Analitička filozofija – nastanak, temeljne ideje i predstavnici

penava_mateMate Penava asistent je na studiju filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na kolegijima Logika, Suvremena filozofija 2, Uvod u filozofiju i Znanstvena metodologija. U razgovoru ćemo ukratko predstaviti segmente njegovog područja djelovanja.

Što je analitička filozofija i na kojim idejama se temelje njezini povijesni korijeni?

Kao i svaki drugi pravac u filozofiji tako ni analitičku filozofiju ne možemo jasno odrediti i razgraničiti, i ona ima mnoštvo mislitelja čije se misli ne poklapaju u potpunosti, ali može se naći neka nit koja se proteže kroz sve te mislitelje. To je prvenstveno usmjerenost na jezik, na znanost, na značenje i na logiku. Korijeni analitičke filozofije mogu se pronaći u više znanstvenih grana u posljednjih dvjesto do tristo godina.

Sve počinje sa novovjekovnom znanošću, od Bacona preko Newtona pa nadalje, u kojoj se pokušava u sve znanstvene grane uvesti što veća preciznost, sve se pokušava pokoličiti i do kraja precizirati. Tako imamo već u klasičnom njemačkom idealizmu pokušaje da se od filozofije napravi znanost ili pokušaje da se vidi može li filozofija biti znanost, što je kulminiralo kod Hegela u njegovom filozofskom sustavu. Poslije, neki drugi znanstvenici sociolozi i filozofi pokušavaju to nastaviti, prema tome imamo pozitivizam u sociologiji, kojemu su glavni predstavnici Comte, Durkheim, Spencer itd.

Imamo i razvoj fizike kao zasebne grane prirodnih znanosti, i uz sve to razna strujanja unutar filozofije, razvoj logike za koju se do Kanta smatralo da je ona jedna završena filozofska disciplina, no razvojem ponajprije kod Leibniza logičkog simbolizma, koji se kasnije nastavio kod nekih drugih logičara, postavlja se mnoštvo pitanja, otvara se jedno sasvim novo polje i tada se za logiku utvrđuje da nije završena disciplina, filozofska propedeutika, kako se to prije smatralo. Tu se otvara mnoštvo pitanja i na tom se izgrađuje čitava analitička filozofija, koja će se kasnije od toga donekle i odmaknuti.

Već ste spomenuli neka imena, ali koja biste istaknuli kao zaista nezaobilazna kada govorimo o ovom dijelu suvremene filozofije?

Kada se govori o ovom dijelu suvremene filozofije moraju se spomenuti četiri čovjeka: Gottlob Frege, Bertrand Russell, George Edward Moore te Ludwig Wittgenstein. Njih se može promatrati kao utemeljitelje analitičke filozofije. Frege, iako nije bio filozof  ostavlja veliki trag na filozofiju. On je bio matematičar koji je želio utemeljiti matematiku na potpuno logičkim temeljima i zbog toga se bavio nekim problemima koji nisu ni malo matematički. Dakle, dolazi do problema značenja i kako se značenje može odrediti. Njega u mladosti čita Bertrand Russell koji se nadahnjuje njegovim učenjem i zajedno sa Georgom Edwardom Mooreom, kolegom sa studija na Cambridgeu, koji je tada bio utočište idealizma hegelovskog stila, počinju jedan zaokret i idu protiv tog idealizma i zalažu se za neku vrstu realizma. U doba kad su Russell i Moore bili na vrhuncu svoje filozofske karijere na Cambridge dolazi mladi Ludwig Wittgenstein, koji je bio osebujan mislitelj i čovjek. Među njima nastaje analitička filozofija kao pravac koji se kasnije razvija u mnoštvo pravaca: logički pozitivizam, njemu suprotna filozofiju običnog jezika itd. Poslije Drugog svjetskog rata nastaju zasebni pravci i zasebni mislitelji, među kojima možemo spomenuti i Johna Searlea, Saula Kripkea, Jaaku Hintikku, Johna Rawlsa, Noama Chomskog. Svi su oni, između ostalog, bili predstavnici analitičke filozofije.

Na nedavnoj Međunarodnoj znanstvenoj konferenciji „Identiteti – kulture – jezici“ održanoj na Filozofskom fakultetu govorili ste o temi „Razjašnjavanje pojmovne magle u bosanskohercegovačkom kontekstu“ unutar koje ste analizirali pojmovnu strukturu bh. društva te nastojali ukazati kako unutar diskursa koji u njemu prevladavaju postoji mnoštvo nestandardnih korištenja. U čemu se ogledaju ta nestandardna korištenja i imaju li utjecaj na rješavanje praktičnih društvenih problema?

To izlaganje bilo je samo jedna početna skica. Taj problem unutar našeg društva je veoma kompleksan i ne može ga se tako lako riješiti. Kao i za sve velike probleme potrebno je puno pokušaja rješavanja, ne znajući hoćemo li ga ikada riješiti. Temeljni naglasak je bio na tome da mi u BiH imamo tri religijske i etničke zajednice. To je važno u nekim političkim, politološkim i društvenim sferama, no što se tiče jezika važno je reći da imamo tri različite zajednice. Svaka od te tri zajednice mogla bi funkcionirati sama u sebi, mogla bi imati svoja vlastita pravila, da nema potrebe međusobne komunikacije. Između te tri zajednice mora postojati neka komunikacija, odnosno neka interakcija, najšire rečeno. Tu nastaje potreba da se stvori neka nova jezična zajednica u kojoj će postojati određena pravila o tome što neka riječ znači. Tu je glavni problem što svi svoju misaonu konstrukciju, riječ ili pojam, tumače iz svog konteksta i nameću drugima svoje značenje neke riječi. To nije specifično samo za BiH nego se s tim susrećemo svugdje gdje imamo suprostavljena stajališta. Npr. ako govorimo o pojmu sloboda, sigurno se konzervativac i liberal neće usuglasiti oko toga što znači sloboda i što ona podrazumijeva. Na temelju toga nastaju nesuglasice, zbunjenosti. To izlaganje je bio pokušaj da se u kratkim crtama skicira koji su najproblematičniji pojmovi s kojima se svaki dan susrećemo.

Svoje izlaganje temeljili ste na misli kako većina filozofskih problema nastaje zbog načina na koji se riječi koriste, čiji je autor jedan od najistaknutijih filozofa 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein, kojeg ste već spomenuli. U čemu se ogleda epohalnost njegovih ideja kada govorimo konkretno o filozofiji jezika?

Kao što sam već spomenuo, Wittgenstein je jedan osebujan čovjek i mislitelj. Zamislite osobu koja je dijete drugog najbogatijeg čovjeka u Austriji i koja se sa nepunih trideset godina odlučuje odreći čitavog svog bogatstva i raditi kao vrtlar u samostanu. Postoji još sličnih crtica iz njegovog života.

Njegovo filozofsko djelovanje je također osebujno, u svojoj ranijoj fazi on se pod utjecajem Moorea i Russella zanosio tezom da se jezik može pročistiti na način da svaka riječ ima samo jedno značenje i da imamo jezik koji je savršen i u kojemu ne može doći do nerazumijevanja. U kasnijoj fazi svoga filozofskog djelovanja on uviđa da je ta teza u potpunosti promašena. Dakle, nemoguće je imati jedan jezik koji bi služio za komunikaciju, a u kojem bi vladala jednoznačnost (da svaka riječ ima samo jedno značenje) zbog toga što svako značenje neke riječi ovisi od toga kako se ona koristi i nijedna upotreba neke riječi nije više ili manje vrijedna od neke druge upotrebe. On je zbog toga rekao da je temeljni zadatak filozofije opisivati stvarnost, za razliku od filozofa prije njega i nekih poslije njega koji se nisu s njim slagali, a tvrdili su da je temeljni zadatak filozofije objašnjavati stvarnost. Smatrao je da treba opisivati načine na koje se koristi jedan pojam. On tu navodi mnoštvo problema, jedan banalan: sjetio sam se svoje pokojne žene i sjetio sam se svoje prijašnje boli. Tu se riječ sjetiti koristi na isti način, ali znamo da to nisu iste vrste sjećanja. Također, kaže da mnogo toga ovisi o kontekstu u kojemu je neka riječ izgovorena, npr. jedan muškarac kaže svojoj ženi: sutra ću dati otkaz na poslu. Što će njegova žena učiniti? Ako je naručila novo pokućstvo otkazat će narudžbu, tražiti manji stan, raditi neke rezove u životu. To je sve pod uvjetom da taj muškarac to iskreno misli, no zamislite osobu koja svaki dan dolazi s posla i kaže: sutra ću dati otkaz. To se više ne shvaća ozbiljno i tumači se kao: volio bih da imam drugi posao ili ovaj moj posao nije baš dobar. To je nestandardno korištenje jedne standardne riječi koje nas zbunjuje. Naglasak kod Wittgensteina je upravo na tome da se treba riješiti te zbunjenosti i da se treba ukazati na to da se neka riječ, od konteksta do konteksta, koristi na različite načine i da zbog toga nekada nastaju problemi.

Američki filozof John Searle govori o velikom filozofskom problemu, odnosu duha i tijela. Kako njegov biološki naturalizam objašnjava stanja svijesti?

Searle je također jako osebujan filozof. On  je zastupnik tradicije filozofije običnog jezika koja je nastala pod utjecajem filozofije kasnijeg Wittgensteina. Kod njega postoje dva projekta, kako su ih ocrtali njegovi komentatori: pozitivni i negativni projekt. U ovom pozitivnom projektu koji ste spomenuli, dakle u biološkom naturalizmu, on kaže da su stanja svijesti samo procesi unutar mozga. Dakle, nema dualizma duha i tijela, protežnih i mislećih supstancija, kako bi rekao Descartes ili dviju sfera, kako bi rekao Platon. Kod Searlea imamo samo jednu sferu: ovu osjetilno vidljivu, a stanja svijesti su svedena na biokemijske procese u mozgu. Taj projekt nije naišao na pozitivno mišljenje kod suvremenih kognitivnih znanstvenika koji u zadnje vrijeme govore o svijesti izvan mozga (the great escape from the nervous system).

S druge strane, njegov negativni projekt trebao je pokazati, pojednostavljeno, da računala kako ih danas shvaćamo, ne mogu razmišljati, tj. da se svijest ne može razviti iz čistog računanja. Iz računalnih operacija ne možemo razviti svijest zato što netko tko računa, posebno računalo, obavlja samo mehaničke procese. Možemo supsumirati to da iz mehaničkog nikada ne može nastati nemehaničko. To se najbolje može vidjeti kroz njegov misaoni argument nazvan pokus kineske sobe koji je od svoga nastanka 1980. god. podigao veliku prašinu. U zadnjih trideset pet godina još se o njemu  raspravlja i možemo reći da je postao pravi filozofski klasik.

Razgovarala: Jelena Čevra

Res Publica, 23. 6. 2015.

HSPF.info

Komentari

komentara