Civilno društvo – o čemu se zapravo radi?

Magazin “Dani” objavio je u zadnjem izdanju “Papićeve teze” o promjenama NVO svijeta u BiH kako bi pokazali zašto su organizacije civilnog društva u BiH postale svrha samima sebi i svojim zaposlenima, umjesto da postanu agenti promjene u etnički podijeljenom društvu i politički nestabilnoj državi.


 

Autor poslije otvorene analize ovisnosti od lokalnih politika i stranih donatora, odgovara na pitanje što raditi kako bi, umjesto da rade kao interesni lobiji onih koji plaćaju njihove usluge, NVO odgovorile na stvarne potrebe građana.

 

1. Civilno društvo, koncept i praksa u nas, u najvećoj mjeri prati nerazumijevanje, posebno odnosa forme i sadržaja, same ideje civilnog društva.

 

Dio toga je javno prisutna jednostranost od apologije prakse civilnog društva do potpunog odbacivanja i koncepta i prakse, sa standardnim desničarskim tezama o „stranim agenturama“. U potpunosti izostaje ozbiljna kritička analiza civilnog društva u nas sa stanovišta same ideje i koncepta civilnog društva. Preciznije, nedostaje kritika prakse civilnog društva. Problem je alarmantan, negativni procesi su nakon poslijeratnih „herojskih godina“ civilnog društva danas veoma prisutni i približavaju nas ocjeni da u nas civilno društvo u pravom smislu te riječi ne postoji, narod bi rekao da je to „ubleha“.Ta situacija vodi prisutnom padu kredibiliteta organizacija civilnog društva kod građana, što se „obija o glavu“ i onim organizacijama koje svojom praksom stvarno grade civilno društvo.

 

Formalno, civilno društvo je ono što nije ni javni ni privatni sektor i što funkcionira na neprofitnoj osnovi. U okviru tog pristupa, civilno društvo su nevladine organizacije, religijske zajednice, sindikati, dio medija, dio akademske zajednice, itd.

 

Stvar postaje puno kompliciranija sa definiranjem vrijednosti, sadržaja civilnog društva. Riječ je o univerzalnim idejama; slobode, demokracije, vladavine prava, ljudskih prava, socijalne pravde i društvene odgovornosti.

 

Sam koncept polazi od toga da tradicionalna parlamentarna demokracija nije dovoljan okvir za stvarnu demokratizaciju društva, odnosno, jest nužan ali ne i dovoljan uvjet za demokratsko društvo. U tom kontekstu, organizacije civilnog društva okupljaju građane sa specifičnim interesima, lokalnim ili općedruštvenim, te se bore za njihovo ostvarivanje. Također, one zastupaju građane u kritici ili promjenama u politikama i funkcioniranju javnih institucija. Stoga je civilno društvo najvažniji faktor socijalnog uključivanja u najširem smislu.

 

2. Koncept i organizacija civilnog društva, kao i mnoge druge, dobre i loše stvari, nastao je u razvijenim, kolokvijalno rečeno, zapadnim društvima. To je, prirodno, obilježilo i sam koncept, definiralo vrijednosti civilnog društva.

 

Kritički gledano, moguće su sljedeće hipoteze:

 

S obzirom na to da je razvijeno u jednonacionalnim zemljama, odnos prema „nacionalnom pitanju“ je reduciran na odnos prema nacionalnim manjinama u sklopu navedenih vrijednosti civilnog društva. U višenacionalnim zajednicama je očit izostanak specifičnih odgovora civilnog društva na temu nacionalne ravnopravnosti. Odsustvo tog odgovora vodi zanemarivanju realne, višenacionalne situacije i pokušaju „primjene“ spomenutih vrijednosti na građane koji se, stoga, „izmještaju“ iz nacija. Odatle i prisutna apstrakcija; ako su građani ravnopravni, ravnopravne su i nacije te je nacionalna ravnopravnost sama po sebi ostvariva. Riječ je o traženju uporišta konceptu civilnog društva u onome što mu jest bila polazna osnova – u tradicionalnoj parlamentarnoj demokraciji jednonacionalnih država.

 

Iz „rodnog“ mjesta civilnog društva reproduciraju se i njegova, neizravna, sklonost simplifikaciji problema u BiH na apstraktno, „građansko“ bez dijela sadržaja stvarno građanskog koji se odnosi na nacionalni aspekt, nacionalnu ravnopravnost. Odatle i apstinencija vezana za korijene krize u BiH, odatle i „utisak“ da spomenuta simplifikacija vodi „unitarističkoj svijesti“ organizacija civilnog društva.

 

Nasuprot tome, civilno društvo može biti dobro ili loše, ali nikako, dok je civilno, ne može biti ni unitarno, ni nacionalističko, niti blisko tim političkim koncepcijama. Drukčije rečeno, nacionalna ravnopravnost dio je individualnih sloboda građanina, ili, građansko društvo i nacionalna ravnopravnost su dvije strane iste medalje.

 

Ova tema traži posebnu analizu, te je ovdje ostavljam po strani.

 

Civilno društvo, prateći razvoj svog „rodnog mjesta“, razvijenog Zapada, također se globaliziralo. Ne samo kao univerzalne vrijednosti, već i kao globalne organizacije civilnog društva, od humanitarnih do onih angažiranih na odbrani ljudskih prava. Taj je proces, nesumnjivo pozitivan kada je riječ o vrijednostima civilnog društva. Nešto je drugačije sa globalnim organizacijama civilnog društva koje su de facto globalne korporacije u kojima često interes tehnostrukture korporacije prevladava interes vrijednosti za koje bi se trebale boriti. Računovodstveno gledano, njihov neprofitni karakter se kompenzira enormno visokim platama tehnostrukturi, tj. mogući profit se unaprijed „seli“ u veoma uvećane troškove implementacije projekata. Odatle i analitički nalazi niza ozbiljnih istraživanja da samo polovina financijskih sredstava za međunarodnu pomoć, uključujući i dio preko korporacija civilnog društva, stvarno dođe do korisnika te pomoći.

 

Nijedno društvo, kao ni njihov segment, civilno društvo, nije i ne može biti perfektno. Ostaje nam, kao što bi George Soros rekao, „second best“ rješenje, otvoreno društvo. Otvoreno društvo u procesu stalnih pozitivnih promjena u svim segmentima univerzalno prihvaćenih vrijednosti.To se odnosi i na civilno društvo u Bosni i Hercegovini, posebno kada je riječ o nacionalnom pitanju, nacionalnoj ravnopravnosti. Problem se ne rješava ako se poput malog djeteta suočenog sa problemom „zažmiri“, čime misli da problema nema.

 

NVO u BiH

 

Ovdje ćemo se fokusirati na organizacije civilnog društva, tj. nevladine organizacije (NVO-e). Pri tome je važno imati bar opću predstavu o kvantitativnim pokazateljima koji se tiču NVO sektora i njegovog funkcioniranja.

 

U ovisnosti od korištenih izvora, podatci o brojevima, oblastima i obujmu rada udruga, zaklada i skupina građana su ponekad kontradiktorni i uglavnom se odnose na nevladine organizacije (NVO ‘sektor’) i/ili uključuju druge organizacije pod uvjetima koji se mogu samo registrirati u skladu sa spomenutim zakonima u BiH (na primjer profesionalne udruge, kulturna ili rekreativna društva itd).

 

Istraživanje iz 2005. koje su proveli IBHI/BSAL i DFID, pokazalo je da je u BiH prema NACE klasifikaciji i podatcima biroa za statistiku oba entiteta i Brčko distrikta postojalo 9.095 organizacija. Dalja verifikacija podataka skupljenih tijekom rada na istraživanju pokazala je da gotovo pola registriranih organizacija nisu više aktivne, dok je procijenjeno da je broj aktivnih nevladinih organizacija u BiH bio 4.629. Iako je prema nekim drugim izvorima (USAID) stvarni broj aktivnih NVO-a puno manji.

 

U 2008., broj registriranih NVO-a u BiH je znatno porastao na 12.189, što ne znači da ih toliko ima u Bosni i Hercegovini. Zbog postojanja četiri zakona o udrugama i zakladama, i odsustva jedinstvenog registra udruga Bosne i Hercegovine, postoji realna mogućnost da su mnoge asocijacije dva puta registrirane (na primjer na županijskoj i entitetskoj razini).

 

Prema spomenutom istraživanju iz 2005., ukupni procijenjeni prihod NVO sektora u BiH je u to vrijeme činio 4,5 posto BDP-a, dok je potrošnja NVO sektora bila 2,4 posto BDP-a. Sada dolazimo do vrlo zanimljive usporedbe- Participacija NVO sektora u BDP-u BiH u 2005. bila je blizu 1/5 participacije BiH industrije u BDP-u (industrija je sudjelovala sa 18 posto). Stoga su ekonomska snaga i značaj NVO sektora veliki.

 

Broj stalno zaposlenih u NVO sektoru bio je 26.668 (ubrajajući i zaposlene na pola radnog vremena), odnosno 2.3 posto aktivne radne snage. Ako ovom broju dodamo broj volontera koji rade puno radno vrijeme – koji je procijenjen na 63.129, ili 5.36 posto aktivne radne snage – dobivamo slijedeću brojku: 7.66 posto aktivne radne snage radilo je u NVO sektoru, ili za plaću ili volonterski. U skladu sa međunarodnim standardima, ovi brojevi su veoma visoki. Analiza zaposlenosti (za plaću ili volonterski) u 24 zemlje ukazuje da je prosjek sudjelovanja u aktivnoj radnoj snazi 7,30 posto, od 20,6 posto u Nizozemskoj do 0,6 posto u Meksiku.

 

U to vrijeme, NVO-i u BiH su pružali usluge za 29 posto građana BiH. Ovo je u vezi sa informacijom da 60 posto NVO-a djeluje na razini lokalne zajednice što je veoma slično situaciji u Velikoj Britaniji gdje je iste godine 70 posto NVO-a djelovalo na lokalnoj razini. Na rast NVO sektora bi se trebalo gledati kao na pozitivan trend, jer pokazuje višu razinu društvene svijesti i interesa građana da se uključe u dijalog i odlučivanje kroz NVO-e. Sa druge strane, način i oblici funkcioniranja NVO-a posljednjih godina više liče na „industriju projekata“ nego na izražavanje i podršku interesima građana. Zaposlenima u NVO sektoru stalo je do vlastite održivosti, a ne do njihovih korisnika. Formira se svojevrsna, namjerno govoreći korporacijskim rječnikom, „NVO tehnostruktura“ koja brani vlastite interese (i interese donatora, domaćih i stranih) i gubi svaku vezu sa konceptom i vrijednostima civilnog društva. Neovisno od pretpostavljenih dobrih namjera, ideja stvaranja općih mreža NVO-a u sebi nosi izraženi rizik stvaranja „kartela NVO tehnostruktura“, kako na regionalnoj, tako i na razini BiH.

 

Postoji nekoliko izvora financiranja aktivnosti i rada nevladinih organizacija u BiH (lokalni i međunarodni donatori, državne institucije, samofinanciranje, dobrovoljni prilozi, itd.). Nakon 1995. godine su NVO aktivnosti uglavnom financirali međunarodni donatori, države ili međunarodne organizacije. Od početka 2000-tih, sve značajniju ulogu imaju domaći izvori financiranja. Sa funkcionalnog aspekta, osnovni problem financiranja nevladinog sektora leži u činjenici da je veoma teško kombinirati dostupna sredstva sa ciljevima koji se žele ostvariti u okviru predviđenih financijskih parametara. Ipak, načelo udruživanja sredstava (matching funds) se postupno pojavljuje u BiH i trebao bi postati dio svakodnevne prakse. To je transparentna i pouzdana metodologija dodjeljivanja sredstava putem udruživanja sredstava. U ovim slučajevima, neka donatorska organizacija dodjeljuje sredstva u projekte nevladinih organizacija samo ako su one već ranije osigurala sredstva iz drugih (tzv. domaćih) izvora (kao što su ministarstva/općine/centri za socijalni rad ili druga tijela javne uprave), tj. proračuna institucija vlasti.

 

Na ovaj način se realizira puno partnerstvo između NVO-a, javnih institucija i svih razina vlasti u BiH, tako što se implementira novi način financiranja projekata (udruživanje sredstava), čime se rješavaju stvarni, aktualni, prisutni, posebno socijalni, problemi. IBHI (2007. i 2008. godine) i FSU u BiH/CPCD (2010) su proveli istraživanja financiranja NVO-a iz lokalnih proračuna. Ukupna planirana sredstva institucija za nevladin sektor u 2010. godini iznosila su 114.078.193,73 KM (0,48 posto BDP-a za 2009. godinu). U odnosu na 2008. godinu, u 2010. godini vladine institucije planirale su 3.955.197,70 KM manje izdvajanja za nevladin sektor u Bosni i Hercegovini.

 

Ukupna planirana izdvajanja institucija u 2010. godini iznosila su u FBiH 75.269.352,73 KM, u RS 33.647.941,00 KM i u DB BiH 3.241.900,00 KM. Oko 66 posto od ukupno planiranog za izdvajanje je planirano u FBiH, 29,5 posto u odnosu na ukupan iznos planirano je u RS-u i 2,8 posto planirano je u DB BiH. Preostalih 1,7 posto za nevladin sektor planirano je na razini države BiH.

 

Ekonomski indikatori prema kategorijama udruga građana/NVO-a

 

Od ukupno planiranog iznosa dodijeljenog nevladinom sektoru u 2010. godini, 34,3 posto je namijenjeno sportskim organizacijama; 16,0 posto boračko-invalidskim udrugama i srodnim organizacijama; 21,6 posto UG/NVO koje se fokusiraju na pružanje socijalnih usluga/socijalne zaštite građana i 28,2 posto ostalim tipovima UG/NVO-a.

 

U odnosu na 2008. godinu udio izdvajanja za sportske organizacije je u 2010. godini blago opao (za 2,8 posto), udio za boračko-invalidske udruge je blago porastao (za 1,3 posto), dok je udio izdvajanja za UG/NVO koje se fokusiraju na pružanje socijalnih usluga/socijalne zaštite građana značajno porastao, za 8 posto, a udio izdvajanja za ostale tipove UG/NVO-a također je porastao. Za ostale tipove UG/NVO-a izdvojeno je 5,6 posto manje nego 2008. godine. U 2010. godini, u odnosu na 2008. godinu, javlja se trend povećanja udjela sredstava za udruženja fokusirana na boračko-invalidsku zaštitu. Ovaj postotni odnos 2008. godine iznosio je 14,7 posto ukupnih izdvajanja, a 2010. godine taj odnos iznosi 16,0 posto. Važno je napomenuti da ove NVO ne pružaju izravnu pomoć korisnicima već „zastupaju“ njihove interese. Dakle, ovo su troškovi administracije tih NVO-a. Zanimljivo je da se ovo dogodilo u izbornoj godini, a da ne postoji niti jedan objektivan razlog za to povećanje. Zato postoji sasvim subjektivan razlog, „kupovina“ onog dijela biračkog tijela koji „zastupaju“ te organizacije.

 

Ukupno je 35.698.841,62 KM dodijeljeno bez tenderskih procedura (npr. putem planiranih programa rada), što je postotno 31,3 posto od ukupnog iznosa dodijeljenih sredstava. Ukupno 78.379.352,11 KM od ukupno izdvojenih sredstava dodijeljeno je tenderskim procedurama, što je za 8,4 posto manje u odnosu na 2008, a 8,6 posto manje u odnosu na 2007. godinu. Ovo jasno pokazuje da je određeni broj NVO-a stalni „klijent“ domaćih proračuna, što značajno umanjuje transparentnost dodjele i korištenja tih sredstava.

 

Od institucija koje izdvajaju sredstava, 76,9 posto zahtijevaju podnošenje i financijskih i pismenih izvještaja od strane UG/NVO-a dok 5,2 posto dodjeljuje sredstva bez obveze podnošenja izvještaja. Ukupno 14,4 posto institucija vlasti zahtijeva podnošenje isključivo financijskog izvještaja, a 3,5 posto isključivo podnošenje pismenog izvještaja. Procjenjuje se da je uz navedenih 114 milijuna KM financiranja iz domaćih proračuna, financiranje stranih donatora oko 1/5 te svote, tj. oko 23 milijuna KM (konsolidirani podatci za financiranje stranih donatora ne postoje, što je tema za sebe).

 

Dakle, imajući u vidu procijenjeno financiranje stranih donatora, u 2010. je NVO sektor financiran sa ukupno 137 milijuna KM. Nije važno je li to malo ili mnogo, najvažnije je da su rezultati tih „investicija“ u razvoj organizacija civilnog društva veoma mali. Neefikasnost NVO sektora u odnosu na njihovu „misiju“ skoro je jednaka neefikasnosti javnog sektora u BiH. Važan dio te priče je netransparentnost, besmisleni projekti koji za rezultat imaju samo plaće zaposlenika NVO-a, neizravna i izravna korupcija, itd.

 

U ovom kontekstu je paradoksalno da nisu prihvaćene izmjene zakona koje bi omogućile Financijskoj policiji inspekcije NVO-a. Stvar je u tome što domaći donatori (proračuni) ne vrše kontrolu rada NVO-a koje financiraju već izvještaje, ako ih uopće traže, uzimaju zdravo za gotovo.

 

Strani donatori vrše revizije i evaluacije pojedinačnih, „svojih“ projekata bez uvida u druge projekte iste NVO. Ta situacija otvara prostor svim mogućim financijskim malverzacijama i kršenju zakona.

 

Proturječnosti civilnog društva u BiH

 

Velika razlika se može uočiti između kvantitativnih pokazatelja vezanih za razvoj NVO sektora i stvarnog civilnog utjecaja koji oni imaju na BiH društvo. Ovo nameće jedno važno pitanje – Imamo li civilno društvo u BiH? Ili imamo njegovu “kvantitativnu” iluziju, bez civilnog karaktera i stoga, ima li ono utjecaj na društvena događanja? Opća društvena situacija (razina demokratičnosti i odgovornosti vlasti, ljudska prava, politički „kaos“, itd.) pokazuje potpuno odsustvo rezultata razvoja organizacija civilnog društva u nas, tj. „nulti“ utjecaj. Ako je ova hipoteza točna, razlozi bi bili slijedeći:

 

Civilno društvo u BiH se od završetka rata razvijalo pod ključnim utjecajem međunarodnih politika podrške, tj. stranih donatora. Logika koncepta međunarodnih politika podrške svodi se na „industriju pomoći“, implementirala se i u pružanju pomoći razvoju civilnog društva. Veliki broj lokalnih NVO-a se formirao kao rezultat potrebe stranih donatora ili organizacija da imaju lokalne partnere tijekom implementacije njihovih projekata.

 

Ovo nije bila podrška nego, zapravo, prepreka razvoju BiH civilnog društva, najviše zbog toga što:

 

Lokalne NVO nisu bile svjesne prave misije civilnog društva;

 

Nisu uspjele uspostaviti vidljive odnose sa građanima zato što su njihove projekte određivali donatori, umjesto da budu odgovor na stvarne potrebe ljudi;

 

NVO su se razvile kao interesne skupine ili kao profesionalne NVO, bez stvarnog članstva.

 

Sve ovo nije doprinijelo razvoju civilnog društva i NVO sektora kao njegovog izuzetno značajnog dijela, nego formiranju “NVO elite”. Sve ozbiljne analize civilnog društva u tranzicijskim zemljama jasno ukazuju na isti problem: strani donatori formiraju „NVO elite“ koje daju privid razvijenog civilnog društva. U BiH se posljednjih godina otišlo korak dalje pojavom „NVO celebrity-a“, tj. pojedinaca koji su prisutni i poznati u javnosti, a nitko ne zna razlog zbog čega niti što su uradili i pri tome se bave samopromocijom kao „predstavnici“ NVO sektora. Izgleda da se to „isplati“ jer će neki od stranih donatora nasjesti te dodijeliti projeat nekoj od besmislenih kampanja kroz koje će se „proizvoditi“ novi „celebrity“. S druge strane, to je značajno reduciralo mogućnost izgradnje održivih, neovisnih organizacija civilnog društva.

 

Sa smanjenjem donatorske podrške razvoju civilnog društva, mnoge lokalne NVO su se zatvorile. S jedne strane, počeo je proces tranzicije NVO-a sa međunarodnih na lokalne izvore financiranja. Ovaj proces je imao, i još uvijek ima, svoje dobre i loše strane.

 

Njegove loše strane su izravna posljedica zanimljivog karaktera velikog broja NVO-a. Naime, ovdje mislimo na fenomen koji može biti definiran kao “vladine nevladine organizacije”, tj. dio NVO sektora koji se financira iz javih proračuna (uglavnom bez tendera ili opisa planiranih aktivnosti), i koji je potpuno politički orijentiran da podržava vlade. To su, dominantno, NVO koje tvrde da predstavljaju one dijelove stanovništva koji su najviše bili pogođeni ratom.

 

S druge (ili sa iste) strane je dio NVO-a vidio sebe kao “civilne” organizacije koje su istina, formalno gledano, fokusirane na demokratizaciju  i u velikoj mjeri vezane za političke stranke. Ovo, samo po sebi ne bi bilo problem da ove NVO ne predstavljaju politike ovih političkih stranaka, umjesto vrijednosti civilnog društva. U ovom kontekstu, nema političke stranke koja je „nevina“, ali je SDP BiH otišao korak dalje stvarajući od nekih „NVO-a“ svoju kadrovsku infrastrukturu, a SBB najavljuje programsku suradnju sa NVO-ima. Razlika između „partnerstva“ NVO-a sa političkim strankama i partnerstva sa javnim institucijama uključujući i razne razine vlasti je, za demokratsko civilno društvo, ključna. Prvo „partnerstvo“ je oblik političke manipulacije, a drugo oblik injektiranja civilnih utjecaja u funkcioniranje vlasti.

 

Sasvim su jasni znaci tendencija manipulacije “nevladinim organizacijama”, njihovog neizravnog “usisavanja” u realni politički sustav koji, podrškom svojim satelitima koji se lažno predstavljaju kao nevladine organizacije, nastoji dobiti “civilni” imidž. Drugi je problem “profesionalizacija” borbe za civilno društvo, stvaranje strukture koja proizvodi privid borbe za ljudska prava, na primjer. Skoro da je više okruglih stolova i seminara o ljudskim pravima i povratku, s uglavnom istim sudionicima i njihovom očekivanom suglasnošću, nego stvarno riješenih životnih problema povratnika.

 

Dobra strana prethodno spomenute tranzicije može se vidjeti u velikom broju NVO-a koje su aktivne u socijalnom sektoru. Ovdje mislimo na “grassroots” organizacije koje su aktivne u svojoj lokalnoj zajednici-općini. Većina njih je bila “previđena” u davanju strane donatorske pomoći, što ih je fokusiralo na ranu suradnju i partnerstvo sa javnim institucijama i aktivnostima usmjerenim na stvarne potrebe korisnika. Njihov potpuni fokus na socijalnu zaštitu i usluge zahtijeva vidljive aktivnosti podrške za one kojima je to potrebno. Ovo znači da ih je priroda njihovih aktivnosti usmjerila prema izražavanju interesa građana, “gurajući” ih prema osnovnim vrijednostima civilnog društva.

 

Sa druge strane, njihov osnovni problem su nerazvijeni kapaciteti i nedostatak znanja za uspješne aktivnosti. To otvara prostor da ih „poklope“ NVO-i sa razvijenom tehnostrukturom, te da ih koriste kao „podizvođače“ projekata. Sa iste te, druge, strane, u lokalnim zajednicama se širi svijest da treba formirati NVO-e ako nemaš pametnijeg posla, ako si nezaposlen ili slabo plaćen, te da ćeš tako doći do novca, što nema nikakve veze sa civilnim društvom. “Donatorski usmjereni” tipovi projekata koje podržavaju strani donatori su još uvijek prisutni. Napredak u smislu lokalnog vlasništva je vidljiv u projektima iz socijalne domene, u lokalnim zajednicama, itd. S druge strane, “donatorski usmjereni” projekti u “političkim” područjima (uloga civilnog društva, demokratizacija, pravo, itd.) de facto predstavljaju interpretaciju političkih stavova stranih donatora. Oni su ili bespotrebno trošenje sredstava (različite strategije za razvoj civilnog društva koje su radili strani konsultanti, na tisuće okruglih stolova i konferencija) ili predstavljaju put ka gubitku kredibiliteta tih NVO-a i njihovih projekata u očima građana BiH.

 

Analiza strane donatorske podrške NVO sektoru traži poseban prostor i nužno bi bila veoma kritična. Od njihove nekoordiniranosti koja rezultira dupliranjem istih projekata, bitne netransparentnosti u selekciji NVO-a za pojedine projekte eliminiranjem domaćih NVO-a iz mogućnosti dobivanja projekata (vlastito sudjelovanje u financiranju do 50 posto, obveznost partnera iz EU zemlje, itd.), labave kontrole implementacije projekata što je „razmazilo“ domaće NVO-e te se „šokiraju“ kada moraju pratiti EU standarde, itd.

 

Osnovni je problem usmjerenost stranih donatora na pogrešno koncipirane projekte koji bi trebali mijenjati realne odnose u društvu u prilog demokratizacije. Riječ je, na primjer, o besmislenim općim kampanjama protiv korupcije a prešutne „zabrane“ da se otvori pitanje neizravne i izravne korupcije kod stranih donatora te „skrivanje“ podataka o masi donatorske „pomoći“ civilnom društvu u BiH. Kad se kaže da je to više milijuna eura, nikad se ne doda da je više od polovice toga „otišlo“ stranim konzultantskim kompanijama da nas savjetuju kako biti bolji, itd.

 

Na pitanje: “Što raditi?” je lako odgovoriti. Organizacije civilnog društva bi trebale biti reformirane na takav način koji bi im dozvolio da postanu agenti razvoja civilnog društva kao cjeline.

 

Prepoznali smo tri osnovna pravca reformi, prije svega, NVO sektora:

 

Hitne izmjene zakona koje će omogućiti Financijskoj policiji inspekcije poslova svih NVO-a, da bi se „odvojilo žito od kukolja“.

 

Partnerstvo između NVO-a, njihovo umrežavanje na osnovu konkretnih aktivnosti ili oblasti u kojima su aktivne. Ovdje ne mislimo na mreže onakve kakve jesu, koje podsjećaju na panel rasprave bez ikakvih pravih aktivnosti, nego na mreže koje su orijentirane prema akciji i koje rade na konkretnim pitanjima. Ovo je najbolji mehanizam za jačanje NVO kapaciteta da utječu na vlade i na javnost. U ovom kontekstu veoma je važno inicirati regionalnu suradnju i umrežavanje.

 

Partnerstvo s javnim institucijama, općinama, županijama, entitetima, državnim organizacijama BiH, posebno u pogledu socijalnog uključivanja.

 

Govoreći jezikom nakon ’68, ovo rješenje je “šetnja kroz institucije“ – injekcija civilnog karaktera u njihovo funkcioniranje.  Na ovaj način, utjecaj civilnog društva na BiH društvo će biti ojačan.

 

Jasno definiranje javnih politika koje bi stvorile povoljno okruženje, zakonske okvire i strategije za razvoj organizacija civilnog društva u skladu sa EU standardima. To bi omogućilo sada nepostojeću javnu kontrolu NVO sektora i istovremeno jačalo partnerstvo sa javnim institucijama, posebno u oblastima gdje NVO-i mogu bolje i efikasnije djelovati od vlasti (na primjer, socijalno uključivanje), te razvoj civilnog društva u pravom smislu riječi.

 

Da parafraziram tezu napisanu prije mnogo vremena, “do sada su analitičari samo interpretirali NVO svijet, vrijeme je da se on promijeni”.

 

(U ovom tekstu korišteni su podaci iz studija FSU u BiH/IBHI „Mit i stvarnost civilnog društva“ Sarajevo 2011, FSU u BiH/IBHI „Ko, kako, zašto?“ Sarajevo 2012. i FSU u BiH/CPCD „Na pola puta – Izdvajanja vladinog sektora za nevladin sektor u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu“, Sarajevo, 2011).

 

Autor: Žarko Papić, Magazin ‘Dani’, Broj 800 – 12. listopada 2012., stranice 36-40 (www.bhdani.com)

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara