Da li je kasno za istinu?

Ponekada, riječi ne mogu ni izbliza opisati ono što osjećate. S druge strane, ponekad, rekli biste puno toga, ali se ipak suzdržite do trenutka kada vam glava postaje hladnija. No, može li se nakon ovakvih stvari (p)ostati hladan? Da li se ima smisla više živcirati i uznemiravati zbog borbe s vjetrenjačama ili u tom slučaju treba poduzeti nešto drugo?

Piše: Vedran Kožul


Puno je pitanja, a još više odgovora. Svi su oni nažalost nastali zbog hrpe laži, nastalih u gradu koji samim spomenom svoga imena ne miriše na dobro. Haško prokletstvo il ti ga čisti politički sud križ je koji je zapao one koji su oslobađali svoju Domovinu.

Oslobađanje Domovine = Udruženi zločinački pothvat!??

Zamislite, oslobađanje vlastitog teritorija naziva se udruženim zločinačkim pothvatom. Sama ovakva konstatacija nema veze s logikom i zdravom pameti. Ako se u obzir uzmu Brijunski transkripti, kao najjači dokaz tužiteljstva onda se vidi što je temelj presude tužiteljstva – transkript nastao nekoliko dana prije „Oluje.“ Udruženi zločinački pothvat za nekoliko dana ne bi uspjele niti teoretski pripremiti niti najveće sile svijeta, tako da je o takvome nečemu suvišno razgovarati.
Kako je osuđenim generalima, sigurno su se upitali mnogi, no pitamo li se kako je i njihovim suborcima i svim istinskim hrvatskim braniteljima? Hoće li se ti ljudi pred svojom djecom sramiti što su sudjelovali u Domovinskom ratu, što su uzeli puške u ruke dok su se drugi bogatili… Ionako su ih neki uvijek nazivali naivnim budalama, sad su takvi konačno dočekali svojih pet minuta da se naslade. Hoće li sve nas za deset ili dvadeset godina biti sram reći da smo Hrvati, hoćemo li strahovati da nas neki stranac ne bi nazvao pripadnikom zločinačke nacije i naroda?

 


„Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda“

Kažu da pobjednici pišu povijest. To je u najvećem broju slučajeva i točno. No, pobjednici se ponašaju pobjednički, pobjednik stoji uspravno, a ne snužden i pognute glave. Hrvatski vojnici s obje stranke granice uspravne su glave branili i obranili svoje domove. Ali kasnije oni koji su izabrani od naroda da ih vodi, taj isti narod povedoše u ponore izdaje i sluganske politike. Tako onaj bradati čudak englezima otvori predsjedničke arhive, koje je usput dilao kome je stigao. Vjerojatno mu ni narko karteli ne bi mogli parirati u tom biznisu. Da bar učini uslugu i sebi i nama pa da ostane u Kini. Tamo bi se utopio u milijardu, pa bi njegova misija zla imala manje utjecaja. Sluganski ustrojene i postrojene vlade također se nisu umorile u obrani digniteta Domovinskog rata. Kao da je to većini njih uopće i važno… Kad vlak prođe, džabe ga je čekati!

Da li je moguće izvući narod iz letargije i dubokog nezadovoljstva?

Narod je naivno vjerovao u poštivanje pravde. Očekivana je oslobađajuća presuda za sva tri generala koja su tog 15. travnja sjedali na klupi Haške sudnice i čekali što će im reći sudac. Gotovina i Markač nisu čuli ništa dobro, za razliku od Čermaka. Ljudi su nakon presude ostali u šoku i nevjerici . Svjesni činjenice da su, kao i u svakom ratu na svijetu, počinjeni određeni zločini i da za njih odgovorni trebaju snositi posljedice, nitko takvo nešto ne smije negirati. No, optužiti generale pobjedničke vojske na osnovu dokaza koji nijedan relevantni sud ne uzima kao vjerodostojne, optužiti RH za prekomjerno granatiranje Knina dok za granatiranje Vukovara nitko nije osuđen, izjednačavati Krajinu s Hrvatskom govoreći o međunarodnom sukobu stvari su koje narod bacaju u nevjericu. Za što smo se borili, pitaju se s pravom branitelji, kao i očevi i majke, braća i sestre čiji najbliži padoše za grudu svoje zemlje. Kako nakon svega ohrabriti sve te ljude i reći im da se i dalje treba boriti za istinu, istinu o Domovinskom ratu. Letargija i duboko nezadovoljstvo duboko su se ukorijenili u narod. Mnogi se stoga pitaju da li je kasno i za istinu? Rat je izgubljen, ali bitka ne. Istina i svjetlost su uvijek dio pobjedničke strane, nadamo se da će tako i ostati. Izborimo se za to…

Komentari

komentara