Dr. Hans Küng: „Užas simpflikacije“

Povodom velikog islamskog praznika Kurban Bajrama objavljujemo u prijevodu našeg stalnog suradnika dr. Mile Lasića znakovit esej najliberalnijeg suvremenog katoličkog teologa dr. Hansa Künga iz njegove knjige „Der Islam“ (Piper Verlag, München 2004.).*


 

Dr. Hans Küng: „Užas simpflikacije“

 

Podrijetlo: Religije kineskog podrijetla – konfučijanizam i daoizam  – čine se većini Europljana doduše još uvijek prilično stranim i dalekim, „Daleki istok“, ali ni u kojem slučaju opasnim. Religije indijskog podrijetla – hinduizam i budizam – čine im se mnogo bliskijim, manje stranim, nekima, čak, i simpatične, u svakom slučaju ih ne vide kao prijetnju, jer su pretežno miroljubive i bez duge, zajedničke konfliktne granice sa „kršćanskim“ zemljama,  unatoč rastućem nasilnom hindu-fundamentalizmu u Indiji od kraja 20. stoljeća.

 

Religije bliskoistočnog podrijetla – judaizam, kršćanstvo i islam – su, pak, međusobno blisko orođene i u usporedbi sa oba druga velika religiozna strujanja umnogome jedne drugoj slične. Pa, ipak, između nijednih drugih religija nema tako mnogo prepirki i sporenja kao između tri monoteističke, proročanske religije, koje, kako izgleda, odlikuje naročita agresivnost i način mišljenja po modelu prijatelj – neprijatelj…

 

Osporavana religija: Islam, s kojim kršćanstvo ima zajedničke granice od više tisuća kilometara, se od mnogih na Zapadu sve više osjeća kao izrazita prijetnja. I u predgovoru citirani američki politolog Samuel Huntington je 1993. godine ustvrdio: «Granice islama su krvave». A granice kršćanstva kao nisu? Tako se produciraju predodžbe o islamu kao protivniku, neprijatelju, vrlo uporabljive za one ideologe (u Americi i bilo gdje drugdje) koji potrebuju bezuvjetno, za njihovu imperijalističku vojnu politiku i hegemonijalne ambicije,  neprijatelja – neprijateljsku sliku islama!

 

Neprijateljska slika islama

 

Iako ovaj fenomen u osnovi postoji od kada je i  ljudskog mišljenja tek u novijim rječnicima nađe se riječ „neprijateljska slika“, izronila u fazi popuštanja napetosti u istočno-zapadnom konfliktu i postala popularnom s Drugim golfskim ratom. Od  vremena zločina protiv čovječanstva od strane zaslijepljenih fanatika, dakle od 11. rujna 2001. godine, postoji opasnost da se svjetska politika u potpunosti određuje neprijateljskom slikom islama, kojoj tada na muslimanskoj strani odgovara neprijateljska slika Zapada.

 

O korištenju neprijateljske slike: „Neprijateljska slika  predstavlja više ili manje strukturiranu cjelokupnost poimanja, predodžbi i osjećanja, koje se, pod aspektom neprijateljstva, jedinstveno suprotstavljaju jednom čovjeku, jednoj grupi ljudi ili narodima i državama“ (H. Nicklas). Ne sastoji se, dakle, slika neprijatelja samo iz primisli i prosudbi kako to bliže pojašnjava engleski pojam „concept of the enemy“,  koja je stalno kontrastirana sa slikom prijatelja (većine, vlastite grupe), nego, također, iz poimanja, osjećanja i predrasuda – zbog čega i jesu slikovni mediji naročito važni. Neprijateljska slika – na Zapadu ranije komunizam, danas islam – je za mnoge korisna. Ona ima individualno-psihološke i političko-socijalne različite funkcije, kako se da promatrati, primjerice u hegemonijalno determiniranim nastojanjima SAD – „ratu protiv terorizma“, krajnje efektno podržanim od slikovnih medija.

 

Neprijateljska slika rasterećuje: Ne snosimo „mi“ (Amerikanci, naši europski i izraelski prijatelji) krivnju, ne, nego neprijatelj, islam snosi svu krivnju. Naši potisnuti osjećaji krivnje i manje vrijednosti, naša agresija i frustracije daju se bez opasnosti projicirati prema vani, na islam. Oni koji misle u tim kategorijama omogućuju mišljenje tipa „grešnog jarca“.

 

Neprijateljska slika stabilizira: Koliko god  smo „mi na Zapadu“ umnogome nejedinstveni, toliko smo se urotili protiv neprijatelja, protiv „carstva zla“, „osovine zla“! Zajednički neprijatelj jača slogu, NATO, transatlantsko prijateljstvo. Zajednički neprijatelj nas ujedinjuje, kritičare demonizira, a odstupatelje izopćuje. Tvorci neprijateljskih slika potiču blokovsko mišljenje.

 

Neprijateljska slika polarizira: Putem redukcije mogućnosti na ili-ili („tko nije s nama, protiv nas je“) daju se ljudi djelotvorno grupirati i instrumentalizirati za političke i vojne razmirice, sukladno shemi prijatelj-neprijatelj, „rado-ratničke“ i „nevoljno-ratničke“ nacije… Slike neprijatelja sve pritišću u manihejsku shemu prijatelj-neprijatelj.

 

Neprijateljska slika aktivira: Točnije informacije i orijentiranje nisu neophodni. Informacije tajnih službi smiju se naduvavati, falsificirati i manipulirati, ili, za nevolju, izmišljati. Mi se smijemo, pa da, mi se trebamo braniti od drugih, stranih, neprijatelja, vanjskih i unutarnjih. Pošto nije riječ samo o nepovjerenju, nego i o neprijateljstvu, primjereno je, ako je neophodno, primjeniti silu protivu stvari i osoba,  fizičku, psihičku, političku, pa, čak, i vojnu silu. Neprijateljske slike deblokiraju inhibicije ubijanja kod vojnika, još bolje od droga. Neprijateljske slike motiviraju lako i za hladni i za vrući rat.

 

Za utjehu, dabome, ostaje: ako niti neprijateljske slike nisu vječite ideje, nikakve nepromjenjive neophodnosti. One nisu samo prenosive, na primjer od  „Rusa“ na „Arape“. One mogu, također, biti i korigirane – ako neprijatelji postanu prijatelji (Francuska-Njemačka).  One mogu postati i bespredmetne (komunizam). Da, one mogu biti i prevladane putem obnovljene koncentracije na zajedničke zadatke (glede atomske opasnosti ili ekološke krize) i uploviti u svjetsku sudbinsku i odgovornu zajednicu, koja uključuje islam.

 

Netolerancija, militantnost, zaostalost?

 

„Mir među religijama kao pretpostavka mira među nacijama? Mir među religijama čak i u Jeruzalemu, gradu religija? Iluzija!“. Ovako mi je govorio prije mnogo godina jedan tada popularni televizijski novinar i „stručnjak za Bliski istok“. Na moje protupitanje  – što je alternativa, odgovorio je lapidarno: „Rat“! Nije li, stvarno, pet izraelsko-arapskih ratova bilo dovoljno? Ne, drugo rješenje izraelsko-arapskog antagonizma nije moguće. Na žalost, ovaj je čovjek egzemplaran primjer za ne mali broj novinara i publicista u Europi i naročito u Sjevernoj Americi, koji „posreduju“ riječju i slikom aktualne događaje masovnoj, neznalačkoj publici,  a sve utemeljeno na njihovom latentno agresivnom nazoru… Takvi populistički predstavnici medija su suodgovorni za postojanje neprijateljskih slika. Pa kao što su za mnoge pobožne kršćane bili prvo židovstvo, pa potom komunizam, neprijatelj broj jedan, tako je to danas za mnoge kršćane i Židove islam.

 

Ima, čak, i  ljudi koji bez slike neprijatelja ne bi mogli živjeti. „Islam želi svjetsku vladavinu! Anti-kršćanska netolerantna i agresivna grešna vjera obuhvaća već polovicu zemaljske kugle“, tako se naglašava iz određenih kršćansko-fundamentalističkih kutova. Takvo se, pak, načelno anti-islamsko držanje ne nalazi samo kod desno-radikalnih grupacija kršćanskog i židovskog određenja. Ono se uspjelo prokrijumčariti i u široke krugove industrijskih nacija. Kada zapadni mediji pokazuju muslimane tada s uklonom na fanatične, bradate, desno usmjerene učenjake, nasilne teroriste, bez inhibicija, super bogate naftne šeike i zakrabuljene žene. Nije nikakvo čudo zbog toga da je kod mnogih ljudi na Zapadu slika islama ofarbana mrakom. Islam im izgleda da se odlikuje netolerantnošću iznutra: kao totalitarna religija, koja producira strast, iracionalnost, fanatizam i histeriju, koja je sklona tlačiti  kršćanske manjine, a progoniti disidente… Izgleda im militantna prema vanjskom svijetu: kao nasilna religija koja vodi „sveti rat“, usmjerena na osvajanje svijeta i pred kojom se mora biti na oprezu… Izgleda im zaostalom: kao kruta religija, koja se grčevito drži Srednjeg vijeka, pa nosi reduktivna, arhaična obilježja – neciviliziranost, prezir prema ženama, nespremnost za dijalog…

 

…Ove i ovakve opće agresivno-polemične i cinično producirane osude traže hitnu diferencijaciju i pojašnjenje, jer mogu imati zastrašujuće posljedice i u osobnom kontaktu i u velikoj politici. Tko takvu stereotipnu neprijateljsku sliku islama ima u glavi, stvarno opaža stvarnost još samo selektivno. Sve što se ne uklapa u ovu sliku islama se zanemaruje ili reinterpretira. Mnogi kršćani misle, na primjer, da je ista aktivnost („misija“, financijska podrška, gradnja bogomolja na stranom teritoriju, agresivno provođenje ciljeva) uvijek dobra ako koristi vlastitoj grupi, a loša ako se to isto radi „od drugih“. Ako i ostavimo na stranu „duple standarde“ u vrjednovanju istoga, takva slika islama nije usuglašena sa stvarnošću islama. Neprijateljska slika provocira tek neprijateljske reakcije i iskazuje se potom kao „samo ispunjenje proročanstva“. To zaoštrava konflikte, potiče eskalaciju, otežava diferenciranu ocjenu onih drugih, međusobno razumijevanje čini nemogućim, a  priprema i plodno tlo za vojne konflikte kakvi su u Afganistanu i u Iraku…

 

Nemoguć dijalog?

 

„S kojim muslimanima želite voditi dijalog?“, pitao me je ne tako davno, ironično-nadmoćan jedan visoko zaslužni tv-novinar, čije je poimanje svijeta u svakom slučaju određeno ratnim iskustvima i antagonizmima religija i kultura  i čija je slika islama kritizirana žestoko od specijalista za islam. Vodit ću dijalog s muslimanima, ka kojima Vi i nemate dostupa“, bio je moj odgovor, pri čemu sam se prisjetio brojnih prijateljskih, budnih i umnih lica islamskih učenjaka, profesora, intelektualaca i studenata u Islamabadu, Lahoreu, Karačiju, u Jeruzalemu, Kairu, Riadu i Tehereanu, u Alžiru, Fesu, Lagosu i Dar-es-Salamu, a da i ne govorim o visoko razumnim muslimanskim partnerima  u razgovorima u njemačkim slušaonicama, u Francuskoj, Engleskoj i naravno u Americi. Ne, ja nisam spreman reducirati razliku između „Zapada“ i „islamskog svijeta“ na „značajan“ dualizam između racionalnosti i vjere, znanosti i pobožnosti, superiornost i inferiornost, žudnju za mirom i spremnost na nasilje. Kao da u „arapskom Orijentu“ postoje samo religiozni fundamentalisti, demagoški moćnici i fanatizirane mase? Kao da se, čak, i među fundamentalistima ne mora praviti razlika između na nasilje spremnih potpaljivača „svetog rata“ i onih islamista kojima se radi o stvaranju miroljubivog religiozno-kulturološkog identiteta? Kao da se nasilna srdžba muslimanskih narodnosnih grupacija može obrazložiti posve ili uopće suštinom islama, a ne, u najmanju ruku, političkim, socijalnim i ekonomskim lošim prilikama i frustracijama, glede diktatura i korupcije vladajućih elita, često direktno podržavanih od Zapada? Kao da se danas  ne radi o tomu da se razvijaju efikasni politički, kulturni i religiozni alternativni programi vojnom fundamentalizmu, kao da se ne radi o demokratizaciji i modernizaciji, jednoj formi  sekularizacije, koja bi, pak, ozbiljno uključila i konstruktivnu stranu religije u društvene procese, što je suprotnost bezbožnom sekularizmu. Globalno gledano, europski sekularizam, u formi u kojem je religija izopćena, predstavlja izuzetak, izvanredan put, koji je upravo u Americi sve više konfrontiran (reakcionarno ali, također, i inovativno) sa religioznošću.

 

Na temelju mojih vlastitih iskustava moram – iako sam, naravno, i ja, također,  dnevno konfrontiran sa brojnim negativnim vijestima sa islamskog prostora – uložiti odlučujući prigovor protiv „užasnih pojednostavljivača (»terribles simplificateurs«), to jest  tendencioznog izvještavanja o islamu, a  prešućivanja brojnih pozitivnih aspekata, čime se pojačavaju antimuslimanske predrasude, a sve se razmirice između muslimana, Židova i kršćana  svjesno stiliziraju u vječitu „abrahamsku sudbonosnu borbu“, pa se tako bude strahovi od „carstva zla“ i „osovine zla“, pretvarajući se u famu o islamskoj zavjeri protiv svijeta, kako bi ga  političko-vojnički i privredno-komercijalno opljačkali. Ukoliko bi se, uistinu, tako ponašalo, kako se indirektno ili direktno insinuira od određenih neokonzervativnih ideologa, političara i novinara, tada bi  i bila na djelu svjetsko-historijska konfrontacija između Zapada i islama, upravo kako to i priželjkuju  u Americi  »neo-cons«, zapravo izraelski lobi (Israel-Lobby), podržan od kršćansko-fundamentalističkih  »theo-cons«, pa bi „Treći svjetski rat“  bio jedva još  spriječiv , a trebalo bi  se pravovremeno pripremati i za obranu i  „Savez  bijelog čovječanstva“. Što bi ovo sve značilo, obzirom na sadašnju radnu i sirotinjsku migraciju u pravcu bogatih industrijskih zemalja, da se naslutiti. U osnovi je, pak, sve to što se čuje, a zvuči tako moderno, pad u Srednji vijek. Stupanj znanja mnogih naših suvremenika o islamu nalazi se, takoreći, na srednjovjekovnoj razini…

 

*) Naslov prevoditeljev, a međunaslovi autorovi.


HSPF.info

 

 

Komentari

komentara