ove vrste podvala, poručuje profesor Butterwegge, treba se boriti za „demokratsku multikulturalnost“, koja podrazumijeva „otvorenost  jedne republike za izvanjske utjecaje, striktno odbijanje ideologije izopćenja (nacionalizma, rasizma, socijal-darwinizma), konformizma i autoritarizma, kao i više tolerancije prema različitim životnim formama,  prihvaćanje pogleda na svijet i temeljnih religioznih uvjerenja etničkih manjina, te bazični konsenzus o socijalnoj odgovornosti društva za sve njegove članove.“

 

 

IV

 

 

Bassam Tibi je profesor u Göttingenu i na Harvardu koji se kulturološki i psihološki definira kao Nijemac, kojemu je „njemački jezik duhovna domovina“, a ni u kojem slučaju kao „Arapin sa njemačkom putovnicom“. Dakle, „idealan tip“, weberovski posmatrano, poželjnog i integriranog useljenika. Ali, u Damasku  1944. godine rođeni Tibi određuje samog sebe Nijemcom „semitsko-arapskog podrijetla i sunitsko-muslimanske vjere“, ili „liberalnim muslimanom“ kojemu su svi mogući konzervativni okviri tijesni. A još k tomu, i za razliku od onih koji se nepromišljeno i neznalački pozivaju na njegovo zagovaranje „njemačke vodeće kulture“, Bassam Tibi je izričito protiv „svih formi etničkog, religijski, kulturološki i politički zatvorenog društva“. U Tibijevim ranijim javnim nastupima i u knjigama govorilo se, zaista, o „njemačkoj vodećoj kulturi“, ali se pod tim podrazumijevao „konsenzus vrijednosti zapadne provenijencije“, što je u suprotnosti ne samo konzervativnoj interpretaciji „njemačke vodeće kulture“ nego i nekritičkoj (zlo)uporabi ideje multikulturalnosti, koju forsiraju ne samo „doseljenici“, nego i dio SPD-a i „Zelenih“, odnosno liberalnih unutar njemačke kulturno-političke elite.

 

U čuvenom Tibijevom intervju političkom tjedniku „Focus“, Bassam Tibi se založio za dijalog između Europljana–domaćina i neeuropskih doseljenika, koji s pravom traže mjesta za svoju kulturu u zemljama u koje su doselili. Tibi pri tomu razlikuje „kulturološku raznolikost“, s jedne, od koncepta „multikulturalnosti“, s druge strane. Dapače, on je uvijek bio isključiv protiv „koncepta multikulturalnosti“, jer se, po njegovom razumijevanju, iza ovog pojma skrivalo pogrešno uvjerenje kako „kulturne zajednice mogu živjeti jedna pored druge, zadržavajući svoje vrijednosti, a da ne proizvedu konfliktne potencijale“. Tu svoju tvrdnju je potkrijepio novijim američkim iskustvima, jer od kada se mnoge etnije jače pozivaju na svoje podrijetlo – i „multikulturalnu ideologiju“ – veoma je oštećen „američki vrijednosni konsenzus“. Vrijeme u kojem živimo dalo mu je za pravo…

 

Za Tibija je neosporno da nitko ne smije dovoditi u pitanje temeljne vrijednosti njemačkog ustava kao što su ljudska prava i slobode vjeroispovijesti, koje po njemu i čine  „jezgru vodeće kulture“ („Kern der Leitkultur“). Time i njegovo poimanje „vodeće kulture“ biva  jasno – ne smije se dozvoliti „separiranje pojedinih kultura, koje bi isključivo živjele po principu vlastitih vrijednosti“, jer u dogledno vrijeme tako bi se ne samo ugrozio njemački jezik nego bi  se urušio i „zajednički bitak“, supstanca života u Njemačkoj i u Europi.

 

Kao „liberalni musliman“, kako Tibi sam sebe opisuje u vjerskom pogledu, izričiti je protivnik ideje i prakse da se Shari’a (Šerijatski zakonik) legitimira u europskim zemljama –  kao paralelna osnova života. Tibi uviđa, naime, da su među doseljenim muslimanima u Europu, uključivo u Njemačku, ojačale radikalističke struje „koje u ime prava jednakosti i zahtijeva za kulturnim identitetom“ ne žele ništa drugo nego „uvođenje Šerijata za muslimanske doseljenike“.

 

A to vodi, po Tibiju, do neminovnog konflikta „sa svjetovnim identitetom Europe“, odnosno u koliziji je sa temeljnim vrijednostima ne samo u SR Njemačkoj nego i u drugim europskim zemljama. O ovomu bi se moralo voditi itekako računa i u  IZ BiH, otkuda se (pre)često siju iluzije o spojivosti Šerijata i europskog prava. Takvo što nije spojivo, dakako, ni s klasičnim ni s onim europskim pravom koje se zove Acquis communutaire i kojeg je svaka zemlja-kandidat za prijem u Europsku uniju dužna preuzeti u vlastito zakonodavstvo ako želi biti punopravnom članicom EU. Nažalost, reisu-l-ulema efendija dr. Mustafa Cerić tvrdio je upravo suprotno u bezbroj navrata, pa i u „Deklaraciji europskim muslimanima“, dokumentu prepunom iluzija, na koji je reagirao isuviše mali broj bh. islamskih teologa i svjetovnih intelektualaca. (Vidjeti, i Mile Lasic., Veliki korak u pogrešnom pravcu, Status br. 10.)

 

U zemljama političke moderne, tj. na Zapadu ili “Okcidentu”, gdje bi sekularizam vec odavna trebao biti sastavni dio života, i nije baš sve tako kako na papiru izgleda. I prije nego što se progovorilo o „post-sekularizmu“, dominantne velike religije su imale značajnu ulogu u političkom životu, pri čemu sve  nisu jednakopravne, neke su manje ili više “ravnopravne”. Zahvaljujući iskustvu s bh. muslimanima, islam je u Austriji, primjerice, “pravni subjekt”, ima, dakle, status kakav imaju i velike kršćanske religije, ali ne i u drugim zapadnoeuropskim zemljama. Doduše, islam  u zapadnom svijetu nije samo u “ghettou” određenom od strane većine, nego mu svojevrsnu poziciju “stranog elementa”  propisuju i njegove vjerske vođe, koje kao da nisu primjetili gdje žive i što su stvarni interesi njihovih vjernika na Zapadu.

 

Tijekom  tzv. postsekularističkog povratka vjere i u Njemačkoj je došlo i do buđenja „kršćanskog fundamentalizma“ (slično kao i u drugim zemljama EU, i u SAD), pri čemu je na prvi pogled začuđujuće da se „fundamentalisti“ mahom regrutiraju unutar protestantskih evangelističkih crkava, dakle onog pravca u krsćanstvu za kojeg se vjerovalo da je tolerantniji  zbog lutheranskih reformi od prije skoro četiri stoljeca. Bilo kako je, nemili događaji u Norveškoj iz srpnja 2011. konačno su otvorili raspravu i o „kršćanskom fundamentalizmu“ u zapadnoj Europi (i SAD), nužnu ne zbog vještačkih ravnoteža, nego zbog realnih opasnosti po dostignuti stupanj sloboda u zapadnom svijetu i konflikte globalnije naravi. Za nju je bilo krajnje vrijeme …

 

 

Nema nikakvog posebnog „njemačkog puta“ u odnosu na islam (i druge kulture), poručuje Tibi izravno u knjizi „Islam i Njemačka“, jer vrijednosni sustav ne može biti ekskluzivno etnički, čime se i dolazi do biti – do zalaganja za „europski sustav vrijednosti“ i za „zapadnu vodeću kulturu“, koja se temelji upravo na onome što je Europa porodila kao „kulturnu modernu“. To, u najkraćem znači: „primat razuma nad religijskim istinama“, te „individualna, a ne grupna, ljudska prava“, kao i „svjetovnu demokraciju, utemeljenu na odvajanju religije od politike“.

