Blochovski „princip nade“ jednog Bosanca

Povodom nove knjige profesora Nerzuka Ćurka „Izvještaj iz periferne zemlje. Gramatika geopolitike“, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 2011.

 

Piše: doc.dr. Mile Lasić


 

 

Profesor Nerzuk Ćurak je autor  još jedne izvanredno uspjele knjige fantastično pogođenog naslova: „Izvještaj iz periferne zemlje. Gramatika geopolitike“ (FPN UNSA, Sarajevo, 2011., strana 210). Omalena izvanjskim formatom i brojem stranica, ali velika po bogatstvu sadržaja i mudrošću poruka, svojevrsna je politološka senzacija.  Zbog toga ovu bh. „gramatiku geopolitike“ najtoplije preporučujem i stručnoj i najširoj javnosti, te onima  koji odlučuju o sudbini naše zemlje i regije zapadnog Balkana. Posebice bi bilo korisno da je pročitaju tuzemni i inozemni čimbenici/subjekti, oni koji nerijetko odoka ili rutinski donose odluke o BiH. Oboji se često ponašaju kao „slonovi u staklarskoj radnji“ …

I

Dr. Ćurak predstavlja neprijeporni vrh bh. politologije i uživa i u Zemlji i u Regiji veliki ugled. S njegovim neopterećenim načinom mišljenja, poetsko-utopijski  prožetim idejom dobra, u kombinaciji s principom nade, mora se umjeti ophoditi. Neophodna su  i određena predznanja i odnjegovana politička kultura, a takvog čega u zemlji „zarobljenog uma“ (Czeslaw Milosz), i jednodimenzionalnih ljudi kakva je današnja BiH jedva imade. Pod „zarobljenošću“ i jednodimenzionalnošću“ mislim, dakako, slijepu privrženost totalitarnim obrazcima, takvi su kod nas i tobož desni i tobož lijevi, jer podrazumijevaju političke sljedbenike umjesto slobodnih ljudi. Ovakva politička (ne)kultura „odnjegovana“ je kroz stoljeća i samo se njome može objasniti uporna slijepa slijedba dominantnih demokraturskih modela kod nas, etnokratske ili neostaljinističke, separatističke ili unitarističke provenijencije. Samo tako se može objasniti i nepostojanje političke alternative, to jest „zajedničke memorije“ i racionalnog mišljenja „zajedničke budućnosti“. Mi smo, dakle, zarobljeni u žrvanj autoritarnih političkih modela, a  kultura nadbijanja i nametanja su samo izraz toga. Ćurkova misao je u biti utopijska, obružana principom nade, dakle blochovska, pa podrazumijeva misliti u ostrašćenom ambijentu onu dimenziju ili perspektivu političkog koja se jedva da naslutiti uslijed bahatosti i borniranosti kojima smo okruženi. „Možda naši snovi ne mogu postati naša stvarnost, ali naša stvarnost može biti korigirana našim snovima“, napisao je Ernst Bloch u njegovom glavnom djelu „Das Prinzip Hoffnung“, iz 1954. Samo bi se tako mogao razumjeti razlog zašto profesor Ćurak propovijeda nemoguće, primjerice prekoredno, izvanredno mjesto u EU i kulturu političkog kompromisa kao preduvjete za opstojnost totalno podijeljene zemlje.
„Politički kompromis pripada logosu vremena“, upozorava dr. Ćurak, „logosu etničkog prostora pripada biološki imperijalizam, koji dubinski posjeduje želju za dominacijom, želju koja je apriorna, koja ne trpi jednakost jer se jednakost već tretira kao neravnopravnost“ (Izvještaj, str. 29). Da bi se, međutim, svako mogao osjećati jednakim i „svoj na svomu“ moralo bi se prestati s dominantnom političkom (ne)kulturom iz proteklih 20 odnosno  16 godina, kako dovođenjem Zemlje u pitanje, tako i nametanjem političkih volja jednih drugima. Ovo stanje „ni na Nebu ni na Zemlji“ je, zapravo, rezultanta nastavka i vođenja rata nevojnim, političkim i medijskim sredstvima triju (ili, možda, više) suprotstavljenih koncepata, pri čemu se ne zna tko je za aktualne omraze i sve veće distance među „zavađenim narodima“ zaslužniji, političari ili medijski radnici koji su postali „društveno politički ratnici“, kako dr. Ćurak objasni jednom drugom zgodom. Uvaženi kolega Enver Kazaz bi kazao, ponajviše je odgovorna „akademska policija“, dakle umreženi stupovi svjetovne i duhovne vlasti koji proizvode i/ili opravdavaju isključive ili intervencionističke politike, u biti usmjerene protivu BiH i kada  se zaklinju u BiH, umjesto da grade putem dijaloga i kompromisa održivu i funkcionalnu zajednicu koja im je sudbina. Druge nemaju …

II

Poslije „Filozofije zagrljaja“ (RABIC, Sarajevo, 2009) pred nama je, dakle, još jedna provokativna i podsticajna esejističko-politološka knjiga profesora Nerzuka Ćurka, par excellence „neudobnog građanina“, govoreći jezikom G. Grassa, ili zdravog skeptičara, kako bi to eventualno formulirao I. Lovrenović. U svakom slučaju radi se o još jednoj knjizi kritičko-racionalistički obrazovanog Europljanina s razvijenim osjećajem za puninu pojmova i poetiku smislene sintagme. Dr. Nerzuk Ćurak se u proteklih deceniju i pol uvjerljivo izdvojio društvenim angažmanom, intelektualnom odvažnošću i mudrošću iz uobičajenog akademskog  ambijenta. Prvo angažmanom u medijima, pa potom i predanim nastavničkim i znanstvenim radom izborio se za uvažavanje i u regiji jugoistoka Europe, koju misli kao svoju (virtuelnu) domovinu i poslije svega što se izdogodilo na tragični i farsični način. Može li Regija biti domovina, znade se zapitati dr. Ćurak, u nevrijeme, pomislit će mnogi. O užim i širim, manje ili više stvarnim ili virtuelnim domovinama srodnih jezika i kultura, međusobno povezanih kotlina i dolina, i ne na posljednjem mjestu srodničkih odnosa, govore u ovoj knjizi izravno dva Nerzukova od ranije poznata i vrlo uvažena eseja: „Evropa. Geopolitička objava kontinentalne utopije“ i „Posljednji Balkan“, koji zauzimaju središnji dio „Izvještaja…“ Takvo se što usuđuje misliti – poslije svega što smo uradili jedni drugima u Regiji, posebice u BiH – jako mali broj ljudi. Pri tomu je svakomu razumnome jasno, u mišljenju novih sveza i odnosa, uključivo partnerstva (u Regiji i Europi) se ne radi o obnovi ili izgradnji nekakve nove Jugoslavije, nego o posuđivanju „logosa“  iz budućnosti, mišljenju bližih i daljih posve realističkih ili racionalnih i nužnih „utopija“, govoreći Nerzukovim jezikom. Uostalom, i prije nego što nam svima bude dozvoljeno da budemo unutar nove „Utopije“ zvane EU, u regiji jugoistoka Europe se mora kritički misliti međusobna suradnja na strogo zadani europski, dakle racionalističko-interesni način.
Već u „Strogo kontroliranom predgovoru“ profesor Ćurak demonstrira nenametljivu (geopolitičku) mudrost, aplicirajući Wallersteinove geopolitičke i geoekonomske pojmove (centar, poluperiferija i periferija) na krutu post-tranzicijsku stvarnost u Regiji, s posebnim objašnjenjem sintagme „periferna zemlja“ koju je odabrao za svoju zemlju. I dok su naši vrli  susjedi dobili u Nerzukovoj podjeli status „svjetske poluperiferije“, BiH je ostala „periferijom“, ili se u vremenima „dejtonskog demonizma dodatno periferizirala“. Pri tomu se radi o „geopolitičkom paradoksu“, maksimalnoj uključenosti ključnih geostrateških igrača u BiH, dakle onih koji čine geopolitički centar, a što je proizvelo u BiH  tek „minimum države koji još uvijek ne garantira samoodrživu političku zajednicu“. Ovakvo uočavanje bh. paradoksa mnogima se neće dopasti, ali u ovoj zemlji se ne može uočiti ni minimum (pravne) države, iako tobožnjih država ima napretek, službeno  14.
Ključni kriteriji perifernog statusa sabrani su u današnjoj BiH u odsustvu kohezione vlasti, u neupravljivoj državi, u korupciji, u pocijepanosti ekonomije, u odsustvu građanske odanosti takvoj zajednici, u niskom stupnju obrazovanosti, u pokroviteljskom odnosu zemalja okolne poluperiferije prema „periferiji“, kao i u permanentnom teritorijalnom suparništvu etnonacionalnih elita, jednako kao i u  hranjenju periferijskog statusa Zemlje kroz „simultano djelovanje međunarodne zajednice i domaćih dejtonskih nadničara“, veli dr. Ćurak. Ovakve su dijagnoze bolne za nepokolebljivog ljubitelja BiH, ali tek s uočavanjem i  priznavanjem periferijskog statusa stvaraju se uvjeti za „novo znanje o BiH“, veli naš autor i izrijekom. On se pri tomu zalaže i za konstituiranje nove znanstvene subdiscipline „periferiologije“ – komparativne znanosti o rubovima svijeta. Pri tomu iz njega progovaraju i Hegel i Marx kada nam poručuje kako „dolazi vrijeme transformacije nužnosti u ideju slobode“. U osnovi  se, pak, radi o nužnosti prevrednovanja  „najrogobatnijeg institucionalnog oktroiranja“ perifernog statusa BiH „u režiji ključnih zemalja geostrateškog jezgra“…

 

 

U niz Ćurkovih lucidnih uočavanja spada i ono kako se u postdaytonskom uređenju BiH i ne radi o drugome do o nesumnjivo sumnjivoj „geopolitičkoj laboratoriji“ u kojoj su isprobani najnevjerojatniji strukturalni obrasci u konstituiranju države, kako bi netko drugi imao koristi, ali ne i građani BiH. Iz tog pristupa je proizišla i posve točna ocjena kako mi danas i ovdje i ne živimo drugo do „Veliko Bezglavo Ništa“ i da je to „naše jedino Nešto“, zbog čega će se netko već jednom u ovoj zemlji morati pobuniti. Protivu koga, pak, nego protivu svjetskog kapitalističkog sustava i njegovih namjesnika u BiH, ne ostavlja nas autor u nedoumici. Dakako, kao prvosvećenik liberalnog i privrženik „otvorenog društva“, zašto ne reći i vrijednosti europske (a ne lagumdžijsko-dodikovske) socijaldemokracije, dr. Ćurak ne može zagovarati ni političko ni neko drugo nasilje, pa njegova bolna knjiga i nije poziv za ulične pobune, nego je eo ipso pobuna protivu nametnutih okova izvana i dominantne intelektualne i političke rezignacije u Zemlji. Ovo ističem i zbog toga što bi se nekomu moglo učiniti kako i dr. Ćurak priziva intervencionizam u korist određene političke opcije (sdp-ovske provenijencije i uz američku potporu i OHR-ovo „aminovanje“), tako omiljene mainstream zablude u sarajevskoj akademskoj zajednici. U Ćurkovim apelima upućenim Washingtonu i Bruxellesu se radi o nečemu revolucionarnomu, o zagovaranju posebnog statusa za bh. državu unutar EU. Dr. Ćurak podržava, doduše, i izrijekom američko prisustvo i angažman u BiH, o tomu i govori zadnji dio njegove knjige (Pax Americana…), pa čak otvoreno poziva Washington da odredi „novu geopolitičku vrijednost Bosne“ (strana 159), ali ne poziva na konfrontaciju SAD protivu Rusije i Irana, ni protivu EU, jer znade da se spasonosna budućnost BiH nalazi u zajednici europskih država. Ali, dr. Ćurak neskriveno želi trgnuti EU iz birokratskog drijemeža, kako bi prestala tretirati BiH kao normalnu zemlju, jer ona to nije, nažalost.
Nisam sklon doslovice tumačiti ni Ćurkov poziv na pobunu, ma koliko se u knjizi govorilo kako je pobuna ostala ako ne jedini, onda najdragocijeniji resurs periferije. „Kakva tuga, kakva inferiornost, kakva utjeha“, rezigniran je kolega Ćurak, jer nema iluzija o očajnom modelu političke kulture u Zemlji i komformističkim raspoloženjima u našim akademskim zajednicama. Čovjek njegove izobrazbe  ne može, naime, imati iluzija o bilo kojim etabliranim „proizvođačima magle“ u našoj „periferiji“, bolje rečeno trima „periferijama“ (sarajevskoj, banjalučkoj i mostarskoj). Utoliko je ova knjiga više nego „akademski tresak“ (Z. Grebo), dakle istinska pobuna protivu simpflikatora naciokratske, ali i druge provenijencije, protivu svih koji su se uklopili u zadanu im janjičarsku ulogu očuvanja periferijskog statusa u BiH za sva vremena…

III

U otrežnjujućem eseju „Privid važnosti“ profesor Ćurak dekontekstuira fenomen umišljene veličine i važnosti „Titovog totalitarnog raja“ u svjetskoj politici, kojeg su svojevremeno „komunistički spin doktori“ smislili i priskrbili pokojnoj Jugoslaviji. Sukladno tomu je Jugoslavija u međunarodnoj politici, pa ako i putem Pokreta nesvsrtanosti, bila treća po važnosti, odmah poslije SAD i bivšeg SSSR-a. S tim u vezi dr. Ćurak i doslovice veli: „Onoga trenutka kada je geopolitika, prvenstveno u smislu značaja prostora, odnijela primat nad ideologijom, a to se desilo  s padom Berlinskog zida i nestankom komunističkog ideološkog bloka, zemlja je izgubila relevanciju, pa je pod pritiskom agresivnog srpskog nacionalističkog ekspanzionizma i željenog slovensko-hrvatskog secezionizma, mogla biti i izbrisana sa svjetske mape“ (Izvještaj…, str. 17-18)!
Ovaj su uvod i citat bili potrebni kako bi se uopće mogao objasniti osjećaj umišljene važnosti koji još živi u BiH, koja je, kako veli dr. Ćurak, u proteklim globalnim raspletima smještena „na sekundarnom rukavcu evroazijske geopolitičke aorte“ i  po sebi ne posjeduje nikakvu posebnu važnost. Unatoč burnoj historiji, BiH i nije drugo do „geopolitički objekt“ iliti „zemlja – objekt“, odnosno „ogledna zemlja“ u kojoj se isprobava(lo) sve ono što bi eventualno moglo zatrebati „za proizvodnju novog rasporeda moći“. Umjesto tupasto zaglušujućeg lažno-patriotskog govora o tisućugodišnjem kontinuitetu, dakle, profesor Ćurak radije govori o umišljenoj važnosti i o nedostatku „povijesnog subjekta“, jer ga BiH skoro i nije nikad imala. „Pozamljujući svoju subjektivnost carstvima, Bosna i Hercegovina postala je primjer zemlje o kojoj uvijek odlučuju drugi“, veli bez ustezanja dr. Ćurak, pa se u bh. slučaju i ne radi o drugomu do o višku svijesti o vlastitom značenju, a manjku rada na proizvodnji vlastite važnosti, to je naš provincijalizam, odnosno „samoproizvedena geopolitička inkompetencija države na granici svjetova.“ (str. 20).
Dakako, dr. Ćurak neće izostaviti u analizi naše besperspektivnosti niti ono što se podrazumijeva pod lepršavim pojmom međunarodna zajednica, koja je putem svojih raznorodnih institucija prosto premrežila našu zemlju, proizvodeći od nje „idealnu zemlju za sebe“ i učinivši od sebe „novi geopolitički faktor, s onu strane nacionalne države“. Dr. Ćurak poznaje, dakako, razliku između faktora i subjekata u međunarodnim odnosima – faktori su ambijent ili zadanost, jer ne posjeduju volju po sebi, a subjekti podrazumijevaju svjesno oblikovanje i u svoju korist, što međunarodni subjekti u BiH i čine. Ne bih se začudio da je dr. Ćurak uporabio sintagmu „novi geopolitički faktor“ kako bi upozorio kako je međunarodna zajednica u BiH postala i faktor i subjekt, dakle i ambijent i politička volja, u za nju beskrajno ugodnoj, maltene bezvremenskoj poziciji. Taj „novi geopolitički faktor“ u BiH se, dakle, u formi PIC-a ili OHR-a, u drugim intervencionističkim ili tobož zaštitarskim formama, udomaćio u BiH i ponaša se u isključivo vlastitom, nerijetko opozitnom interesu od onog što bi mogao biti optimalni nacionalni/državni interes Bosne i Hercegovine,  postajući tako sam sebi svrhom. Poseban je apsurd u tomu što se silna energija i novci troše za očuvanje onog što se zove Daytonski sporazum, a on bi, koliko god bio rodno mjesto opstanka bh. države –  kazat će izrijekom naš autor – mogao biti i „rodno mjesto njenog mogućeg nestanka“.
„Autsajder historije očigledno je postao važan“ – rezigniran je i dr. Ćurak – BiH je tek na apsurdan način „postala geopolitički značajna zemlja“, u njoj su, naime, sve politike jednako vrijedne, kako one koje je destruiraju tako i one koje je afirmiraju (str. 22). Neizvjesna ostaje sudbina zemlje izjedene sebičnošću i nezajašljivošću njezinih političkih elita i politikom „kontroliranog kaosa“ iliti „mirne Bosne“ upravo od međunarodne zajednice. Zbog toga ću primijetiti kako bi mogao doći i dan kada BiH više neće biti ni na mimikrijski (Nerzuk kaže „simulakrijski“) način geopolitički važna i to bi mogao biti njezin kraj. Ukoliko se, dakle, nastavi  s upornom proizvodnjom magli putem domaćih političkih elita i prividnom kontrolom kaosa putem međunarodne zajednice, BiH bi se „iz statusa države, pa i ovako minimalne kao što je dejtonska, mogla vratiti u status ‘povijesnog krajolika’ (S. Džaja)“, poručuje dr. Ćurak, „u puki geografski toponim bez političkog backgrounda“ (str. 24.).

IV

Profesor Ćurak je  privrženik BiH, ali nije od onih koji niječu podjele i govore o kontinuitetu kojeg nema, o subjektivitetu kojeg je u povijesti bilo rijetko, dakle koji simpfliciraju i proizvode političke magle. „Uz određenu dozu simpflikacije i analogijske kreativnosti, međunarodna zajednica (EU i SAD) danas je u Bosni i Hercegovini supstitucija osmanskog, austrougarskog i jugoslavenskog komunističkog carstva“, upozorava bez krzmanja i posve deziluzionistički dr. Ćurak. Time je samo drugim riječima kazao kako je BiH još uvijek u adolescentnom dobu vlastite subjektivnosti, pri čemu joj Daytonom zadato stanje i ne dozvoljava političko odrastanje. Iz ove spoznaje i niče Čurkov protest protivu birokratskog odnosa EU prema političkim akterima u BiH i njezino pristajanje na bh. „egzistencijalni minimum“, pa apelira kako je konačno došlo vrijeme da EU snagu svog „kontinentalnog institucionalizma nadogradi autentičnom evropskom geopolitikom…“. Birokratski odnos i sveti odnos prema procedurama je uspio proširiti EU na istok, dok je Rusija bila slaba, upozorava dr. Ćurak na kompleksne odnose EU i Ruske federacije, dakako zbog BiH, ali danas to više nije dovoljno. Po ovom razumijevanju, dolazak Rusije u BiH nije institucionalan već parainstitucionalan, a Beograd i Moskva čine sve „da se Republika Srpska nastavi ponašati kao višak Bosne i Hercegovine“ (str. 35 i 36).  Što se tiče odnosa službenog Zagreba prema bh. gordijevskom čvoru, dakle nepravednom Daytonskom ustavu, dr. Ćurak misli da je krajnje vrijeme da RH kao „garant Dejtonskog sporazuma“, prestane biti i  „garant neravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“. Hrvatska bi trebala čim prije, misli dr. Ćurak, prestati ignorirati da je BiH njezino „najvažnije vanjskopolitičko pitanje“, pa povući potpis s Daytonskog sporazuma, čime bi se osnažio „suverenitet Bosne i Hercegovine“ i pomoglo „njenu političku transformaciju od entitetske ka hijerarhijski decentraliziranoj, racionalno uređenoj političkoj zajednici.“
Profesor Ćurak se zalaže za „istovremeno povlačenje i beogradskog i zagrebačkog dejtonskog potpisa“ (str. 28), kako bi BiH izgubila smisao kao „daytonska država“ (ali ne i smisao kao država), nego bi joj se omogućio drugačiji preustroj i funkcioniranje. Po njegovom razumijevanju, i SAD i EU bi morale imati sluha za ovakav „epohalni iskorak“, prije nego što i Hrvatima, odnosno nekim njihovim političkim liderima i definitivno ne postane „od institucionalne ravnopravnosti važnija feudalna vladavina jednim dijelom bosansko-hercegovačke teritorije“ (str. 37). Bojim se da se takvo što već dogodilo. S tim u vezi primijetit ću kako su politički procesi u postizbornom vremenu od 03. listopada 2010. godine vratili BiH u period predratnih i ratnih međusobnih demonizacija, te doveli do daljnjih dezintegracija umjesto okupljanja na proeuropskom programu. Po mom razumijevanju, BiH još uvijek žudi za slovačkom post-mečiarskom fazom, dakle društvenim dogovorom svih političkih elita o približavanju EU. Nažalost, uplovila je u bezmilosna razračunavanja hrvatsko-srpsko-bošnjačkih etnokratskih i tobož-socijaldemokratskih političkih i akademskih elita, koja su od nje napravila još veći politički provizorij.
Dakako, svega ovoga je svjestan i naš autor, pa u eseju „Corpus separatum“ upozorava kako BiH potvrđuje da nije moguć ni konsenzus o njezinom „političko-pravnom nestanku“, pa se izgradnja održive zemlje koja se u perspektivi  pridružuje obitelji europskih država „objavljuje kao najsmisleniji i najlakši zadatak, iako izuzetno težak“.  Ćurkov zahtijev za  izgradnjom „održive zemlje“ i nije u osnovi različit od onog što dvije najmoćnije dame svjetske politike (H. Clinton i C. Ashton) misle pod izgradnjom „funkcionalne države“. Samo je, nažalost, za njih „Dayton tu da ostane“, ponovile su više puta u proteklih osam mjeseci, a za dr. Ćurka najkrupniji uzrok naše današnje bijede. Zbog toga dr. Ćurak i apelira da se razmotri ideja o BiH „kao corpus separatumu Evropske unije“, jer „tek kao izdvojena oblast Evropske unije Bosna i Hercegovina dobija šansu da ne ostane izvan Evropske unije“ (str. 39). Po mom razumijevanju, dr Ćurak traži nemoguće iz dubokog očaja, i unatoč spoznajama kako takvo što nije uopće sukladno s principima i kriterijima, tj. konkretnim pravilima približavanja EU. Dakle, iako mu je jasno da nijedna zemlja sa statusom protektorata ne može postati članicom EU, dr Ćurak u ključnom dijelu apela za izuzećem BiH iz uobičajenih procedura približavanju EU kaže: „Međunarodno tretiranje Bosne i Hercegovine kao realne, normalne, faktične države prije nego što to jest zaustavlja njen državotvorni razvoj i priječi ulazak u Evropsku uniju kao zajednicu zbiljskih država“. Time dr. Ćurak, dakle, explicite poručuje da BiH i nije „zbiljska država“, pa čak  i da bez pomoći ne može to postati, niti može opstati, niti izvršiti obveze iz procesa približavanja Europskoj uniji.

 

Dr. Ćurak se, dakle, zalaže da se BiH „mimo ustaljenih procedura i zahtjeva (jer ih ne može ispuniti) primi u EU kao „posebna, drugačija država Evropske unije, novi corpus separatum“, zbog čega bi bilo nužno „uvjeriti međunarodnu zajednicu da je sve bolje od dugotrajnog nestanka Bosne i Hercegovine.“ S obzirom na velika znanja dr. Ćurku o europskim integracijama,  ovdje se očigledno  i ne radi o drugomu do o Ćurkovoj subverzivnoj strategiji, za koju sam kaže da je „jasna i organizirano naivna“, s elementima utopijskog mišljenja, jer je sve bolje „nego taj dugotrajan nestanak BiH“, a drugo ime za njega je „FBiH + RS“ (str. 44). Kao čovjek i prijatelj razumijem dr. Ćurka, dakako, ali moje rezerve prema ovakom pristupu ostaju velike, jer u EU uopće ne postoji mogućnost za ovu vrstu izuzeća. U krajnjem, radi se o prezasićenju proširenjem u europskoj javnosti i s tzv. normalnim proširenjima i sređenijim zemljama od BiH. Osim toga, sve kad bi takvo što i bilo moguće, bojati se kako bi BiH – bez ispunjavanja Kopenhagenskih i drugih kriterija iz procesa približavanja – zauvijek ostala tek  polukolonijalni relikt, koja bi mogla u najboljem slučaju unutar EU reprizirati svoju „austrougarsku fazu“, ali ne i iskoračiti u društvo ravnopravnih i uređenih europskih država. Dakle, ne samo da ne vjerujem da možemo izbjeći zakašnjelu i bolnu, ali nužnu gospodarsku i političko-pravnu modernizaciju, nego ne vjerujem da bi ova vrste „prečaca“ bila dobra za BiH. S dr. Ćurkom se slažem, inače,  o potrebi popusta za BiH prilikom ulaska u NATO, kako bi se već jednom prestali dovoditi u pitanje vanjsko-ambijentalni okviri naše zemlje …
Na samom kraju kazat ću kako se snaga i tajna ove Nerzukove knjige krije, ipak, u faktoru utopije i principu nade, tih Nerzukovih omiljenih instrumenata za sanjarenje i intelektualne subverzije, što je možda još uvjerljivije demonstrirao u ovoj nego u ranijim knjigama. Htio sam, dakle, barem u natuknicama i što korektnije predstaviti knjigu koju krasi nekonvencionalni, odvažni način mišljenja, odstupajući i nadmoćan nad uobičajenom kuknjavom i/ili nekritičnošću u akademskoj zajednici, pa i mojem euro-realizmu. Bilo mi je najvažnije pronaći tzv. crvenu nit u Nerzukovim utopijama, ono što se iako san iskazuje ljepšim i nadmoćnim nad pukim realizmom. Još samo da knjiga izazove „tresak“ ili  makar maleni potres u domaćim i vanjskim političkim krugovima, u što sumnjam.
U svakom slučaju, u blochovski promišljenom utopijskom mišljenju dr. Nerzuka Ćurka ima i neodoljive magije i poticajne nade, daleko više nego u čistom politološkom realizmu. Ne treba isključiti, nažalost, ni da bi nam Nerzukove utopije mogle ostati jedina nada s obzirom na brzinu i žestinu sporenja i međusobnog udaljavanja umjesto približavanja. Ne bi bilo dobro, naravno, ukoliko bi neka vrsta izuzetka za BiH od strane EU  bila i jedinom „survival possibility“ za zemlju nepostojećeg jedinstvenog političkog subjektiviteta, u kojoj se uporno njeguju antieuropejski koncepti, u kojoj se vrijeme broji unatrag!  Ali, takvo što se više ne smije isključiti. Ne samo zbog toga je „Izvještaj iz periferne zemlje…“ obvezna lektira za sve koji geopolitički promišljaju sudbinu naše nesretne zemlje. Za mene je, pak, ova Nerzukova knjiga i kulturološka činjenica prvog reda, jer nas opominje kako ne bismo u budućim raspletima smjeli zaboraviti da smo  Zemlja (i Regija) bliskih kultura i zajedničke europske budućnosti. U ovom pogledu su Nerzukove „politološke utopije“ posve racionalna mudrost, prožeta idejom dobra i principom nade, posuđena iz neke budućnosti u koju BiH možda, ipak, stigne…

Mostar, 21. svibnja 2011. godine

Komentari

komentara