Civilno društvo u Jugoslaviji – Zatvorenost društva kao uzrok raspada SFRJ

jasmin_music1Po svojim brojnim karakteristikama, Jugoslavija je bila negdje između Istoka i Zapada, mada je u ključnim odlikama pripadala krugu real-socijalističkih zemalja istočno-evropskog bloka. Međutim, u odnosu na te države, Jugoslavija je u mnogo čemu odstupala: otvorenost prema Zapadu, pokušavanje provođenja izvesnih reformi samoupravne i tržišne orijentacije. Međutim, sve reforme su unaprijed bile osuđene na neuspjeh.

Piše: Jasmin Musić, mag. politologije

„Što se tiče rasprava o civilnom društvu, zaostajanje u odnosu na druge socijalističke zemlje počinje tek sa raspadom druge Jugoslavije i izbijanjem rata. Tu je potpuno u pravu Lino Veljak kada kritikuje predrasudu da je civilno društvo u drugoj Jugoslaviji bilo inferiornije od civilnih društava zemalja Centralne Evrope, poput Poljske, Mađarske i Čehoslovačke.“ (Pavlović, 2004: 179)

Reafirmaciji koncepta civilnog društva u tadašnjoj Sloveniji, bitno je doprinio intelektualni krug u Ljubljani( Tomaž Mastnak, Frane Adam, Gregor Tomc, Darka Podmetnik) s kojima je blisko sarađivao i Džon Kin. Godine 1985. izdat je zbornik radova „Socijalistička civilna družba“ koji je izazvao brojne rasprave i kontroverze u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu. Rezultati tih debata oblikovali su četiri interpretacijska vida civilnog društva:

  1. civilno društvo shvaćeno kao drutvena opozicija, koja se sastoji od novih ili alternativnih pokreta
  2. civilno društvo kao samoupravno organizovano društvo
  3. civilno društvo kao modernizacijski teorem
  4. civilno društvo kao oblik nacionalne emancipacije

„Sve u svemu, sa zaoštravanjem političkih borbi i približavanjem prvih višestranačkih izbora u Sloveniji je prevladala i teorijski i praktično četvrta opcija: koncept civilnog društva kao oblika nacionalne emancipacije. Takvom ishodu je svakako najviše doprinijela izborna pobjednička koalicija Demos koja je, kao i u slučaju Mađarskog demokratskog fronta, usvojila hibridnu i unutar sebe protivrečnu poziciju: na jednoj strani liberalno zalaganje za slobodno tržište i tržišnu ekonomiju, a na drugoj strani, zalaganje za očuvanje nacionalne samobitnosti putem nacionalne homogenizacije i po cenu nacionalne samoizolacije(bar kada je reč o odnosima Slovenije i ostatka Jugoslavije).“ (Pavlović, 2004: 182 )

Za razliku od Slovenije rasprave o civilnom društvu u Srbiji tokom osamdesetih su imale nekoliko ključnih obilježja:

  1. bile su manje po intenzitetu i krugu javnosti koje su zahvatale
  2. imale su drugačiju tematsku intonaciju; uglavnom su to rasprave o odnosu države i društva u socijalizmu
  3. to su predominantno bile teorijske rasprave intelektualaca, dakle, iza njih nije stajala energija novih društvenih pokreta

„Pored ovih, postoji još jedna, možda i najznačajnija razlika, što će postati evidentno tek na prelasku iz osamdesetih u devedesete godine. U Sloveniji je na delu bila formula nacionalizam i civilno društvo, a u Srbiji nacionalizam bez civilnog društva. Uz to, za Srbiju će se nakon prvih pluralističkih izbora početkom devedesetih, potvrditi još jedna specifičnost(koja Srbiju bitno razlikuje od svih postkomunističkih zemalja): dok je nacionalizam, kao program, u svim istočno-evropskim zemljama, po pravilu služio da se sruši stari poredak, u Srbiji je bilo obrnuto. Vladajuća politička partija je vrlo rano preuzela nacionalnu platformu kao važnu stavku svog političkog programa, sa ciljem da zadrži vlast i očuva kontinuitet sa starim poretkom.“ ( Pavlović, 2004: 184)

Hrvatsko proljeće bio je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i zahtjevima, koja iz njega proizlaze. Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret koji je nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom ekonomskog, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, naučnicima i studentima. Nazvan od polititičkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u januaru 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegovog slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, novembra 1971.

U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-KučarMiko TripaloPero PirkerIvan ŠiblDragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado GotovacMarko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv. “hrvatskom šutnjom”, koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.

Pojam „liberali“ se odnosi na rukovodstvo CK SKS, čiji su glavni članovi bili Marko Nikezić i Latinka Perović. Marko Nikezić, kao vodeća ličnost „liberala“ izabran je na mjesto predsjednika CK SKS 1968. godine.

Pojam liberalizam označava slobodoumlje i borbu za građanske slobode: slobodu mišljenja i djelovanja; pomirljivost, popustljivost. Kraj šezdesetih godina u Jugoslaviji predstavlja burni period u političkom i kulturnom životu. Ovaj period su obilježili Brionski plenum 1966. godine, kao i studentske demonstracije širom Jugoslavije, a posebno one u Beogradu 1968. godine.

Takođe, ovo razdoblje karakteriše i bujanje nacionalističkih ideja, podela vrha SKJ na „konzervativna“ i „liberalna“ krila, kao i veliki broj smjena i isključenja iz Partije. Različito shvatanje reformi i sve veća razlika između dijelova Jugoslavije počeli su da „ljuljaju“ ideju koja je propagirala partija.

Jedni proljeće smatraju pokretom koji je nastao krajem šezdesetih i 1970. i 1971. godine, a da je okončan 1. decembra 1971. Titovom sječom Hrvatske u Karađorđevu. Udružena komunistička oligarhija koju su činili dogmati i karijeristi, a koje je predvodio već ostarjeli diktator Tito – smijenila je hrvatsko komunističko, no osviješteno i politički liberalno vodstvo. Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća utonula u dvadesetogodišnji, dugotrajan mrak i muk. Korijeni su mu pak nastali u prvim godinama poslije 2. svjetskog rata. Pokret je bio iz više središta koja su djelovala neovisno jedna o drugima. To su bili KPH (SKH), hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, Katolička Crkva, HAZU (ondašnja HAZU), Hrvatska matica iseljenika (ondašnja Matica iseljenika Hrvatske), Matica hrvatskaInstitut za povijest radničkog pokreta, razni nakladnici te velika poduzeća. Nezadovoljnici u vladajućoj stranci su stvorili oporbu nakon što je ubijen Andrija Hebrang. Daljnji poticaj zbijanju redova bila su očita izigravanja hrvatskih ekonomskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji. Od 1955. na čelu tog pokreta je Većeslav Holjevac, a onda uz njega se pojavljuju djelom Ivan ŠiblMarko Koprtla, generali JNA dr. Franjo TuđmanNikola KaićIvan RukavinaJanko Bobetko, admiral JRM Srećko Manola, pukovnik JNA Ivan MutakZvonimir Komarica, razni hrvatski partizanski borci, brojni umjetnici, novinari te mlađi politički radnici. Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je u skladu sa mogućnostima i ideološkim ograničenjima u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, ekonomskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda. Privredna reforma 1965. dala je veće mogućnosti stručnjacima i nacionalnim rukovodstvima kojima je odriješilo ruke od središnje stranačke stege koja je dolazila iz Srbije, a političko je oslobođenje se sve više osjećalo nakon pada šefa tajne policije Aleksandra Rankovića. Daljnji motivi koji su podigli intenzitet hrvatskog homogeniziranja za hrvatsku stvar bio je devizni sistem i brutalni prodor beogradskih reeksportera u hrvatsko gospodarstvo. Usporedno sa borbom na ekonomskom polju, hrvatski su se književnici i kulturni radnici borili za hrvatski jezik kojeg je zatirao Novosadski dogovor i jugounitaristička ponegdje i otvoreno velikosrpska praksa, koja je preko pokušaja nasilnog stvaranja nekakvog centaurskog “srpskohrvatskog jezika” htjela kroz tobožnje “jedinstvo” i “širenje leksične baze” degradirati hrvatski na nivo nekakvog “regionalnog” “neknjiževnog” jezika kojemu nije mjesto u medijima i školama, nego u rezervatima, dok se svu historijsku baštinu hrvatskog jezika htjelo pripisati srpskom.Samo stavljanje atributa “srpsko” na prvo mjesto dodatno je govorilo o namjerama tih krugova.

Teme koje su se pokrenule bile su i revalorizacija hrvatske povijesti, problem naglog pada nataliteta u Hrvatskoj, pitanje muslimanske zajednice, zabrinutosti zbog odlaska stotina hiljada hrvatskih radnika na rad u inostranstvo, zapostavljenosti hrvatske politike i ekonomije unutar Jugoslavije, pitanje broja žrtava drugog svjetskog rata rata.

No, Hrvatska se suočila tijekom 1970. i početkom 1971. s još većim problemom. Liberalna rukovodstva u gotovo svim republikama izborila su da se donesu odluke o amandmanima na republičke i savezni Ustav kojima se trebalo uspostaviti nove (ekonomske) odnose u SFRJ, kako republika prema federaciji, tako i republika međusobno. Unitaristi iz SRH su ponudili rješenje ustavnih amandmana koje bi Hrvatsku dovelo u još nepovoljniji položaj; primjerice, predložili su da se u ustavnom članku o suverenitetu stavi da je SRH država hrvatskog i srpskog naroda, zatražili su da “Lijepa naša” ne bude više himna SR Hrvatske, jer da “spominje samo Hrvate a ne i Srbe” itd.

Marko Nikezić je bio tvorac ideje „moderne Srbije“ koja je bila odgovor na pitanja koja su otvorena početkom šezdesetih godina. Ta pitanja su se odnosila na potrebu reforme partije, na shvatanje federacije, kao i na odgovor na sve više prisutan nacionalizam u Jugoslaviji. Ova ideja je zahtijevala slobodu mišljenja, konstruktivnu debatu uz pomoć koje će se postići jedinstvo, kako u partiji, tako i u državi, suzbijanje svake vrste nacionalizma i šovinizma, ekonomske reforme, okretanje Srbije sebi i svojim ineresima – prestanak gledanja Srbije kao stožera Jugoslavije, ekonomsku i društvenu emancipaciju, otvaranje Srbije ka tržišnoj privredi kojom bi upravljali stručni i obrazovani kadrovi.

Uprkos ovim idejama, „liberali“ su bili svjesni činjenice da ne može doći do temeljnih reformi, jer su na tom putu pre svega stajala „dva brijega“. Jedan je bilo „konzervativno“ krilo SKJ, a drugi je bio sam Tito. Takođe, ni u jednom trenutku nije osporavan Titov autoritet kao vođe. „Liberali“ su se zalagali za promjene koje bi bile spore, ali suštinske, koje bi u skladu sa situacijom u kojoj su se nalazili doprinijele boljitku Srbije.

Prve naznake reformskoga gibanja u političkom životu SR Hrvatske bile su uočljive već 1966. nakon Brijunskoga plenuma i potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice. Vodstvo SKH, u kojem su bili Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, uz hijerarhijski eksponiranoga Vladimira Bakarića, počeli obnašati rukovodeće dužnosti, brzo je, nakon vala kritike protiv nezakonitih postupaka u tajnoj policiji i poboljšanja u odnosima između države i Katoličke crkve, otvorilo raspravu unutar partijskih foruma o nizu do tada tabuiranih tema – od bilance SFRJ do međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Unatoč kasnijim sporenjima, ono je posredno odobrilo i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa je i na taj način unosilo nove tonove u rasprave o nacionalnom pitanju. Odbijanje vodstva SKH da provodi represivne mjere protiv disonantnih tendencija zaštitilo je niz disidentskih pojava – od kritika Pregleda historije SKJ sa strane Franje Tuđmana do djelatnosti skupine T. I. N. i Hrvatskoga književnog lista (iako je represija, otkaza, smjena i sl. bilo).

Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; i mnoge studentske organizacije podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sistemskom negativnom propagandom jugoslavenskog režima usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda zbog grijeha neizabranog ratnog režima iz NDH. Ovo sistemski podržano i organizirano te kontinuirano provođeno potiskivanje nacionalne pripadnosti Hrvata i zatiranje hrvatske kulture režim je opravdavao i maskirao potrebom očuvanja mira među dvama najbrojnijim narodima u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja “delikatnog mira”. U to vrijeme u Jugoslaviji hrvatsku je ekonomiju grubo izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50 % deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se nametnuto “odricala” svoje alokacije u korist “nerazvijenih krajeva”.

Do razdoblja kada je tijekom 1971. godine došlo do događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska se jasno isprofilirala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tijekom tog razdoblja promatrali s osobitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na koncu, zbog takve svoje uloge Matica hrvatska kao ustanova, a osobito pojedini njezini najistaknutiji članovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke: otpuštanja, progoni, dugogodišnje zatvorske kazne.

Godine 1969. Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6 % osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6 % iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %. U upravnim strukturama savezne države bilo je 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5 % Srba a 10,4 Hrvata. Te su se diskriminatorske nejednakosti doživljavale kao nepovjerenje zbog nacionalne pripadnosti. Hrvatima se što prikriveno što otvoreno nametalo jugoslavenstvo za napredovanje u državnim i civilnim službama i vojsci.

Desetom sjednicom CK SKH nacionalna se struja unutar CK stala obračunavati s jugounitarističkim snagama. Obračun nije bio temeljit, jer je smijenjen samo Miloš Žanko. Ova je sjednica probudila nade hrvatskom narodu zbog čega je hrvatsko vodstvo steklo snažnu i veliku potporu gotovo svih slojeva hrvatskoga društva. Odatle je naziv “masovni pokret” ili sovjetskom skraćenicom “maspok”.

Dužnosnici koji su se protivili procesima koje nazivamo hrvatskim proljećem bili su Dušan DragosavacEma Derossi-BjelajacJure BilićAnte JosipovićMilka PlanincJosip VrhovecJelica Radojčević, svi iz članovi IK CK SKH, predsjednik Saveza sindikata Hrvatske Milutin BaltićČedo Grbić, iz SUBNOR-a Pero Car, iz JNA general Rade Bulat. Iz hrvatskog partijskog vrha to su bili Vladimir Bakarić te predsjednik Sabor SRH Jakov Blažević. Od studenata to su bili Žarko PuhovskiDamir GrubišaLino Veljak, Dušan Čizmić MarovićStipan Marović i drugi.

Tokom četiri godine, koliko su Nikezić i Perovićeva ostali na čelu CK SKS u Srbiji je došlo do djelimične demokratizacije društva. Pojavljuju se „slobodniji“ članci u listovima, Matija Bećković, kao ličnost koja je okarakterisana kao dio opozicije, dobija Oktobarsku nagradu, mladi i obrazovani ljudi dolaze na rukovodeća mjesta i sl.

Takođe, za ovo vreme došlo je do zabrane nekoliko listova Beogradskog univerziteta, osude Pravnog i Filozofskog fakulteta kao žarišta kontrarevolucije. „Liberali“ su postupali i u skladu sa pritiscima koji su dolazili iz vrha partije, kao i od samog Tita,

kao i u skladu sa sopstvenim idejama „moderne Srbije“. Treba napomenuti da, iako su osuđivali nacionalizam, za vrijeme „liberala“ nije došlo do „čistke“ na Beogradskom univerzitetu, već da je do toga došlo tek nakon njihovog odlaska i pobjede konzervativne struje unutar CK SKS. Dobrica Ćosić, kao jedan od „kontrarevolucionara“, govori o tome da je sam Nikezić sprečio njegovo hapšenje. Marko Nikezić, kao vodeća ličnost tog doba u političkom životu Srbije, bio je političar zapadnoevropskog profila. Karakterisalo ga je to da je izbjegavao populizam. Njegovi govori su bili lišeni ideoloških frazeologija i naklapanja. Njegovi intervjui su bili oskudni, a sebe nije reklamirao u javnosti. Način govora Nikezića najbolje je opisao Slobodan Selenić: „Kao najveću novinu koju su doneli Nikezić i njegova garnitura pamtim semantički govoreći, novi jezik, koji se sa njihovim nastupom etablirao u javnoj komunikaciji. Na sastancima, u političkim govorima počelo je da se govori sa željom da se odista nešto kaže. Nestanu konstrukcije „ptičijeg jezika“ kojim su se sve do tada političari isključivo sporazumevali, partijski žargon se iz osnove menja, odjednom ljudi koji govore počinju misle ono što govore. Današnjim generacijama ova promena može izgledati beznačajna, ali moja ju je doživela kao epohalnu novinu, beskrajno važnu za elementarnu higijenu društvenog sporazumevanja.“ Upravo te novine koje su „liberali“ unosili u politički život, uzete kao polazna osnova za njihovu smjenu. Optuženi su da su „anarholiberali“, zatim „tehnokrate“, da su previše blagi u obračunu sa unutrašnjim neprijateljem. Zanimljivo je to, da se onaj ko ih je predložio za ova mjesta, a to je Petar Stambolić, na kraju okrenuo protiv njih. Stambolić, Dragoljub Draža Marković, kao i „konzervativne“ sturuje unutra CK SKS, a uz pomoć Josipa Broza, uspjeli su da iznude ostavke srpskih „liberala“ i doprinesu njihovoj ekskomunikaciji. Poslije podnošenja ostavki i njihovog usvajanja, u novinama je ovaj događaj propraćen kratkim vijestima koje su diktirane. „Usvojene ostavke Marka Nikezića i Latinke Perović. Juče je saopšteno da je CK SKS na svojoj XVIII sednici, koja je održana 21. Oktobra, usvojio ostavke Marka Nikezića na dužnost predsednika CK SKS i Latinke Perović na dužnost sekretara CK SKS i razrešio ih ovih funkcija“ pisalo je u Politici 26. oktobra 1972. godine. Poslije ostavki, Marko i Latinka se povlače iz političkog života. Nikezić se okrenuo umjetnosti – vajarstvu, a Perovićeva istraživanju historije.

Nakon smjene „liberala“ u Srbiji je otpočela velika „čistka“ unutrašnjih neprijatelja, kontrarevolucionara, anarholiberala, tehnokrata. U narednom periodu posao je izgubilo više od 10.000 ljudi, koji su pod navedenim optužbama bili smjenjivani i ekskomunicirani iz političkog i javnog života Jugoslavije. Smjenjivani su urednici novina, profesori na fakultetima, direktori preduzeća, vodeći ljudi iz pokrajnskih i republičkih komiteta.

Pravi je zamah reformskog pokreta počeo s Desetom sjednicom CK SKH (januar 1970.) kada je u sukobu s Milošem Žankom hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam kao ništa manje opasan za stabilnost sistema od hrvatskog nacionalizma. Nova je formulacija predstavljala političku revoluciju u hrvatskom javnom životu. Nakon Desete sjednice bilo je moguće osporavati protuhrvatsko unitarističko jugoslavenstvo, a time afirmirati i neovisan hrvatski politički kurs. Hrvatska je bila definirana kao posebna i uvjetna politička zajednica, što se još više produbilo u raspravi o ustavnim amandmanima 1971., posebno u pravno–politološkim prijedlozima Nerkeza Smailagića.

Reformsko se razdoblje poklopilo s otvaranjem niza konzervativnih ustanova (reforma SKH, koncilska reforma u Katoličkoj crkvi, sveučilišna reforma) i s početkom studentskih i drugih socijalnih gibanja unutar zapadnih liberalnih demokratija, i to u uvjetima globalne kulturne demokratizacije i prvih najava informatičke revolucije. Hrvatsku je zahvatio velik zamah kreativnosti. Razdoblje od polovine 1960-ih do početka 1970-ih bilo je – u drugoj polovini XX. stoljeća – doba najvažnijih dostignuća u hrvatskoj znanosti, književnosti i gotovo svim granama umjetnosti. To je razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (Hrvatski tjednikHGGHrvatsko sveučilišteKritikaOmladinski tjednikStudentski listTelegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis) i velike slobode u svim medijima. VjesnikVjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i centralno katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara. Predvodio je Matičin Hrvatski tjednik, posebno pod uredništvom Vlade Gotovca. Istodobno su se promišljali sistematičniji oblici ekonomske reforme, koji su neminovno otvorili pitanja slobodnoga tržišta i kontrole nad ostvarenim »dohotkom«, odnosno profitom.

Hrvatsko je proljeće imalo tri aspekta. Prvo, taj je pokret potekao iz potrebe dijela hrvatske političke elite da relegitimira svoju vlast u novim društvenim okolnostima – u kriznom razdoblju, kada je stari komunistički model gubio uvjerljivost, a izazovno mu je oponirala radikalna nova ljevica, sa svim pretpostavkama nove ideologizacije. Drugo, upravo zbog toga što je inicijativa bila u rukama dijela političke elite, taj je pokret bio reformski, tj. nužno je djelovao unutar zadanoga političkog i državnog sistema, te iz njega crpio različite ideologeme u funkciji njegove temeljite promjene. Treće, taj je pokret poprimio masovan oblik, što znači da je SKH svoj politički legitimitet prvi put tražio u masovnoj podršci, preko novih transmisijskih organizacija.

Reformski se pokret u Hrvatskoj obično dijeli na tri segmenta. Prvi je segment krug reformi u okviru SKH, s dominantnim utjecajem na velik dio partijsko–državnog aparata i ekonomiju, drugi obuhvata krug Matice hrvatske, koja je stvaranjem mnogih svojih ogranaka omasovila podršku reformskom kursu u SKH, ali i dijelu kulturne elite vezane uz Matičine časopise i novopokrenuti Hrvatski tjednik, a treći je segment bio studentski pokret, koji je preuzeo vodstvo studentske organizacije Sveučilišta u Zagrebu, kao i Saveza studenata Hrvatske. Takva shema ujedno preuveličava neovisnost, ali i unutarnje sukobe u svakome segmentu.

Unutar SKJ/SKH jasno su se lučile dvije struje, koje je dijelio odnos prema samomu sistemu. Za reformiste sistem je bio elastičan, premda ne i otvoren, pa se mogao nadograđivati i iznova tumačiti. Taj “desnorevizionistički” odnos implicirao je ograničeni koncepcijski pluralizam, koji je išao u smjeru pluraliziranja cijeloga društva. Protivnici te struje, premda skloniji stanovitim promjenama sistema od svojih ekvivalenata u državama Varšavskoga pakta, nisu dopuštali nekvalificirane rasprave o sistemu. Zato su protivnici reformne struje i iznjedrili sintagmu “maspok“. Na taj su način željeli upozoriti na opasnost od širenja kruga političkog odlučivanja, s neželjenim posljedicama za opstanak sistema. Problem pluralizacije društva bio je prisutan i u Matičinu krugu, gdje je, kao i u studentskome pokretu, proizveo podjele oko stepena odanosti reformskom vodstvu SKH.

U radu je analiziran odnos civilnog društva i socijalizma, identificirane su i obrazložene karakteristike koje socijalizam određuju kao zatvoreno društvo. Kad je riječ o civilnom društvu u Jugoslaviji, prije svega su prikazane karakteristike socijalističke Jugoslavije, njena rezistentnost na reforme, slabe mogućnosti društvenog i političkog angažiranja izvan zadanih okvira itd. Posebno mjesto u radu zauzele su rasprave o civilnom društvu započete u Sloveniji i Srbiji osamdesetih godina prošlog vijeka, kao i konzekvence tih rasprava na dešavanja koja su uslijedila devedesetih.

U drugom dijelu rada izvršen je prikaz zbivanja početkom sedamdesetih u Hrvatskoj i Srbiji. Mnogi te događaje smatraju za ključne u daljem razvoju situacije u Jugoslaviji, kao i uzrok za krvavi raspad države dvadeset godina kasnije. Nespremnost i bojazan „konzervativnog“ političkog vrha i Tita za reforme, pokazala se kao pogubna za mlade i obrazovane ljude željne reformi. Tito je odreagovao isto u oba slučaja (Hrvatsko proljeće i srpski liberali). Pojavom MASPOK-a u Hrvatskoj, a pogotovu „liberala“ u Srbiji poljuljana je dominacija partije kao vodeće u organizovanju političkog, ekonomskog i društvenog života u Jugoslaviji. Narušena je monolitnost i monopol partije koji su viđeni kao jedini mogući. Uprkos osudama i protivljenju politike koju je vodio SSSR, u Srbiji, pa ni u Jugoslaviji nije došlo do suštinskih promjena. Nastavljeno je sa „tvrdim“ kursom, koji jednostavno nije mogao da se održi silaskom Tita sa njegovog vrha.

O AUTORU:

Jasmin Musić rođen je 10. ožujka 1992. godine u Prijedoru a živi i djeluje u Ključu i Bihaću. Magistrirao (MA) je na odsjeku Politički sistemi i demokratija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. O njegovom obrazovanju svjedoči “Povelja Univerziteta u Sarajevu” koju mu je uručio rektor Univerziteta u Sarajevu prof.dr. Muharem Avdispahić kao najboljem studenti prvog (BA) i drugog (MA) ciklusa na Fakultetu političkih nauka. Na prošlim općim izborima u BiH bio je kandidat za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH ispred Stranke demokratske akcije (SDA). Trenutno obnaša funkciju savjetnika u Vladi Unsko-sanskog kantona. Višegodišnji je suradnik Hrvatskog studentskog politološkog foruma.

HSPF.info

Komentari

komentara