Ćudoredni ateisti uzvraćaju udarac!

 

Ugledni židovski autor Israël Finkelstei, jedan od autora veoma značajne knjige o tzv. arheološkoj stvarnosti Biblije („Keine Posaunen vor Jericho: Die archäologische Wahrheit über die Bibel“, Israel Finkelstein, Neil A. Silberman, Miriam Magall, DTV, 2004.) prokomentirao je predivnu dokumentarno-istraživačku četverodijelnu seriju „Otkrića Biblije“


(“Die Enthüllung der Bibel”) njemačko-francuskog kanala za kulturu “Arte”, emitiranu prvi put početkom 2007. godine, na sljedeći način: “U četiri nastavka su predstavljeni iznenađujući rezultati najnovijih arheoloških istraživačkih radova. Ovi su radovi pokazali da su veliki dijelovi hebrejske Biblije (to znači “Starog zavjeta”) napisani oko sedmog stoljeća prije Kristovog rođenja, u vrijeme vladavine kralja Josiasa, što znači više stotina godina poslije ispričanih datosti. Otuda ovi tekstovi i nisu povjerljivi povijesni izvori. Oni ogledaju mnogo više ideologiju njihovih autora odnosno širenje oblasti, ili objašnjavaju kako je jeruzalemski dvor poprimao malo po malo središnje mjesto u židovskoj religiji”.  

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

 

Po Finkelsteinovim saznanjima, “Biblija je pisana puno poslije pretpostavljenih događaja o kojima govori, a arheološka istraživanja  isporučuju izravne spoznaje o određenom vremenu”. Ona je otuda “najvažniji instrument za istraživanje povijesti starog Izraela, ali se biblijska povijest ne smije čitati u kronologijskom nizu, nego se mora poći od vremena u kojem su živjeli njezini autori pa te događaje smjestiti u njihov povijesni kontekst”. Današnjem čitatelju Biblije je preostalo ili da “promatra Bibliju kao temeljni tekst naše civilizacije, ili  pak da je čita uz respekt znanstvenih gledišta”. Najnovije spoznaje moderne arheologije ne dovode ni u kojem slučaju u pitanje religioznu tradiciju, napominje  Finkelstein, nasuprot tomu, arheolozi bi htjeli pružiti uvid u fascinirajući svijet autora Biblije. Arheolozi bi željeli razumjeti kako strahove, teškoće i nevolje ovih ljudi, tako i njihove nade. Tako mi znamo danas sa sigurnošću da je Stari zavjet napisan u jednoj maloj, izoliranoj i slabo naseljenoj zemlj, od koje je ostalo relativno malo materijalnih tragova. No, upozorava Finkelstein, “najnoviji rezultati istraživanja o našoj dalekoj prošlosti ne smiju biti manipulirani iz političkih motiva”. Ne radi se u Bibliji samo o jednom,  ili više stoljeća u povijesti starog Izraela, nego nam “hebrejska Biblija” isporučuje daleko važnije spoznaje…

 

“Ne vjerovati u Boga nije razlog biti agresivno antireligioznim ili naivno znanstveno religioznim”, piše Dylan Evans, docent za kompjutorsku znanost na “University of West England” u Bristolu, u jednom prilogu za “Guardian”. Evans zbija šale na račun staromodnog, prašnjavog ateizma takvih mislilaca kao što su Richard Dawkins ili Jonathan Miller i pledira – umjesto za njihovo učenje – za moderan ateizam, koji “poštuje religiju, na znanost gleda jednostavno kao na pomoćno sredstvo, a smisao života nalazi u umjetnosti”. Religija se uopće mora shvatiti kao jedna vrsta umjetnosti, koju “samo dijete zamjenjuje stvarnošću i samo dijete odbacuje kao neistinitu”.

 

Evansovo stajalište dobro odgovara shvaćanju američkog znanstvenog teoretičara Michaela Rusea. Potonji  u njegovoj knjizi “Evolucionističko-kreacionistička bitka” (“The Evolution-Creation Struggle”, Harvard University Press, 2005.) čini znanstvenike koji se natječu s religijom, pa nju žele čak potisnuti, odgovornim za osnaženje kreacionista i za sve ogoljenije pokušaje religiozne desnice da protjera evolucijsku teoriju iz školske nastave i zamijeni je novom dogmom – Intelligent Design. Iako se ubraja u odlučne evolucioniste, Ruse je veoma kritičan spram takvih modernih giganata kao što su Dawkins ili Edward O. Wilson. Evansova blaga kritika ateizma, koja želi posredovati primirje između religioznih i antireligioznih pogleda na svijet, je isto tako za odbaciti kao i temelje iz kojih se, kako je otvorenog srca izjavio, ove ideje mogu konstruirati: “Ateizam bi trebao prije nalikovati jednoj lego kockici, nego gotovoj igračci”. Tako je sažeo diskusiju na ovu temu deklarirani ateist i ugledni  književnik Salman Rushdie u eseju kojeg su objavili paralelno i “The New York Times” i hamburški “Die Zeit” (04/2005.), kao i drugi brojni listovi u svijetu. O poželjnom «primirju» je, dakle, riječ, o međusobnoj toleranciji, o nečemu o čemu je prije više od 300 godina sanjao Pierre Bayle, zaboravljeni francuski prosvjetitelj. “Jedno takvo primirje može u ovome funkcionirati samo ako važi za obje strane” – prokomentirao je navedene dileme Salman Rushdie. Po njemu, primirja može biti samo “ako svjetske religije priznaju držanje ateista i njihov etički fundament, ako respektiraju otkrića i doprinose moderne znanosti (pa čak ako ova otkrića napadaju religiozne osjećaje) i ako one prihvate da umjetnost, ukoliko ona nečem vrijedi, jednako jasno pokazuje, kao i tzv. tekstovi objave, kompleksni smisao života”. Ali, takvog dogovora nema, konstatira Rushdie, “i nema ni najmanjih izgleda da bi se on mogao postići”.

 

Kod pripadnika svih religija se uzima za samorazumljivu, ispravnu istinu – piše Rushdie – da je bezbožništvo amoralno i da etika pretpostavlja jednu vrhovnu instancu, nadnaravno biće, bez čije egzistencije sekularizam, humanizam, relativizam, hedonizam, liberalizam i u svakom slučaju druge hrđave stvari nevjernika prisilno vode na krivi put. Za one među nama, koji su svakako spremni, odati se ovim zlima, a koji se unatoč tomu smatraju ćudorednim bićima, je stavljanje u istu razinu bezbožništva i nemorala pretjerivanje bez premca. Nastupanje institucionaliziranih religija nije, također, primjereno stvaranju povjerenja u laisez-faire-držanje, koje propagiraju Evans i Ruse. Posvuda se obrazovanje vidi izloženo žestokim napadima religiozne strane, konstatira Salman Rushdie. Tako su Hindu-nacionalisti pokušali posljednjih godina preraditi povijesne knjige u duhu njihove antimuslimanske ideologije, što je moglo biti spriječeno samo putem izborne pobjede sekularne koalicije pod vodstvom Kongresne partije. Po cijelom svijetu objašnjavaju islamski glasovi da se evolucijska teorija ne može uskladiti sa islamom, za što je najbolji primjer Turska zadužbina za  znanstvena istraživanja (Bilim Arastirma Vakfi). I u Americi, gdje se American Civil Liberties Union sprema zagovornike Intelligent Design tužiti sudu, dostiže vrhunac borba oko prihvaćanja Intelligent Design u školskoj nastavi. Izgleda jedva zamislivo da bi bolje ponašanje vodećih svjetskih znanstvenika (kako o tomu lepršavo misli Ruse) moglo dovesti do zaokreta kod ovih snaga.

 

Intelligent Design, ona teorija koja ljepotu stvaranja želi ugurati u naknadne, zastarjele predstave jednog Stvoritelja, je pseudo znanstvena, nelogična i lako napadljiva, što se vidi čak i kao izvjesna ponuđena grubost. Tako tvrde njezini predstavnici da se sjajna kompleksnost i potpunost staničnih i molekularnih struktura ne može objasniti putem opće teorije razvoja. Ali, činjenično se razvijaju elementi kompleksnih, međusobno povezanih bioloških sustava i prilagođavaju se zajedno, a kako Dawkins u njegovom djelu “Slijepi urar. Novi pledoaje za darvinizam” (1987.) objašnjava – u svakoj fazi ovog procesa je djelotvorna prirodna selekcija. Pored znanstvenih, pak, postoje i argumenti osjećaja. Kako bi bilo to, recimo, s «Bad Design»? – ironizira drsko Rushdie – je li bilo stvarno tako inteligentno stvoriti porođajni kanal ili prostatu? Tada je tu i moralni argument protiv inteligentnog «Designera», koji je njegova stvorenja prokleo rakom i aidsom. Je li «Inteligentni Designer» također amoralno zao?

 

Na religiju gledati kao na jednu vrstu umjetnosti’, kako to ljupko predlaže Evans, je samo moguće ako je religija mrtva ili, kao u slučaju crkve u Engleskoj, ako postoji iz određenih rituala. Stara grčka  religija nastavlja živjeti u mitologiji, stara nordijska je ostavila iza sebe nordijske bajke, pa ih sada možemo čitati kao literaturu. I Biblija, također, sadrži veliku literaturu, ali doslovce vjerujući kršćani  postaju sve glasniji, pa je vrlo upitno da bi baš oni pozdravili Evansovo djetinjasto-knjiško stajalište. Međutim, iznova se nastavljaju napadi religija na njihove vlastite umjetnike: slike Hindu-umjetnika se napadaju od Hindu-svjetine; teatarski autori Sikhi od njihovih Sikha, a muslimanski književnici i filmski radnici su ugroženi od muslimanskih fanatika, konstatira Rushdie.

 

“Kada bi religija bila privatna stvar, moglo bi se veoma lakše respektirati pravo vjernika da u religiji traže utjehu i osnaženje”, zaključuje Rushdie u ovomu inspirativnom eseju, “ali, religija je u današnje vrijeme veliko javno poduzeće, koje se koristi moćnim političkim organizacijama i najmodernijom informacijskom tehnikom kako bi ostvarilo svoje ciljeve. Religije se pri tomu ponašaju izvanredno agresivno, ali žele da se s njima ophodi u svilenim rukavicama. Ono što Evans i Ruse moraju spoznati jeste da ateisti kao što su Dawkins, Miller i Wilson nisu ni u kojem slučaju  nezreli, ili  za osudu ako vrše kritiku takvih religioznih predstavnika. Oni čine nešto  važno i neophodno”!

 

Mostar. 16. veljače 2013. godine

 

Komentari

komentara