Doba neznanja

 

Opće neznanje koje se graniči sa idiotizmom je naš novi nacionalni cilj. Nema smisla pretvarati se da nije tako i govoriti nam, kao što je prije nekoliko dana uradio Thomas Friedman u New York Timesu, da su obrazovani ljudi naš najvrjedniji nacionalni resurs.


Naravno da jesu, ali jesu li nam još uvijek potrebni? Meni se čini da ne. Idealni građanin politički korumpirane države, kakva je naša država sada, je lakovjerni tupadžija koji ne pravi razliku između istine i lupetanja.

 

Piše: Charles Simic / NYRBlog / Peščanik

Obrazovano, dobro obaviješteno stanovništvo, kakvo je neophodno za funkcionalnu demokratsku državu, teško nasjeda na prevaru, i ne mogu ga vući za nos razne interesne skupine koje divljaju po ovoj zemlji. Većina naših političara i njihovih savjetnika ostali bi bez posla, kao i laprdala koja glume analitičare. Srećom po njih, šanse da se u doglednoj budućnosti dogodi nešto toliko katastrofalno, ali sasvim zasluženo, praktično su nikakve. Za početak, od neznalica se može mnogo više zaraditi nego od prosvijećenih, a obmanjivanje Amerikanaca je jedna od naših malobrojnih uspješnih industrijskih grana. Istinski obrazovano stanovništvo bilo bi loše, i za političare i za posao.

 

Da postanemo ovakve neznalice bile su potrebne godine ravnodušnosti i gluposti. Svatko tko je, poput mene, predavao na fakultetu u posljednjih četrdeset godina, može vam reći kako svake godine svršeni srednjoškolci sve manje znaju. U početku je ovo bilo šokantno, ali nijedan predavač više nije iznenađen kada shvati da ti ugodni i revnosni mladi ljudi nisu sposobni shvatiti veći dio njegovog predavanja. Predavati američku književnost, što sam ja radio, posljednjih godina bilo je sve teže i teže, budući da studenti malo što čitaju prije fakulteta i da često ne znaju ni najosnovnije povijesne podatke o razdoblju kada su određeni roman ili pjesma napisani, uključujući i to kakvim su se važnim idejama i pitanjima bavili misleći ljudi toga vremena.

 

Čak je i regionalna povijest zapostavljena. Studenti iz mlinarskih gradova u Novoj Engleskoj, kako sam shvatio, nikada nisu čuli za čuvene štrajkove u njihovom kraju, gdje su radnici hladnokrvno ubijani, a zločinci ostali nekažnjeni. Nije me čudilo to što su njihove škole zaobilazile tu temu, ali sam bio zapanjen time da njihovi roditelji, bake i djedovi ili netko drugi sa kim su dolazili u kontakt u djetinjstvu, nikada nisu spomenuli ove primjere strahovite nepravde. Ili te obitelji nikada nisu govorile o prošlosti ili ta djeca na to nisu obraćala pažnju. Kako god bilo, postavlja se pitanje kako da se nadoknadi ovo ogromno neznanje, sa kojim prethodne generacije studenata nisu imale problem.

 

Ako je ovo neznanje rezultat dugogodišnjeg zatupljivanja djece školskim planom i programom, i činjenice da obitelji sa svojom djecom ne razgovaraju o prošlosti, onda imamo posla sa veoma opasnim oblikom neznanja. Riječ je o proizvodu višegodišnje ideološke i političke polarizacije, i svjesnog truda najfanatičnijih i najnetolerantnijih strana u tom sukobu da proizvedu što veće neznalice lažima o mnogim aspektima naše povijesti, pa čak i naše nedavne prošlosti. Sjećam se da sam prije nekoliko godina bio zgranut kada sam pročitao da većina Amerikanaca misli da je Sadam Husein odgovoran za terorističke napade na New York i Washington 11. rujna 2001. To mi je ličilo na propagandni trik najgorih autoritarnih režima iz pošlosti – od kojih su mnogi morali pribjeći radnim logorima i streljačkim vodovima, da bi svoj narod natjerali da povjeruje u neku neistinu, i to bez ovolikog uspjeha.

 

Nema sumnje da su internet i kablovska televizija omogućili raznim političkim i korporativnim interesnim skupinama da šire dezinformacije u dosad neviđenom obujmu, ali da se u njih povjeruje potrebno je neobrazovano stanovništvo, naviknuto da prima zdravo za gotovo ono što mu se govori. Gdje bi drugdje na kugli zemaljskoj jednog predsjednika, koji je novcem poreznih obveznika spašavao velike banke od bankrota, dozvoljavajući da svi mi ostali izgubimo 12 trilijuna dolara u investicijama, mirovinama i vrijednosti nekretnina – mogli nazvati socijalistom?

 

Nekada je vrijedilo pravilo da, ukoliko netko ne zna ništa i priča gluposti, svi ga ignoriraju. Točno tako. Sada se takvim ljudima udvaraju konzervativni političari i ideolozi, laskajući im da su oni „pravi Amerikanci“ koji brane svoju zemlju od velikog državnog aparata i obrazovane liberalne elite. Novinari ih intervjuiraju i ozbiljno prenose njihove stavove, ne ukazujući na imbecilnost njihovih uvjerenja. Prevaranti koji manipuliraju ovim ljudima, štiteći moćne financijske interese, znaju da ih mogu uvjeriti u bilo što, jer neukima i zatucanima laži uvijek zvuče uverljivije nego istina:

 

Kršćane u ovoj zemlji proganjaju.

Država vam hoće oteti oružje.

Obama je musliman.

Globalno zagrijavanje je laž.

Predsjednik nameće vojsci otvorenu homoseksualnost.

Škole imaju ljevičarske programe.

Socijalno osiguranje je nezasluženo pravo, kao i socijalna pomoć.

Obama mrzi bijelce.

Život na Zemlji nastao je prije 10.000 godina, kao i svemir.

Programi socijalne zaštite potiču siromaštvo.

Država od vas uzima novac i daje ga seksom opsjednutim studenticama za kontracepcijska sredstva.

 

Lako se mogu navesti brojni drugi primjeri općeprihvaćenih zabluda u koje Amerikanci vjeruju. Njih u prometu održavaju stotine desničarskih političkih i vjerskih medija, čija je funkcija proizvoditi alternativnu stvarnost za svoje gledatelje i slušatelje. „Glupost je ponekad najsnažnija povijesna sila“, rekao je jednom Sidney Hook. To je nesporno. U ovoj zemlji sada je na djelu pobuna tupavih glava protiv inteligencije. Zbog toga neki ljudi vole političare koji buncaju o tome da nastavnici indoktriniraju djecu protiv vrijednosti njihovih roditelja, a preziru one koji pokazuju sposobnost da razmišljaju ozbiljno i samostalno. Usprkos silnom busanju u grudi, uvijek se može računati na to da će ove budale glasovati u korist svoje štete. I zato se, po mom mišljenju, milijuni dolara troše samo na to da moji zemljaci ostanu neznalice.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara