Prenosimo: Čemu studija o transnacionalnim procesima, institucijama i politikama u Europskoj uniji?

transnac procesiKao profesor politologije  kritički sam distanciran spram svih velikih socijalnih opijata (ideologije, klase, vjere i nacije …). Još eksplicitnije rečeno privrženik sam modernističkih pristupa u dekonstrukciji onoga što ti opijati jesu, a što mogu zahvaliti kozmopolitskoj kulturi stečenoj dugim životom u svijetu transnacionalnih pulsacija i socijalizacija

___

 

M O S T A R  – Obzirom da sam u prošloj kolumni započeo govoriti o neočekivanoj i neobičnoj časti u formi promocije moje druge iz niza novih knjiga – knjizi o transnacionalnim procesima, institucijama i politikama u Europskoj uniji – unutar zidina sarajevske Vjećnice i unutar formata Paneuropske konferencije u Sarajevu, odlučio sam čitateljima Dnevnog lista staviti na raspolaganje proslov u ovu knjigu, u cijelosti, in extenso.

Upućeni europski i svjetski „eurolozi“ upozoravaju da je pitanje hoće li EU postati “država” i tako oduzeti nacionalnim državama i vladama njihov suverenitet “lažna dvojba”, jer  ne mora svaki oblik koji se razvija iznad nacije-države poprimiti značajke i institucionalne forme nacionalne države. I, doista, EU je sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, mogući prostor nove paradigme nenasilja i sloboda, transnacionalnih pulsacija i socijalizacija.

Unutar EU se – i izvan konteksta aktualne krize – kontinuirano vode prijepori između tzv. inter-governmentalista i tzv. postnacionalista, onih koji u nadnacionalnom ili postnanacionalnom modelu vladanja vide šansu za nadilaženje zle kobi nacionalne države ili rušilačkog etnokratskog principa (Hagen Schulze). U osnovi  diskusije ove vrste govore o “zavodljivoj snazi suvereniteta”, jer se u EU radi o primijeni ideje prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time dolazimo do biti transnacionalnih politika, dakle  vođenje političkih aktivnosti  izvan nacionalnih granica. Pojednostavljeno formulirano, pojmovi trans-nacionalnost i post-nacionalnost podrazumijevaju da nacija-država postaje sve manje važna za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu, kao i za politički identitet. Dakako, ona se tomu žilavo opire.

Britanski povjesničar ekonomije Alan Milward (vidjeti u knjizi: Milward, A., The European Rescue of the Nation State, London, 1992.) već je prije četvrt stoljeća ukazao na činjenicu da je EU moguće razumjeti i kao projekt spašavanja europske nacije-države. Po njemu, moderne nacije-države ne povezuju nacionalni simboli, ili prisila, nego uspješna provedba nacionalnih političkih programa kojima je cilj osiguranje materijalnih koristi za pojedine grupe unutar nacionalnih teritorija. I cjelokupno iskustvo 20. stoljeća je pokazalo da su oblici međunarodne suradnje nužni, pa su se zapadnoeuropske države nakon Drugog svjetskog rata odlučile ustupiti određenu količinu suvereniteta, ne odustajući ni od nacionalne države u potpunosti.

Kulturološki autizam

U „podijeljenim društvima i nestabilnim državama“ (M. Kasapović), posebice u višenacionalnim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina, uzaludno je ukazivati na Europsku uniju kao paradigmu novih narativa i politika, kao prostor „geopolitike vrijednosti“ (vidjeti u knjizi: Plevnik, D., Geopolitika smisla života, ITG, Zagreb, 2015.), jer  se u njima žive iluzije o „naciji državi“ i/ili o “većinskoj demokraciji” koje svaka na svoj način i proizvode “kulturu nadbijanja” (Ivan Lovrenović), ma koliko upravo ovakva društva i države trebale žurno konsenzualne političke kulture, uključivo i konsocijativne metode upravljanja razlikama.

Samo zbog ovog očiglednog političkog i kulturološkog autizma se i mora reći kako je poznavanje suptilnih transnacionalnih procesa unutar europskih integracija nasušna potreba, dok neznanje, nerazumijevanje i bojkot transnacionalnih socijalizacija podrazumijevaju  ostajanje izvan političkih i kulturoloških mogućnosti koje se temelje na novoj liberalnoj teoriji uvažavanja sviju identiteta i upravljanju identitetskim razlikama, temeljem respekta individualnih ljudskih prava, u koja ubrajamo i pravo na skupne identitete, ma koji jesu.

Suvremene političke zajednice moraju biti u stanju razlikovati individualna ljudska prava i zajedničke temeljene slobode, koje se, kako kaže Hegel, ne mogu ni kupiti ni prodati, od zakona kojima „politička zajednica“ u liku države štiti građane jedne od drugih i od same sebe kao jedino legitimno organizirane sile i jamca zakonitosti. Jer, poznato je da zakoni  istovremeno mogu i štititi i ugrožavati slobode i prava građana.

Otuda je nužno uočavati diferenciju između individualnih ljudskih prava i temeljnih prava i sloboda, jer prva pripadaju sferi moralnosti, ili moralne svijesti (“common sense”), dok su druga ustavna prava koja štite pojedinca od pojedinaca i od samovolje države, upozorio je profesor Otfried Hoeffe prije četvrt stoljeća. (Vidjeti, Hoeffe, O., Politische Gerechtigkeit, Suhrkamp, 1989.)

Uzaludno je o ovom govoriti u društvu otupjelih osjećaja, jer je onima bez sluha uzaludno svirati violinu na uho. Pa ipak, i nedavno sam u razgovoru za mjesečnu reviju „Svjetlo riječi“ objašnjavao da sam kao profesor politologije temeljem razumijevanja upravo ljudskih prava, uključivo i skupnih, to jest „geopolitike smisla života“ (Danko Plevnik) kritički distanciran spram svih velikih socijalnih opijata (ideologije, klase, vjere i nacije …). Razgovor „Njegujući laži, BiH neže preživjeti“ objavljen je, inače, u reviji Bosne Srebrene „Svjetlo riječi“, No.  392, 11/2015., pa je potom uključen i u Dodatak moje druge nove knjige „Uzaludni proeuropski pledoaje“ (Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, svibanj 2016.), o kojoj sam već govorio na stranicama Dnevnog lista, ali vratit ću se još na nju…)

Još eksplicitnije rečeno privrženik sam modernističkih pristupa u dekonstrukciji onoga što ti opijati jesu, a što mogu zahvaliti kozmopolitskoj kulturi stečenoj dugim životom u svijetu transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. Vjerujem da sam upravo tim pristupom postao kompleksniji čovjek i nastavnik, što javno svjedočim, pa sam i „target“ onima koji žive kulturu nasilja u „zemlji zarobljenog uma“, govoreći jezikom jedne moje ranije knjige. (Radi se o knjizi Lasić, M., U zemlji zarobljenog uma, Rabic, Sarajevo, 2012., koja se uz posve nove knjige „Uzaludni proeuropski pledoaje“ i „Transnacionalne socijalizaicje…“ može nabaviti u pristojnim mostarskim knjižarama: Mutevelić na Cernici, Fram Ziral u campusu Sveučilišta u Mostaru i u „Logoviti“, u Splitskoj ulici…)

Naše tzv. visoke kulture nisu dovele do kraja proces stvaranja nacija te je kod nas i de facto i de iure riječ o „zakašnjelim nacijama“ koje i nemaju šanse više oformiti se po modelu iz 19. stoljeća u „nacije države“ (jer takvo što podrazumijeva poklapanje nacije i teritorija), pa su utoliko više frustrirane i njihov nacionalizam je besmisleniji. Nacionalizmom se proizvodi nacija, upozorio je i pokojni profesor Ernest Gellner, pa je našim nacionalistima preostalo neprestano busanje u nacionalne identitete, ili osporavanje identiteta drugima.

U tome se dodiruju i etnonacionalisti i pseudograđani – lažni ljevičari i unitaristi, koje povezuju bezbrojne niti, ali u prvom redu to što ignoriraju ili negiraju procese transnacionalnih pulsacija i socijalizacija temeljem uvažavanja sviju identiteta. BiH je i zbog toga izvan transnacionalnih procesa, u svojevrsnoj crnoj rupi, te posljedično i izvan unutarnjih i izvanjskih integracija. Time se i bavi ova studija u njezinom trećem dijelu, zamišljenom kao žalosni kontrapunkt onomu što se u osnovi događa unutar procesa europskih integracija.

Zakašnjela modernizacija

Knjiga o kojoj danas govorim i čijim sadržajem i jezikom govorim, zapravo, primarno je bila prvotno namijenjena samo kolegiju „Transnacionalne politike i institucije EU“ na poslijediplomskom, doktorskom studiju „Jezik i kulture u kontaktu“, kako bi se omogućilo uvođenje doktoranata u kompleksni svijet transnacionalnih politika (pulsacija i socijalizacija), koje već dugo nisu omeđene samo na  transnacionalne organizacije političke naravi (OUN i brojne institucije iz njezina sustava), ili humanitarnog karaktera (Crveni križ, Amnesty International, itd), niti samo na multinacionalne kompanije i korporacije, nego upravo na regionalne politekonomske integracije tipa Europske unije, koje nas ponajviše zanimaju. Knjiga će se koristiti i na predidplomskom i diplomskom studiju politologije, kao i na specijalističkom studiju prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

I iz potreba „euroloških studija“ na Filozofskom fakultetu (na koje sam, dakako, malčice ponosan) i posebice spomenutog doktorskog studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, i iz  razloga što je prostor u kojemu živimo dijelom već uključen u geopolitiku EU, ako već nije sastavni dio njega, pa je postao ako ništa drugo potencijalnim dijelom geopolitike vrijednosti i osjećaja, studija  „Transnacionalne socijalizacije…“ se referira i na trans-nacionalne događaje i procese u cijelom ispremreženom svijetu, ali se u detalje i ciljno bavi europskim integracijama i institucijama Europske unije.

Ambicija cijele ove studije ogleda se, dakle, u pokušaju posredovanja suptilne teorije transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao smisla transnacionalnih politika u radu institucija EU. Time se i razlikuje kritička teorija europskih integracija od puke interpretacije EU kao međudržavnog saveza i to upravo onoliko koliko se ugovorno uvezivanje unutar EU razlikuje od nasilnih integracija u prošlosti ili istih takvih u sadašnjosti.

Spomenute nasilne integracije uključuju i asimilaciju i premještanje stanovništva, pa čak i genocid i „hegemonijalne ravnoteže“, što sve preziru ili odbacuju metode upravljanja razlikama, o čemu su među prvima sjajno pisali John McGary i Brendan O’Leary. Drugim riječima, dok se teorije i prakse transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, ili kritičke teorije i prakse europskih integracija temelje na metodama upravljanja razlikama, one druge se temelje i odvijaju putem golog pravno-političkog ili kulturološkog nasilja, primjerice nijekanjem vlastite višenacionalnosti, nijekanjem mogućnosti opstojnosti BiH, ili majorizacijama u bezbroj varijanti.

Nažalost, BiH se do danas nije samorazumjela kao višenacionalna zemlja, kakvom su je oformile njezine visoke kulture, u prvom redu vjere i vjerske razlike, ma kolike bile. BIH nije razumjela ni kako ne može više natrag u vrijeme Ahdname i „millet sustava“, nego mora naprijed, u zakašnjelu modernizaciju i političku modernu, u drugu liberalnu revoluciju, kako bi možda i posljednju modernizacijsku šansu za BiH opisao i Ernest Gellner,  za koju kao da nema ni dovoljno volje ni pameti. Upravo zbog ovog bilo bi nužno izvršiti i kritiku kontraproduktivnih sprega politike i vjere, to jest vjerskih uplitanja u politiku, jer je krajnje vrijeme je da se i vjerske zajednice priberu i ne zagovaraju „millet“ u  21. stoljeću. Takvo što ne čini dobro ni vjerama ni nacijama ni državi BiH. Onih koji je više u jednoj višenacionalnoj zajednici uostalom mogu osjećati veću odgovornost, ali ne i imati  veća prava.

Onima koji me optužuju kako ne razumijem da je BiH sa pogleda međunarodnog prava jedna nacija, te da je kao takva i članica UN-a, sugeriram da prouče kako su završile sve višenacionalne zemlje koje se nisu umjele ophoditi s vlastitom višenacionalnošću. Ista preporuka vrijedi i onima koji ne poštuju sociološke i kulturološke razlike između naroda i nacije, te posljedično ne razlikuju ni procese izgradnje nacije i izgradnje države („state building“ i „nation building“). Hoću reći kako je kod nas u vrijeme postmoderne tek na redu ono što su društva i države prve moderne prošla: izgradnja političkih nacija i političkih zajednica, odnosno BiH kao političke zajednice temeljem poštivanja i individualnih i skupnih prava i vrijednosti pravne države…

“Transnacionalne politike i institucije EU”

Unatoč svim mogućim sumnjama u ishode kriza u Europskoj uniji, vrijeme je da se i u ovom dijelu svijeta razumiju i prihvate kritičke teorije europskih integracija, upravo one koje transnacionalne procese unutar EU razumijevaju kao metode upravljanja razlikama i revitalizacije „nacije države“. Putem transnacionalnih politika i nenasilnih metoda upravljanja identitetskim razlikama porađa se i stasava geopolitika osjećaja i vrijednosti kao kontrapunkt geopolitici sile, za što je EU ponajbolji „case study“.

Otuda je ova knjiga i upućena svima onima koji – unatoč svemu – vjeruju u smisao zalaganja za „političku zajednicu“ temeljem poštovanja individualnih građanskih prava i zajedničkih temeljnih sloboda, to jest onima koji osjećaju da se u kritičkoj teoriji europskih integracija, kao i u teorijama multikulturalnog građanstva i novog liberalizma, kriju odgovori na pitanja unutarnje drame s kojom se suočava i BiH i Europska unija.

Bez velikog napora bit će primijećeno – vjerujem – da su moje ranije studije o europskim integracijama bile osnovom za nadogradnje i  u ovoj studiji. Mogu se samo nadati da će je stručna javnost prepoznati kao prilog utemeljenju kritičkih teorija integracije temeljem transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i na našim prostorima. U svakom slučaju bi trebala biti snažan pledoaje za tzv. refleksivne modernizacije, govoreći jezikom profesora Ulricha Becka, odnosno apel za europeizaciju narativa i politika, govoreći vlastitim jezikom.

Kako je već nagoviješteno, ova studija je zamišljena i kao uvodna i obvezna literatura na kolegiju „Transnacionalne politike i institucije Europske unije“ poslijediplomskog, doktorskog studija „Jezik i kulture u kontaktu“, kao i obligatorna literatura specijalističkog poslijediplomskog studija prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. I zbog toga je njezin peti dio na engleskom jeziku i smješten u Appendix, cijelih 60 stranica sažetaka …

Preporučuje se, dakako, i studentima preddiplomskog i diplomskog studija europskih integracija na kolegijima koje osobno izvodim na Studiju politologije u Mostaru. A pod uvjetom da je struka prepoznaje vrijednom, preporučuje se i kao literatura i u BiH i u cijeloj regiji b-h-s-cg jezika na politološkim i  eurološkim studijima. Veoma se nadam da će upravo zahvaljujući nakladnicima ove knjige ona doprinijeti i boljem razumijevanju BiH u važnim europskim i svjetskim središtima. (I zbog toga se završni dio studije prezentira na engleskom jeziku. Uostalom već je u 100 primjeraka otputovala u zemlje u okruženju i u zemlje EU, o čemu sam pisao u prethodnoj kolumni.)

Već sam u prošloj kolumni govorio o tomu kako na sunakladništvu, prijevodu i distribuciji iznimnu zahvalnost dugujem mladom i agilnom predsjedniku Paneuropske unije BiH, Vanji Gavranu. Ali, u teškim vremenima za knjigu, iznimnu zahvalnost dugujem i počasnom predsjedniku Paneuropske unije BiH, predsjedniku HKD Napredak  monsinjoru Franji Topiću. Posebnu zahvalnost za kritičku recenziju dugujem profesoru emeritusu Univerziteta u Sarajevu, dopisnom članu ANU BiH i predsjedniku Odbora za politologiju ANU BiH, kolegi Mirku Pejanoviću. Uostalom, i s njim me kao i s Franjom Topićem i Vanjom Gavranom povezuje suradnja u okviru Paneuropske unije BiH,  vjera u europsku ideju i slabašna nada u skorašnju  budućnost BiH u Europskoj uniji.

Iznimnu zahvalnost dugujem i mojim (bivšim) vrsnim studentima, mladim i darovitim ljudima, za koje će se tek čuti, Augustinu Zonjiću koji se pojavljuje kao urednik ove knjige i Gabrijeli Rajković, koja je knjigu lektorirala. Upravo njima, mojim bivšim ponajboljim studentima, dugujem zahvalnost i za prva čitanja i za savjete pri koncipiranju, oblikovanju i uređivanju ove knjige. Sve ostalo je na čitateljima…

 

Izvor: Dnevni list

 

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara