Daytonski ustav – luđačka košulja navučena na BiH

 

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Europa razgovaralo se o tome postoje li snage u Bosni i Hercegovini koje bi mogle zaustaviti višegodišnje propadanje ove zemlje. Sugovornici su bili dva sveučilišna profesora – Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banja Luci, i Hidajet Repovac, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.


 

Bilo je riječi o tome pretvara li se sadašnja kriza u kaos, kako je moguće da Zlatko Lagumdžija, čelnik vladajuće Socijaldemokratske partije, tvrdi da je počeo izlazak iz krize, zašto se nova vlast, izabrana prije dvije godine, još uvijek bavi raspodjelom ministarskih fotelja i mjesta u upravnim odborima javnih poduzeća, ima li ikakve razlike između ljevice i desnice u Bosni i Hercegovini, zašto je Daytonski ustav luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu, što se može očekivati od građanskih prosvjeda u Republici Srpskoj i zašto takvih prosvjeda nema u Federaciji, kao i o tome zašto međunarodna zajednica ravnodušno gleda ono što se događa u Bosni i Hercegovini i ne poduzima ništa da pomogne izlasku iz krize.

 

Omer Karabeg (u nastavku RSE):  Kako biste nazvali stanje koje danas imamo u Bosni i Hercegovini? Neki kažu da je to još gore od krize, da je to kaos.

 

Hidajet Repovac:  Složio bih se s tom konstatacijom. Mi smo u kaosu ili totalnoj krizi koja potresa svaki segment društva, a ne vidi se izlaz.

 

Miodrag Živanović: Uvjeren sam da se tu radi čak o planiranom ili organiziranom kaosu, o nečemu što je dio projekta. Taj projekt podrazumijeva da se svi instrumenti sustava koriste, ne za zaštitu nacionalnih ili individualnih interesa ljudi, nego za blokiranje svake promjene. Zbog toga se ovdje gotovo ništa ne može riješiti, na sceni su prisutne jedino blokade.

 

RSE: Čiji je to projekt?

 

Miodrag Živanović: To je projekt nacional-političkih elita, plemenskih vračeva, kako ja to obično kažem. Jer ova zemlja funkcionira na načelima plemenskog uređenja. Riječ je, dakle, o tribalizmu, funkcioniramo kao da smo se vratili gotovo tisuću godina unazad. Otuda je doista teško bilo što promijeniti dok se sam taj mehanizam ne promijeni. A za to ne postoji politička volja.

 

RSE: Zanimljivo je da Zlatko Lagumdžija, čelnik jedne od vladajućih stranaka, kaže da to nije kriza, nego početak izlaska iz krize.

 

Hidajet Repovac: Ne bih se složio s tom konstatacijom. Mislim da će se kriza produbljivati, pogotovo sa ovakvom oporbom koje, zapravo, nema i sa ovako rasutim snagama alternative, koja ne može okupiti ni stotinjak ljudi. Kada ste me nazvali, ja sam pomislio na to kako nam nedostaju mostovi, mostovi povezivanja. Čuveni mostarski most danas ne povezuje dvije obale, kako je to zamislio časni Hajrudin kada ga je pravio. Zašto ne povezuje? Zato što je Mostar sada na jednoj obali bošnjački, a na drugoj hrvatski. Zato što u Mostaru nema Srba, kao što u istočnoj Bosni nema Bošnjaka, niti u Posavini Hrvata. I da ne nabrajam dalje. To je taj projektirani kaos, kako je rekao kolega Živanović, iz koga je teško izaći.

 

Miodrag Živanović: Postalo mi je već degutantno komentirati izjave političara, poput ove Zlatka Lagumdžije, koji su ništa drugo nego eksponenti morbidnih ideja po kojima više ne postoje ni političke stranke. Bilo bi korektno da Zlatko Lagumdžija vodi računa o načelima socijaldemokracije, jer je šef stranke koja se barem tako zove – Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. A on je sam nedavno priznao da je SDP također bošnjačka stranka. I ova druga stranka – barem po imenu socijaldemokratske provenijencije – stranka Milorada Dodika, također nije socijaldemokratska, nego stranka koja pripada etničkoj matrici. Gotovo je nevjerojatno da netko govori o početku izlaska iz krize, kada imamo ovako tešku ekonomsku situaciju, kada ne znamo što ćemo sa armijom nezaposlenih, kada se postavlja pitanje imamo li što jesti i hoće li kruh biti sutra pet maraka. To ne razumijem i smatram da su takve izjave, poput ove Lagumdžijine, veoma neodgovorne i licemjerne. U stvari, nemam pravi termin kako bih to nazvao.

