Augustin Zonjić: Karl Popper nije samo liberal

54709937Karl Popper (1902.-1994.) bio je jedan od vjerojatno najprovokativnijih autora dvadesetog stoljeća. Rođen je u Beču, gradu koji je kroz svoje postojanje bio intelektualna slobodna zona i kulturno uzbuđenje. Jedna od Popperovih najpoznatijih knjiga, Logika znanstvenog otkrića, pojavila se 1934. godine u Njemačkoj i označila ga kao nekoga tko jasno prekida način razmišljanja koji je u to vrijeme bio okupljen oko prestižna, tzv. “Bečkog kruga.”

U vrijeme kad se na obzoru umjesto sunca pojavljuje Drugi svjetski rat, u Popperovu životu događa se dramatičan zaokret i zbog opasnosti od Njemačke invazije 1937. godine emigrira na Novi Zeland, gdje zbog događaja koji su zahvatili Europu, objavljuje 1945. godine vjerojatno najpoznatiji rad: „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji.“ Ovaj osobni background govori puno o Popperovoj motivaciji za pisanje „Otvorenog društva.“ U ovoj knjizi, kao i u djelu „Bijeda historicizma“ iz 1944.-1945. godine, najviše napada totalitarizme i njihove intelektualne potpore. Oba djela, bespredmetno, svaki student politologije ili filozofije mora pročitati.

Kako bismo razmotrili i shvatili Popperovu ideju demokracije, moramo na samom početku postaviti ključna načela njegovog socijalnog i političkog razmišljanja, jednako kao i probleme koje uviđamo u spomenutim djelima. U ovom eseju pokušat ćemo podvući crtu na Popperovoj koncepciji ljudske prirode i pokazati kako upravo taj koncept daje jasnoću autorovoj povijesnoj teoriji.  Pokazat ćemo presjek njegove kritike historicizma i koncepcije „Otvorenog društva“ i demokracije.

Nakon razmatranja Popperovih središnjih političkih vrijednosti, slobode i razuma, proći ćemo kroz političke programe demokracije i društvenog inženjeringa. Nakon ovih razmišljanja bit će moguće utvrditi kako Popper, zapravo, ne može podnijeti antidogmatizam i, nasuprot samodeklariranju, dokazat ćemo kako njegove ideje nikako ne mogu biti samo i isključivo liberalne.

Povijesno-intelektualna pozadina

Čak i kad se Popper odmakao od marksizma, tvrdio je kako je socijalist sve do 1932. godine. Naravno, ovdje govorimo o njegovoj privrženosti socijalističkoj etici i ideji pravde, a ne o političkom programu i strategijama. Sama svijest o rastu autoritarnosti u Sovjetskom Savezu i ono što vidi kao nedostatak u marksističkoj teoriji i praksi kod austrijskih socijaldemokrata, natjeralo je Poppera na revidiranje političkih vidika.

Obje spomenute činjenice za Poppera su bile katalitičke, i ideje i iskustvo nasilja. Tadašnji socijaldemokrati vodili su se  stavom kako u ostvarenju  ciljeva i ideja ponekad nije loše uporabiti silu, a taj stav nije učinio ništa, osim što je implicitno izazivao državne organe na okrutan odgovor.  Popper tada usvaja više tradicionalan, liberalan politički stav: odlučuje kako je sloboda važnija od jednakosti i odbacuje pomisao na svako nasilje.

Jezgra Popperove socijalne i političke teorije počiva u „Bijedi historicizma“ i u „Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima“ te ih Popper smatra vlastitim „doprinosom ratu.“ (Važno je napomenuti kako su djela napisana za obranu slobode koju guši impulzivni totalitarizam i autoritarizam za vrijeme Drugog svjetskog rata.)  Popperovo dodatno zalaganje i promišljanje o vrijednosti razuma, tolerancije i poštovanja pojedinca pronalazi svoje izvorište u moralnoj i političkoj filozofiji njegova, nazovimo ga tako, prethodnika Immanuela Kanta.

Ovaj Austrijski autor proširuje Kantovu etičku percepciju kriticizma i samokriticizma kojima dodaje vlastiti kritički racionalizam i kantijansku optimističnu ideju i nadu kako je moguće napraviti socijalnu reformu uz miroljubljiv odnos između zemalja i nacija. Filozofija kritičkog racionalizma koju je zastupao i utemeljio Karl Popper nastala je kao reakcija na osnovne postavke neo-pozitivističke filozofije. Prema pozitivističkom kriteriju demarkacije racionalnosti i iracionalnosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logički provjeriti ili verificirati. Tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti su besmislene, a pojmovi kojima ne odgovara nešto iskustveno su bez značenja.

Ljudska priroda

Kako bi objasnio ljudsko ponašanje i ljudsku povijest, Popper odbija rabiti opće teorije ljudske prirode. Njegovo shvaćanje ljudske prirode može se naći u poznavanju biologije i psihologije i vlastitu stavu kako su ljudska bića slična bilo kojem drugom organizmu po tome što imaju potrebe i očekivanja koja su urođena.  Prema njemu, ljudi su skloni tome da se drže stvari koje bolje poznaju, boje se brzih društvenih promjena i čak u određenim situacijama žele dominirati nad drugim ljudima i organizmima.

Nedostatak regulative, po Popperu, vodi ljude prema očuvanju vlastitih tradicija i tabua. Popper zagovara određene društvene pravilnosti, kao što su društvene tradicije, povoljnije nego što bi to radili mnogi drugi liberali. On sugerira kako održavanje tradicije (pritom misli na kulturu uvriježena načina razmišljanja i djelovanja) donosi red i predvidljivost u našim životima, pa čak i pruža temelj društvenih struktura: važan politički zadatak je napraviti razliku između vrijedne i štetne tradicije.

Ovakav koncept ljudske prirode ima izravne posljedice za svojevrsno društvo koje želi promovirati i na načela po kojima društvo treba biti vođeno. Ukazuje na sporu, postupnu reformu, jer brza i velika promjena neće odjednom ukloniti tradicije na koje su ljudi naviknuli što bi rezultiralo tjeskobom, strahom i nasiljem.

Postoje mnoge proturječnosti između Popperova zagovaranja smjelosti, novosti i revolucije u intelektualnom, ali ne u društvenom životu: mislim da bi ove tvrdnje bolje bile objašnjene u njegovoj teoriji o ljudskoj prirodi nego u teoriji znanja, čak i ako on opravdava razliku u epistemološkim uvjetima, jasno je da je objektivno znanje poželjno zbog ograničenja koja imaju subjektivni strahovi i impulsi.

Ovakvo Popperovo poimanje ljudske prirode pokazuje zabrinutost zbog praktična utjecaju ideja u društvenom životu ljudskih bića. Upravo u ovom dijelu njegova nauka možemo primijetiti konzervativan ton u političkoj misli.

Teorija znanja i historicizam

Popperova društvena i politička misao uključuje više opću, spekulativnu filozofiju povijesti koja pokazuje karakter povijesnog napretka. Za autora, ideje su glavni mjeritelji i kriteriji u kojima se ogleda vidi li se društveni napredak ili ne. Sve društvene promjene i sukobi, ratovi i revolucije mogu se vidjeti kao rezultat sukoba između suprotstavljenih ideja i ideologija. Čak i s ovakvim zaključcima koje dijeli s historicistima, koje između ostalog i žestoko napada, uvjeren je kako je smjer ljudske povijesti zadan smjerom znanja. Popper tvrdi da je “rast znanja, a time i povijest znanosti, srce sve povijesti.”  Dakle, otvoreno i zatvoreno društvo predstavljaju idealne tipove dviju različitih faza društvenog i kulturnog razvoja. Prema riječima autora, gdje su niže biološke potrebe dominantnije, socijalna struktura ima karakter zatvorenog društva u kojem je društveni život pod vodstvom mitova i krutih tabua.

Popper tvrdi da je slom zatvorenog društva započeo u Grčkoj oko 600. godine prije Krista, kada su nove intelektualne vrijednosti, metode i ideje stjecanja znanja nastale zajedno s originalnim stilom politike. Jonska škola inaugurirala je novu tradiciju kritičke misli. Inovacija je bila u tome što se krenulo u propitivanje dogmi i tradicija umjesto njihova pukog prihvaćanja. Unutar ove povijesne i filozofske tranzicije, prema Popperu, možemo pratiti nastanak same znanstvene metode. Ideje kriticizma i demokratske prakse dopuštaju ljudskim bićima krenuti putom otvorenog društva u kojem mogu postati svjesni važnosti osobnih odluka i individualne moralne odgovornosti, društva u kojem biološke i fizičke veze postaju slabije, a pojavljuje se više apstraktnijih odnosa, kao što su razmjene i suradnje povezanih ljudi i skupina.

Demokracija i otvoreno društvo

Jedan od Popperovih najdojmljivijih doprinosa suvremenoj političkoj misli možemo pronaći u njegovu poimanju demokracije i onoga što on definira kao otvoreno društvo.  Ideja otvorenog društva djeluje i kao minimalistički ideal koji treba tražiti i kao proslava dostignuća moderne racionalnosti i liberalne demokracije. Velik dio njegova apela leži u očitoj sposobnosti ograničavanja utjecaja naših neizbježnih pogrešaka i zadržavanja potencijalno opasnih i štetnih društvenih tendencija. Otvoreno društvo u popperovskom stilu je ideja njegove demokracije, cilj joj je promicati kriticizam i raznolikost bez podlijeganja nasilju i nepomirljivoj društvenoj podjeli. Ova avantura u kreativnoj i kritičkoj misli budi konflikt koji se rješava mirnim sredstvima: vrijednostima slobode misli i govora, tolerancijom i individualizmom.

Svjestan određenih opasnosti u povijesnom razvoju otvorenog društva, Popper smatra kako će uvijek biti emocionalnih potreba koje ljudska bića ne mogu zadovoljiti u apstraktnom društvu.  U ovoj misli posebice možemo vidjeti razliku između privatne i javne sfere. Poznate funkcije ljudi u privatnoj, odnosno obiteljskoj sferi, pružaju emotivnu i biološku motivaciju za životom u javnoj sferi.

Iako Popper zanemaruje problem nejednake moći i vlasti unutar obitelji, osobni život jasno stavlja u mainstream patrijarhalne političke misli. Unatoč tome što priznaje da je takva demokracija daleko od njegova ideala, izrazito je optimističan oko njena potencijala. Svakako moramo priznati kako tranzicija prema otvorenom društvu ostaje nedovršena i njeni uspjesi su pod konstantnim prijetnjama.  Biološke potrebe, stare tradicije, ali posebno teškoće života s racionalnošću i osobnom odgovornošću, zajedno imaju utjecaj na novo društvo; strasti naše niže prirode uvijek su u mogućnosti ustati protiv kontrola koje je postavila samokritična znanstvena racionalnost.

S druge strane, otvoreno društvo može biti samo po sebi samo-destruktivno jer kritička misao neprestano podriva starije zatvorene tradicije koje podržavaju društvene institucije. Demokracija igra vitalnu ulogu i u politici i u teoriji znanja. Ona nudi mirne resurse za slobodu i promjenu vlasti jednako kao i slobodu mišljenja i govora koja je važna za intelektualni razvoj. Ovaj proces omogućuje pluralizam ideja i društvenih skupina i važan je preduvjet za „rad na političkom značenju i ciljevima“ jednako kao što je demokracija vitalna za procese kritičke misli i ciljeve emancipacije znanjem.

Poppreova teorija demokracije, jasno je, raste iz kriticizma drugih pristupa vlasti, inicijalno Platonova, a potom Marxova. Popper poriče kako bi osnovna vodilja politike trebala biti determinirana odgovorom na pitanje: „Tko bi trebao vladati?“ i umjesto toga trebali bismo pitati: „Kako bismo trebali organizirati političke institucije da loši i nekompetentni vladari mogu učiniti što manje štete?“ Zatim slijedi pitanje: „Kako se riješiti takvih vladara bez nasilja i krvoprolića?“

Demokracija se, bespredmetno, oslanja na političke metode općih izbora i predstavničke vlasti. Popper zaključuje kako je otvoren velik prostor za konstantna poboljšanja, pa je tako u demokratskom sustavu obveza pojedinaca i manjina kritički propitivati odluke većine i u skladu s demokratskim praksama i zakonom, iste odluke revidirati. Danas žene vjerojatno ne bi imale pravo glasa da nisu kritički propitivale odluke „demokratske većine“ i demokratskim metodama izborile se za tzv. „ženska prava“ (Razlog zbog kojih se ženska prava razlikuju najčešće je taj što su žene kroz povijest, a dijelom i danas, lišene određenih prava koje uživaju muškarci. U ova prava ubrajamo pravo birati i biti biran, jednako kao specifična prava koja zakoni, običaji i muškarci ne priznaju, odnosno prava koja su isključivo vezano za spol, kao što je primjerice pravo na odlučivanje o trudnoći, odnosno na odluku izvođenja abortusa.)

Popper zapravo daje malo pojedinosti o praktičnim aspektima demokracije, kao što su metode zastupanja, veličina i vrsta biračkog tijela i duljina mandata. On odbacuje razmjernu zastupljenost zbog svojih početaka u diskutabilnim teorijama suvereniteta i zbog sklonosti stvaranja nestabilnih koalicijskih vlada. Prema njemu, dvije dominantne stranke su bolje samo ukoliko omogućuju ozbiljniju unutarnju samokritiku nakon izbornog poraza. Njegov pogled na demokraciju je, u tom smislu, relativno konvencionalna razrada liberalnih pluralističkih načela. Ta načela, sama po sebi,ne mogu jamčiti opstanak liberalne demokracije. Problemi zastupanja, veličina, priroda biračkog tijela (itd.) mogu imati utjecaja na to hoće li se građani uopće osjećati kao članovi legitimne demokracije.

Uz pretpostavku kako masa ljudi ne može vladati, Popperova teorija demokracije može biti svedena na teoriju kompetitivnih elita. Iz tog razloga njegovi proceduralni argumenti leže u tradiciji realističke i revizionističke demokratske teorije koja prednost daje kompetitivnim elitama i zagovara demokraciju samo kao metodu izbora vlasti. Popper ipak nudi rješenje u načinu na koji država mora štititi demokraciju u dva smjera.

Prvo, unatoč činjenici da demokracija uvijek mora ostati vjerna otvorenosti novim idejama, zaštita mora biti bespredmetno osigurana za manjinske skupine. Zaštita se ne smije odnositi jedino na one koji krše zakon, a posebno na one koji pozivaju i iniciraju druge na nasilno rušenje demokracije. (K.Popper „Otvoreno društvo…“ Tom II., str. 195.)

Drugo, obzirom na zabrinutost oko zlouporabe političke i ekonomske moći, on potiče demokratske države da se uključe u socijalne i gospodarske reforme: snažno afirmira potrebu za institucijama koje moraju biti izgrađene kako bi zaštitile ekonomski slabe protiv ekonomski jakih.

Dakle, uviđa potrebu za nekom vrstom ekonomskog intervencionizma jednako kao i za socijalnom reformom. Potreba za reformom glavni je sastojak kolača demokracije. Demokratski sustav trebao bi se graditi korak po korak kako bi očuvao slobode od eksploatacije.

*  *  *

Smatram kako je glavna prednost Popperove predanosti nenasilju, kritičkoj misli i slobodi govora ta što nam sugerira kritički pogled na sve vrste vlada. Ideja o minimalnim procedurama, primjerice, može potaknuti demokratsku težnju u manje razvijenim zemljama, bez da se pretplate na rasprodaju zapadnjačke demokracije i modernizacije.

U temelju Popperove materijalne politike odbijanje je koncepta radikalizma laissez-fair ekonomije (Laissez faire doslovno: “pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tijekom”) i nudi ekonomiju postupne društvene korisnosti, stabilnosti i sigurnosti.

U Popperovoj socijalnoj i političkoj misli prepoznajemo elemente koje možemo nazvati liberalnima, socijal-demokratskim i konzervativnim. On duboko poštuje osobne slobode i snagu ideja u promicanju napretka, kao i kritički racionalizam koji prvenstveno leži u svjetonazoru liberalne tradicije. Popperovsko shvaćanje ljudske prirode je pak kombinacija liberalnih i konzervativnih pretpostavki; optimističan pogled na ljudski potencijal i uglavnom širok pesimističan pogled na ljudske potrebe. Popperova vizija društva je liberalno-racionalistička: otvoreno društvo u kojem prevladavaju vrijednosti slobode, razuma, tolerancije i nenasilja; sugerira institucionalne smjernice za izgradnju i održavanje demokracije, orijentiran je prema zaštiti pojedinca od ralja tržišta. Ali, za filozofa kojeg svrstavamo u liberale, ima relativno nerazrađene vodeće vrijednosti vlastitog otvorenog društva kao što su sloboda, tolerancija, racionalnost i nenasilje. Popperov konzervativizam je najočigledniji u političkom realizmu i nekritičnu stavu prema suvremenim liberalnim demokracijama. Ovdje posebno ukazujem na njegovu zabrinutost prema kreativnoj i revolucionarnoj misli i strahu kako ista može izazvati široke društvene nemire. Stoga, takvi intelektualni procesi trebaju biti sadržani u čvrstim tradicijama koje se ne smiju rušiti, osim za uspostavljanje demokracije.

Vjerujem kako bismo mogli gledati na ovaj politički projekt kao na pokušaj osiguranja prikladnije tradicije ili kontrole nad ljudskom misli i djelovanjem. Unatoč tome, još uvijek pronalazim neizbježan sukob između njegove liberalno-racionalne vrijednosti i percepcije perverzne i uporne prirode pojedinaca, čak i kad ga etički individualizam i kozmopolitizam bitno razlikuje od konzervativaca.

Zašto je baš danas, nakon svih ovih godina, potrebno uzeti u obzir „Otvoreno društvo i njegove neprijatelje?“ Vrlo jednostavno, ovo su vremena u kojima su totalitarizmi u porastu, a zapadnjačke demokracije u središtu vlastitih problema koje prijete stabilnostima institucija kakve poznajemo.

U borbi protiv totalitarizama današnji desno orijentirani socijal-demokrati, neo-konzervativci, podižu zastavu socijal-demokracije protiv tiranije. Upravo ovo je besmisleno. Puka demokratska mašinerija i različite demokratske procedure i prakse, nisu dovoljne kako bi oponirale novim fašizmima i komunizmima, osobito ne u svijetu punom socijalne dinamike koja je smještena u okrilje intervencionizma. (U ovom dijelu referirati ću se na recentno Rusko preuzimanje ukrajinskog Krima i prijetnjom rata na istoku Ukrajine. Puke zapadnjačke socijal-liberal-demokratske procedure, u ovom slučaju nisu bile dovoljne kako bi spriječile intervenciju za „zaštitu napaćenog Ruskog stanovništva“ u ukrajinskoj pokrajini Krim, koju je demokraturskom procedurom aneksirala Rusija. Podsjetit ćemo se, iako nije predmet ovog eseja, i samog početka Drugog svjetskog rata na europskom tlu – udara na Poljsku s ciljem „zaštite Njemaca.“)

Samo sloboda može u potpunosti oponirati „zatvorenim društvima“, ali smo ako na slobodu gledamo kao na termin koji neće biti predmet pregovaranja prilikom  beznačajnih i parcijalnih društvenih reformi. Na slobodu moramo gledati kao na ultimativan politički cilj. Sloboda mora biti i politički početak i kraj.

Ne želim ostaviti dojam kako je „Otvoreno društvo“ u ovom kontekstu beznačajno. To je zaista Popperov velik posao u kojem ubrzano pronalazi dobro rješenje u situaciji kada provođenje detaljna istraživanja nije praktično moguće. Ovo je doista rad koji na gotovo svakoj stranici nudi sugestivne argumente i spoznaje. Popper je izvrstan i snažan zagovornik razuma, znanosti i progresivnosti i to nitko ne može osporiti, posebice u vremenu Drugog svjetskog rata kada se na otvoreno društvo gleda kao na svjetionik slobode u moru totalitarizama. Njegov strastven idealizam neprestano izbija na svakoj stranici knjige.

Prilikom pisanja ovog rada iz jednog neformalnog razgovora doznao sam zanimljivu crticu iz autorova života. Karl Popper bio je, navodno, vrlo autoritarna osoba, pa su se njegovi kolege profesori na London School of Economics, gdje je radio kao profesor logike i teorije znanosti, počesto s njim šalili kako je autor otvorenog društva privatno neprijatelj bilo kakvog suprotstavljanja njegovom mišljenju. Karl Raimund Popper umro je u Londonu 1994. godine, u 92-oj godini života, a ostat će među kolegama upamćen kao genijalni autor, ‘pesimistički racionalista’, te pod dvosmislenim pojmom ‘totalitarni liberal.’ (M. Lasić, Sir Karl Raimund Popper (1902 – 2012), Vidiportal.ba / HSPF.info)

Socijal-demokracija, ili govoreći popperovski, otvoreno društvo, je sustav koji je iskušan i poželjan. Jedino pitanje koje nam se nameće je jesu li ljubitelji „eksperimentiranja“„fleksibilnosti“ dovoljno eksperimentalno i fleksibilno raspoloženi založiti se i dati priliku slobodi?!

Ukoliko slobodi ne damo priliku, promišljanje me vodi u smjeru kako vjerojatno neće biti povratka. Moguće je da u budućnosti dođemo u eru kada ćemo na totalitarizme tridesetih godina prošlog stoljeća gledati kao na istinsko zlatno doba čovječanstva. I upravo to je opasnost koja nam prijeti. Naravno, nigdje ne postoji savršena forma, ali usprkos svim dosadašnjim kritikama, demokracija, odnosno otvoreno društvo, najuspješniji je postupak mirnog rješavanja konflikata. Demokracija je najlošija državna forma, ako izuzmemo sve ostale. (W. Churchill)

“Možda ja griješim, možda ste vi u pravu, no samo zajedničkim nastojanjima možemo dosegnuti istinu. (…) Trebamo u ime tolerancije inzistirati na svome pravu da ne toleriramo netoleranciju. Trebamo inzistirati da svaki pokret koji propovijeda netoleranciju sam sebe stavlja van zakona, a poticanje na netoleranciju i diskriminaciju trebamo smatrati kaznenim djelom, jednako onako kao što poticanje na ubojstvo, ili na otmicu, ili na ponovno uvođenje trgovine robljem trebamo smatrati kaznenim djelom.” (K. Popper, „Otvoreno…“ Tom I., str. 349.)

U jednoj od misli Popper je apsolutno u pravu: „Budućnost oblikujemo sami“, slobodu još nismo u potpunosti (po)kušali. Upravo je zadatak čitatelja ovog eseja ispraviti ovu povijesnu pogrešku.

Ukoliko mi slobodi ne damo priliku, nitko neće!

(Esej preuzet iz knjige: Zonjić, A., SAPERE AUDE: tri eseja pod jednim krovom, Zagreb, Akulturacija, 2014. Str. 33.-52.)

HSPF.info

Komentari

komentara