Crtica uz 160. obljetnicu rođenja: Vincent van Gogh – mit i stvarnost!

dr-gachetPrije točno deset godina, uz 150. obljetnicu rođenja Vincenta van Gogha (1853-1890) i poslije  ponovnog gledanja na “Drei Satu” (“3sat”) francuskog  filma “Van Gogh” (iz 1991.), koji je vjerojatno najsuptilniji portret Vincenta van Gogha ikada napravljen, nisam odolio porivu da se okušam u pisanju crtice o ovomu kontroverznom umjetniku i čovjeku. Ta moja crtica naišla je na zapažen odjek u umjetničkim krugovima, što se ne bi baš moglo reći za odjeke mojih politoloških analiza u političkim (i akademskim) krugovima.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

Deset godina poslije, uz 160. obljetnicu njegova rođenja nudim čitateljima ovu poslasticu u neizmijenjenom obliku, potaknut viješću kako je u Muzeju Vincenta van Gogha u Amsterdamu  upravo izloženo dosad neviđeno platno slavnog nizozemskog slikara, koje je desetljećima bilo skriveno na jednom tavanu u Norveškoj. Riječ je o “Zalasku sunca u Montmajouru”, prvom Van Goghovom platnu otkrivenom u posljednjih 85 godina. Muzeolozi u Amsterdamu tvrde da su potpuno uvjereni kako je riječ baš o djelu Van Gogha, jer je stil slikanja i materijal na kojemu je djelo nastalo definitivno njegov. Detaljnom su analizom, koja je trajala čak dvije godine, utvrdili i točan datum kada ju je Van Gogh naslikao. Kažu da je slika nastala 4. srpnja 1888. godine, a do tog su zaključka došli proučavajući pismo, koje je slikar dan kasnije poslao svom bratu Theu u kojemu opisuje što je slikao jučer. Na slici su u tipičnom Van Goghovom stilu prikazani drveće, grmlje i nebo pred sumrak u Montmajouru, pitoresknom mjestašcu u francuskoj Provansi. Slika će biti izložena do 24. rujna 2013. godine, a zatim se vraća u ruke jednog privatnog kolekcionara…

Posljednje dane života i rada maestralnog slikara je u spomenutom francuskom filmu uvjerljivo i s “nepodnošljivom lakoćom” ovjekovječio francuski glumac Jacques Dutronc, zašto je i dobio “Cezara”, a sličnu nagradu je zaslužio i redatelj filma “Van Gogh”  Maurice Pialat, ali je, nažalost, ostao kratkih rukava. Vrijednost filma je, po mojem mišljenju, u njegovoj naklonosti velikom majstoru i u izbjegavanju stereotipija o njemu i njegovom djelu.

U filmu se radi o posljednja dva mjeseca života Vincenta van Goggha, o “druženju” umjetnika s obitelji dr. Paula Ferdinanda Gacheta, u čiju se kćerku 37-godišnji nesretni umjetnik zaljubljuje. Za našu priču ovdje je, međutim, posebno zanimljivo da u ovom periodu od samo 10 tjedana nastaje 60 Van Goghovih crteža i 82 slike. A među posljednjima nastaje i “Portrait Dr. Gachet”, njegov “alter ego”, najskuplja umjetnička slika u povijesti, plaćena prije 12 godina na jednoj aukciji 77,1 milijun eura. Uzgred rečeno, Van Gogh je “namalao” još jedan portret njegova prijatelja i liječnika dr. Gacheta, koji se opirao dijagnosticirati kod Van Gogha ne samo ludilo nego i epilepsiju i šizofreniju. I još nešto, na spomenutim crtežima i slikama su, prema očekivanju, kuće koje se stišću jedna uz drugu, mračni krajolici, te posve iznenađujuće ljudi. Posve drugačije od njegove nešto ranije faze, one u “ludnici” (“Saint-Remyde-Provence”), gdje su ga smjestili nakon svađe s Paulom Gauguinom i legendarnog “odsijecanja uha”. Na tim slikama, naime, vide se samo čempresi, maslinova stabla, polja, nema ljudi ni za lijeka. No, nakon 10 idiličnih tjedana u krugu obitelji dr. Gacheta, kako se zna, slijedi pucanje u trbuh, umjesto u srce, kako je namjeravao, i smrt od posljedica samoranjavanja. A iz svega toga legenda, koja sa stvarnim umjetnikovim životom i nema neke velike veze, kako ćemo pokazati u ovoj crtici.

Provjerite, prije nego što nastavite čitati ovaj tekst, što su vas o Vincentu van Goghu učili  profesori umjetnosti i što uobičajeno stoji u našim novinama o njemu u prigodničarskim prilikama. Nije li jedno od takvih vaših zapamćenja i ono da je Vincent van Gogh tijekom kratkoga života prodao samo jednu jedinu sliku? Nije li drugo – da je nakon žestoke svađe sa svojim najboljim prijateljem, slikarom Paulom Gauguinom, odsjekao sebi uho, nije li treće – da njegovo ime u trenutku  smrti nitko nije poznavao izuzev uskog  slikarskog kruga u Parizu, nije li četvrto – da je bio lud? Ništa od svega toga nije točno, ili nije posve točno, tvrdi povjesničar umjetnosti Stefan Koldehoff u  knjizi “Van Gogh – mit i stvarnost” (Van Gogh – Mythos und Wirklichkeit, DuMont-Verlag, Köln 2003), koja se pojavila upravo uz 150. obljetnicu rođenja Vincenta van Gogha, koja je obilježena širom svijeta na respektabilan i dostojanstven način. U Frankfurtu, primjerice, organizacijom reprezentativne izložbe, na kojoj su prikazani rariteti – djela koja se čuvaju kod njihovih vlasnika kao svetinja. U Amsterdamu na slično dostojanstven način, u muzeju koji nosi umjetnikovo ime (onome s početka ove crtice), u Parizu i Beču, u New Yorku…

Istina je da je Vincent van Gogh za vrijeme svoga kratkog života sudjelovao samo na sedam kolektivnih izložbi, a da su izuzev jedne sve bile u Parizu, točno  je da još u proljeće 1891. godine nijedan muzej nije imao njegovu otkupljenu sliku, i još ponešto je djelomično točno u  vješto stiliziranim legendama o Vincentu van Goghu. Međutim, seriozna kulturno-povijesna istraživanja, tvrdi Stefan Koldehoff, nadaju posve drugačiju sliku o velikom umjetniku. Ona  pokazuju jednog slikara koji “živi za svoju umjetnost i za nju se bori, koji traži priznanje kod uglednih kolega slikara i kritičara”, pa ga i nalazi tu i tamo. A što se tiče priče o jednoj jedinoj prodanoj slici, istina je posve drugačija. Već u ranoj “nizozemskoj fazi” postoje narudžbe koje su urađene i plaćene, a i iz njegove “kasne”, tj. pariške faze postoje priznanice i svjedočanstva svjedoka o daljnjim prodajama. Što se, pak, tiče legende o “odsječenom uhu”, ona je nadograđena na nesretni događaj u kojem je Van Gogh odsjekao djelić usne školjke, inače bi, u protivnom, za kratko vrijeme potpuno iskrvavio. No, ono najvažnije, u čemu su medicinska istraživanja potpuno jedinstvena, je da van Gogh nije bio lud, nego da je patio od jedne vrste epilepsije, koja je zajedno sa psihičkim stresom, pritiskom pod kojim je radio i s kojim je živio, vodila ka njegovim povremenim eskapadama, te u krajnjom i samoubojstvu.

“Lud u svakom slučaju van Gogh nije mogao biti, posve suprotno je istina”, piše Stefan Koldehoff, jer tko se bavi rezultatima istraživanja proteklih godina vezanim za Van Goghov život i djelo upoznaje jednoga čovjeka koji kao “nitko drugi od slikara njegova vremena reflektira tadašnja  umjetnička stremljenja i razvoj”. Doduše, dodaje autor ove sjajne studije, radi se o slikaru “kojega uvijek progoni sumnja u samog sebe”, ali koji “konzekventno slijedi njegov cilj – bilo kada moći živjeti od vlastite umjetnosti”. Što mu, nažalost, nije uspjelo. Da, apsurdno je, najveći, ili jedan od najvećih u povijesti likovne umjetnosti nije mogao živjeti od svoje umjetnosti, nego mu je pomagao u preživljavanju brat Theo, trgovac umjetninama, s kojim je Vincent njegovao vrlo bliske odnose. A sada mnogi koji s umjetnošću i nemaju nikakve veze “žive na Van Goghov račun”. I to u izobilju. Njegovi su “mračni pejzaži”, ili čuveni “Suncokret”, naime, danas vrijedni nekolicinu milijuna eura. Uzgred rečeno, najpoznatiji Van Goghov “

Suncokret” je u vlasništvu  nekog japanskog fabrikanta, ljubitelja umjetnosti ili špekulanta, nije posve jasno. No za “Portrait dr. Gacheta”, onog istog čovjeka i liječnika što smo ga spomenuli na početku teksta se zna da je u “japanskom trezoru”, u vlasništvu jednog  fabrikanta papira, te da je u trenutku održavanja aukcije 1991. godine bilo  “najvrjednije umjetničko djelo Moderne”. Prodano je tada  za 77,1 milijuna eura, a veoma je teško ocijeniti, kažu povjesničari umjetnosti, radi li se uopće o najboljem Van Goghovom djelu. Najtužnijem, ili najznakovitijem, možda!? O ovomu portretu je Van Gogh, inače, rekao: “Želim naslikati portret koji će ljudima i stotinu godine poslije izgledati kao živa pojava”. I on se takvom i pričinjava. Čak što više, ima se osjećaj da je u njemu sadržan Van Goghov duh više čak nego u njegovim autoportretima. Mnogi su istinski ljubitelji umjetnosti beskrajno fascinirani ovim portretom i posve uvjereni da mu je spomenuta – odgovarajuća cijena.
Vjerujem da su se čitatelji koji su izdržali do ovoga reda u prilogu već prisjetili modro obojane pozadine i jedne melankolične pojave u crnom kaputu, nalakćene jednom rukom na knjigu na stolu, dok su lice i knjiga u bojama Van Goghovih suncokreta. “Portrait Dr. Gachet”, u svakom slučaju, malo koga već duže od jednoga stoljeća ostavlja ravnodušnim. Senatorka za kulturu u Hamburgu, oduševljena Van Goghom i posebno “Portraitom…” ustvrdila je, primjerice, u jednomu njezinom eseju kako lik na slici djeluje zamišljeno, opčinjen melankolijom, pogledom uprtim u prazno, te da Dr. Gachet može biti i sveznalica i očajnik. “Portrait Dr. Gachet” je nastao, inače, neposredno uoči 27. srpnja 1890. godine, kada je Van Gogh digao ruku na sebe (umro je 29. srpnja 1890.), pa ga mnogi kulturno-umjetnički povjesničari smatraju i direktnom umjetnikovim oporukom. Spomenuta gospođa Horakova s pravom sluti da je umjetnik prenio na model nešto od “vlastite umorenosti životom”, te da upravo ta “nesvjesna oporuka” i čini “sakralni štimung ove slike”.

I ona legenda po kojoj se  Vincent van Gogh ubio, jer ga brat Theo nije mogao, ili htio više uzdržavati, više je nego upitna! Tako barem proizlazi iz „bratske prepiske“. A pola godine poslije Vincentove smrti umire i Theo, pa više od 500 Vincentovih slika i nebrojeni crteži postaju briga Theove udovice, tada 28-godišnje Johanne van Gogh. Iz njezine  zaostavštine proizlazi da ju je pokojni muž ne samo zamolio da se brine o njihovom jednoipolgodišnjem sinu, nego i o „Vincentovim radovima“. Pri čemu treba znati da je u „zaostavštini“ – osim spomenutih 500 slika i nebrojenih crteža – bila i prepiska među braćom, maltene svakodnevna, iz koje se kao ni iz jednog drugog izvora mogu saznati Van Goghove umjetničke nedoumice i patnje. U Kohldehoffovoj knjizi  su, naime, objavljeni dugački pasaži iz te prepiske, što je i čini dodatno zanimljivom. No, vratimo se Johanni van Goggh, koja nedugo nakon tragedije započinje s realizacijom muževljeve oporuke, tj. s organizacijom prvih malih izložbi Vincentove zaostavštine.

