Albert Einstein o ratu

albert-einsteinSmatram da se psihološki korijeni rata nalaze u biološki uvjetnovanoj agresivnoj prirodi ljudskog bića. Mi „gospodari postanka“ nismo jedini obdareni ovom osobinom, već smo veoma slični mnogim životinjama, a neke od njih, poput bika i pijetla, nas čak i nadmašuju u njenom ispoljavanju. Agresivne sklonosti su uvijek prisutne u odnosima između muškaraca, a posebno u odnosima između društava. Između njih često dolazi do nesuglasica, a ukoliko se ne poduzmu određene mjere predostrožnosti, one prerastaju u svađe, pa i ratove. Nikada neću zaboraviti kakvu su samo iskonsku mržnju moji školski prijatelji gajili prema učenicima iz susjedne škole. Dolazilo je do nebrojenih svađa koje su završavale općim tučama. Ima li ikakve sumnje da krvna osveta i sklonost ka dvobojima potječu iz ovog osjećanja? Štoviše, smatram da je ono glavna hrana još jednog strastvenog osjećanja – časti.

Nove državne organizacije su morale snažno potisnuti izraze primitivne prirode. Međutim, tamo gdje se susreću države, koje uz to ne pripadaju nekoj naddržavnoj organizaciji, ovo osjećanje agresivnosti povremeno stvara takve napetosti koje često dovode do ratova. Pri tome smatram takozvane ciljeve i uzroke rata krajnje trivijalnim, jer ćemo ih vrlo lako naći ako ih prilike iziskuju.

Mnogi veliki mislioci se slažu da je rat najpodmukliji neprijatelj ljudskog razvoja i da moramo učiniti sve kako bismo ga spriječili. Usprkos neizrecivo poraznoj stvarnosti, ja sam uvjeren da je stvaranje državne organizacije u Europi koja bi osujetila buduće ratove realna i ne tako daleka budućnost. Svi prijatelji duhovnog razvoja čovječanstva se moraju zalagati za ovaj najvažniji politički cilj.

Možemo postaviti sljedeće pitanje: kako to da čovjek u razdobljima mira, tijekom kojih državna zajednica potiskuje gotovo svako ispoljavanje agresivnosti, ne izgubi ovo osjećanje koje ga tijekom rata pretvara u masovnog ubojicu? Pokušat ću to objasniti. Kada zavirimo u uobičajenu građansku svijest, primijetit ćemo djelomično osvijetljenu, udobnu sobu. U jednom kutu nalazi se dobro očuvani kovčeg, na koga je gospodar kuće veoma ponosan, što svakome posjetitelju jasno stavlja do znanja. Na njemu je velikim slovima ispisana riječ „patriotizam“. Otvaranje ovog kovčega se smatra društveno neprihvatljivim. Gospodar kuće nije ili je jedva svjestan da se u njemu kriju moralni rekviziti životinjske mržnje i masovnih zločina, koje u slučaju rata poslušno uzima kako bi ih upotrijebio. Ovaj kovčeg, dragi čitatelju, nećeš naći u mojim sobičcima, i bio bih sretan kada bi i ti shvatio da i tvom domu više priliči klavir ili polica sa knjigama, umjesto nekog starog namještaja koga podnosiš samo zato što si se na njega navikao u mladosti.

Kao što je svima poznato, ja sam kozmopolit. Koliko su mi neki čovjek ili organizacija bliski ovisi samo od toga kako procijenim njihove namjere i sposobnosti. Država, kojoj pripadam kao građanin, igra krajnje beznačajnu ulogu u mom duhovnom životu. Pripadanje nekoj državi promatram kao poslovni odnos, sličan na primjer odnosima sa osiguravajućim društvom.

Kako onda bespomoćni pojedinac može doprinijeti ostvarenju ovog cilja? Treba li svatko od nas posvetiti veliki dio svog života politici? Zaista smatram da su duhovno zreli ljudi u Europi počinili veliku grešku zapostavljajući opća politička pitanja. Međutim, politika nije jedina oblast u kojoj pojedinac može dati svoj doprinos. Štoviše, vjerujem da svatko treba učiniti sve što je u njegovoj moći da ovo osjećanje, o kome sam govorio, zauzdamo na takav način da se ono više nikada ne pretvori u prokletstvo za sve nas.

Trebao bi se svatko osjećati jedinim gospodarom svoje časti bez obzira ne riječi i dijela drugih, ukoliko je svjestan da postupa po svom najboljem znanju i umijeću. Povreda časti, bilo pojedinca, bilo zajednice kojoj pripadamo, riječima i djelima drugih ili druge zajednice, ne postoji. Moć i pohlepu trebamo ponovno, kao u starim vremenima, smatrati porocima vrijednim prezira, baš kao i mržnju i ratobornost. Iako nisam sklon veličanju prošlosti, čini mi se da smo u ovoj važnoj točki nažalost nazadovali. Trebao bi svatko raditi na tome da se kod njega samog ili u njegovom bliskom okruženju popravi ovo stanje. Time će nestati i nedaće koje nas danas muče na tako zastrašujući način.

Ali čemu sve ove riječi, kada sam sve mogao kazati u samo jednoj rečenici, koja mi kao Židovu baš pristaje: Budite vjerni svome gospodaru Isusu Kristu, ne samo riječima i pjesmama, već i djelima.

Izvor: Die Zeit / Peščanik.net

Komentari

komentara