„Čarobnjak iz Osla“ iliti dobrodošlica mojemu unuku Benjaminu Maku u svijet Gaarderovih bajki

Mojemu unuku Benjaminu Maku!

Prije desetak godina predstavio sam čitateljima u Bosni i Hercegovini (i Srbiji) Norvežanina Josteina Gaardera, čarobnjaka pisane riječi iz Osla, ponajviše zato što su tada moja djeca u njemačkoj gimnaziji čitala njegove bajkovite knjige. Pa su dospjele i u moje ruke, a svega toga sam se sjetio ovih dana, jer sam postao ponosni did, govoreći po hercegovački. Zapravo, podsjećanjem na Gaarderove ideje želim podijeliti radost s mojim čitateljima i prijateljiima a mojemu unuku Benjaminu Maku poželjeti dobrodošlicu u svijet Gaarderovih bajki …

Piše: Dr. sc. Mile Lasić/ HSPF.info

Za Gaardera se kod nas nije ni znalo, pa je bilo potrebno kazati ono najelementarnije. Rođen je 1952. godine, studirao je filozofiju, teologiju i literaturu u Oslu, pa 11 godina radio kao profesor filozofije u srednjim školama i školama za odrasle. Paralelno s tim pisao je knjige za djecu i „za odrasle iznad 14 godina“, one koji u sebi nisu ugušili dječju radoznalost i nisu se prestali baviti naoko naivnim, samopodrazumijevajućim pitanjima.

Živio je te 2002. godine u Oslu kao „slobodni književnik“. Za knjigu „Tajna karata“ već je dobio najvišu norvešku književnu nagradu, a za „Sofijin svijet“ i uglednu „Jugendliteraturpreis“ u Njemačkoj. Već tada je bio jedan od najboljih norveških „izvoznih duhovnih artikala“. Knjiga „Sofijin svijet“ je prevedena na 50 jezika, a u kulturama poput njemačke uživa status „kultne knjige“. Ne zaostaju za njom po ljepoti i mudrosti ni njegove druge knjige-bajke…

Život je tajna i za Stvoritelja

Nevelika po broju stranica, ali jedna od najnježnijih ikada ispričanih bajki je Gaarderova knjiga „Kroz tamno ogledalo, u jednu tamnu riječ“, nastala 1993. i u međuvremenu prevedena širom svijeta postala je omiljeno štivo i „za odrasle iznad 14 godina“. Gaarder je uspio napraviti roman-bajku, u formi mudrih dijaloga između bolesne djevojčice Cecilie i anđela, koji se u ovoj priči zove Ariel, o ni manje ni više nego o tajnama stvaranja čovjeka i svijeta. „Čitavo Stvaranje je ogledalo, a cijeli svijet je tamna riječ“, kazat će Ariel neizliječivo bolesnoj djevojčici, koja će na kraju i sama postati anđeo. Ili je ona već to oduvijek bila, a Ariel je oličenje njezinoga sna, njezinih čeznji i njezina bola…

Ni nakon svih silnih napredaka znanosti malo se tko usuđuje davati konačne odgovore na pitanja života – kazat će Ariel – a najneobičnije je što vi živite. Život je tajna čak i za Stvoritelja. Misterija života, tajna pet (šest) čula je još uvijek veća tajna nego „postojanje anđela“, kazat će Ariel, jer anđeli su „uvijek to što su uvijek bili i što će ostati, a vi – ne bez zavisti – dolazite i odlazite“! Ako je vjerovati Arielu – koji valjda zna što govori – „mi ne dolazimo na svijet, nego svijet dolazi k nama“, a „biti rođen znači da nam se poklanja čitav svijet“.

Po njegovomu – nema sumnje posve pouzdanom svjedočenju – kada se Stvoritelj ponekad raspriča s anđelima o zemaljskim, kosmičkim i životnim pitanjima, što sve jeste, a što bi trebalo biti drugačije, i on sam raširi bespomoćno ruke i kaže: „Znam da je sve moglo biti i malo drugačije, ali učinjeno je učinjeno, konačno ni ja nisam svemoćan“!
Knjiga koju sam upravo preporučio je nastala dvije godine poslije „Sofijinog svijeta“ i u međuvremenu kroči njezinim utabanim stazama mudrosti i slave. „Kroz ogledalo u jednu tamnu riječ…“ čini bez sumnje poetičnu cjelinu s jedinstvenim udžbenikom filozofije na svijetu, koji nikada od kada je ljudske potrebe za pisanjem i saznanjem nije napisan u formi bajkovitog romana.

Uobičajeno se kaže da je Gaarderu uspjelo ono o čemu mogu samo sanjati (ili su već sanjali) najumniji docenti i profesori filozofije. No, još par rečenica o duhovnim i poetičnim vezama izmedju „Ogledala“ i „Sofijinog svijeta“. U romanu-bajci „Kroz ogledalo…“ se kaže: „Stvaranje i Nebo su velika misterija, koje ni ljudi na Zemlji niti anđeli na Nebu ne mogu shvatiti, no netko će već morati iznaći kako sve ovisi jedno o drugome. Ovako više ne može ići dalje“!

Inače u obje knjige se provlači sjajna parabola o astronautima i kirurzima. Prvi još nisu vidjeli Stvoritelja i anđele, iako su stotine puta bili u Svemiru, a drugi još nisu vidjeli ni jednu ljudsku misao, iako su bezbroj puta otvarali glavu, vršeći operacije na mozgu. Slično je i sa istraživačima snova, koji još nikada nisu vidjeli san drugoga čovjeka, a što nije dokaz da u ljudskim glavama nema misli ili snova…

Čudimo se ljudi!

To je, zapravo, ono čime se bavi Gaarderova bajka-roman-knjiga mudrosti „Sofijin svijet“, koja pokušava ni manje ni više nego otkriti ljudsku muku u razumijevanju nastanka čovjeka i svijeta, ljudskog i kosmičkog misljenja. Sve je u uskoj povezanosti, ljudski um napreduje suviše lagano, ali napreduje, no uvijek ostaju za nove i nove generacije posve otvorena najelemntarnija filozofska pitanja – tko smo, što smo, otkuda smo došli, šta je svijet, kako je i od čega je nastao, kuda idemo…

U formi dijaloga o bitnim pitanjima svake epohe, sa sjajnim uvodima i interesantnim pričicama o svakoj ljudskoj epohi, ispisana je kronika – bajkovita priča o razvitku i podrazumijevajućim stranputicama ljudskog mišljenja i kulture uopće.

A malo što je ispušteno u ovom osebujnom romanu-bajci o razvoju ljudske misli, od njezinih korijena u mitovima, preko antike, srednjovjekovlja, renesanse, baroka, romantike do suvremenih neothomista, neomarxista, analitičke filozofije, egzistencijalista, neodarvinista… U neprekinutom lancu ljudske misli svoje časno mjesto ima, dakako, i Karl Marx, jer se bez njega ne može razumjeti moderna misao neoegzistencijalizma, neomarxizma, analitičke filozofije… Posve je druga stvar što je kod nas „čedomorstvo“ učinjeno, prvo, proglašavanjem marksizma „državnom ideologijom“ u prošlomu sustavu, a potom „brzim zaboravom“ i brisanjem Marxa iz „svijesti i podsvijesti“ u ovomu sustavu, navodno tranzicijskomu, mada je tranziciju vrlo teško zamijetiti. Oboje govori samo o nesretnom vremenu i prostoru u kojem živimo!

„Jedino što je potrebno da bismo postali dobar filozof je sposobnost da se čudimo…“, tvrdi Jostein Gaarder, jer u izvornom značenju filo-sofi su samo oni koje vole mudrost, koji se čude, pitaju. Oni koji od toga žive kao od struke, zanata, strogo uzevši i jesu samo „zanatlije“. Nažalost, većina ljudi tijekom odrastanja postaje zarobljenikom svakodnevnice, koja u njima uguši ono dijete „koje se svemu čudi“.

Tajna „Sofijinog svijeta“ je, možda, upravo u tomu što nam pruža u logično povezanom razvojnom nizu, u neobično razumljivoj formi, ono što smo već nekad i negdje čuli i saznali, ali se nismo usuđivali (ili znali) povezati i razumjeti. A samo onima kojima je mišljenje potpuno strana kategorija bit će nelogično što i na početku i na kraju ostaju otvorena ona već spomenuta temeljna, elementarna pitanja. Jean Paul Sartre je bio na ispravnom kursu – kaže Jostein Gaarder u „Sofijinom svijetu“ – kada je tvrdio da se egzistencijalna pitanja ne mogu jednom za svagda odgovoriti, jer je „filozofsko pitanje po definiciji ono pitanje koje sebi svaka pojedinačna generacija i svaki čovjek ponaosob mora uvijek iznova postaviti“!

Virtuelna, jedina moguća stvarnost ideja

Spomenimo i neobičnu strukturu i dinamiku romana-bajke Sofijin svijet“, njezine čudesne „dispozicije“, neobične uvode, zaplete i rasplete. Najpažljivijem čitatelju, naime, potrebno je stići skoro do polovine velikog romana (564 stranice na njemačkom jeziku) da bi mu bilo potpuno jasno da su nositelji dijaloga (14.godišnja Sofija i njezin neobični učitelj filozofije) junaci bajke poput onih u bajci „Alice u zemlji čuda“, a Alica se i sama počinje muvati na stranicama „Sofijinog svijeta“, uz druge bajkovite junake poput Crvenkapice, a slijede i bajkovito-biblijski junaci – Adam i Eva, Noa, et cetera.

No, naši virtuelni junaci, kao i njihovi živi pandani (jedna druga djevojčica jednake starosti kao i Sofija, te njezin otac-pandan mudromu filozofu) upuštaju se u neizvjesnu borbu između stvarnog i virtuelnog življenja, između svijesti i podsvijesti. Sofija i njezin profesor filozofije žele, u krajnjem, biti nešto više od virtuelnih junaka, od „piščeve volje“ i na kraju – da, ipak, ne otkrivamo sve – skoro da u tomu uspijevaju. Junaci romana-bajke „Sofijin svijet“ su – o tomu svjedoči „kultni status“ knjige u skoro svim zapadnim zemljama – već odavna mnogo, mnogo više od „igre u svijesti“ Josteina Gaardera. Oni su nam donijeli kao na dlanu mudrost milenijuma, povezanu neprestanim nizom negacija i sinteza, koje u sljedećem momentu moraju i same biti negirane. I tako u nedogled, do u beskraj…

I na samom kraju ovoga prijedloga za druženje u virtuelno-stvarnom, jedino mogućem svijetu ideja, spomenimo da se bajka završava pričom o „velikom prasku“ („Big Bang“), o eksploziji s kojom je sve započelo i o mogućoj imploziji s kojom će sve, vjerojatno, i završiti. Somenimo i da se radi o fantastičnoj teoriji nastanka svijeta, o teoriji univerzuma kao „bezvremenskoj topografiji“, o nevjerojatno zanimljivoj teoriji vremena i prostora. No, priroda – stoji pri kraju „Sofijinog svijeta“ – skriva još uvijek bezbroj tajni, čime će se baviti budući znanstvenici i filo-sofi, koji će morati jednako uporno tragati kao njihovi prethodnici za onim već spominjanim „vječnim pitanjima“. „Mi smo samo treptaj velike vatre koja je zapaljena prije mnogo milijuna godina“, stoji u „oporuci“ ove čudesne „knjige mudrosti“.

Hvala profesore Gaarder!

B, 21.07.2002./M. 19.05.2013.

HSPF.info

Komentari

komentara