 

RSE: Gospodin Živanović kaže da ni Lagumdžijina, ni Dodikova stranka nisu lijeve stranke. Zna li se uopće u Bosni i Hercegovini što je lijevo, a što desno? Postoje li ikakve ideološke razlike među strankama – osim nacionalnih?

 

Hidajet Repovac: Izgleda da se ne zna. Razmišljam što bi bila alternativa i tko bi je predvodio. Postoje li u Bosni i Hercegovini snage koje su u stanju okupiti alternativu? Očigledno je da praksa ide jednim putem, a ozbiljna teorijska razmišljanje drugim – i nikako da se sretnu. U nesretnoj Bosni i Hercegovini nema susreta teorije i prakse i mi uzalud govorimo mnoge stvari, jer više nitko niti sluša, niti hoće čuti.

 

Miodrag Živanović: Kod nas stranke, posebno u posljednje vrijeme, nisu više podijeljene samo po etničkoj osnovi, nego se i unutar etničke matrice ljudi dijele na prave i krive Bošnjake, prave Srbe i one koji to nisu, prave i krive Hrvate. To što sada radi SDP Zlatka Lagumdžije, ili stranka Milorada Dodika, ili oba HDZ-a – to je povratak unazad. Upozorio bih na još nešto. U dušama ljudi je instaliran strah, strah koji kruži našim gradovima – od Banja Luke, preko Brčkog, zapadne Hercegovine, do Sarajeva. Obični ljudi se svaki dan sa strahom pitaju jesu li uradili dovoljno za svoju naciju i stranku, boje se da nisu učinili nešto što bi naškodilo interesu njihove nacije. Nema više osmijeha na licima, nema ni razgovora među ljudima, već svatko brine samo o tome da bude što bolji i što vjerodostojniji predstavnik – ne svog naroda, nego onoga što od njega traže nacional-političke elite. Mi danas nemamo građane Bosne i Hercegovine  – već bezličnu, amorfnu masu i zato i nema oporbe.

 

Hidajet Repovac: Sada se građanska opcija mora svijećom tražiti. Ona se ugasila ili se postupno gasi, čak i tamo gdje bi po prirodi stvari trebala postojati – u velikim centrima koji su i duhovni centri Bosne i Hercegovine. Mislim da su i sveučilišta u posljednje vrijeme u priličnoj mjeri skrenuli u desno. Toga se ja bojim. Taj strah, o kome govori kolega Živanović, rezultat je činjenice što je Bosna i Hercegovina duhovno ispražnjena. Uzrok nije samo ekonomsko siromaštvo. Siromašan čovjek može biti duhovno bogat i uspravan i može gledati uvis, a naš čovjek danas gleda u zemlju. To je opasno. Taj strah proizvelo je duhovno ispražnjenje. Zato se ljudi i ne vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su u velikom broju došli prisustvovati dženazi u Srebrenici, na kraju dana, kada se to sve završilo, otišli su kući. A znate li gdje im je kuća? U San Franciscu, u New Orleansu, Brisbaneu, Sidneyju. Bosna i Hercegovina nije više njihov dom i njihovo duhovno okruženje, oni su dio nekog drugog svijeta – daleko odavde. To je naša stvarnost.

 

 

RSE: U Banja Luci već tjednima traju građanski prosvjedi. Mogu li oni dati neki rezultat?

 

Miodrag Živanović: Ovdje se doista događa nešto što svima nama može biti dobar signal. Prosvjedi su počeli zbog uništavanja jedne velike zelene površine usred Banja Luke, ali su prerasli u nešto šire, u prosvjede protiv vlasti. Teško je sada reći što je to. To je bunt, prije svega, mlade generacije, ali i bunt umirovljenika. Ljudi se okupljaju – to je uglavnom urbani svijet – da bi upozorili da se ovako dalje ne može. To bi moglo razdrmati i uzburkati ovu žabokrečinu u kojoj  živimo. Ako se prosvjedi prošire i na druga mjesta u Republici Srpskoj, ako ne budu ograničeni samo na Banja Luku, mislim da bi se mogli otvoriti novi horizonti. Pošto je kolega Repovac spomenuo Srebrenicu, želio bih kazati da bi doista bilo dobro, uz najdublji respekt prema žrtvama genocida, pokušati od Srebrenice napraviti i simbol budućnosti, da ona ne bude samo simbol prošlosti, koji se često koristi u dnevno-političke svrhe. Trebalo bi tamo otvoriti mogućnosti za investicije, a to možemo čak i u ovoj našoj ekonomskoj bijedi, trebalo bi okupiti ljude oko tri, četiri, pet projekata, trebalo bi ovaj strah, o kome smo govorili, liječiti medikamentima političke i ljudske iskrenosti. Ako bismo to uradili, onda bi Srebrenica mogla postati simbol pokušaja da se gleda naprijed. Zaboravili smo gledati naprijed i to je ogroman problem.

 

RSE: Zašto u Federaciji nema građanskih prosvjeda?

 

Hidajet Repovac: U Federaciji kao da je sve zanijemilo i kao da nema problema oko kojih bi se počela voditi rasprava, iz koje bi mogao izaći neki ozbiljniji prosvjed. Nema toga. Ovo je vrijeme straha, odnosno neke strepnje da djeca neće naći posao, da nemaju nikakvu perspektivu, unatoč tome što ih dosta završava fakultete. Federacija šuti, a ta šutnja je opasna, opasnija od bunta. Mislim da će, kad pukne, to biti ozbiljan prasak koji će imati strahovite posljedice. A negdje mora pući.

 

RSE: A je li ta apatija rezultat toga što su ljudi shvatili da ništa ne mogu protiv ovih stranaka koje su na vlasti i koje, kad pobijede na izborima, misle da im sve pripada – da im pripada i Telekom, i Elektrodistribucija, i Televizija, i sva javna poduzeća. Tamo postavljaju svoje ljude, čak to i ne kriju. Kao da im je to jedini zadatak kada pobijede na izborima i kao da se izbori samo zbog toga i održavaju.

 

Hidajet Repovac: Uopće se ne gleda na stručnost, cilj je samo zauzeti fotelju i to je tako od rata naovamo, otkako je zavladala ova tronacionalna stranačka aždaja. Dok se ne promijeni izborni zakon i dok ne napravimo ozbiljnije pomake u promjenama sadašnjeg, Daytonskog  ustava, mi ne možemo ići dalje. Ali nije samo Daytonski ustav kriv za ovu situaciju. On je posljedica konstituiranja nacional-političkih stranaka devedesetih godina, koje su prigrabivši vlast požurile podijeliti Bosnu i Hercegovinu na atare i danas ih čuvaju kao svoju višestoljetnu zadužbinu. Oni su luđaci, a Daytonski ustav je luđačka košulja koja im je naknadno obučena, jer se nije moglo drugačije, zato što je Bosna i Hercegovina već bila trostranački podijeljena. Nedavno sam bio na spomen-groblju na Vracama u Sarajevu i u tom stravičnom, razrušenom ambijentu sa gomilom smeća nalaze se ploče sa imenima Židova poginulih u Drugom svjetskom ratu. Tamo je na tisuće židovskih imena – Altaraca, Saloma, Romana. Potomaka tih obitelji više nema u Sarajevu. I to je posljedica tog tronacionalnog koncepta vlasti. Iz te košulje mi danas ne možemo van.

 

Miodrag Živanović: Ne bih se složio sa kolegom Repovcem da je to bilo od ranije. Sa Daytonskim sporazumom nastao je čuveni BH paradoks. Ustav koji je na snazi, i koji moramo poštovati, je diskriminatorski. On je podijelio ovu zemlju i ljude koji žive u njoj. Ako hoćemo praviti koliko-toliko normalno društvo, ako hoćemo normalno urediti našu državu, moramo biti protiv tog ustava. Međutim, taj ustav se ne može promijeniti. Naime, moguće ga je promijeniti samo ako se u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine za to izjasni dvije trećine zastupnika, a to se ni u snu ne može dogoditi. Politička rukovodstva se čvrsto, gotovo panično, drže tog ustava, jer im odgovara. Ja ne znam kako se taj ustav može promijeniti, ako ne revolucijom, o čemu ja stalno govorim. Mene je jednom prilikom, u jednoj TV emisiji voditeljica upitala: “Profesore, podrazumijevate li vi pod revolucijom nešto metaforično?“. Odgovorio sam: “Ne podrazumijevam ništa metaforično, već mislim da trebamo izvesti nešto poput Oktobarske, ili nekih drugih revolucija iz ne tako davne prošlosti. To je uvjet da bi se ovdje bilo što moglo učiniti“. Jer, dokle god su političari ovim ustavom i zakonima zaštićeni kao medvjedi – ništa se ne može učiniti.

 

Hidajet Repovac: Gospodin Živanović i ja smo na istom tragu. Ja samo tvrdim da je Daytonski ustav posljedica već stvorene podjele, da je to košulja navučena luđacima koji su skrojili podjelu Bosne i Hercegovine. Naravno da on proizvodi posljedice, ali ja ne mislim da je sve počelo od Daytonskog sporazuma, već da je sve već bilo spremno da se taj sporazum formulira onako kako je formuliran.

 

Miodrag Živanović: Somenut ću nešto što izgleda gotovo kao znanstvena fantastika. Dva HDZ-a u Bosni i Hercegovini se nakon izbora od prije dvije godine ponašaju  kao da je na našem planetu prvo postojao HDZ, pa da su od HDZ-a nastali Hrvati, a onda od Hrvata nastali ljudi. Obrnuli su zakon evolucije. Slično je  uradila i SDA, kad je riječ o Bošnjacima, a to je prije deset godina uradio i SDS u Republici Srpskoj. Takav apsurdan zaključak se može izvesti iz teksta ustava, i zato se oni u njega i zaklinju. Ja, kao građanin i kao čovjek, neću biti u tom stroju. Radije bih živio u nekoj pustari sasvim sam, nego biti sudionik ili pomagač u svemu ovome što se događa.

 

 

RSE: Prošlo je skoro dvije godine od  posljednjih izbora  u listopadu 2010. godine, a bosanskohercegovački političari se još uvijek bave raspodjelom ministarskih fotelja. Što mislite da treba raditi u toj situaciji? Neki kažu da treba raspisati izvanredne izbore.

 

Hidajet Repovac: To je zastrašujuća činjenica. Mislim da se radi o začaranom krugu i dok su oni na vlasti – tako će i biti. Međutim, ne razumijem zašto međunarodna zajednica sve to ravnodušno i čak blagonaklono promatra. Ova unutarnja situacija mi je donekle jasna. Vidi se tko vuče koje konce i zašto, ali koje konce i u kojem pravcu vuče međunarodna zajednica – to ne mogu razjasniti, ukoliko ne igraju prljavu igru promatranja naše nesreće. Ako je to tako, onda je i pozicija međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini besmislena. Ne znam što će oni ovdje, ako se i dalje budu tako odnosili prema našoj nesreći.

 

Miodrag Živanović: Ne bih rekao da se radi o ravnodušnosti, već o licemjerstvu i o tome da međunarodna zajednica, kad je vidjela što je ovdje napravila, traži način kako izaći iz Bosne i Hercegovine i prepustiti nas nama samima. To je počelo onom čuvenom floskulom koju su prije nekoliko godina plasirali predstavnici međunarodne zajednice – da su naši domaći političari i čelnici odgovorni za stanje u našem društvu i da se oni neće miješati u to. To je onda bio mig lokalnim šerifima da svaki na svom teritoriju, u svom ataru, počne raditi što hoće. To je jedan razlog. A drugi je što smo im, zbog ove naše katastrofalne ekonomske situacije i bijede u kojoj živimo, prestali biti zanimljivi. Zbog toga bi možda bolje bilo da odu, jer smo mi sada nekakav poluprotektorat, nekakva bijedna kolonija – i iz tog položaja ne možemo izaći velikim dijelom i zbog politike međunarodne zajednice.

 

RSE: Vidite li bar u naznakama neku snagu koja bi mogla zaustaviti propadanje Bosne i Hercegovine?

 

Hidajet Repovac: Ne vidim trenutno takvu snagu. Možda se ona negdje i rađa, možda mladi svijet drugačije misli nego što mi mislimo i bolje vidi nego što mi vidimo, možda se rađa neki novi kulturni i politički senzibilitet ali, iskreno govoreći, ja to ne vidim. Ja znam da ima dosta mladih ljudi koji žele nešto promijeniti, ali nema nikoga tko bi ih okupio, niti oni imaju snage sami se okupiti i napraviti nešto što će unijeti svjetlo u ovaj mračni horizont.

 

Miodrag Živanović: Nedavno sam bio u Mostaru na nekom skupu i razgovarao sa nekoliko ljudi mojih i Hidajetovih godina, koji pripadaju alternativi, tako da kažem. Svi su bili rezignirani i razočarani i govorili su da su daleko više nade imali prije petnaestak godina. To nije snaga koja može donijeti promjene. Što se tiče mladih ljudi, oni uglavnom žele otići odavde. Vrlo je tanak i malobrojan sloj onih koji bi se istinski željeli angažirati i koji imaju volju to učiniti. Jednom sam čak pomalo cinično rekao da su nam umirovljenici najprogresivniji dio društva. To je ta BH inverzija. Mislim da će nam trebati desetljeća da se profilira snaga koja bi mogla donijeti promjene. Tko će to doživjeti i kada će se to dogoditi – ne usuđujem se prognozirati.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara