Balkanska mafija

Točno onoga dana kada je „Druga Srbija“ plakala nad otvorenim grobom Zorana Đinđića, berlinski Christoph Links Verlag je objavio knjigu „Balkanska mafija“ s podnaslovom  „Države u rukama zločina – opasnost za Europu“ (Balkan-Mafia, Staaten in der Hand des Verbrechens – Eine Gefahr für Europa, Christoph Links Verlag, Berlin, 2003.), u kojoj se radilo o isprepletenosti državnih institucija i kriminalnog podzemlja u Srbiji, ali ne samo u njoj, nego i u drugim balkanskim zemljama. Puka koincidencija pojavljivanja ove knjige s Đinđićevim ubojstvom nagnala je, pak, neke ovdašnje recenzente („Die Zeit“) da zaključe kako je autor „Balkanske mafije“ Norbert Mappes-Niediek „istraživao na izvjestan način zbivanja iza scene jednog atentata o kojem još nije mogao znati“.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

Pozadine atentata na Zoran Đinđića su, pak, mnogo kompleksnije. O njima je na šestu obljetnicu Zoranove smrti javno progovorila i Zoranova majka Mila u intervjuu za BH Dane: «Uvek je negde žurio… Poslednje što sam rekla bilo je – Zorane, čuvaj se! Nije me poslušao… A nije ni mogao. Nije mu bilo spasa. Bili su odlučili da ga ubiju… Prosti naš svet, ne voli da vidi nekoga prepametnog, nekoga ko je iznad… Pogledajte mu biblioteku… E, moj Zorane… Ogovarali su ga, svašta govorili protiv njega… Koštunica je u tome debelo učestvovao. Nikada mu nisu oprostili što je Miloševića poslao u Haag… Pitali su me jednom u Prokuplju policajci: ‘Na koga sumnjate?’ Na vašeg šefa – odgovorila sam – na Koštunicu! Zoranu sam stalno govorila da ih se čuva, ali je mislio da je pametniji od svih njih. I bio je…» (Razgovor Mile Đinđić s Tamarom Nikčević za BH Dane, broj 613, 13. 03. 2009.)

O žalosnom stanju duha u dijelu srpskog društva svjedoče, uzgredno kazano, salve bijesa i uvreda iznijete na portalu lista «Press» samo zato što je Zoranova majka u ovom intervjuu kazala da je i Zoran «Bosanac», kao i ona. «Ako ova Mila pati za ‘Bosnom’ neka se tamo iseli i neka odnese posmrtne ostatke dragog milog Zorana Đinđića», napisao je netko vrlo bezobziran i bezosjećajan. «Da nisam ovo pročitao ne bih poverovao onima koji su govorili da je Srbiju, jedno vreme, vodio ‘lažni car’ odnosno BOSANAC kako reče majka gospodina Đinđića», dodala je jednako bezosjećajna, ali nešto pismenija osoba. «Ti si rodila najvećeg izdajnika Srpskog naroda, bolje bi bilo da si rodila kamen», jedan je od najogavnijih u nizu takvih komentara na Press-portalu od 15. ožujka 2009. godine. Zoranov otac je inače podrijetlom s Kosova, a majka i sin, Mila i Zoran Đinđić, su rođeni u Bosanskom Šamcu…

Norbert Mappes-Niediek nije bilo tko, nego je u šarolikoj skupini pravih i kvazi-stručnjaka za Balkan respektabilno ime, kojemu se vjeruje. On je, između ostalog, autor i studije «Etno-stupica – Balkanski konflikt i što Europa može iz njega naučiti» (Die Ethno – Falle, Der Balkankonflikt und was Europa daraus lernen kann, Berlin, 2005.), koju uvažavaju i takvi autori kakav je njemački povjesničar dr. Holm  Sundhausen. On je inače od 1992. godine redovito izvještavao za ugledne njemačke novine i televiziju s Balkana i nesumnjivo pripada boljim poznavateljima ne samo mafijaških, nego i političkih prilika u balkanskim «prijestolnicama» i provincijama, ako se to dvoje smije razdvojiti. A njegove knjige – utemeljene na ponajboljim domaćim i inozemnim istraživanjima, kao i na vlastitim sagledavanjima i intervjuima – ne opisuju tek praksu kriminalnih klanova i njihovu spregu s korumpiranim političkim elitama u balkanskim državama, niti pak samo upozoravaju na opasnost od prodiranja ovih pipaka u Zapadnu Europu. One prosto nude izvjesna rješenja kako bi se ovi fenomeni mogli podvesti pod kontrolu, što ih i čini dodatno vrijednima.

Tema «balkanske mafije» je bila i tada intrigantna kao i danas, jer su kraci balkanske mafije podobro razapeti na tlu Zapadnog Balkana i Europske unije. Bande s Balkana kontroliraju trgovinu heroinom u Južnoj Njemačkoj i u Švicarskoj, u Austriji, Slovačkoj i Češkoj – ustvrdio je autor “Balkanske mafije” Norbert Mappes-Niediek – a centri takvih prstena droge postoje i u Apuliji i u Bruxellesu, Liegeu, Antwerpenu i Amsterdamu, u Kataloniji i na Costa del Sol, u Malmöu i Getöborgu, kao i u Južnoj Engleskoj. Njihove domovine služe počiniteljima kao baza i prostor za povlačenje, kao pripremni centar za poslove i kao praonica crnog novca”. Istražitelji u njima nailaze često na «crne rupe» (black holes) u kojima ne važe zakoni i u kojima nijedna država nema autoriteta.

Mappes-Niediekova studija je itekako relevantna upravo zbog autorovog nalaza da su zločini na Balkanu «podržavljeni» i da balkanskim državama prijeti opasnost da postanu „plijenom korumpiranih elita i organiziranog zločina“, pri čemu je ne samo u njemačkom jeziku sintagma „organizirani zločin“ sinonim za mafiju. Takav sud stoji, nesumnjivo, i u dosluhu s ocjenama o balkanskim državicama u analitičkim stožerima vlada zapadnih zemalja, NATO-a i Europske unije i umnogome objašnjava zašto je prostor bivše Jugoslavije bio tako dugo u svojevrsnom cordon sanitareu.

Zapadnim promatračima, diplomatima i izvjestiteljima dugo je bilo poznato da su u Srbiji pod Miloševićem “kriminalcima planski dijeljene policijske iskaznice”, znalo se i za stotine i stotine “neobjašnjenih ubojstava” visokih političkih dužnosnika, krupnih i sitnih mafijaša. Na Zapadu se i prije atentata na Zorana Đinđića pitalo zašto se nije ušlo u obračun s mafijašima i njihovim političkim zaštitnicima? Ali, Srbija je bila nespremna za katarzu, kao što nije niti danas. Nije bila nikakva tajna niti u što se sve upustila crnogorska vlast sa re-eksportom duhana u Zapadnu Europu, niti da u Makedoniji, primjerice, “policija drži vlastite bordele”, da u Tirani “kolumbijska mafija nastupa kao investitor”, a da se “u Bosni i Makedoniji sa svakom novom vladom mijenjaju i policijski i carinski šefovi”, itd.

Sve balkanske vođe, koje su početkom 90-tih godina prošloga stoljeća obećale svojim narodima “oslobođenje”, stoje danas kod svojih podanika u sumnji za korupciju, za privatno bogaćenje ili, čak, “za veze s organiziranim zločinom”, tvrdi autor “Balkanske mafije”. Srpski istražitelji trudili su se do sada uzaludno da “otkriju bankovna konta i zlatne rezerve koje je familija Milošević sklonila na Cipar i vjerojatno u Švicarsku”, a neotkrivena su i enormna bogatstva Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, koji su kontrolirali sveukupan uvoz u “Republiku Srpsku”, preko firmi Selekt-Impeks i Centreks. «Hrvatski predsjednik Tuđman je umro 1999. godine u sumnji da je prikrio mutne poslove njegove žene, njegove kćerke, njegovih sinova i prije svega njegova unuka Dejana Košutića”, navodi autor «Balkanske mafije». U ovoj knjizi su, uzgred rečeno, obrađene i veze Tuđmana i Šuška s osobama poput Tute i Štele, a dokazuje se kako su razne “tute” i “štele” od samog početka bile samo karike u lancu kojim se nešto razvalilo kako bi se izvjesna gospoda obogatila, primjerice putem trgovine naftom s Karadžićem ili cigaretama s Crnogorcima.

U ovom tužnom nabrajanju i opisivanju nije ostao u krimogenom kontekstu nespomenut niti Bakir Izetbegović, a i kako bi, kada se – kako tvrdi autor “Balkanske mafije” – radilo “većinom o familijarnim poslovima». Osobno sumnjam da su prešućeni politički grijesi Izetbegovića mlađeg, koji je ocu u ratu bio i šef kabineta (!), neusporedivo veći od onih koje spominje autor «Balkanske mafije». Oni, naime, i onoliki koliki je doprinos oca i sina stvaranju tri kvazi-vjerske, teokratske i lopovske države u BiH. A u tom su pogledu i njihove zasluge nesumnjive. No, to Bakiru nije ubrojeno u grijehe, nego je ustvrđeno sljedeće: «U zaštićenoj sjeni njegova oca Alije prodavao je Bakir Izetbegović, sin nekadašnjeg bosansko-muslimanskog predsjednika, prava iznajmljivanja za stanove iseljenih Srba i Hrvata, i to za najmanje 2.000 dolara po jednom stanu, partijskim pristašama svojega oca” (Mappes-Niediek, N., op. cit., str.  24-25.).

I tako uzduž i poprijeko Balkana, od Vardara pa do Zagreba, od Tirane pa do Sofije, pri čemu je autor “Balkanske mafije” s Balkana izuzeo Grčku, u potpunosti, a Hrvatsku djelomično. Nju se tretira “balkanskom zemljom” samo ukoliko se mafijaški pipci dotiču Zagreba, ili se, pak, šire iz Zagreba. To što se Hrvatska niti danas ne usuđuje odlučnije obračunati sa svojih desetak i nešto više mafijaških godina u kojima je temeljito opljačkana, i u kojima je počinjeno gomila zločina prema njenim građanima, srpske i drugih etnija, u kojima je vodila rat na teritoriju susjedne BiH, ostalo je, nažalost, dijelom izvan pažnje autora knjige “Balkanska mafija”. Kriminalci su nakon izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji postali narodni heroji u patriotskom tisku kako bi s uspjehom započeli svoju drugu karijeru, podjednako kriminalnu i “uspješnu” kao i onu do povratka u zemlju ili do izlaska iz domaćih zatvora, ustvrdio je autor. Tako su, upravo tim putom “oni gore” stupnjevito i svjesno privatizirali novostvorene države, stvarajući novi tip odnosa mafije i države, naime mafijašku državu u kojoj  su njeni prvaci ujedno i “glavni kumovi”!

Autor uočava zajedničke karakteristike prostora i mehanizme vlasti u njemu, a glavna karakteristika je „nastajanje smjese državne i privatne moći, politike i zločina, putem svjesnih odluka”. Pri čemu se priča o “podržavljenju zločina i zločinaca” najbolje ilustrira na primjeru Miloševićevog režima, koji je prvi s time započeo, ali se u većoj ili manjoj mjeri “mustra” iliti shema odnosi na sve vođe i vođene. Prvo su klasični srpski razbojnici, odnosno “zločinci po pozivu”, kako kaže autor, dobili “državni blagoslov” da mogu pljačkati hrvatska i muslimanska sela, odnosno mučiti njihove stanovnike, a potom će se krug zatvoriti. U ovom se odjeljku navodi i mišljenje poznatog beogradskog kriminologa Dobrivoja Radovanovića: “Ko je svoj život proveo u zapadnim zatvorima, priključio se Miloševićevom režimu, a ko je imao iskustva s jugoslavenskim zatvorima okrenuo se antikomunističkoj opoziciji”. Izuzeci poput Giške samo potvrđuju pravilo. “Ako bi neko i bio uhapšen, tada bi se kod njega našla policijska iskaznica”. Miloševićev režim je planski podijelio beogradskom podzemlju policijske značke, citira se u knjizi i raniji šef beogradskog Interpola Budimir Babović: “Od naših kriminalaca postadoše tada kolege”, koji su “zvanično uposleni i time bili imuni na progon”. Potom su, u pravilu, u Hrvatskoj i Bosni nastavili kao “borci za otadžbinu” ništa manje “kriminalnu karijeru”!

“Junacima našeg doba” poput Giške i Arkana, ili, Tute i Štele, kao i raznih “ćela”, posvećene su brojne stranice knjige “Balkanska mafija”. No, to nije njena osobita vrijednost, prije će biti da je na momente opterećuje. Ali, možda upravo preko ovih “junaka” i njihovih zaštitnika u samom vrhu vlasti čitatelj i može razumjeti kako je “balkanska mafija” postala sastavni dio državnih i privrednih struktura. Nažalost, njihove veze objašnjavaju ne samo krimogenu strukturu balkanskih režima, nego i latentne nezrelosti i bolesti balkanskih društava, od kojih se, strahovati je, niti neće za dugo vremena izliječiti!

U odjeljku knjige “Sankcije protiv Srbije i Crne Gore su djelovale kao prohibicija u Chicagu” u detalje se opisuju metodi u kojem su Miloševićevi ljudi (razni «kertesi»…) pljačkali vlastitu zemlju. “Za osam godina sankcija Srbija je postala siromašna zemlja, a familija Milošević izuzetno bogata”, veli autor. Potom je u posebnom odjeljku opisana neslavna uloga aktualnoga crnogorskog političkog establishmenta u pretvaranju Crne Gore u europski švercerski poligon broj jedan, što je više manje tolerirano od strane EU sve dok poslovi nisu počeli ozbiljno ugrožavati neke tradicionalne monopole u ovoj oblasti. U knjizi su opisane i “grčke veze” i “duhanski rat” između Beograda i Podgorice i mnogo čega drugoga, primjerice umiješanost i tadašnje srpske oporbe u švercerske poslove…

U svim istočnoeuropskim “tranzicijskim zemljama” je nakon pada komunizma kriminalitet jasno porastao, ali je “samo u bivšoj Jugoslaviji jedna već postojeća kriminalna scena uzdignuta u zavidan stalež”, zaključuje autor  “Balkanske mafije”, koji pokušava zapadnim čitateljima objasniti i “dogovornu ekonomiju” i “društveno vlasništvo”, koje je bilo kao bogom dano da se po drugi put “privatizira”, to jest pređe u ruke izabrane kriminalne i političke elite. Autorova ocjena, kako je specifičnost “balkanske mafije” baš u tomu što je ona “progutala države”, je više no lucidan metodološki naputak. Na Balkanu se ne radi, tvrdi autor, o  “organiziranoj grupi ljudi, koja se kao parazitska instanca sa nasilnim sredstvima uklješćuje između građana i države”, kako glasi čuvena definicija mafije talijanskog književnika Leonarda Sciascije. Ne, na Balkanu se ne radi o «parazitskoj instanci» između građana i države, nego o «iščeznuću države same»!

«Stvarni problem je principijelne prirode», poručuje autor, «ljudi na Balkanu nemaju povjerenje u svoje nove države, a elite nemaju interesa za njihov razvitak». Vrlo je važan i autorov sud da u stvarnosti većina ljudi na Balkanu nije ni željela ovakve nacionalne države, pogotovo ne ovakve kakve su formirane. Oni su željeli, tvrdi s pravom autor, samo odbaciti jednu državu koja više nije funkcionirala, a dobili su ono što su dobili. Ostaje im samo nada u pristup Europskoj uniji, nada običnih ljudi kojima je dosta eksperimenata pomiješanih s njihovom krvlju, a iz čega i jesu nikle “nove elite”.

U politološkom pogledu je posebno vrijedna autorova sugestija da bi zapadne zemlje, u prvom redu zemlje EU, morale konačno odlučiti hoće li pustiti da novostvorene nacionalne države same razriješe ove probleme ili će nešto činiti kako se mafijaške strukture ne bi učvrstile za sva vremena. Direktno se, dakle, sugeriralo odgovornima u Europskoj uniji da poduzmu odlučnije korake u regiji Zapadnog Balkana, da započnu s infrastrukturnim i privrednim projektima, kako bi se na Balkanu napravilo “među-rješenje”, neka vrsta “Europskog privrednog i pravnog prostora”, o čemu su elementi i naznake već postojale u Stabilizacijskom paktu EU za Jugoistočnu Europu. Danas izgleda da su barem neke od takvih autorovih sugestija uzete ozbiljno od strane «eurokrata» i dijelom već operacionalizirane. Jedan od tih “među-koraka” bi mogao biti i prijem balkanskih  zemalja u Fond EU za strukturnu pomoć zemljama-kandidatima, iako formalno nemaju status kandidata, predlagao je autor, što je, također, implicite prihvaćeno. No, nije, nažalost, prihvaćen njegov prijedlog da europske policijske instance imaju pravo “direktne istrage” na Balkanu, a najviše pravosudne i sudske instance u Europi i pravo kazneno-pravnog postupka prema, primjerice, jednom krimogenom ministru u jednoj, posve svejedno kojoj, balkanskoj državici. Najvažnija autorova sugestija odgovornima u EU je bila, međutim, ona o neophodnosti “skorašnjeg prijema u EU” svih balkanskih državica umjesto njihova otpisivanja. Jer bi se, u tom slučaju, otpisali ne oni koji su i doveli ove zemlje u stanje “civilizacijskog potonuća”, nego nesretni građani ovih zemalja. Koji nisu ni nevini poslije svih silnih pogrešnih izbora koje su činili.

Gorko zvuči autorova sintagma o “civilizacijskom potonuću” na samom kraju knjige. No o tomu je i bilo i jeste još uvijek riječ, valjda među prosvijećenim svijetom u svim balkanskim državama u to nema nikakve sumnje! Balkanske zemlje, suštinska je poruka ove knjige, trebaju posve novu orijentaciju i pomoć u rješavanju nerješivog. Jesu li poruku odgovorni u Europskoj uniji konačno razumjeli?

Komentari

komentara