Dr.sc.Mile Lasić: Avanti diletanti, iliti: je li “Bog filozofa” stvarno “Bog”, ili je “intertekstualno čvorište”?

MILE-LASICIgrom slučaja na portalu mojih mostarskih studenata politologije (HSPF.info) arhiviran je u rubrici “Mile Lasić” (njome su me nagradili za kontinuiranu višegodišnju suradnju) kao najstariji prilog “Moj odgovor Ameru Tikveši…”, u kojemu je dotaknuta i “Spinozina anatema”. U najkraćem, poslije uzaludnog nagovaranja da se vrati vjeri i sinagogi, biva Baruch de Spinoza 1656. godine i definitivno anatemiran, proklet i izbačen iz  židovske općine. U kletvi upućenoj mu tom prilikom se kazalo: „Neka je proklet danju i neka je proklet noću. Neka je proklet kad liježe i neka  je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad polazi i neka je proklet kad se vraća… Naređujemo vam da nitko s njime ne progovori ni usmeno ni pismeno, da nitko ne boravi s njime pod istim krovom ili četiri lakta bliže od njega, da nitko ne čita spis koji je sastavio…“ Što reći, treba li uopće ovomu dodati da se  imena onih koji su ga proklinjali nitko više ne sjeća, a bez višestrukog konvertita Barucha de Spinoze se ne može više zamisliti kritičko-racionalistička i prosvjetiteljska misao u Europi i u svijetu.

Ne mislim se detaljnije baviti njome, ali “Spinozina anatema” barem mene uči  da je ružna i opasna ne samo prisila u mišljenju i slobodi izbora koju nudi “borbeni teizam”, nego je posve ista takva zloćudna pojava i “borbeni ateizam”. Obje pojave su ružne, jer su usmjerene protivu temeljenog prava na mišljenje i temeljnog ljudskog prava na izbor. A postaju opasnima  čim zadiru u javnu sferu, jer se u u njoj očituju kao ideološke redukcije i suspendiraju obvezu države da građane štiti ne samo jedne od drugih, nego i od državnih represivnih mehanizama. (Vidjeti, u odjeljku “Antigonin škripac” inspirativne knjige “Putovi politologije”, profesora Davora Rodina!)  U svakom slučaju, i jedna i druga ideološka prisila jesu udar na “moralnost” pojedinca i ustavnopravni poredak svake sekularne države. K tomu su i prisilna “teizacija” i prisilna “ateizacija” par excellence  “neprijatelji otvorenog društva”, govoreći popperovski. Da i ne spominjemo da u ovomu “Antigoninom škripcu” nema uopće prostora za slobodu mišljenja i djelanja Spinozinim poštovateljima i sljedbenicima, primjerice agnosticima. Osobno se kao profesor politologije, europskih integracija, transnacionalnih pulsacija i interakacija,  u krajnjem kao  privrženik  “otvorenog društva” i “svjetskog ethosa” u politici, odnosno ćudoređa u politici s načelima, uz oslonac i na učenje Karla Poppera, na jednim polu, i katoličkog teologa Hansa Künga, na drugom, zalažem izrijekom za otklon od svih redukcija, koje se per definition nihilistički odnose prema drugim svjetonazorima i senzibiliziranim pojmovima i rješenjima.

 

Razlog tomu se nalazi u onomu što jeste politologija, ili što bi morala biti. Naime, tek nakon što se politologija počela oslobađati zagrljaja teologije, počeli su se stvarati preduvjeti za nju kao središnju znanost o političkomu i o politici, u konačnici i o političkoj zajednici (demos vs. ethnos) zasnovanoj na umu i slobodi.  Već spomenuti profesor Hans Küng u nezaobilaznoj knjizi “Svjetski ethos za svjetsku politiku” poziva se inače i na Mahatmu Ghandija kako bi u sedam društvenih grijeha ubrojio i “politiku bez načela”. (Vidjeti o ovim pitanjima i u dokumentu Biskupske konferencije BiH “Politika po mjeri, čovjeka”, promoviranom 20. ožujka o.g. tijekom zasjedanja BK BiH u Mostaru. Vidjeti i izjavu kardinala uzoritog Vinka Puljića i moje laičke malenkosti: http://www.bhrt.ba/kultura/knjiga/predstavljanje-dokumenta-bk-bih-politika-po-mjeri-covjeka/.  Pohvalio sam ovom prigodom bh. biskupe kao vrsne “politologe” zbog izravne kritike političara bez morala, odnosno politike bez načela!) Politika bez ethosa (ćudorednosti, moralnosti) je  najteži društveni grijeh, ravan  grijehu “oholosti” kao smrtnom najtežom grijehu pojedinca u kršćanskom vjeronauku. Ideja “oslobođanja politologije od teologije” povezuje se inače razložno  s imenom autora „Vladara“, tj. “oca novovjekovne politologije“ (Nicolò Machiavelli 14691527), s kojim je započeo emancipatorski pohod kritičko-racionalističke misli, ili kako neki politolozi vole reći, politološke misli „u svim protuapsolutističkim političkim teorijama, odnosno teorijama prirodnog prava i društvenog ugovora, koje su zajedno s prosvjetiteljstvom rušile apsolutistički poredak i – uz istodobnu borbu protivu protuprosvjetiteljske  i protuliberalne misli – postavljale temelje građanskome društvu i državi“ (Vidjeti, Anđelko Milardović, Uvod u politologiju, 1997. i Prinosi za povijest politologije,1998., Pan liber, Osijek-Zagreb-Split).

 

I

U nastavku bit će riječi  o Immamnuelu  Kantu, još nezaobilaznijem „međašu“ u povijesti kritičko-racionalističke, prosvjetiteljske misli. U raspravi o Kantovoj ovovremenoj relevantnosti za naše duhovne i političke (ne)prilike iskoristit ću kao „medij“ objede kojima sam bio izložen prije desetak godina u povodu mojega bavljenja 200. obljetnicom  Kantove smrti.  Objede, odnosno polemika vođena u Srbiji  prije deset godina je itekako društveno relevantna i u današnjoj BiH, jer  se tiče suštine Kantova prosvjetiteljstva, koja se podjednako osporava u svim „zatvorenim društvima“, pa je u konačnici svejedno da li se radi o etniciziranim i provincijaliziranim društvima u Srbiji, ili u BiH. Uostalom, BiH je u demokraturskom stanju, pa hitno potrebuje unutarnje konsolidacije temeljem vrijednosti nove paradigme (nenasilja i uvažavanja svih njezinih identiteta).

 

O  “kulturnom skandalu”,  o „prilogu-paškvili“, o “magistrovoj nedoučenosti” (prije 10 godina sam se iz identitarnih razloga potpisivao kao „magistar znanosti“), “netačnostima i podmetanjima”, o namjernim falsificiranju Kanta, raspisao se profesor Filozofskog fakulteta beogradskog sveučilišta   Danilo N. Basta  u beogradskom dnevnom listu „Danas“, u prilogu za „Vikend“ (upravo unutar tog kultnog subotnje-nedjeljnog dodatka listu u kojemu sam duže od decenije redovito pisao o važnim europskim, uključivo njemačkim kulturološkim i znanstvenim temama). Materijalne koristi od ove pisanije su bile nikakve, jer radilo se o oporbenom, anti-mainstream mediju koji je jedva preživljavao, ali zadovoljstvo komunikacije s obrazovanim ljudima u Srbiji je bilo veliko. Dakako, nekim drugima sam, ne samo prof. Basti, i zbog sadržaja i zbog jezika išao i na živce…

 

U mojemu izvještavanju za “Danas”, po mišljenju Danila Baste, se nije radilo o odmjerenom ukazivanju na Kantovu relevantnost i 200 godina poslije smrti, te o predstavljanju niza novih knjiga o Kantu, nego o pisanju koje predstavlja “pravu uvredu za Kanta”, jer stvara  “o njemu i njegovoj filozofiji izopačenu sliku”. Radilo se  i o mojemu navodnom skrivenom podmetanju, maltene zavjeri protivu Kanta. Najopasnija je, ipak, bila optužba za “borbeni ateizam”, ma koliko ova vrst optuživanja uvijek i posvuda bila samo bedastoća, redukcija i prostota, u krajnjem izraz određenog mentaliteta i lijenosti mišljenja. A kad sam već ovu staru polemiku uzeo za “medij”, u obvezi sam reći kako  skoro nijedna optužba dr. Baste nije bila utemeljena, da bi zaključna diskvalifikacija mojega priloga kao nečasnog bila vrhunac Bastine nečasnosti, pa sam mu odgovorio kako slijedi: “Kada biste Vi u Vašim nepromišljenim tvrdnjama  bili u pravu, bio bi to, zaista, prvorazredni kulturni skandal. Ovako se, ipak, radi samo o skandalaznom pretjerivanju jednog doktora… Ne, doktore Basta, Kant je za mnoge obrazovane ljude jedan od najvećih filozofa zapadnog svijeta uopće, maltene svetac. S njim se lakše živi i ako se izgubi i profesija i domovina, ako ste prisiljeni promijeniti deset zanimanja u jednoj deceniji, da prozborim i iz osobne pozicije, kako biste sačuvali slobodu izbora. Ne, doktore Basta, Kant ne može biti  ‘Vaša prćija.’ ” Priznajem, post festum, bio sam zatečen  provalom mrzovolje, nipodaštavanjem doktora Baste, pa sam završio polemiku ironičnom konstatacijom da se svakomu omakne tu i tamo poneka pogreška,  jedino njemu do ove polemike ne: “Šteta je zapravo što ste propustili šansu, doktore, pokazati i  gospodstvo i erudiciju i što sve znate o njemačkom idealizmu i Immanuelu Kantu. Pogotovu ste  ostali dužni čitateljima Danasa objasniti šta je s prosvjetiteljstvom u Srbiji danas… I da znate – magistar nije malodoban i ne traži skrbnika. A nema ništa ni od  ‘časa anatomije’, jer ja nisam Jeremić, a Vi niste Kiš, mada ste Danilo i Basta!

 

Ambicija mojega pisanja o Kantu od prije deset godina je bila, doista, pravovremeno upozoriti  beogradsku i srbijansku kulturnu javnost na 200. obljetnicu Kantove smrti, koja se kao rijetko koja druga obljetnica dostojanstveno obilježavala u Njemačkoj, u kojoj sam tada živio. Dakako, smisao priloga je bio  da se ohrabre prosvijećeni ljudi, kojima je stalo do morala, do pravde i mira, pa  i “morala bez Boga”, kako bi to formulirao hamburško-berlinski profesor filozofije Manfred Geier. Pri tomu se nije radilo ni o “borbenom teizmu” ni o “borbenom ateizmu”, nego se, implicite, maksimalno poštovalo “vjerujem” i/ili “ne vjerujem” mojih čitatelja. U svijetu otkuda sam izvještavao “vjerujem” i/ili “ne vjerujem”, uključivo “sumnjam”  već dugo vremena strogo pripada sferi “osobnosti”. Dakako, da Katolička crkva ima pravo zahtijevati od javnih radnika koji se ćute katolicima, ili se takvima predstavljaju, poštovanje temelja kršćansko-socijalnog nauka, posebice načela moralnosti u javnom životu. Utoliko temeljna načela kršćansko-socijalnog nauka nisu “osobna stvar”, ma koliko vjera jeste. Ali, i KC i svaka druga vjerska zajednica i interesno utemeljena udruga u pluralnom društvu mora se izboriti snagom  svojega uvjerenja da bi se njezin glas u kakofoniji raznorodnih  glasova (i interesa) prepoznao i uvažavao …

 

II

Hamburški magazin “Der Spiegel” je Immanuelu Kantu u povodu 200. obljetnice njegove smrti posvetio brilijantnu mini-studiju, tj. “naslovnu priču” pod znakovitim naslovom: “Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni” (“Der Spiegel”, 1/2004),  a  vodeći tjednik za kulturu “Die Zeit” je posebnu pažnju posvetio  čuvenom Kantovom eseju “Šta je prosvjetiteljstvo?” (2/2004), pitajući  filozofe iz cijelog svijeta, od Parisa pa do Kaira i Teherana – šta je s prosvjetiteljstvom danas? Bernhard-Henri Levy je u ovoj anketi poručio  da samo kritika prosvjetiteljstva spriječava da snaga razuma ne bude rušilačka, dok je Gianni Vattimo, profesor torinskog sveučilišta, ukazao na posebnu ulogu medija u emancipaciji čovjeka, s porukom da se niti jednom (autoritarnom) vladaru ne smije dozvoliti kontrola medija. Čuveni američki politolog Francis Fukuyama (“Kraj povijesti” i “Kraj čovjeka”) konstatirao je  da “prosvijećena era, koju je Kant predvidio s pobjedom nad – prosvjetiteljstvu neprijateljski nastrojenom – religijom, leži u dalekoj budućnosti…”!  Odgovori osmorice filozofa, politologa, teologa i islamologa, uključivo i jednog kardinala, kretali su se u  dijapazonu od zagovaranja ponovnog “pomirenja religije i razuma”, do kritike same ideje prosvjetiteljstva i/ili zagovaranja konkretnijih razmirica s političarima tipa Berlusconija ili G.W. Busha. Što sve pokazuje, u najmanju ruku, da su Kantova pitanja i dijagnoze iz malenog eseja o prosvjetiteljstvu relevantne još i danas, posvuda u svijetu, da je izvan njih nemoguće misliti  “političku modernu”!

 

I ma koliko bile netočne zamjerke doktora Baste, na još jednu se moram izrijekom osvrnuti. Radilo se o navodnoj magistarskoj pogrešnoj “katalogizaciji” velikana njemačkog idealizma, odnosno pogrešnoj interpretaciji  potonjih  iskrivljavanja vodećih filozofa njemačkog idealizma. Međutim, u mojemu prilogu se govorilo  samo o jednoj Geierovoj interpretaciji, odnosno  Geierovom odgovoru na pitanje Spiegelova novinara – “nije li Kant jedini filozof od njemačkih idealista, kako u 19. tako i 20. stoljeću, koji je preživio bez oštećenja?” Drugim riječima, nije li Kantovo učenje jedino neoštećeno preživjelo potonja iskrivljavanja, pošto su, kako je to formulirao Spiegelov novinar –  “Nietzsche od strane nacista”, a “Hegelov učenik Marx od  komunista” prosto “ruinirani”. Profesor Geier je “bezuvjetno” potvrdio postavljenu novinsku hipotezu, pa je potom pojasnio kako su se najznačajniji mislioci poslije Kanta dijelom i sami “jednostrano dramatizirali”, odnosno odveli u povijesno-duhovna bespuća (Hegel u  “apsolutni duh”, Marx u “komunistički raj”, a Nieztsche u “Ništa”). Očigledno, ovo se Geierovo mišljenje nije uklapalo u Bastin nauk …

 

III

Prije desetak godina, 12. veljače 2004. godine, se i u Kaliningradu, nekadašnjem Königsbergu, okupilo mnoštvo učenog svijeta kako bi obilježilo dva stoljeća od smrti jednog od najznačajnijih filozofa zapadnog svijeta. U Kantovom  rodnom gradu je, međutim, tako malo ostalo od  njegove nekadašnje slave da prosto bode čula. Nestala je davno, daleko prije dolaska Rusa, i Kantova rodna kuća, te kuća u kojoj je Kant dočekao starost, nestala su potom i druga važna obilježja ne samo Kantova života, nego i svega onoga što je nekada činilo Königsberg svojevrsnom istočno-pruskom tvrđavom duha. No, od 1992. godine, zahvaljujući pokojnoj  „grofici duha“, Marion Gräfin Dönhof, dugogodišnjoj „alfa i omegi“ tjednika „Die Zeit“, rođenoj u Königsbergu, u Kaliningradu postoji kopija starog Kantova spomenika. Original  su ruski seljaci prodali davno u staro gvožđe. Tako je to s Kantom, beskrajno komplicirano ne samo u saznajnoj, nego i u povijesno-političkoj ravni već više od 200. godina, koliko i traju moderne prosvjetiteljske muke.

„Kant nas je poučio da se nadamo samo u sebe“, on je „filozof  21. stoljeća“, kazao je Leonard Kalinnikov, profesor filozofije i logike na Sveučilištu u Kaliningradu, koji se uzaludno borio da se 2004. godina proglasi upravo u  Kaliningradu „Kantovom godinom“. No, ne samo da takvo što nije bilo moguće, nego se 2005. godina u nekadašnjem Königsbergu obilježavala kao „750 godišnjica Kaliningrada“, pri čemu se  Königsberg ni spomenuo nije. „To je neslana šala aktualnih ruskih vlastodržaca“, ogorčen je bio profesor u mirovini Kalinnikov, „oni skrivaju od nas dio naše vlastite povijesti i tako razaraju našu budućnost“. Leonard Kalinnikov je kazao otvoreno da je predsjednik Putin, koji takvo što dopušta, „neprijatelj prosvijećene Rusije“ („Der Spiegel“, 6/04). Bilo kako da bilo, Kantovo rodno mjesto i dalje nosi ime ruskog tiranina, koji je i vlastitu suprugu poslao u progonstvo, što ne govori, naravno, samo o krutoj realnosti nekadašnjeg Kantova mikrokosmosa. A više je nego znakovito i što se tamo gdje se  nekoć  veličalo Staljina, pa gdje je stajao ogromni Lenjinov spomenik, upravo privodi kraju gradnja ogromne kršćansko/hrišćanske katedrale. „Jedna se idolatrija  zamjenjuje drugom“, jedi se profesor Kalinnikov, „to je pad u srednjovjekovnu kulturu“, koja ljude iznova pravi „malodobnim“. Kantova poznata maxima, zapravo slogan cijelog  prosvjetiteljstva – Sapere aude! Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužit se vlastitim razumom… – dobija  u okruženju kaliningradske/königbergške realnosti,  i ne samo tu, dva stoljeća poslije njegove smrti, sva obilježja crnog humora!

IV

Za Immanuela Kanta je Bog „ideal čistoga uma“, „najviše Biće“, teško dokaziv i teško osporiv pojam, „ali ipak bezgrešni ideal, pojam koji uključuje i kruni cijelu ljudsku spoznaju“. „Najviše Biće“ je teško dokazivo (i nedokazivo)  putem ontoloških, kosmoloških i fizičko-teoloških „Božijih dokaza“, pa je ipak „moralno nužno da se pretpostavi postojanje Boga“. Međutim, dok je jednima Kantovo „postuliranje Boga“ osnova  za tvrdnje kako „nema morala bez Boga“, drugi se time ne zadovoljavaju. I katolički kardinal dr. Karl Lehman (promovirao studijom o Heideggeru) misli da bi se moralo sa „svježom hrabrošću“ pristupiti propitivanju Kantove kritike religije! A filozofi poput Manfreda Geiera tvrde da se od Kanta može učiti ne samo o moralnosti uopće, nego  i o „moralnosti bez Boga“! Doduše, Geier misli da Kant nije ni  „ateista“ ni  „nihilista“, nego da je za Kanta Bog u svoj njegovoj kompleksnosti izuzetno važan pojam. Po Geieru, Kant je prešao dugi put od „metafizičara do fizičara“ – što je, u najmanju ruku, intrigantna ocjena za profesora metafizike, što je Kant između ostalog bio. O ovomu  osjetljivom pitanju verzirani filozofi i teolozi vode beskrajne rasprave, no ovdje se ovaj fenomen samo dotiče u kontekstu Kantove ideje prosvjetiteljstva, odnosno „genijalnog povezivanja kritike religije i teorije mira“. (Vidjeti, „Der Spiegel“,1/04 – „Zvjezdani nebo nada mnom i moralni zakon u meni“).

U krajnjem, o sukobu prosvjetiteljske ideje i neslobode je i riječ svih proteklih 210 godina od Kantove smrti. Naša era je, ustvari, era kritike, kojoj se sve mora podrediti, pisao je  Kant uz  prvo izdanje „Kritike čistog uma“,  što podrazumijeva da se ni religija ne može oprijeti ovoj kritici, ni kroz njezinu svetost ni kroz njezinu dogmatiku. Dapače, religija je bila i ostala centralna prijeporna točka „kritičkog prosvjetiteljstva“, u kritici religije se ogledala i ogleda zrelost prosuđivanja jedne epohe o njezinim osnovnim preokupacijama. Istina je, tvrde Kantovi biografi, da je kod Kanta ostavilo traga „prije svega od strane majke pobožno posredovano obrazovanje“, pa čak i relativno puno kasnije „nije sumnjao ni u jednu rečenicu kršćanstva“, ali je od toga na kraju jako malo ostalo. Već 1755. godine u „Općoj povijesti prirode i teoriji neba”  dolazi Kant do pozicije da se čudesno uređeni svijet prirode ne može  svesti na jednog mudrog i razumnog  „Prastvoritelja“, odnosno da se cijela priroda  ne može svesti na „Božiju egzistenciju“. Drugim riječima, već mladi Kant  muku muči s uobičajenim poimanjem  Boga i nastanka svijeta, a Bog postaje sve više za njega „nedokazivi ideal“.

Kantovom filozofijom nisu opčinjeni samo brojni filozofi, među kojima su i Habermas i Derrida, posebice njegovom idejom prosvjetiteljstva, nego je Kantom fascinirana i masa radoznalog i učenog svijeta koji se strastveno interesira za Kantovu  teoriju „početnog kaosa“, iz kojeg Kant daje razviti kosmički sustav, nevjerojatno kompatibilan s današnjim najdubljim kosmologijskim saznanjima. Priča je izuzetno zanimljiva, ali i komplicirana, jer se mora znati makar ponešto o “velikom prasku” (Big Bang), o njutonovskim matematičkim principima, o sili teže i protivteže, te još koješta drugoga. Zato kažimo samo da  u “Općoj povijesti prirode i teoriji neba” Kant iznosi hipotezu o stvaranju svijeta iz kaotične neizmjernosti materijalnih čestica, pri čemu se služi i kategorijama početka svijeta, beskonačnog prostora,  atomskih temeljnih elemenata, mehaničkih kauzaliteta, ali i višeg bića s beskonačnom stvaralačkom snagom. (Drugim putem je do sličnih rezultata došao poznati fizičar Laplace, pa se ova teorija zove i Kant-Laplaceova teorija.) Ali, mnogo godina poslije, po posljednji put u pismu Christianu Garveu od 21. rujna 1798. godine, Kant naglašava: “Nije istraživanje postojanja Boga, besmrtnosti, etc., bila točka od koje sam pošao, nego antinomija čistog uma…”.

Kant govori o božanskom stvaralačkom aktu i božanskoj mudrosti, piše u „Kantovom svijetu“ profesor Manfred  Geier, ali govori i o mehaničkom objašnjenju svijeta i općim zakonima prirode, o ljudskim saznajnim sposobnostima i slobodarskom pogledu na svijet. U jednu riječ, nepomirljivi prijepor između „branilaca religije“ i „naturalista“, čiji je vrhunac dostignut baš u 18. stoljeću, nije mogao mimoići ni Kanta. U vezi s naznačenom Kantovom proturječnom retorikom Geier  zaključuje da se Kant – kako bi izbjegao optužbe za sličnost  sa grčkim atomistima – „vidio prisiljenim“ uvesti u igru i  „jednog Boga“ kao stvoritelja svjetske materije. Ali, Kant se  ovim Bogom ne postovjećuje s kršćanstvom, nego mu ovaj „jedan Bog“ daje materijal kako bi mogao graditi svijet po njutonskim temeljnim principima. Rečeno je potkrepljeno Kantovim iskazom  da mu spominjanje Boga pomaže  da izbjegne poteškoće „koje izgleda mojim rečenicama prijete od strane religije“! Uostalom, poznato je da su i Kantovi bivši studenti i potonji prijatelji potvrdili kako se Kant više oduševljavao astronomijom nego religijom! Po Kantovom mišljenju, sloboda volje, besmrtnost duše i bitak Boga ne mogu uopće biti predmet teorijskog znanja, već samo stvar uvjerenja, tj. praktičnog odnošenja. Kantov Bog ili „Bog filozofa“, zaključuje Manfred Geier, je „intertekstualno čvorište“  u koje se spliće više religiozno-filozofskih niti.

Bogu svaka čast, kažimo razumljivije, neka svatko pod tim pojmom misli ono što mu se dopada, ali religija nije ni u prošlosti ni u sadašnjosti bila ograničena na „osobnu uporabu“, niti je puko akademsko pitanje, pa time postaje nužno da se sagledavaju  implikacije religijskog miješanja u svjetovne stvari. U suprotnom, pristajemo da budemo malodobni, maloljetni, na vođenje, pokoravanje, što sve nema puno veze s prosvjećenošću ili političkom modernom. Kantov čuveni, maleni spis „Odgovor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo?“ je kritički usmjeren  upravo protivu (zlo)uporabe vjere, ali i svih vrsta despotija, te protivu čovjekove lijenosti i kukavičluka, protivu latentne spremnosti na malodobnost i podaničku ulogu u odnosu na „skrbnike“, uče nas brojni filozofi i sociolozi  širom svijeta! A Manfred Geier i izrijekom tvrdi da je Kantova intervencija u „Berlinskom mjesečniku“ glede prosvjetiteljstva bila  „prije svega usmjerena protivu duhovnika, ovisnih o vladanju“!

U ovom kontekstu nije, vjerojatno, naodmet spomenuti niti poznatu činjenicu da je  pruski vladar Friedrich Wilhelm II., naslijednik prosvjećenog Friedricha Velikog, Voltaireovog prijatelja,  zabranio starom Kantu 1794. godine da drži javne govore o  religioznim pitanjima. Vjerojatno zato što  se ovom „pobožnom“ i „crkvi vjernom“ vladaru nije dopalo šta je Kant kazao u  raspravi  „Religija unutar granica čistog uma“ (Die Religion innerhalb der Grenzen der blossen Vernunft) i ne samo u njoj.  U kompliciranoj Kantovoj duhovnoj laboratoriji je, dakle, prosvjetiteljstvo neodvojivo povezano s kritikom religije, pri čemu se ne radi o sporenju o „čistom idealu“ nego o „genijalnom povezivanju kritike religije i teorije mira“, tj. općeljudskom napretku. Radi se o zamamnoj prosvjetiteljskoj ideji, uvjerljivo nadmoćnoj kreacionističkom, pojednostavljenom tumačenju svijeta. U krajnjem i o tomu – je li više od  200 godina prosvjetiteljske borbe u Europi (i svijetu) bilo uzaludno? Ideja prosvjetiteljstva primarno podrazumijeva, naime, slobodu i jednakost i ne svodi se na sekularizam i  laicizam.

Nema nikakve sumnje da je Kant znao za izrazito liberalnu dimenziju časopisa “Berlinski mjesečnik” (Berlinische Monatschrift), kada  se odlučio surađivati u njemu, da je svjesno ušao u borbu za liberalanost, slobodu mišljenja, a protivu ne-razuma, religioznog dogmatizma i crkvene prisile. Uostalom, kako tumačiti drugačije Kantove eksplicitne poruke da prosvjetiteljstvo ne zahtijeva ništa drugo do slobodu, i to  upravo slobodu od koje će se učiniti “javna uporaba”, jer se  sa svih strana  čuje samo – “ne rezoniraj”! Kant i doslovice veli: “Oficir kaže – ne rezoniraj, nego egzerciraj. Poreznik kaže: ne rezoniraj, nego plati! Duhovnik: ne rezoniraj, nego vjeruj”, pa zaključuje kako su “posvuda ograničenja slobode”! Kant dodaje potom i izrijekom da je “glavnu točku prosvjetiteljstva, što znači izlazak ljudi iz njihove samoskrivljene malodobnosti” situirao primarno “u religiozne stvari”! Manfred Geier u “Kantovom svijetu” dodaje da vlastodršci imaju naročite interese da upravo u ovoj oblasti “izigravaju skrbništvo nad podanicima”.

Kant razlikuje “prosvijećenu eru” u kojoj je čovječanstvo u cjelini sposobno da se posluži vlastitim razumom, uključivo da sudi i u religioznim  pitanjima, i “eru prosvjetiteljstva”, u kojoj postoje prepereke prosvjetitetljstvu a koje se moraju otkloniti, piše politolog Francis Fukuyama u “Die Zeitu” (02/04), ustvrdivši, čak, da je Kant “prosvijećenu eru”  predvidio tek “s pobjedom nad prosvjetiteljstvu neprijateljskom religijom”, dakle, u “dalekoj budućnosti, isto tako dalekoj kao i u vrijeme Friedricha Velikog”! Ako se danas čita pažljivo Kantov čuveni spis “Odgovor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo?”, kaže Fukuyama, biva se “…frapirano kako smo još daleko od toga da živimo u prosvijećenoj eri”.  Za Fukuyamu nema dileme da je “upravo velika borba između religije i znanosti pokrenula Kanta ka ovoj raspravi”, jer je “temeljni problem Kantova vremena bila dominacija crkvenih autoriteta, koja je, u krajnjem, i isprovocirala borbu za formalno odvajanje religioznih i političkih autoriteta, s jedne strane, te s druge, oslobađanje indivudua od uobičajenog načina mišljenja, koji je bio forsiran od institucionaliziranih religija”. Ova temeljna promjena je bila tako potpuna, tvrdi Fukuyama, i tako je “obojila” institucije i navike modernog liberalnog Zapada,  da se ona smatra danas samorazumljivom. “Naravno, crkveni autoriteti egzistiraju kao i ranije, Papa daje proklamacije o pobačaju ili vanjskoj politici, te očekuje poslušnost  vjernika…, ali njegov glas je samo jedan među mnogim u kakofoniji glasova”!

V

Filozofi se umnažaju među sobom i bez sexa, glasi jedna od duhovitih dosjetki, kojom se objašnjava veoma česta pojava seksualne askeze među filozofima u 17. i 18. stoljeću. Oni daju ljudima “duhovnu hranu” i tako posredno sprečavaju da ljudi ne budu samo krdo, koje misli samo o tomu kako umnožiti vlastite gene. Brojni su se filozofi pridržavali seksualne askeze, o nekima je proogovorio i profesor Basta (vidjet ćete zašto), skoro sigurno je da je Immanuel  Kant u životu imao manje žena i od Nieztschea, što  znači nijednu.

 

Kant je, kažu skoro svi njegovi biografi, bio ljubitelj lijepog i ugodnog života, ali ne i ženskih čari. O tomu se ponešto može saznati i u knjižici od 87 strana “Seksualni život Immanuela Kanta”, francuskog filozofa Jean-Baptiste Botula (“Reclam Verlag”, Leipzig, 2001.). Otuda je tvrdnja Manfreda Geiera da se Kant “htio dva puta ženiti”, kao i ukazivanje da postoji jedan izvještaj koji otvara pitanje Kantovog mogućeg homoseksualizma zavrijedila pažnju i u mojemu početnom prilogu o Kantu, na koji se tako  nadmeno i s arsenalom začuđujućih insinuacija osvrnuo i doktor Basta. Uostalom, i u  knjizi Manfreda Geiera “Kantov svijet” mogu se naći  samo dirljivi redovi o  Kantovom odnosu prema njegovoj majci, koja je umrla kada je njemu bilo 13 godina, ali ne i prema drugim ženama. (U tom smislu je dijelom u pravu i doktor Basta, kada ukazuje na moj propust i traži preciziranje navedene tvrdnje. Nesrećnim kraćenjem, ili već kako, izostalo je u mojemu prilogu a trebalo je  stajati “skoro dva puta bio oženjen”.)  Uostalom, evo što o tom spornom, vrlo osjetljivom momentu u Kantovoj biografiji  kaže Geier u intervjuu za “Der Spiegel” (1/2004). Ugledni filozof,  autor i sjajnih studija o Chomskom i Popperu, negativno odgovara na novinarsko pitanje – je li Kant bio homoseksualac – iako naglašava kako “postoji jedan izvještaj o delikatnom (Kantovom) odnosu prema jednom mladom čovjeku. Ali, Kant se htio dva puta ženiti. On je jednom kazao – kada sam trebao žene nisam ih mogao sebi priuštiti; a sada kada bi ih mogao sebi priuštiti, ne trebam ih više. No, treba znati da je na gornjem katu jedne königsberške kavane, koju je Kant često posjećivao, i  tijekom podneva, bila javna kuća”.

 

Bastina imputacija kako sam htio diskredirati Kanta, maltene proglasiti ga homoseksulacem, jednostavno  je “bedasta”, koliko i ona optužba za “borbeni ateizam”. Uostalom , što i da jeste bio, zar ne bi podjednako zavrijeđivao naše poštovanje zbog svega onoga što je bio? U Geierovoj biografiji o Kantu da se, pak, naslutiti da bi jedna od mogućih Kantovih ljubavi (“htio se dva puta ženiti”) mogla biti grofica Charlotte Amalie, na čijem dvoru je Kant radio kao  kućni učitelj 1753. godine, dakle kada je imao nepunih 30 godina. Sigurno je samo da je grofica bila opčinjena filozofijom i Kantom, te da je  od grofice pokoljenjima ostao za uspomenu Kantov portret. Doktor Basta je u jednomu bio u pravu, naime  ispravno je ustvrdio da Kantov slogan “Sapere aude. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom” nije završna rečenica eseja “Šta je prosvjetiteljstvo”, nego je završna rečenica uvodnog pasusa istog eseja. Mea culpa, mea maxima culpa. I to je sve što bi želio korigirati …

VI

Svim ovim podsjećanjima želim, zapravo, reći da bismo, baš mi na Balkana u odgovoru na  pitanja koja nas muče, morali tragati uz pomoć kategorija i vrijednosti “nove paradigme” i na kantovski način, jer  drugačije i nije moguć “izlazak ljudi iz samoskrivljene malodobnosti” (Kant). Pa i po cijenu bedastih optužbi za “ateizaciju”, za kakvu su se diskvalifikaciju polakomili doktor Basta i njemu slični. Oni, naime, koji svaku kritiku religije poistovjećuju s “ateizmom”, pa i onda kad se razložno dekonstruiraju i  borbeni “teizam” i  “ateizam” kao podjednako ružne i opasne pojave, ili se tek brani od Bastinog, ili bilo čijeg podmetanja. Sve su to u konačnici zapreke za brži izlazak iz doba političke i ljudske maloljetnosti, što je već Kant proglasio “glavnom točkom prosvjetiteljstva”. A mi bismo 200 godina poslije bili kulturološki i politički slijepci kad ne bi vidjeli da se upravo kod nas radi o sveopćoj političkoj i vjerskoj neprosvijećenosti! U ovom kontekstu se osjećam obveznim ukazati i na Kantovo “geslo prosvjetiteljstva” i Kantov kategorički imperativ. Prvo imperativ: „Radi tako kao da bi  maksima tvoga djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim prirodnim zakonom“! Slobodnije interpretirano, ponašaj se tako da čovjeka u sebi i u osobi nekog drugoga u svako vrijeme potrebuješ kao cilj, a nikada kao golo  sredstvo!  Iz “gesla prosvjetiteljstva” vidljivo je, pak, koliko je krhka biljka prosvjetiteljstvo. Ono u mojemu prijevodu s njemačkog jezika  glasi:“Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene malodobnosti. Maloodobnost je nemoć poslužiti se vlastitim razumom bez vođenja od strane nekog drugog. A ova malodobnost je samoskrivljena, ukoliko uzroci za nju ne leže u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti  i hrabrosti da se posluži vlastitim razumom, bez  vođenja od nekog drugog. – Sapaere aude. Imaj hrabrosti, poslužit se vlastitim razumom – je, dakle, slogan prosvjetiteljstva”!

 

I Kantova nijansirana objašnjenja zašto veliki broj ljudi rado ostaje cijeli život “malodobno”, odnosno zašto je nekim drugima lako proglasiti se “starateljima” (skrbnicima) ovih prvih, su jednako relevatna kao i u vremenu kad su napisana. Uzroci se, po Kantu, moraju tražiti u ljudskoj lijenosti i kukavičluku, odnosno u nedostatku slobode ispoljavanja u skladu s vlastitim umom. Većina ljudi prihvata logiku – ne razmišljaj, slušaj što ti se kaže,  a  tako se  ne dostiže “neograničena sloboda”. (Original  Kantovogo eseja “Odgovor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo?”, onako kako je nekoć objavljen u “Berlinische Monatsschrift”, Dezember-Heft 1784., S. 481-494, može se naći i na internetu.) Nema nikakve sumnje,  Immanuel Kant je s velikim zanimanjem pratio što se zbiva u prvom susjedstvu, tijekom takve prijelomnice u ljudskoj povijesti kakva je bila “Francuska građanaska revolucija”. O Kantovom odnosu spram nje  Manfred Geier u knjizi  “Kantov svijet” kaže: “Protiv malodobnosti, koja većinu ljudi-strojeva čini dijelovima velikog državnog stroja, natkrilila se već 1784. prijetnja revolucionarnim djelovanjem. Pet godina kasnije ona postaje  stvarnošću u Francuskoj, a francuska revolucija imat će u Kantu entuzijazističkog promatrača” (Kants Welt, str.206).

 

„Mnogi previđaju da prosvjetiteljstvo ne napada vjeru, nego fundamentalizam“, kaže  Amerikanka Susan Neiman,  profesorica filozofije na  univerzitetima Yale i u Tel Avivu, te ravnateljica  “Einstein Foruma” u Potsdamu pored Berlina. Autorica zapažene studije „Unity of Reason – Rereading Kant“, iz 1994. godine,  ima potrebu naglasiti kako se ne radi o  „sukobu prosvjetiteljstva s pobožnosću, nego s dogmom i idolatrijom”, tj, kako „nije problem vjera, nego autoritarna vjera koja čezne za konačnim rješenjima“. Istinski prosvjetitelji, pak, ne streme „konačnim stanjima“, znajući dobro da je  neophodno  tražiti uvijek  iznova rješenja, a to je „samo moguće ako kultiviramo sumnje, neizvjesnosti i samokritiku“.

VII

I kad sam već napisao na kraju priloga „sapienti sat“, pametnomu dovoljno,  vlasnik i urednik Synopsisa, dobri čovjek Ivica Pandžić,  najnesebičnija osoba u nakladničkoj hrvatskoj i bh. branši (suizdavač i moje knjige „Aporije multikultiralnosti …“) poklanja mi „Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“, o.p. Frane Prcele (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014., str. 204). U uvodu u intrigantnu lektiru, autor objašnjava kako se ne radi samo o igri riječi u naslovu njegove knjige, nego o „…dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili“. Ne radi se o „Bogozaboravu“ iz razloga dementnosti,  nastavlja Prcela, „nego je to plod indifirentnosti prema primarnom sadržaju, koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja“ (str. 6). Poštivati je, ne treba ni reći, autorovo polazište glede kantovske dileme: je li „Bog filozofa“ stvarno Bog, ili je „intertekstualno čvorište“, a nije se teško  s ovim prosvjećenim teologom ni složiti  s većinom nalaza do kojih je došao upravo temeljem kršćansko-socijalnog nauka. Kada, primjerice, u raspravi o ulozi intelektualaca – „između života za ideju i života od ideje“ – veli: „Strpljivo istraživanje, uporan rad, javno prosvjetljavljavanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ‘sekularnog duhovnika’ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca“, jer oni su „sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“ (str. 16). Lako mi se kao politologu, također, složiti s pledoajem teologa Prcele za poslanje intelektualca koje podrazumijeva „aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje(m) čitave politike“, utoliko je „njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, ukazati na alternativne putove…“ (str.26-27) Takve intelektualce priželjkujemo, poručuje politolog u teologu, o.p. Frane Prcela, kako bi se nešto pokrenulo u „moru šutnje“ i u „učmaloj vodi“ u pravcu „dobronamjerne diskusije“. U potivnom, veli ovaj neobični dominikanski svećenik, ne preostaje nam drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

U nadasve inspirativnomu eseju „Crkva hrvatskih mučenika“, svećenik Prcela govori o „redefiniranju nedavne prošlosti“ u formama „višestrukog pojednostavljivanja“, kako bi izrijekom upozorio: prvo, Crkva sužava svoju zadaću u procesu „pretresanja prošlosti“ na ulogu komemoriranja i hodočašćenja; drugo, pojednostavljeno se (sve) nacionalne žrtve naziva mučenicima; treće, kroz forsiranje govora o mučenicima (i o mučeničkim periodima nacije i Crkve) za ostalo u tim istim povijesnim previranjima preostaje jedva nešto: četvrto, kritičan pogled na prošlost reducira se na traženje kajanja „počinitelja“, a sebe se abolira od samokritičnosti prema vlastitoj ulozi u nedavnoj prošlosti! Prekrasno, ohrabrujuće, pomislio sam dirnut pristupom o.p. Prcele, ovaj svećenik nije uzalud boravio u Washingtonu,  Mainzu i Berlinu, on znade da su Nijemci upravo „kritičkim nadvladavanjem prošlosti“ uspjeli preći put od bolesnog do zdravog društva, govoreći jezikom Ericha Fromma. A ako su to mogli Nijemci, mogli bi i Hrvati, i drugi, zar ne? Dodajem svemu ovome tek „amen“, agnostički, dakako, i potpisujem životnim iskustvom, stručnim  znanjem, savješću i uvjerenjem!

Mostar, 23. ožujka 2014.  godine                                                               

Komentari

komentara