doc. dr. Đorđe Vuković: BiH odavno liči na Prokrustovu postelju u kojoj se loše piše svakome tko iskače iz kalupa

djordje-vukovicIza nas je još jedna u nizu protraćenih godina i tapkanja u mjestu. Bosna i Hercegovina je prekrižila još jednu kalendarsku godinu u kojoj nije ništa značajnije napravila. Velikoj većini je došlo do guše, dok oni koje nazivamo elitama lagodno broje svoje dane, mjesece i godine. Stoga je Ured za informiranje udruge ”Hrvatski studentski politološki forum” (HSPF) odlučio na početku nove godine kontaktirati trojicu vrsnih bh. profesora i intelektualca i s njima napraviti analizu postojećeg stanja u državi i društvu općenito. Za komentar i ocjenu stanja kontaktirali smo trojicu profesora koji svoja znanja nastoje prenijeti budućim generacijama politologa u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. To su prof. dr. Zarije Seizović (Fakultet političkih nauka u Sarajevu), doc. dr. Đorđe Vuković (Fakultet političkih nauka u Banjaluci) i naš profesor doc. dr. Mile Lasić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru).

 

doc. dr. Đorđe Vuković: BiH odavno liči na Prokrustovu postelju u kojoj se loše piše svakome tko ne iskače iz kalupa

 

Što je po Vama obilježilo prošlu godinu u Bosni i Hercegovini i kako biste ocijenili postojeće stanje u državi?

U prošloj godini BiH se i simbolički i suštinski potvrdila kao najteži bolesnik u balkanskoj političkoj, socijalnoj i civilizacijskoj ludnici. Njezini susjedi, Hrvatska i Srbija, prva ulaskom u Europsku uniju, a druga iskorakom do njezinih vrata, napravili su taj simbolički otklon od tamnog vilajeta u kojem je BiH naizgled ostala usamljena, iako svakodnevna izvješća o kolektivnim napadima šovinizma, etnocentrizma, pa, što ne priznati, i fašizma, svjedoče da nam je susjedstvo daleko od ozdravljenja. S druge strane, BiH bi bez tog ludila bila klinički mrtva, jer, paradoksalno, nacionalistički ispadi su postali njezini jedini znakovi života. Sve ostalo je u samrtnom ropcu: ekonomija, obrazovanje, zdravstvo, poštovanje… Ukratko, vrijeme u BiH je posljednjih godina okamenjeno, pa između 2013., 2012., 2011. ili neke prethodne godine gotovo i da nema razlika, nema posebno uzbudljivih procesa, upečatljivih prizora. Iste bolesne ambicije, iste prostačke parole, isti jalovi razgovori, isti bestidni izgovori, uzaludni vapaji, jeftine prijevare… Proteklu godinu svatko od nas može pamtiti samo po događajima u privatnim životu, jer smo kolektivno protratili vrijeme.

Ima li rješenja za okončanje pregovora o provedbi odluke “Sejdić-Finci”?

Naravno da ima. Ali, problem je više nego očigledan. Pregovarajući o provedbi presude „Sejdić – Finci“, čelnici Bošnjaka, Srba i Hrvata nikada nisu ni mislili kako riješiti pitanje ljudskih prava nacionalnih manjina, već isključivo svojih nacionalnih i etničkih zajednica. Valjda je svima jasno da nije riječ o tome hoće li neki Židov, Rom, Čeh ili tko već steći pravo birati i biti biran, već hoće li se i kako raspakirati Daytonski sporazum, povući ili izbrisati granice, potvrditi ili onemogućiti dominacija jednih nad drugim itd. S obzirom da smo ušli u godinu u kojoj bi se morali održati opći izbori, nema sumnje da će se isposlovati neko rješenje sa kojim nijedna strana neće biti zadovoljna, što će njezini predstavnici na sva usta i ponavljati. Ipak, suštinski problem će ostati. U BiH je teško pomiriti nacionalno i građansko, ali jedno bez drugog ne može. I ne treba. Međutim, to se ne razrješava nametanjem zakona, propisivanjem recepata, nadglasavanjem, institucionalnom hospitalizacijom, već postupnim i suptilnim liječenjem karaktera međunacionalnih i međuetničkih odnosa. Sa njegovim sadašnjim stanjem, nijedno rješenje ne bi zadovoljile sve strane, jer svaka od njih poboljšanje položaja drugog vidi kao vlastiti poraz.

Postoji li problem „hrvatskog pitanja“ u BiH?

I da i ne. Da, jer ako najgrlatiji predstavnik koalicije „Važno je biti Bošnjak“ Sejfudin Tokić tijekom nedavne kampanje uoči popisa stanovništva u BiH otvoreno kaže da ako se ispostavi kako Hrvata ima manje od 10 posto, time se otvara novo poglavlje o konstitutivnosti naroda i državnom uređenju, a što nitko od bošnjačkih dužnosnika ne osudi, onda se Hrvati u BiH zaista nalaze pred ozbiljnim izazovom. Međutim, ako se podsjetimo ratnih koalicija i sporazuma, kartografije kolektivnih stradanja i slično, jasno je da se ne može izolirati i apostrofirati samo pitanje jedne nacionalne zajednice. U svakom slučaju, ostaje neprihvatljivo da bošnjački narod bira hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne zato što je to ekskluzivan izbor HDZ-a, već zato što kandidat neke tobože multietničke stranke ne bi oličavao političku volju konstitutivnog naroda u čije ime se bira i zbog čega je i predviđeno tročlano Predsjedništvo. Međutim, ne može se tražiti ni druga krajnost, pa isključiti mogućnost istinskog građanskog sazrijevanja i stvarne politike multietničkog života. Bez njih su besmisleni i argumenti o nacionalnim interesima. Sa tom činjenicom ove generacije političara ne znaju i ne žele se suočiti, prije svega, jer ih iskustvo opominje koliko je to mukotrpan, ranjiv proces i nedostižan ideal, ali, usudio bih se reći, i zato što nemaju hrabrosti razgraničiti stvaralačke poteze od dnevnopolitičkog manipuliranja, a pogotovo im nedostaju odgovornost i vizija.

Što onda očekivati u (izbornoj) godini koja je pred nama?

Što se može očekivati u izbornoj godini sa ovoliko nezaposlenih, osiromašenih, otpuštenih, ojađenih, namagarčenih, opljačkanih, oblaganih, frustriranih, deprimiranih i zapuštenih nego novo korsko laganje, zastrašivanje, huškanje, obećavanje, zamajavanje.

Nakon ovakvih rezultata u ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti, ljudi u listopadu neće birati, već kažnjavati! To zna svatko tko je iole politički pismen, zato možemo računati na slatkorječiva obećanja, međusobno blaćenje, ucjenjivanje, potkupljivanje, zloupotrebu starih nacionalnih trauma i provociranje novih. Kako unesrećenu svjetinu, čija se ekstremna raspoloženja lako smjenjuju, suočiti sa istinom da se nalazi u poodmaklom stadiju socijalne atrofije, moralnog rastrojstva, političke shizofrenije, da je sasvim izvjesno da će se stanje i dalje pogoršavati ako se ne dogode  radikalne i temeljite promjene, ali ne Ustava i granica, već načina egzistiranja i kolektivne svijesti. Posljedice mogu biti dramatične, od uličnih prosvjeda do potpune ravnodušnosti, od još strašnijeg barbarstva do konačnog duhovnog samozatiranja.

Mogu li građani na izborima kazniti postojeće političke garniture i na površinu izbaciti neko novo ime ili stranku koje će biti u stanju pokrenuti državu naprijed?

Sasvim je izvjesno da su birači kadri u listopadu kazne vladajuću garnituru, ali je naivno i pomisliti da se među oporbenim strankama nalazi ozbiljna alternativa, a pogotovo snaga koja bi mogla BiH odlučno i dalekovido povesti naprijed. Ne samo da su sve najveće stranke, vladajuće i oporbene, već pročitane knjige, već su na sceni i stara, poznata lica. Ako se iz pozadine i pojavi netko nov, floskule kojim se razmeće svakako nisu. Naša javna sfera teško prokuhava drugačije. U njoj caruju predrasude, stereotipi, klišeji. Naša politička kultura ne trpi debatu bez psovki, uvreda, demagoških i populističkih egzibicija. BiH odavno liči na Prokrustovu postelju u kojoj se loše piše svakome tko ne iskače iz kalupa. Kakve šanse na izborima ima kandidat koji bi, govoreći istinu, očekivao podršku od onih koji istinu ne mogu slušati, koji se istine plaše, koje bi istina obeshrabrila. Međutim, to ne smije postati alibi za suobražavanje s ovakvim ambijentom, pogotovo ne argument za trpljenje ovakvog načina vladanja. Ako mi ostanemo isti, onda će i svaka buduća vlast postati ovakva.

Vjerujete li da su mladi sposobni premostiti razlike (ako postoje) i postati budućnost BiH?

Vjerujem u one mlade ljude koji se stide neznanja i nemorala, koji preziru nasilje, koji ne traže prečice do uspjeha, koji znaju da su miliji bogovima što su bolji prema ljudima, koji su svjesni da su ljudi bez karaktera zvijeri, a društva bez karaktera zvjerinjaci, koji su naučili poštovati razlike, a sličnostima se radovati. Budućnost BiH svakako pripada mladima, na ovaj ili onaj način. Ali, sve dok je prošlost njezina sadašnjost, sadašnjost prijeti ostati njezina budućnost. Onda će i njoj neki novi klinci postavljati isto pitanje. Zato već danas budite budućnost BiH. Slobodno kažite tko ste, što želite, kako se vidite, kuda nas vodite!

Razgovarao: Ivan Kraljević

Komentari

komentara