Demokratski “vox populi” u zemlji Dembeliji

mile-lasic-660x330-615x307Na našim prostorima se nikada nije toliko mnogo govorilo o medijskim (i drugim) slobodama, a stanje je nepromijenjeno, ili je iz godine u godinu sve gore i gore. Već zbog toga se moramo pitati: mogu li medijske (i akademske) slobode u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, zemlji „nezavršenog rata“ i „zamrznutog konflikta“, biti uopće bolje nego što jesu? S druge strane je  posve logično i što su naše etno-klerokapitalističke, ili lažno-ljevičarske tranzicijske elite poželjele imati medije po svojoj slici i prilici? I u tomu su uspjele? Jesu, i čestitamo. Na nama je, pak, da odgonetamo nisu li one napravile i medije (i sveučilišta)  takvima kakva već jesu (etnicizirana i provincijalizirana) kako bi nas držali u njihovomu trajnomu zarobljeništvu? Odgovor na ovo pitanje mogao bi, po mojoj procjeni, biti porazan po sve bh. građane i narode, jer bi posvjedočio o našemu političkomu i kulturološkomu malodobništvu, odnosno nedoraslosti velikim meštrima spinovanja. Onima koji i ne skrbe o nama ili o reformama, o tranzicijama, o približavanju Europskoj uniji i NATO-u, nego kako proizvoditi sve neprozirnije spinove. I u tomu su savršeno uspjeli, mi smo zemlja spinovanja, zemlja dembelija …                                                                                                                                         Situacija s medijskim  (i akademskim) slobodama bi bila još i gora da nemaju izvjesnog utjecaja na kroćenje diktatorskih raznovrsnih samovolja i zlovolja razni vidovi prezentnosti tzv. međunarodne zajednice, pa i političke i financijske potpore iz svijeta nezavisnom mišljenju i istraživačkim praksama putem inozemnih zaklada, NGO’s, iza kojih stoje pojedine međunarodne asocijacije ili političke stranke, pa i ministarstva vanjskih poslova pojedinih zemalja. A uz rizik da će biti dočekano od strane domaćih spin kuhinja kao potvrda njihovih tvrdnji o stranim plaćenicima i tsl., treba reći kako bi bez podrške iz svijeta jednomu broju hrabrih ljudi u našoj zemlji (i Regiji), stupanj medijskih (i akademskih) sloboda bio znatno manji, a sudske klupe i zatvori puniji i novinarima i profesorima. Kada bi se pitale, dakle, samo naše lokalne kabadahije bili bismo ne na 103., nego znanto niže!

Kako se već moglo primijetiti, ne pravim razliku između osvojenih sloboda u medijima i na sveučilištima,  ne samo iz razloga što sudjelujem u radu i jedne i druge intelektualne zajednice, putem kojih se i osvaja sloboda, ili je nema. Mediji u Bosni i Hercegovini su  doista loši, ali  su loši i naši fakulteti i univerziteti/sveučilišta, beskrajno zarobljeni u primordijalističke i perenijalističke narative i ignoranciju modernističkih pristupa u znanosti i kulturi. Čast obiju profesije spašavaju tek pojedinci – entuzijasti i u medijima i u akademskim zajednicama. Oni, zapravo, na koje i misli uvaženi dominikanski svećenik iz Mainza dr. Frane Prcela kada govori o intelektualcima kakvi bi nam bili potrebiti.  „Strpljivo istraživanje, uporan rad, javno prosvjetljavanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ‘sekularnog duhovnika’ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca“, jer oni su „sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“, tako dr. Prcela u njegovoj prekrasnoj knjizi „Bogozaborav…“ (Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014., str. 16), koju sam imao čast nedavno promovirati u Mostaru. Meni se tom prigodom prosto nametnulo pitanje: ima li kod nas uopće onih koji kritički promišljaju i javnosti izlažu stavove „javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“, odnosno nije li kod nas  riječ o okupaciji javnog prostora od strane intelektualaca-licemjera? Onih koji o sebi misle kao poštenim i neovisnim a duboku su povezani s pojedinim politikama i zaronili u korumpiranu stranačku tranzicijsku kaljužu!

Zato je, zapravo,  103. mjesto u rankingu „Freedom House“ glede medijskih sloboda u BiH, sjajan plasman. Doduše malo je nezgodno što smo se u FH-rankingu našli između Nigerije i Haitija, netko bi mogao pomisliti da se i kod nas radi o diktaturama u neprekidnom nizu, a nije, prevario bi se, kod nas je riječ o demokraturi u punom zamahu, o autoritarnim i neodgovornim kleptomanskim etno-klerikalnim i neostaljinističkim vlastima, koje brinu samo o sebi, svojim rođacima i stranačkim  sljedbenicima, a potpuno zanemaruju pitanja društvenog razvoja, suspendiraju pravnu državu u njezinim zamecima, ili posve ignoriraju ljudska prava, prava naroda i nacionalnih manjina.. Dakle,  kod nas se radi o izvitoperenoj demokraciji u formi „javašluk konsocijacije“, kao logičnoj posljedici  nespremnosti priznati se međusobno kao ljudi i građani i (politički) narodi, kako bi potom pravili „voljnu političku zajednicu“ konsenzualnoga tipa. Zato i imamo demokratursku vladavinu etno-klerikalnih i neo-staljinističkih elita, jednom za svagda ustoličenih voljom bh. građana iz sviju bh. naroda, u onom njihovom „revolucionarnom“ etno-tranzicijskom zanosu od prije 20 i više godina, koji je potom prerastao u poslijeratni trans ružnoga govora o drugima i o svojoj zemlji, i slijepe slijedbe, zbog čega i jesmo krivi za vječito podaništvo u kojemu „ćumuramo“. Zahvalnost i beskrajnu odanost za ova postignuća dugujemo, dakako, našim dragim vođama, svim tim  našim „kim-il-umovima“ našega doba i našega izbora, kako ih nazva mostarski književnik Berislav Jurič …

*****

Ma sjajno je ovo 103. mjesto u kategoriji medijskih sloboda, nismo li u svemu drugome još niže pali a ne umijemo ustati? A kada bi se pitali naši dragi i najdraži „kim il um-ovi“,  apsolutni gospodari svega pokretnoga i nepokretnoga, pa skoro i naših misli i osjećanja, vječito bi i ostali izvan Europe i „izvan sebe“ –  unutar naših „paralelnih svjetova“, mada su toliko nedostojni da ih ni mi nismo zaslužili. Ili jesmo, jer smo bez velikoga roptanja pristali  govorili poželjnim glasom, atestiranim i od etnokratskih i od lažnoljevičarskih, i od separatističkih i od unitarističkih elita. U tomu prostoru nema samo mjesta za ljude „trećeg modusa“. Uostalom, koliko sutra vjerojanto neće više biti moguće kritično misliti i govoriti, jer će lažno slobodni mediji, uključivo i tzv. javni servisi, objavljivati samo  ono što im njihovi atestirani intelektualci budu imali priopćiti.         Krivlji od spomenutih medija su samo lažne akademske elite, odnosno sveučilišta i univerziteti koja i ne zaslužuju ovo časno ime. Ili, kako reče u „Vječitom ponavljanju fašizma“ ugledni lijevi intelektualac Rob Riemen:  „Ovaj aktualni fašizam opet su omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo. To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići.“

Unutar proizvodnje ili opravdanja ne-komunicirajućih narativa i politika, dakle, naše medijske i akademske zajednice i ne znaju više što je medijska sloboda ili što je autonomija sveučilišta i univerziteta, u konačnici: što su intelektualne slobode? A to je zbog toga što u svakomu društvu  u kojemu politika biva sve,  sve drugo postaje ništa. Otuda se kod nas i u medijima i na fakultetima ignoriraju modernistički, a forsiraju primordijalistički i perenijalistički pristupi, što podrazumijeva da se laže bjesomučno. Pa se, primjerice, ovi narativi usuđuju govoriti kako se naša društvena znanost može jednakopravno nositi sa zapadnom sociologijom (politologijom ili komunikologijom), mada ignoriraju njezine modernističke pristupe i novoparadigmatske vrhunce, ili vrlo drsko potkradaju tu istu zapadnu znanost, ne navodeći one koje su potkrali. Ukoliko zapadna sociologija i politologija govore o transnacionalnim pulsacijama i/ili socijalizacijama, temeljem poštivanja sviju identiteta, uključivo i ljudskih prava, i individualnih i skupnih prava naroda i nacionalnih manjina, uključivo višerazinskom upravljanju, ili upravljanju s „onu stranu nacionalne države“, kao i o kompromisu i konzensusu kao temeljima respektabilne konsenzuale političke kulture i uspješne politike, budite sigurni – bit će potpuno ignorirana, ili jednostrano interpretirana.    Naša je ponajveća nevolja, dakle, što se i u akademskoj zajednici i u medijima bez velikih napora uvijek iznova nađe dovoljan broj onih koji su spremni služiti i „crnog“ i „crvenog“ vraga, bilo zbog materijalnih probitaka, bilo karijerističkih promicanja. Utoliko su oni koji bi trebali biti i u medijima i u akademskoj zajednici „opinion makers“, mjereno informatičkim i kulturološkim, znanstvenim i humanističkim kriterijima, nerijetko pretvoreni od vlasnika kapitala i otimača državnih proračuna u one koji govore tzv. poželjnim glasom. Stvar je vrlo prosta, da ne kažem prostačka, sustav demokrature funkcionira tako da se lažni intelektualci pretvore u „mjerilo stvari“, u demokraturski „vox populi“, kako bi njihove jeftine floskule držale narod u poslušnosti. Dakako, ti i takvi, zauzvrat, prave vrtoglave novinarske i uredničke, akademske i sveučilišne, pa i političke karijere, ma koliko zasluživali prijezir, jer su grobari ideje slobode i izgradnje alternative u svojoj zemlji.

Tranzicijsko-vlasnička priča u medijima zaslužuje posebnu analizu, pa ću je ovdje samo dotaknuti s jedne strane. Logično je, naime,  što su privatni mediji (printani, govorni i online) pod apsolutnom kontrolom njihovih vlasnika, jedino smetaju njihove netransparente povezanosti s političkim strankama i javnim poduzećima. Dakako, radi se o pitanju otkuda se financiraju pojedini „novi mediji“ ili „nove agencije“, nisu li, eventualno, upravo  iz kasa preostalih javnih poduzeća pod kontrolom vodećih političkih stranaka?  Glavni problem je, zapravo, u netranspranetnoj umreženosti svekolikog novinarstva, uključivo agencijskog i tzv. javnih servisa, s politikom, iz čega i prozilazi njihova i naša ropska pozicija spram pojedinih političkih stranaka i njihovih čelnika. U takvim suodnosima se vrlo loši novinari i urednici postavljaju od strane partijskih i stranačkih čelnika na mjesta kojima nisu dorasli, pa se ideologizacija javnog prostora ne može ni skriti, kako na tzv. javnim servisima, kako  u „slučaju FENA“ tako i u „slučaju Srna“, itd. U ovakvoj  situaciji, turska novinska agencija „Anadolija“ mnogima se čini domaćom agencijom. Ili pak, strani „servisi“ poput Radio Slobodna Europa i Deutsche Welle bivaju boljim dijelom domaće medijske zbilje, oni koji prikrivaju pustoš u domaćem medijskom prostoru, zapravo. Poput spomenutih se već „odomaćio“ i medijski regionalni servis Al – Jazeera, a koliko sutra će i BBC-ijev servis …        Ma sjajno je ovo 103. mjesto za BiH u  društvu sa zemljama „Trećeg svijeta“, između Nigerije i Tahitija, jer ovomu svijetu de facto pripadamo i po razvojnim i kulturološko-političkim parametrima. A možda će nam za par godina i ono  izgledati „zlatnom sredinom“, ili nedostižnim?

 

Riječ  dr. sc. Mile Lasića na konferenciji „Novinarstvo, javno mnijenje i  medijske slobode, održane u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung i udruge „Bh. novinari“, u Mostaru  29. svibnja 2014. godine

Mostar, 29. svibnja 2014. godine

Komentari

komentara