Ovdje treba navesti da prepiska između braće Van  Gogh nije dugo vremena ugledala svijetlo dana ne samo zato što je Johanna van Gogh trebala vremena da dešifrira prepisku, nego što je Vincentova želja bila, kako ona kaže, da u središtu pažnje stoji njegova umjetnost, a ne on sam. „Umjetnost treba da je u središtu interesa, a ne sam umjetnik“, je stvarna Vincentova oporuka po tvrđenju Johanne van Gogh, jer Vincent je isključivo želio da njegove slike postanu poznate i prihvaćene, bez ideoloških (zlo)upotreba njegova života. Ali, bit će sve  suprotno  i s njegovim slikama i s njegovim životom. Neki su se  umjetnički kritičari još za vrijeme Vincentova života okušali u ovoj često prakticiranoj vještini (zlo)upotrebe umjetnika i umjetnosti za vlastite ciljeve (umjetničke i političke), ali nitko nije unio više smutnje u razumijevanje Van Goghovog života i djela od novinara i književnika Julius Meier-Grafea, koji je za svoje “secesionističke ciljeve”, početkom 20. stoljeća, konstruirao van Goghov image “anarhiste”, koji se u odnosu na etablirane društvene/umjetničke  kanone pojavljuje u ulozi “barbara”. U njegovoj čuvenoj “Razvojnoj povijesti moderne umjetnosti” (1904.) Van Gogh je predstavljen kao prototip romantičnog slikarskog genija, koji svoj okoliš ne uzima ozbiljno u obzir, kao “manijački gonjen umjetnik u borbi s njegovom okolinom”. Daljnju mistifikaciju u razumijevanje Van Gogha unosi ponovno Meier-Graefe s prvom biografijom o Vincentu van Goghu (1910.) koja će za osam godina doživjeti čak četiri izdanja  i koja je postala svojevremeno prvim bestselerom “umjetničke literature”. U ovoj biografiji, naime, Meier-Graefe još opasnije manipulira životom i djelom Vincenta van Gogha, još oštrije “patologizira i demonizira umjetnika i njegovu umjetnost”. No, ništa od ove slike nije istinito, niti Meier-Graefe ima svjedoka za svoje nebuloze, tvrdi Stefan Koldehoff, jer  iz one “bratske prepiske”, u međuvremenu dostupne svakomu zainteresiranomu, proizlazi posve drugačija slika Vincenta van Gogha. U njoj su, naime, nebrojeni  iskazi Vincenta van Gogha na temu umjetnosti i života koji o njemu svjedoče kao posve normalnoj osobi. No, to je malo koga  interesiralo, stereotipi su rođeni i valjalo ih je dalje širiti.

Redukcija kompleksne psihičke i umjetničke strukture Vincenta van Gogha na plakatičnu formu “genija i luđaka” puka je izmišljotina kojom je ambiciozni novinar-književnik Meier-Graefe želio poostvariti neke svoje želje i ciljeve, dokazuje u knjizi “Mit i stvarnost” i Stefan Koldehoff, a kasnije su, da bude sve još gore, generacije povjesničara umjetnosti “prepisivali jedni od drugih”, zapravo preuzimali navodne istine i znanja, te tako iskonstruirali legendu koja živi do današnjeg dana. To što je, unatoč u međuvremenu dostupnim izvorima i svestranim umjetničkim i medicinskim istraživanjima, legenda preživjela do današnjeg dana imamo “zahvaliti” i posebno Irving Stoneu i njegovom romanu-bestseleru “Vincent van Gogh – život u strasti” (1934.), u kojemu je  već postojeći mit dodatno “ukrašen” fikcijama, te još više imamo „zahvaliti“ igranom filmu o Van Goghu, po Stoneovom romanu, s Kirkom Douglasom u ulozi Van Gogha i Anthony Queenom u ulozi Gauguina. Putem ovog filma, nagrađenog i “Oscarima”, naime, i definitivno je zapečaćena “laž kao istina”, odnosno iskonstruirana slika Vincenta van Gogha zauzela je čvrsto mjesto u svijesti modernoga čovjeka.

Slika genija i luđaka, uvijek potrebna za visoke tiraže i druge ciljeve, ne škodi srećom Van Goghovoj umjetnosti, jer ne priča o njoj i njemu. Nego o nama, ili o onima koji toliko ljube umjetnost da plaćaju za “Portrait Dr. Gacheta” čak 77,1 milijun eura, što više i nema veze s umjetnošću? Ali, Vincentov (Dr. Gachetov) tužan “pogled u prazno”, pogled sveznalice ili očajnika, ne ostavlja nas mirnim ni 113 godina poslije. A to ima veze s umjetnošću, zar ne?

Komentari

komentara