Dan sjećanja poginulih Hrvata u Varešu: Govor načelnika općine Avdije Kovačevića

varešVareš, 08. studenoga 2013. godine

Dame i gospodo, poštovani sugrađani, dobar dan i lijep pozdrav!

Punih 20 godina, dakle, svake godine od 1993. pa do danas, po pravilu u drugoj polovici listopada i prvoj polovici studenoga u Varešu nekako porastu tenzije; političke, nacionalne, nacionalističke, ratničke, patriotske, pobjedničke, gubitničke, uplakane, raspjevane, senzibilne, neostvarene ljubavne čežnje, osjećaji krivice zašto nije rečeno što se trebalo reći, odnosno zašto je prešućeno ono što je trebalo biti rečeno.

Posebno dođe do izražaja osjećaj unutarnjeg gubitka, neizrecivog bola i individualne krivnje kod svake majke i oca zbog gubitka sebe i dijela sebe, zbog gubitka čeda, stvorenja Božjeg.
Zločinački grijeh počinjen nad građanima Vareša prije 20 godina je veliki i ne može se nikako i nikada usporediti s osjećajem uspravnosti i zadovoljstva koje se postiže s iskazom da, jesmo stradali i jesmo doživjeli pogrom kozmičkih razmjera, ali život ide dalje i ne smijemo sebi dozvoliti luksuz da trčimo za životom. Moramo živjeti život zbog budućnosti, a ne zbog prošlosti. Naprosto, postoji aksiom koji kaže, da svatko onaj tko previše gleda u prošlost, okreće leđa budućnosti. Zato se moramo uspraviti i moramo jasno kazati da smo u povijesnom smislu stvoreni Božjom voljom od jednog čovjeka i jedne žene i da smo odlučni hrabro i beskompromisno krenuti u izazove budućnosti.

Imajući u vidu činjenicu da pravica i pravo izviru iz etike, da etika izvire iz morala, da moral izvire iz slobode, a da je sloboda unutarnji osjećaj kojim se jasno pokazuje i dokazuje da je izravna i ničim ograničena sloboda najbolji dokaz da ne postoji posrednik između Boga i čovjeka, tražimo nove osjećaje za nesmetani bit u ovoj tužnoj svakodnevnici.

Tražimo i nađimo osjećaj želje za životom bez stigme i okova. Osjećaj punine, jakosti i veličine. Tako to rade veliki. Ne i nikako brojni i brojniji, nego baš veliki. Najbolji primjer za to jest, nakon stoljeća rata, uspostavljen mir između Njemačke i Francuske.

Poštovani sugrađani, ovih dana je točno 20 godina od kada se u ovom mirnom mjestu dogodio jedan od najsvirepijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 4. travnja 1992. do 15. studenoga 1995. godine.

Taj zločin su počinili neljudi, da budem precizan, taj zločin su počinile najgore zvijeri u ljudskom obliku. Ti neljudi, te spodobe i zvijeri u ljudskom obliku nemaju ni vjeru ni naciju i oni nisu ni moji, ni Vaši, ni Njihovi. Oni su naprosto – zločinci!

S ovoga časnog mjesta molim Boga da obiteljima stradalih dâ snage i strpljenja kako bi umom i razumom uputili molbu Svevišnjem da njihovi stradali nađu rajski smiraj i nagradu kod Stvoritelja svjetova.

Nas žive, posebno nas koji smo prisutni danas na ovoj pretužnoj komemoraciji, pozivam da uputimo zamolbu Sveopćem Dobročinitelju da nam otvori oči kako bismo mogli razlikovati dobro od zla i ljude od neljudi, kako se više nikada i nigdje ne bi dogodila društvena kataklizma zvana Vareš, od danas pa do Sudnjeg dana.

