Bijeda podijeljenih društava

Osvrt na najprodavaniju knjigu desetljeća: „Njemačka nestaje: kako smo prokockali Zemlju“

Prije točno godinu dana pojavila se u knjižarskim izlozima knjiga Thila SarrazinaNjemačka nestaje: kako smo prokockali Zemlju“ (Deutschland schafft sich ab : Wie wir unser Land aufs Spiel setzen, DVA, 2010.).


piše: dr.sc. Mile Lasić / hspf.info



 

Naslov ove sporne knjige se ponegdje prevodi na b-h-s-cg jezik(e) i doslovno, pa tako u prijevodu srpske redakcije DW-a (Deutsche Welle) glasi: Nemačka ukida samu sebe“. DW na srpskom je ovih dana i izvijestio kako je Sarrazinova knjiga prodana u 1,3 milijuna primjeraka. Zbog toga magazin Der Spiegel i govori o njoj kao „najprodavanijoj stručnoj knjizi desetljeća jednog njemačkog autora“.

 

 

O tomu koliko je „stručna“ su oprečna mišljenja. Ja sam, listajući je, imao „deja vu“. Učinilo mi se da listam „Knjigu o Milutinu“, s kojima se lagano legitimirao nepristojan diskurs prije četvrt stoljeća u Beogradu, i drugdje, da bismo danas na svim stranama imali gomilu opskurnih tiskovina ispunjenih kontraproduktivnim nacionalističkim patosom. Ali, ostavimo se naših ćoravih poslova, postavlja se pitanje kako je nešto slično uopće moguće u zemlji kakva je Njemačka i poslije svega što je uradila na svojem ozdravljenju? Nije, valjda, da se odgovor krije u tomu što je i ova zemlja uhvaćena u zamke tabloidiziranog infotainmenta, ili što je dijelom ostalazemlja kulture i barbara“, kako je to lucidno primijetio književni kritičar Marcel ReichRanicki?

I


Thilo Sarrazin se rodio u Geri 1945., na Istoku, a odrastao je u Recklinghausenu, na Zapadu, da bi kao diplomirani ekonomista i doktor znanosti od 1973. godine (Dr. rer. pol). tijekom radnog vijeka obnašao čitav niz uglednih funkcija u javnom ili financijskom sektoru, uključivo i u Deutsche Bahn i u Deutsche Bundesbank, u brojnim pokrajinskim i saveznim ministarstvima. Kuriozno danas izgleda da je doktorirao na pitanju ekonomskih teorija iz kuta kritičkog racionalizma, da je bio kratko uposlen i u Friedrich Ebert Stiftung, uglednoj zakladi bliskoj SPD-u, otkuda je i pristupio SPD-u. U najkraćem, s 01. listopadom 2010. godine je postao dobro situirani umirovljenik. Ožalošćen je, jer su ga mimo njegove volje poslali u penziju, dekretom iz Ureda predsjednika SR Njemačke. Deutsche Bundesbank je par excellence državna institucija, pa sebi nije mogla dopustiti negativni publicitet Sarrazinove sporne knjige u zemlji i u inozemstvu.


Sarrazin je, dakle, u vrijeme kada je uzburkao duhove, ili potaknuo burnu raspravu o migrantima i njihovoj navodnoj (ne)spremnosti na integraciju, bio član Središnje uprave (Vorstand) njemačke narodne banke“, dok je prije toga bio visoko kotirani službenik Njemačkih željeznica (Deutsche Bahn), a od 2002. godine i berlinski senator za financije. Dakako, u ime SPDa, u ime političke stranke koja se zalaže za toleranciju i respekt useljenika, za multikulturalizam njemačkih boja. Ostao je i nakon disciplinskog postupka njegov član, ma koliko to bilo uvredljivo za najstariju socijaldemokraciju na svijetu.


O Sarrazinovoj knjizi se sve znalo i prije nego što se pojavila, jer je autor u njoj sabirao najbizarnije sadržaje iz brojnih talkemisija i iz intervjua, uključivo ozbiljnim časopisima kakav jeLettre International“ (09/2009). Upravo u njemu je tvrdio da „Turci osvajaju Njemačku točno onako kako su Kosovari osvojili Kosovo – visokim stopama rađanja.“, da se 70% doseljenika Turaka i 90% Arapa nije spremno integrirati u njemačko društvo, da ti i takvi islamski useljenici ne brinu razumno o obrazovanju svoje djece, nego kako proizvesti nove male curica čije su glave pokrivene maramama…“

Tvrdio je, također, da veliki dio doseljenika živi od socijalne pomoći, ali ne priznaje njemačku državu. Istini za volju, samo 33,9% doseljenika živi isključivo od svoje zarade, ali od vlastite zarade živi i svega 43% Nijemaca. Među njima nije jedan od dvojice Sarrazinovovih sinova, jer živi od socijalne pomoći („Hartz IV“). K tomu, pitanje lojalnosti doseljenika prema državi useljenja nije moguće ustanoviti.


Po Sarrazinovim tvrdnjama, dakle, veliki broj Turaka i Arapa i ne radi ništa produktivno, izuzev što drži trgovine s voćem i povrćem. Istog je nekvaliteta i njegova tvrdnja kako u Njemačkoj živi oko tri milijuna ljudi turskog podrijetla, čije se stope rađanja duplo veće nego njihov udio u stanovništvu, te da te stope i dalje rastu, što nije posve točno, pa to i ne svjedoči o drugome, nego o Sarrazinovomturskom sindromu“. Aktualni berlinski senator za unutarnje poslove Ehrhart Körting (SPD) kazao je jedne prilike veliku istinu, primijetivši da Sarrazin ima veliku sklonost ka statistikama, ali smao ako mu se uklapaju u njegovusliku o neprijatelju!“


U Sarrazinovu slučaju se ne radi samo o „turskom sindromu“, pa ni o elitističkom pristupu pitanjima nataliteta i fertiliteta, kako bi se moglo pomisliti na osnovu intervjua liberalnom tjedniku „Die Zeit“, u kojem je kazao: „Njemačka postaje – potpuno nezavisno od migracija – u prosjeku gluplja, jer raspodjela rađanja u našoj zemlji nije u redu. Inteligencija i pripadnost određenom sloju su u velikoj pozitivnoj korelaciji.“ Ako sam dobro razumio, Sarrazin misli da samo inteligentni i obrazovani trebaju rađati djecu. U pitanju je i njegova sklonost bio-rasističkom tumačenju kompleksnih fenomena. U odgovoru na pitanje ima li „genetskog identiteta“ kod nekog naroda za „Berliner Morgenpost“ Sarrazin je kazao: Svi Jevreji dijele jedan određeni gen, Baski imaju određene gene koji ih razlikuju od drugih…“ Za (ne)hotimično stigmatiziranje Jevreja se Sarrazin kasnije javno ispričao. Zaključite sami, meni je, priznajem, još uvijek teško i pojmiti i prihvatiti da su Sarrazinu poslije svega podršku pružili i liberalni ljudi kakvi neprijeporno jesu književnik Ralph Giordano, filozof Peter Sloterdijk ili stari njemački kancelar Helmut Schmidt, da spomenem ovdje samo njih, koje u pravilu hvalim, ali ne i ovaj put

II


Ovakve i slične Sarrazinove teze o pogrešnoj integracionoj politici u Njemačkoj su potom sistematizirane i produbljene na 464 stranice u knjizi za koju bi najpreciznije bilo kazati kako se na jednostran način bavi s tzv. bolna njemačkatri i“ (imigranti, integracija, islam). U knjizi Thila SarrazinaNjemačka nestaje…“ upitna je, naime, već polazna tvrdnja kako je dovođenje inozemne radne snage u Zapadnu Njemačku u šestdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bilogigantska greška“. Ovom proizvoljnošću Sarrazin je izabraopolaznu točkuza sve potonje izvedbe, uključivo čisto rasističke diskvalifikacije islamskih, turskih i arapskih doseljenika u SR Njemačku: „Ne želim da zemlja mojih unuka i praunuka bude najvećim dijelom muslimanska, da se u njoj pretežito govori turski i arapski, da žene nose marame, a dnevni ritam života određuje nujezinov zov…“ Th. Sarrazin je, dakako, uzgredno uvrijedio i našegastarbajtere“, mislim na nesretne ljude iz cijele bivše Jugoslavije, koji su, također, značajno doprinijelinjemačkom privrednom čudu“. Jedne sam prigode već pisao o tomu kako im je život prošao „negdje između“, te da na kraju puta nisu nigdje i nikomu pripadali…


Malo se tko, zapravo, poigrao iz redova njemačkog političkog establishmneta tako eksplicitno sa raširenim strahovima od doseljenika kao Sarrazin, jer ne želi, navodno, da Nijemci budustranci u vlastitoj zemlji“. U svakoj zemlji Europe koštaju muslimanski migranti državne kase više nego što je njihov doprinos novostvorenoj vrijednosti, tvrdi Sarrazin, što se dade egzaktno propitati, ali se odmah mora dovesti u pitanje poanta da njihov vrijednosni sustav, taj koji oni zastupaju „u kulturološkom i civilizacijskom pogledu znači nazadak.“ Pozivanje na turski list “Hürriyet”, koji je u svibnju 2004. godine objavio provokativnu izjavu izvjesnog njemačko-turskog poduzetnika po imenu Vural Öger ponajbolje govori o metodi mišljenja i utemeljenosti Sarrazinovih ocjena. „Godine 2100. bit će u Njemačkoj 35 milijuna Turaka. Broj stanovnika Nijemaca bit će otprilike 20 milijuna“, kazao je Vural Öger, „ono što je Kanuni sultan Süleyman započeo s opsadom Beča 1529. godine, ostvarit ćemo preko stanovnika, s našim snažnim muškarcima i zdravim ženama.“


Tako su se Vural Öger, koji je poslije tvrdio da se samo šalio, i Thilo Sarrazin, kojemu je ova priča dobrodošla za njegove konstrukcije, poigrali bio-rasističkim metodama sa strahovima i domaćih ljudi i useljenika turskog podrijetla. Bio vic ili ne, prokomentirao je Sarrazin, „ostanu li stope fertilnosti autohtonog njemačkog stanovništva onakve kakve su već 40 godina, tada će tijekom sljedeće tri do četiri generacije broj Nijemaca pasti na 20 milijuna, dok je posve realistično da muslimansko stanovništvo putem kombinacije visokih stopa rađanja i nastavljanjem doseljavanja do 2100. godine naraste na 35 milijuna.“


Sarrazinove neuvjerljive argumentacije se mogu dovesti u pitanje i na drugi način, recimo time što je danas svaka deveta firma u rukama migranata, što samo turski poduzetnici ostvaruju godišnji promet od 3,5 milijarde eura, što upravo Turci druge i treće generacije drže u svojim rukama 71 odvjetnički ured i 78 turističkih agencija i 80 privatnih liječničkih ordinacija, itd. A i Sarrazinovi podaci o natalitetu su netočni. Istina je da se u ovoj zemlji općenito rađa malo djece, pa i među strancima. I dok kod Nijemica prosječna stopa iznosi 1,37 djeteta po ženi, kod strankinja općenito 1,6 djeteta, a kod žena turskog podrijetla su to 2 djeteta. I neke njegove druge teze je najbolje ostaviti bez komentara, primjerice one koje govore o tomu kako Njemačka zbog niske stope njemačkog i visoke stope nataliteta islamskih došljaka postaje sve manja i sve gluplja, kako tzv. islamska migracija stvara ambijent za bujanje kriminala koji može prerasti i u terorizam.

III


U Njemačkoj živi danas preko 82 milijuna stanovnika, među kojima je službeno i oko sedam milijuna doseljenika, kako se stranci odnedavna zovu iz razloga političke korektnosti, što čini oko 9% njezinog ukupnog stanovništva. Ali, ako se ovom broju pridodaju i građani koji su primili njemačko državljanstvo, i njihovi potomci, udio doseljenika se penje iznad 15 milijuna, ili na blizu 20% ukupnog stanovništva. Najviše doseljenika i njihovih potomaka je iz Turske (cca. jedna četvrtina), potom slijede Talijani, a iza njih su Poljaci, pa potom Srbi (300.000), Grci, Hrvati (230.000) Bosanci i Hercegovci (167.000), itd.


SR Njemačka je trebala sredinom šestdesetih godina prošlog stoljeća radnu snagu, ali došli su i ostali ljudi, glasi jedno krasno objašnjenje, promijenivši i sebe i ovu zemlju, u cijelosti uzevši najbolje. Samo je njoj trebalo sve do 01. siječnja 2005. godine da putem Zakona o doseljavanju i oficijelno prizna da je postala „useljeničkom zemljom“. Šest godina kasnije – u ljeto 2011. godine – u Njemačkoj se ponovno traga za radnom snagom, pretežito visokokvalificiranom, ali ona u velikom luku zaobilazi Njemačku, jer nije više dovoljno atraktivna. Pri tomu je veći problem od realno smanjenog standarda, što u ovoj zemlji političari emitiraju poruke kako su im samo dobrodošli visokokvalificirani doseljenici, dok ih oni socijalno slabi, i nedovoljno kvalificirani manje zanimaju, pa ako su u ovu zemlju došli i prije mnogo desetljeća.


Unatoč svemu, čak 15% svih migranata u Njemačkoj ima danas visokoškolsko obrazovanje, što otprilike odgovara i postotku visokoobrazovanih ljudi među domaćim stanovništvom. Uostalom, oni imaju sve zapaženiju ulogu u svim sferama života, uključivo i u politici. Među njima je i čitateljima dobro poznati Josip Juratović, Nijemac hrvatskog podrijetla, prvi stranac-zastupnik u Bundestagu, poznat po humanitarnim i pro-europskim političkim akcijama i u cijeloj regiji jugoistoka Europe. U vrlo ilustrativnom i poučnom prilogu „S tekuće trake u Bundestag. Kako sam kao prvi Gastarbeiter biran u Bundestag“, rađenom za zbornik „Migranti u njemackoj politici“ (u: Marvin Oppong, Hrsg., Migranten in der deutschen Politik, VS Verlag, 2011.), Juratović je objasnio kako se njemačko društvo mijenjalo upravo putom otvaranja za druge ljude i kulture. Prepreke, koje su mi i kao radniku i migrantu stajale na putu, mogao sam, veli Juratović, preobratiti u „autsajderske kvalitete“.


U istom zborniku objavjena su i svjedočenja osamanaestoro etabliranih javnih radnika koji većinom nisu etnički Nijemci. Jedan od njih je i Omid Nouripour, Nijemac iranskog podrijetla, koji je s 13 godina došao u Njemačku da bi danas bio uglednim stručnjakom i glasnogovornikom za sigurnosna pitanja frakcije „Zelenih“ u Bundestagu, neki ga, čak, uspoređuju i sa Joschkom Fischerom. On je u njegovom prilogu kazao veliku istinu: „Njemačka još nije pronašla mir sa svojim statusom useljeničke zemlje.“


Na kraju se smije kazati kako su Sarrazinove teze, ma kako bile ekstremne, oživile za trenutak raspravu o doseljavanju i integraciji u njemačko društvo, koja se zaplela u procijep između politike neuspjelih integracije tzv. neželjenih useljenika i politike tzv. poželjnih integracija, tj. dovođenja visokostručnih useljenika u Zemlju. Pri tomu se već iskristaliziralo da nije riječ o „smrti multikulturalizma“, kako su protumačili Merkelova i Cameron, nego o potrebi nadilaženja „paralelnih društava“, uz uvažavanja kulturološke pluralnosti post-kolonijalnih useljeničkih društava (Habermas).


Nekima se i zalaganja za inter-kulturalizam čine pogrešnim ili nedostatnim odgovorom na političko-povijesna bespuća useljeničkih društava. Ali, što je alternativa tomu? O tomu, uostalom, pišem za „Diskurse“ broj 2., novopokrenuti bh. časopis za pitanja religijske i pluralne kulture iz Istočnog Sarajeva, s regionalnim pretenzijama. Solidan, ako je suditi po prvom broju i tematu predviđenom za drugi broj „Multikulturalizam i strah od drugoga“ (vidjeti, www.diskursi.com)…


Berlin, 23. kolovoza 2011. godine

 

hspf.info{jcomments on}

Komentari

komentara