Ćirilica i latinica se neće vjenčati

cirilica-latinicaUmjesto da se u školama djeca zabavljaju uzbudljivom poviješću europskih pisama, koja su nastala općim posuđivanjem, adaptacijama i inovativnim rješenjima na osnovu starijih okolo-sredozemnih kultura, na kreativnom Balkanu se već duže vremena pojavljuje želja da se broj tih pisama smanji. I sad konačno, da se u nekoj pokrajini neko pismo glasovanjem ukine.

Piše: Svetlana Slapšak / Pescanik.net

Vjenčanje je prije nekoliko dana postalo u Hrvatskoj neustavno, jer su ćirilica i latinica istog spola, da i ne spominjemo mogućni incest, jer i mnogo starija latinica i mnogo mlađa ćirilica potiču uglavnom od istog “materinskog” pisma, grčkog alfabeta. Ali ostavimo se šale, i postavimo pitanje što raditi s pismima koja emotivno ugrožavaju (traumatiziraju) većinsko stanovništvo nekoga kraja – ograničimo se samo na EZ: sve zemlje koje su trpjele pod njemačkom okupacijom u II svjetskom ratu morale bi zahtjevati ukidanje gotice, Bosna i Hercegovina bi poslije rata 1992.-1995. morale zahtijevati ukidanje manje-više svakog pisma, osim eventualno bosančice, Crna Gora bi mogla ukinuti sva druga pisma osim ruske ćirilice. Srpska ukinitvena misao će sigurno ići još dublje u prošlost, poslije čega možemo očekivati zahtjeve da se zbog povijesnih grijeha ukinu rune, glagoljica, bohoričica, dajnčica, metelčica, a prije svih latinica i grešna mati, grčki alfabet.

Kad se pisma međusobno ukinu, ostaje najveća narodna radost – nepismenost. U trenutku kada ugledni svjetski, posebno američki ekonomisti predlažu opće i besplatno školovanje sve do najviših zvanja kao jedini dugoročni i globalni lijek protiv krize, očito nema boljeg pristupa. Znanje pisma i jezika uvijek opasno teži prevođenju, prelaženju granica, proširivanju znanja, upotrebi znanja. Zgodni povijesni primjeri su još uvijek na raspoloženju onima s minimumom znanja. Na primjer, code talkers za vrijeme II svjetskog rata, domorodački mladići koji su ponajviše na Navaho, ali i na drugim domorodačkim jezicima izmjenjivali poruke između američkih frontova, koje na njemačkoj i japanskoj strani do kraja rata nisu uspeli dešifrirati. Za takvu upotrebu treba kao osnovni kapital imati potpunu izdvojenost manjinske skupine, nepriznavanje njihove kulture i uopće naduto neznanje, kao i dobru volju domorodaca da ipak pomognu većinskim ignorantima u općem spašavanju – poslije kojeg obično ne dobiju mnogo više od kakvog spomenika i ordena. Za takvu situaciju bi protivnicima ćirilice (ili bilo kojeg pisma i jezika) bilo potrebno nekoliko stoljeća intenzivnog rada na poništavanju i minorizaciji. Čekići su dobar početak, ali u nastavku je potrebna mnogo promišljenija aparthejd politika. Pa čak ni to ne mora uspjeti – vidi primjer srpske politike na Kosovu u posljednjih tridesetak godina. Stoljeća su potrebna, braćo.

Zato je razumnom ljubitelju pisama i jezika bolje da se u tako neizvjesne projekte ne upušta. već da, uz sve pritiske, gleda pomoći očuvanju svega malog, opskurnog i ugroženog u domeni pisama i jezika. Tko zna kada će nam zatrebati da pomoću Lineara B komuniciramo informacije sa kojima će sve službe, posebno američka NSA, imati bar neko vrijeme problema?

Komentari

komentara