Dame i gospodo, iako današnji dan nije dan za teške, a posebno ne za političke govore, osjećam za potrebno kratko se osvrnuti na nekoliko povijesnih i sadašnjih činjenica, s ciljem da zajednički dođemo do zadataka za buduće aktivnosti i djelovanje. I odmah da napomenem, zbog korektnosti i zbog osobnog osjećaja odgovornosti, u mom današnjem obraćanju su dijelovi govora sa komemorativnog skupa u Stupnom Dolu.

Ja sam duboko svjestan da s ovim svojim istupom, u političkom smislu, puno riskiram i to me ne brine. Radim to kao slobodan čovjek, jer se sloboda ne kupuje i ne ograničava. Sloboda se rođenjem od Boga dobiva i živeći život neprestano osvaja.

Winston Churchill, čuveni britanski političar, državnik, pisac i borbeni imperijalist, 1945. godine je rekao da je najveći problem kako kazniti zločin bez imena koji se kao posljedica fašizma dogodio u Drugom svjetskom ratu.

Glavni tužitelj u Nürnberškom procesu, američki sudac Johnston, kazao je da je osnovni problem zbog čega se fašistički zločinci iz Drugog svjetskog rata ne mogu adekvatno kazniti je nepostojanje međunarodne pravne norme koja bi sankcionirala zločine.

Konvencija o kažnjavanju i sprječavanju genocida iz 1948. godine je jasno i precizno utvrdila definiciju genocida po odredbama međunarodnog kaznenog prava i po to osnovi je utvrdila i kaznene mjere za počinitelje tih i takvih zlodjela.

Kasniji razvoj međunarodnog javnog, međunarodnog humanitarnog i međunarodnog kaznenog prava je samo bliže i preciznije utvrdio sve vrste pravnih normi i sve oblike kaznenih mjera kojima se sprječava i kažnjava svaki oblik ratnog zločina.

Ono što je od 1948. godine do današnjeg dana postalo zbunjujuće, pa čak i beznadežno frustrirajuće, je nepobitna činjenica da svijet i civilizacija nikada nije bio na većem stupnju tehničko-tehnološkog razvoja i napretka, s jedne strane, a da zločini i zločinci nikada nisu bili svirepiji i beskrupulozniji, s druge strane.

Najbolji primjer takve okrutnosti i svireposti jesu upravo događanja na prostoru općine Vareš u drugoj polovici listopada i prvoj polovici studenoga 1993. godine.

Da se nikada, nigdje i nikome ni u Svijetu, ni u Bosni i Hercegovini, a posebno ne u Varešu, ne bi dogodilo to što se nama dogodilo, ja ću biti slobodan, ovdje i sada, ponuditi vam osobne odgovore na punih dvadeset godina i izgovorena i neizgovorena pitanja koja, po meni, posebice opterećuju građane hrvatske nacionalnosti općine Vareš.

Činim to osobno kao Avdija Kovačević, bosanac i Bošnjak, čiju duhovnost određuje Islam, koji govori materinjim bosanskim jezikom. Mogu to reći i na hrvatskom i srpskom jeziku jer ih smatram svojim i držim da odlično poznajem i razumijem povijest, istoriju i historiju i nemam zbog toga kompleks niže vrijednosti. Naprotiv, smatram to bogatstvom.

Važno je da znate da to činim i kao pojedinac iz bošnjačkog kulturno-povijesnog kruga koji je u ratu od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini najviše stradao i pretrpio najveću žrtvu, samo zato što su se u danom trenutku, po planerima rata i svjetskim gospodarima života i smrti, našli tu gdje jesu. Našli su se kao povijesna konstrukcijska greška u Bosni i Hercegovini.

I, konačno, hoću da znate da je moja životna filozofija omeđena sljedećim ivicama:

1. Da čuvam i sačuvam sebe od sebe,
2. Da čuvam i sačuvam druge od sebe,
3. Da čuvam i sačuvam sebe od drugih, i
4. Da moja ljudska i civilizacijska prava počinju tek onda i tek tamo kada vi kažete da su u potpunosti osigurana, zadovoljena i zaštićena vaša prava i temeljne slobode.

Na pitanje je li se na teritoriju općine Vareš koncem 1993. godine dogodio zločin nad hrvatskim narodom Vareša, odgovorno, suhoparno pravnički odgovaram da jest.

Počinjen je zločin!

Na moguća pitanja, može li se pravno kvalificirati taj zločin, također odgovaram da može i da u tome kvalificiranom ili produženom kaznenom djelu ima elemenata društvene kataklizme hrvatskog naroda, pogrona hrvatskog naroda, etničkog čišćenja hrvatskog naroda i ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog stanovništva općine Vareš.

Danas u svijetu postoje dvije skupine pravnih učenjaka i eksperata koji kažu da postoje dvije pravne Istine i to Istina kao opće prihvaćeno mišljenje i Istina iz sudskog spisa.

Priznajem da sa skromnim pravničkim znanjem pripadam ovoj drugoj skupini ljudi i da je po meni Istina ono što je zapisano, a ne ono što je kazano. Istina je pravomoćna sudska presuda.
Ako me pitate gdje sam našao utemeljenje za ovakav stav odgovorit ću Vam.

U Drugom svjetskom ratu je učinjen najveći zločin prema Židovima koji se po današnjim odredbama međunarodnog kaznenog prava može kvalificirati kao najokrutniji zločin genocida, koji, nažalost, nije dokazan jer nije postojala utabana staza. Nije postojao pravni put i pravna norma koja bi kaznila taj zločin svih zločina.

Stoga, da ne bi i ovo što se događalo građanima Vareša koncem 1993. godine ostao zločin bez imena, bit ću slobodan da s ovoga tužnog i dostojanstvenog skupa uputim nekoliko poruka našoj užoj i široj javnosti.

1. Mi smo pozvani i obvezni institucionalno istraživati, prikupljati dokaze i institucionalno kazniti sve zločine u Varešu bez obzira tko ih je i u ime koga počinio. Pri tome trebamo znati da su svi zločini individualni i da imaju ime i prezime. Ne smijemo upadati u zamku kolektivne odgovornosti jer se tada ne zadovoljava Pravda već uništava Istina.

2. Međunarodno pravo, pravna znanost i pravna praksa su davno konstatirali da nije Istina ono što je kazano, nego je Istina ono što je zapisano. Istina je ono što je nepobitno utvrđeno u sudskom spisu. Ponavljam, Istina je pravomoćna sudska presuda jer je tom i takvom Istinom zadovoljena Pravda, a to je da je utvrđen i kažnjen počinitelj zločina.

3. Dakle, mi smo pozvani dalje, na osnovu svih domaćih i međunarodnih pravnih normi koje sprječavaju i kažnjavaju ratne zločine, institucionalno zahtijevati i tražiti rješavanje svih neriješenih pitanja vezanih za taj period.

S ovoga časnog mjesta osobno se obvezujem da ću biti u timu s političkim predstavnicima hrvatskog naroda općine Vareš koji će raditi na rješavanju ovog pitanja svih pitanja kako bi se utvrdila Istina i zadovoljila Pravda.

4. Na kraju, želim poslati jednu političku poruku koja je naizgled laka, ali je u svojoj biti izuzetno teška i zahtjevna, posebno na javnoj političkoj ravni. Naime, stoljećima na prostoru općine Vareš, Srbi, Bošnjaci i Hrvati žive jedni pored drugih u miru i toleranciji, žive u jedinstvu različitosti koja je u svakom pogledu prednost, a ne nikada i nikako hendikep i građanska podređenost. Taj odnos je na trenutak bio na silu zaustavljen 23. listopada 1993. godine i vrlo brzo nakon toga je, zašto to ne kazati, uz veliki napor uspostavljen i svakim danom se, na moje veliko zadovoljstvo, sve više i više unaprjeđuje i ima obećavajuću uzlaznu putanju.

Vama, koji ste izgubili svoje najmilije, želim jasno kazati da osuđujem svako zlodjelo i nečasnu radnju koju je bilo koji Bošnjak učinio prema nekom građaninu Vareša u ime bošnjačkog naroda. Dok sam živ borit ću se da se ti i takvi ljudi iz reda moga bošnjačkog naroda pronađu, ukoliko ih ima, i da se najoštrije sankcioniraju. Radit ću to bez ikakve dileme i predrasude. Pozivam vas da i vi učinite isto, jer zajednički možemo uraditi puno više. Uradimo to zbog svih žrtava kako bi njihove duše konačno našle zasluženi smiraj na puno boljem Svijetu.

Svjestan sam da je to izuzetno teško, ali ne smijemo zaboraviti tražiti ono što je istinito, ne znači tražiti ono što je poželjno, jer protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek – treba se s njima pomiriti. Od kada postoji civilizacija u ukupnosti društvenih odnosa traži se odgovor na metafizičko pitanje što može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?

Razvojem civilizacije i ukupnih društvenih odnosa došlo se do saznanja da biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti, jer bolje je patiti zbog istine, nego biti nagrađen za laž.

Civilizacija postoji blizu 4000 godina, a nešto više od 260 godina bilo je mira. Mnoge vojskovođe i državnici često su puta govorili da više vole neprijatelja koji im u oči govori istinu, nego prijatelja koji im laže. Povijesna je činjenica da tamo gdje prestaje mir i logika, počinje rat i laž i u takvom ambijentu dok istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta. Konstatacija da kada bukne rat, prva “pogine” istina, a mi ostajemo zapanjeni kad pomislimo kako je mala korist od istine na ovom svijetu, najbolje će biti objašnjena Galilejevim strahom koji kaže: “Kad bih ja imao sve istine u svojoj ruci oklijevao bih ih pokazati ljudima, jer istina donosi nesreću”.

Sokrat je kazao da se nepošteni ljudi boje Zakona, a pošteni se boje svoje savjesti. Ljudi koji su u osnovi pošteni više vole reći istinu i često se razljute ako nemaju druge mogućnosti nego lagati. Upravo je suprotno kod onih koji u osnovi nisu pošteni.

Filozofi su skloni kazati da je najveći prijatelj istine vrijeme, njezin najveći neprijatelj je predrasuda, a njezin stalni pratitelj je poniznost, naprosto zato što istina ima najviše izgleda biti negdje gdje se naša mašta i tuđa realnost ukrštaju. Govorenje istine u prijašnjim i sadašnjim filozofskim raspravama često je najveća pustolovina, zato što se istine pretvore u dogme tada kad o njima raspravljamo. U filozofskom shvaćanju u kome su iznad prirodnog i univerzalnog prava jedino glazba, religija (vjera) i filozofija, istina je često puta nepostojanija od zablude i nije bilo rijetkost čuti filozofa koji kaže: “Možete spriječiti da se čuju moje riječi, ali ne možete spriječiti da se čuje istina”.

Većina mislećih ljudi, sljedbenika i promicatelja prirodnog prava, zatim učenjaka monoteističkih religija, živjeli su i umirali sa uvjerenjem da “Istina dolazi od Jednog Jedinog Gospodara našeg, pa tko hoće – neka vjeruje, a tko neće – neka ne vjeruje”!

Na kraju, čvrsto vjerujući da ćemo od danas zajednički početi institucionalno tražiti pravdu za sve žrtve općine Vareš, bojeći se pri tome samo svoje savjesti i držeći se isključivo odredbi Zakona, još jednom vas pozivam da kada se završi postupak, na način kako je to utvrdio i ozakonio zakonodavac, ma kakva i za koga bila, Istina je utvrđena. Bila bolna, bila teška, bila za nekog od sudionika nepravedna i nepravična ili bila skupa, ona je dokazana.                    

A Istina će biti samo ono što je u spisu, Istina će, dakle, biti res judikata – presuđena stvar. Molim vas u ime Boga da zajedno dođemo do te Istine!                                                          

Dame i gospodo, hvala vam na pažnji i neka vas Bog čuva.

Komentari

komentara