Bora Ćosić: Tko je pucao u Sarajevu?

Principtrial-largeEuropske novine nisu načisto kako se zove atentator iz Sarajeva koji je potpalio fitilj Prvog svjetskog rata. Tako neprekidno govore da je to počinio nekakav Princip, iako se ovaj unezvereni mladić zvao Princip Gavrilo. Time je izostavljen minimum pažnje prema imenu na koje pada odium za onoliko ljudsko krvoproliće.

Piše: Bora Ćosić/Danas.rs

To ime, međutim, za srpskog pjesnika Miloša Crnjanskog bilo je sastavljeno od imena princa i arhanđela Gabriela, pa da je Princip želio ujedinjenje Bosne i Srbije, ali je otvoreno priznavao i da je to bio samo korak ka daljem cilju atentatora i njegovih drugova. (Taj cilj bila je revolucija. „Svi smo mi bakunjinovci“, bile su reči Principa.) Ni posle rata, Princip, u nas, nije bio omiljena tema. (Njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina.) Buržoazija nije odobravala akt Principa. O svemu tome govori drugi jedan pisac srpski – Konstantinović, koji veli kako Princip, po završetku rata, u Srbiji „zaista je bio mrtav“: jedino je anarhistički Crnjanski, pjesmom „Spomen Principu“, pokušao da ga dozove. Tek osnovanoj jugoslovenskoj državi, poslije 1918., skromno građanskoj, nije bio potreban junak anarhizma, njegov akt odobravala je samo naša sirotinja i omladina. Tako se dovodi u pitanje odgovornost srpske vlade iz 1914. za ovaj krimen, a time i razlog gvozdenog ultimatuma carske austrougarske države. Pa se kazneni rat protiv srpske kraljevine obrušio naravno više na sirotinju i nedorasli naraštaj te majušne države, da one nedužne seljanke koje Potiorekova armada bezdušno je vješala početkom rata po mačvanskim selima.

Bilo je neko vrijeme kada je u zatucanom bosanskom vilajetu grupa zaluđenih omladinaca snila da svojim nejakim rukama preokrene svijet koji je već ionako bio uzdrman koječim, makar onom artificijelnom pobunom, zasnovanom još u futurista. Jer ako je neko bio blizak revolucionarnom preokretu svjetskom na početku onog stoljeća bila je to vesela i opaka banda Marinettijeva. I nije bila stvar samo u tome da se razore katedrale i da se spale muzeji. Simbol ovog pokreta bila je mašina, stroj koji goni svijet naprijed, ali i ruši sve pred sobom. U osvit novih dana zatutnjala je neobuzdana industrijska revolucija, sve suprotnosti kapitalizma najavile su se skoro doslovno po Marksovim predviđanjima. Osim toga razbuktala se kuga nacionalizma po mnogim zemljama, ovo, kako znamo, traje do danas. Usput, eno u ono doba ludih koncerata Cabareta Voltaire, jer i dada je tu, na vrhu iste ciriške ulice Spiegelgasse, obitava Lenjin. Onda, nekoliko golobradih bosanskih momaka dovuklo se u Srbiju, ne samo da bi dobilo potporu za svoje zamisli, nego da bi se domogli kojeg pištolja. Tamo, međutim, niko ih nije dočekao raširenih ruku. Pa kada violentni major Voja Tankosić ugleda žgoljavog, skoro dječarca Principa, samo što ga nije otjerao doma. O ovom nedavno potanko piše najzanimljiviji autor Hrvatske, Miljenko Jergović. Koji hodao je ovih dana tragovima te trojice mladobosanaca, govoreći da od čitavog Beograda s početka 1914., opipali su tek jedan mali dio njegov, tu, oko skvera na Zelenom vencu. Jer su, očito, ravno sa željezničke stanice popeli se Kameničkom ulicom do ove pijace, na čijim tezgama našli su koji komadić hrane, a tu, katkad su beskućnički i prespavali.

Samo, to je ona ista tržnica na kojoj moja mati, četvrt stoljeća kasnije, kupuje salatu i mladi luk, sir i vrhnje, jer neposredno pred Drugi svjetski rat i tokom čitave njemačke okupacije, protiče tamo dio mog djetinjstva, tu moja porodica bezuspješno pokušava da odigra svoju ulogu u svjetskoj revoluciji. Tamo gdje su nikle moje „Priče o zanatima“, odvijao se, prethodno još jedan obrt, prevratnički i anarhistički. Tako se i moj puerilni mit zadesio baš ondje gdje, po Jergovićevoj pripovijesti, Princip, Čabrinović i Tvrtko Grabež derali su klupe obližnjih krčmi, a kad se ove zatvore, bilo im je leći pod prazne pijačne tezge snujući svoje prevratničke sne. Možda su vremenom skuckali koji dinar, Čabrinović se uposlio u obližnjoj štampariji, počinje, bar za Principa, nekakav život, sličan onom, junaka Hamsunovog. Princip je gladovao, noću igrao bilijar, zorom odlazio na počinak, a oko podne ponovo se iskradao van da ne sretne gazdaricu kojoj je dužan za kiriju. Hranio se u kavani „Proleće“, po parkovima i čitaonicama pripremao se da položi sedmi razred gimnazije, ali je osjećao da od toga neće biti ništa. Tako pripoveda Jergović. (Tako sam i ja nedavno boravio u onom Principovom restoranu Proleće, na čijem zidu pročitao sam sasvim beogradski, srpski, a zapravo bakunjinski poklič: Volim kavanu!) Općenito, sva se beogradska malobosanska priča odvijala u krugu od nekoliko stotina metara, oko jedne od gradskih tržnica. Nisu se dalje micali, niti su upoznali grad, oni se s njim nikada nisu srodili, tako da se u jednom danu danas mogu obići sve ulice kojima su se kretali Princip i Čabrinović. Taj genius loci, to malo mjesto centra beogradskog, bio je podij po kome odvijao se, kako rekoh, u jednom drugom vremenu i dio moje sudbine. To je ta kaldrmisana uvala ispod glavnog gradskog trga, Terazija, gdje u godinama 1940-1950, uz rat, buru i prve godine komunizma, moja rana dob stjecala je prvotna znanja iz života i povijesti, kao što samo stotinak metara dalje, u jednoj skromnoj podstanarskoj sobi Ivo Andrić, između 1941. i 1944, pisao je svoja kapitalna djela.

Kako je iz ovog pijačnog okolja, beogradskog, one davne 1914., buknula sarajevska, pa potom svjetska afera? Tako što se mimo tog majora Tankosića, ovaj mladobosanski tim domogao i nekolicine preduzimljivih oficira srpskih, najprije jedne mitske osobe, Dragutina Dimitrijevića Apisa. Ovaj je pukovnik osnovao bio jednu, također terorističko-anarhističku grupaciju, koja iskasapila je kraljevski bračni par Obrenovića, godine 1903., pa potom, kasnije, u vrijeme Prvog svjetskog rata bio procesuiran i napokon strijeljan u Solunu. Ali dok je još imao nekakvog uporišta u ranoj srpskoj armada, dodao je, preko nekog svog pouzdanika, Ciganovića, ovoj gomilici izgladnjelih momaka s moje pijace šest bombi, četiri revolvera s po sedam metaka, i još četiri puna magacina s po šest metaka, te ampule cijenkalija. To je čitav doprinos srpske soldateske i cijele karađorđevićevske kraljevine sarajevskom događaju, izveden rukama jednog zavjereničkog pukovnika. Koji možda je imao i svoje osobne račune s carevnom u Beču, ali njegova isporuka ubojnog oružja odigrala se očito na zahtjev ovih bosanskih dođoša, s tezgi beogradske pijace. Jer ova mangupska skupina gimnazijalaca, skoro nalik junacima Vigoovog filma Nula iz vladanja, s duhom Jarryjevim, a natruhom bakunjinskom, već je dvije godine prije konkurisala u majora Tankosića da ih uvrsti u njegove paravojne „komite“, polusoldatsku formaciju za borbu protiv Turaka i Bugara, te je odmah imala u ovog rigidnog fanatista vrlo mlaki odziv. Tako su malo glavinjali Europom, gdje su hvatali kopču s istinskim revolucionarnim snagama, ruskim i južnoslovenskim, susrećući se s Mustafom Golubićem, s Pavlom Bastajićem, kasnijim poznatim komunističkim figurama, stradalim od Nijemaca, ili čistkama Staljina, dvije decenije posle.

U romanu koji pišem, veli Jergović, ili od njegova pisanja upravo odustajem, posvećenom Sarajevu 1914., teorija o atentatu bila bi ova: društvo mladih pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslovensko ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, koji su sakupljali imena i sličice atentatora, kao da će ih lijepiti u album pred svjetsko nogometno prvenstvo, to društvo je zamislilo da ubije budućeg cara, i proslavi se. Kada to saznaju mračni srpski obavještajci Apis i Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je samo oružje ali ne i novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno uspijevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.

Sve drugo, velika je konstrukcija. Kojom mlada srpska kraljevina ispala je žrtveni jarac i puki decorum za istinski sraz golemih europskih sila, željnih da se sukobe po uzusima dijalektičkog materijalizma ili zamislima imperijalnog kapitalističkog razvoja, svejedno. Pa ono kako su kasnije zvjerski krvarili po Verdunu i drugde, sasvim je daleko od mladenačke neuroze nekolicine poludječaka s beogradske pijace Zeleni venac. Jer možda i u veseloj komediji „Tata Ubu“ Alfreda Jarryja, skrivena je, puerilnim sredstvima ispričana, povijest Titusa Andronicusa.

HSPF.info/Pescanik.net

Komentari

komentara