Daytonski temelji Bosne i Hercegovine

dayton_3Kako se približava 21. studeni tako u Bosni i Hercegovini (BiH), sada već tradicionalno, polako počinju da se intenziviraju polemike i javne rasprave o ustavnopravnom poretku i budućnosti zemlje. Tog novembarskog dana je, prije točno 19 godina, u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson parafiran mirovni sporazum koji će, ne samo zaustaviti krvavi građanski rat, već istovremeno postaviti konstitucionalne temelje budućeg funkcioniranja tada ponovo integrirane BiH. Međutim, kompleksna državna struktura i složen politički sustav koji su proizašli iz Daytona, otvorili su put različitim, pa čak i međusobno suprotstavljenim interpretacijama tog sporazuma.

Različiti pogledi na Dayton

S jedne strane, politički predstavnici bošnjačkog naroda jednoglasni su u tome da su Daytonski sporazum i njegov Aneks 4, koji je važeći Ustav BiH, imali samo jedan cilj, a to je zaustavljanje oružanog sukoba i implementacija mira u zemlji. Nakon što to bude ostvareno, svrha Daytonskog sporazuma će biti ispunjena, dok će njegovi osnovni stupovi, konstitutivnost etničkih nacija i mehanizmi zaštite vitalnih nacionalnih interesa, biti prevaziđeni. Prema tome, kako nerijetko čujemo od bošnjačkih predstavnika, BiH treba nastaviti da funkcionira kao građanska država u kojoj će konstitutivni biti isključivo Bosanci i Hercegovci, a ne Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kako je to definirano postojećim Ustavom. Također, spominje se i to da postojeća autonomija koja je Ustavom zagarantirana entitetima, ne može biti optimalan okvir za efikasno funkcioniranje države, stoga bi određene nadležnosti bilo neophodno oduzeti entitetima i prenijeti ih na zajednički nivo.

U isto vrijeme, unutar srpskog nacionalnog korpusa postoji širok konsenzus oko toga da etnička konstitutivnost tri nacije i visok stepen autonomije entiteta, što su dva ključna principa predviđena Daytonskim sporazumom, ne smiju biti dovedeni u pitanje, niti mogu da budu predmet pregovora o ustavnim promjenama. Pored toga, rukovodstvo Republike Srpske konstantno poziva na povratak „slovu Daytona“, odnosno doslovnu primjenu sporazuma i Ustava BiH koja bi podrazumijevala da se entitetima vrate njihove izvorne nadležnosti koje su intervencijama Visokih predstavnika u BiH prenošene na zajednički nivo.

Pozicija hrvatskog naroda prema Daytonu je nešto kompleksnija. Budući da su svoj nacionalni entitet, Herceg-Bosnu, Washingtonskim sporazumom iz 1994. godine dobrovoljno ugradili u tada formiranu Federaciju Bosne i Hercegovine, pitanje hrvatske federalne jedinice u Daytonu nije ni razmatrano. Umjesto toga, Daytonski Ustav je hrvatskom narodu garantirao konstitutivnost i ravnopravan položaj u odnosu na druga dva naroda u BiH. S druge strane, Washingtonski sporazum, koji je poslije inkorporiran u Daytonski, osigurao je Hrvatima ne samo ustavnu konstitutivnost u Federaciji Bosne i Hercegovine, već i teritorijalnu kompenzaciju u vidu četiri kantona s hrvatskom većinom, od deset koliko ih ukupno ima. Imajući u vidu da bi svako raspakivanje Daytonskog sporazuma dovelo u pitanje Ustavom zagarantirana prava etničkih nacija, pa samim tim i položaj hrvatskog naroda u BiH, jasno je zbog čega hrvatski predstavnici, i pored nostalgije za Herceg-Bosnom, takav scenario rijetko spominju.

Trnovit put do Daytona

Vratimo li se dva desetljeća unazad vidjet ćemo da je, usporedno s ratnim sukobima, u BiH sve vrijeme trajao i vrlo dinamičan pregovarački proces, tijekom kojega su na dnevni red postavljani različiti mirovni planovi koji su imali za cilj da zaraćenim stranama ponude prihvatljivu viziju poslijeratne BiH. Ono što je još bitnije uočiti jeste to da je danas gotovo nemoguće ponuditi bilo što suštinski novo u odnosu na ono što je već predlagano (i odbijeno) tijekom tih godina. Ilustracije radi, ukratko ćemo predstaviti tri reprezentativna plana koja su se u pogledu budućnosti BiH razlikovala od Daytona. Krenut ćemo redom.

Prvi u nizu neuspješnih pokušaja bio je Cutilierov plan iz 1992. godine. Paradoksalno, plan koji je imao potencijal da na samom početku zaustavi eskalaciju nasilja, u svojoj suštini je bio najsličniji Daytonskom sporazumu. Osnovni principi bili su nezavisnost Bosne i Hercegovine u postojećim granicama i unutrašnje uređenje na entitetskoj osnovi, samo što je, za razliku od Daytonskog, Cutilierov sporazum predviđao i treću, hrvatsku federalnu jedinicu. Sporazum su u Lisabonu potpisali predstavnici sva tri naroda, s tim da je bošnjački lider Alija Izetbegović nakon povratka u Sarajevo, iz još uvijek nedovoljno razjašnjenih okolnosti, povukao svoj potpis. Time je propao pokušaj da se BiH još 1992. godine uredi po federativnom principu i da se definira kao samostalna, ali istovremeno složena država s tri nacionalne federalne jedinice.

Naredne godine, nakon što se u čitavoj zemlji već uveliko rasplamsao rat, ponuđen je novi mirovni plan. Riječ je o Vance-Owenovom planu, koji je predviđao da se teritorij BiH podijeli na deset nacionalnih provincija (regija), koje bi imale ograničene nadležnosti i ne bi bile teritorijalno povezane. Teritorijalna nekompaktnost nacionalnih provincija i nedefinirane ustavne garancije o ravnopravnoj etničkoj konstitutivnosti, bili su glavni razlozi zbog kojih su Srbi, i pored velikih pritisaka, odbili Vance-Owenov plan. To je ujedno bio i posljednji mirovni plan koji nije do kraja uvažio neminovnost principa etničke konstitutivnosti u BiH.

Posljednji mirovni plan koji se po predloženim rješenjima suštinski razlikovao od Daytonskog, bio je Owen-Stoltenbergov s kraja 1993. godine. Prema ovom planu, BiH bi bila konfederalna zajednica sastavljena od tri konstitutivne nacionalne republike: srpske, muslimanske i hrvatske. Razlog zbog kojega su ga bošnjački predstavnici odlučno odbili bio je taj što je plan predviđao da nacionalne republike, nakon dvije godine, na referendumu samostalno odluče žele li i dalje biti u sastavu BiH. Sasvim sigurno, legalizacija takvog referenduma bi disoluciju zemlje učinilo izvjesnom.

S Owen-Stoltenbergovim planom nestala je i ideja o Bosni i Hercegovini kao labavoj konfederaciji nacionalnih republika. Rješenja koja su u narednom periodu predlagana (Washingtonski sporazum o formiranju FBiH, plan Kontakt grupe, sporazumi u Ženevi i New Yorku) bila su kompatibilna s Daytonom i kao takva su u velikoj mjeri inkorporirana u taj sporazum. U Daytonu je konačni dogovor bio da je Bosna i Hercegovina država koja se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te da ima tri konstitutivna naroda, Srbe, Bošnjake i Hrvate. Aneks 4 Daytonskog sporazuma, koji je istovremeno službeni Ustav BiH, osigurao je mehanizam nacionalnog veta koji predstavnici konstitutivnih naroda mogu da iskoriste ukoliko procjene da neka odluka šteti vitalnom nacionalnom interesu jedne od tri etničke nacije. To je osnovni element konsenzualne demokracije u BiH, koji po pitanju ključnih nacionalnih interesa onemogućava preglasavanje bilo kojeg od konstitutivnih naroda. Ovaj mehanizam je ujedno i najčešće na udaru kritičara Daytona, jer u praksi dodatno usložnjava proces donošenja odluka u BiH.

Revizija Daytona – rušenje temelja BiH

Koliko god bilo teško osporiti to da je Daytonski sporazum stvorio jedan složen i ne tako funkcionalan politički sustav, unutar kojega donošenje odluka zahtjeva širok konsenzus konstitutivnih naroda, toliko je opasno previdjeti činjenicu da je to jedini oblik državnog uređenja koji Bosni i Hercegovini garantira samostalnost i teritorijalni integritet, a oko kojega su se predstavnici tri etničke nacije do danas usaglasili. Raspakirati Daytonski sporazum u situaciji kada ni na vidiku nemate konsenzus tri etničke nacije o eventualnom uređenju postdejtonske BiH bio bi, u najboljem slučaju, neodgovoran i opasan korak u nepoznato. Štaviše, ako uzmemo u obzir lekcije iz bliže istorije i činjenicu da su mirovni planovi koji su nudili različite i drukčije vizije BiH redom propali, postavlja se logično pitanje da li je danas uopće moguće ponuditi nešto suštinski novo, što već nije ponuđeno i odbijeno za vrijeme rata.

Imajući u vidu navedeni povijesni kontekst, kao i nepostojanje konsenzusa tri nacije o ustavnim promjenama, nameće se zaključak da je Daytonski sporazum, sa svim svojim karakteristikama, zapravo jedini model državnog uređenja koji u sebi posjeduje kapacitet da multietničku, poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu i njene narode drži na okupu. Nepromišljeno srušiti daytonske temelje, značilo bi dovesti u pitanje i sam opstanak BiH.

Autor: Saša Aulić

Izvor: #NoviPolis

HSPF.info

Komentari

komentara