 

A što se islama tiče, Tibi govori o „neophodnosti europskog islama kao demokratske pretpostavke“ čime vrši razgraničenje sa fundamentalistima ne samo u Njemačkoj. „Svatko zna“, tvrdi Tibi, „da islamisti čvrsto drže u zagrljaju organizirani islam u Njemačkoj i protiv su integracije“. U ovom se kontekstu može razumjeti kako Tibijeva poruka da “islam mora priznati sekularne vrijednosti zapadne moderne” nije nikad naišla na odobravanje ni među islamskim, ni zapadnokršćankim fundamentalistima. Prvima je smetao zahtijev za neophodnim reformama unutar islama, a drugima Tibijev apel  za “priznanje ravnopravnosti religija”.

 

Podjednako važna je i Tibijeva kritika zapadnoeuropskog konzervativizma, odnosno zatvorenosti unutar koncept nacije-države.  U knjizi „Islam i Njemačka“  dr. Tibi piše i sljedeće: „Njemačka ideja nacije kao ekskluzivno kulturne nacije ne odgovara europskim zapadnim vrijednostima, jer se ona u konačnici određuje etnički ili ekskluzivno kulturološki“. Time je kritizirao konzervativnu ideju vodilju u poimanju nacije i kulture kod njemačkih političara i znanstvenika, kulturologa i medijskih radnika, zbog čega i uobičava za suvremene Nijemce kazati da su još uvijek jedna „neurotična nacija“.Osim o knjizi „Islam i Njemačka“ pisao sam u nizu navrata ranije s razlogom i o drugim Tibijevim knjigama, primjerice „Europa bez identiteta“ i  “Islamsko doseljavanje – propala integracija”, jer su bile i ostale nezaobilazno štivo  za iole ozbiljniji seminar na temu “dijaloga kultura”.  

 

„Ideologija multikulturalizma, a ne ideja kulturološke raznolikosti, je dospjela u slijepu ulicu“, ustvrdio je već u naslovu jednog svog novijeg eseja Bassam Tibi, pokušavši objasniti razliku između “multikulturalizma” i “kulturološkog pluralizma“. Po njemu, ideologija multikulturalizma dade se svesti na: a) utvrđivanje kulturoloških razlika, b) priznanje kulturoloških razlika, c) iz tih razlika izvedenih kulturoloških temeljnih prava, pri čemu problem nastaje ako se “određenju žene putem Šerijata” prizna status “kulturološkog temeljnog prava”. I “kulturološki pluralizam” se zalaže kao i “multikulturalizam” za “kulturološku raznolikost”, ali “kulturološki pluralizam asocira ovu raznolikost s minimalnim zahtjevom glede uvažavanja univerzalnosti društvenih vrijednosti.

 

Ovaj koncept polazi od toga da su raznolikost i međusobni suodnos kultura mogući samo putem obvezujućeg ujedinjenja glede univerzalnih temeljnih vrijednosti. Ne može se dopustiti “kulturološko temeljno pravo” koje vjernicima dozvoljava prakticiranje određene religije, a da se druge označava “nevjernicima”. Po njegovom razumijevanju, morali bi se pripadnici “civilnog društva” u javnom diskursu o poželjnoj formi kulturološke raznolikosti u njemačkom društvu založiti za “kulturno-pluralističku, a ne za kulturno-relativističku raznolikost”.

 

Kao stranac koji ovu zemlju upoznaje iz neposredne blizine već 44 godine osjećam za Njemačku istovremeno i sklonost i odbijanje, konstatira oporo Tibi, ono što mene veže uz Njemačku je također i ovdje vidljiva europska, a ne njemačka “vodeća kultura”. Ali, iz razloga što je “migraciona debata” u ovoj zemlji zatrovana nerazumijevanjem pojma “vodeća kultura”, dijelom i svjesno instrumentalizirana, odlučio sam se ne govoriti više ni o “europskoj vodećoj kulturi”, nego o “europskoj vrijednosnoj orijentaciji”. Kao pripadnik otvorenog drustva – i, prirodno, iz egzistencijalnih razloga – zalažem se za doseljavanje, dalje argumentira Tibi, a kao demokratsko-sekularni musliman po uvjerenju i osjećanju naglašavam istodobno da se naše društvo mora braniti protiv svih formi fundamentalizma, dakle i protiv njegove islamističke forme – islamizma. Zato je neizbježno u neku formu kućnog reda povezati kulturološku raznolikost s civilno-društvenim temeljnim vrijednostima. Upravo to odgovara ovdje obrazloženom modelu kulturnog pluralizma.

 

Problem je u Njemačkoj u vezi s migracijama i u izboru omiljenih vrijednosti s kojima se argumentira u korist  ili protiv doseljavanja, oni su nerijetko izraz prošlih vremena i političkih koncepata. Iz te zamke se ne može izaći bez toga da se čine napori koji vode “demokratskoj Europi zajedničke vrijednosne samosvijesti”, kako bi se s drugim kulturama i civilizacijama moglo raspraviti i s njima se razmijeniti. Po Tibijevom uvjerenju, ideja “multikulturnog društva” se mora braniti, posebice ako se radi o neprijateljskim namjerama prema strancima, pri čemu se politika mora postarati za optimalno etabliranje kulturološke raznolikosti, koja neće ugrožavati temeljne vrijednosti useljeničkih društava, nego im omogućiti razmjenu i obogaćivanje s drugim kulturama u obzorju europskih vrijednosti.

 

„Od mojega židovskog učitelja Maxa Horkheimera sam se naučio ljubavi prema Europi prosvjetiteljstva, koju je on opisao ‘otokom slobode u moru nasilnih vladavina’ ”, poručio je Tibi, i ne želim vidjeti kako islamisti njihovo razumijevanja prava (Schari’a) uvode umjesto Ustava, uz pozivanje na njihovo temeljno kulturološko pravo. I ovim je dr. Tibi progovorio o fenomenu “inter-kulturalizma”, kojeg nije moguće razumijeti unutar  starih koncepata, nego samo u kontekstu onoga novoga što se stvara unutar EU, pa i u njezinoj teškoj, tzv. postsekularističkoj fazi …

 

 

V

 

 

U vremenu u kojem živimo se i u visokorazvijenim zapadnim društvima ne radi o drugomu nego o nužnosti obrane prosvjetiteljske ideje sekularizma i političke moderne pod naletima razne vrste fundamentalizama, političkog i religijskog tipa, kako „islamističkog“ tako i „kršćanskog“, o čijem postojanju se moralo više znati da se htjelo znati i prije recentne norveške tragedije ili „ustanka“ marginalnih useljeničkih skupina u Velikoj Britaniji. Pri tomu se ne smije zaboraviti da su stroge uvjetovanosti političkog ponašanja religijskim pripadnostima popustile takorekuć tek jučer i u zapadnoj Europi, masovnije tek  nakon Drugog svjetskog rata, a da su u ostatku svijeta ostale velike.

 

U zapadnim društvima se zapravo već stoljećima vodi važna bitka upravo s čuvarima „vjerskih pečata“ i sve što je postignuto u ovom dijelu svijeta je u osnovi rezultat otklona spram ranijih obrazaca vjerskog i političkog suodnosa. Dakle, tek odnedavno su i zapadnoeuropski građani počeli imati sve manju potrebu za uporištem svojeg političkog ponašanja u tradicionalnim religijskim obrascima i njihovom poimanju politike.

 

Religija je postajala sve više osobna stvar i slobodan izbor sve samosvjesnijih građana. I dok se kroz dugu prednovojekovnu povijest upravo u religijama ogledala bit svih kultura, upravo su sekularizacija (i laicizacija) porodile u novijoj zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj povijesti razdvajajući model političkog ponašanja od ljudskog vjerujem, što je činilo dobro i politici i vjeri.  Što je, i da li i nečega dobroga je donijelo postsekularističko vrijeme, tek će se vidjeti. Smije se, pak, kazati kako se u onim kulturama u kojima se sa sekularističkim procesima nije bilo ni započelo, ne  može govoriti o postsekularizmu i političkoj moderni, nego samo o nekoj od podvrsti vjerskih i političkih fundamentalizama.

 

U procesu samoooslobođenja od religijsko uvjetovanih političkih obrazaca pronašao se, dakle, prvo prostor za sekularizaciju (i laicizam), pa potom i post-sekularizam, pod kojim se misli na povratak utjecaja religija na društveni život, ali ne i na dovođenje u pitanje temeljnih tekovina postmoderne kakvo je odvajanje svjetovne i duhovne vlasti, državnih i crkvenih poslova. Postsekularizam nije, dakle, označio smrt sekularizma, nego potrebu promišljanja na novi način kompleksa pitanja vezanih za mjesto religije u društvu i njezin suodnos s politikom. U zapadnim društvima biva se, dakle, u liberalnijim krugovima svjesno kako se zbog teškoća s integracijom useljenika ne smije odustati niti od ideje kozmopolitizma niti od sekularizma, kao bitnih sastavnica političke moderne, ma koliko se upravo to čini poželjnim objektom žudnje „fundamentalista“ na desnom spektru, čiji je  bolesni izraz upravo onaj norveški masovni ubojica.

 

I kozmopolitske liberalne ideje su, međutim, u vremenima neoliberalno determinirane globalizacije doživjele izvitoperenja, pa ih je potrebno iznova prevrednovati, kako se ne bi olako odustalo od njihove biti. Kada bi se, primjerice, Zapadna Europa isuviše olako definirala ponovno „kršćanskom“, što se čini zamamnim i nekim vrlo obrazovanim i mudrim ljudima, kakav je nesumnjivo i Benedikt XVI., umjesto da se s pravom poziva i na svoje kršćanske korijene, počela bi nalikovati prevaziđenim povijesno-političkim konceptima tipa Rimskog ili Franačkog carstva (jedan Bog i jedan car, jedno carstvo i jedna religija), ili bi bila neka nova Pax Romana. U svakom slučaju, povratak na koncept nacije-države u njezinoj staroj ili čistoj formi vodio bi iznevjeravanju ideje multikulturalizma i sekularizma, što bi bilo poraznije po EU i od aktualne krize eura i dužničke krize.

 

Zapitajmo se, ne kriju li se, možda, upravo u kompliciranoj EU-političko-kulturološko-ekonomskoj radionici u liku nove političke kulture odgovori  i na pitanja o prerano proglašenoj smrti multikulturalizma? Potrebno je u svakom slučaju, habermasovski kazano, i u „postkolonijalnim društvima doseljenika“ na trans-nacionalno transformacijski, kozmoplitski način, misliti „tri i“ – i migracije i integracije i islam. Jer je konačno došlo vrijeme da se – umjesto ideološkog i diskriminacijskog „multi-kulti“ –  osmisli inter-kulti koncept trans-nacionalnih kulturoloških pluralizacija i socijalizacija, u čijoj je osnovi međusobno prožimanje sve međuovisnijih kultura, religija i svjetova. Pri tomu se ne radi ni o kakvoj novoj utopiji, nego o mogućoj anti-utopiji, ukoliko se želi živjeti u miru…

 

Vidiportal.ba/hspf.info

 

Komentari

komentara