Dr. sc. Mile Lasić: Beskrajno tužna priča o sustavno odnjegovanom zaboravu vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo!

svečana-sjednica-6-mile-lasićUmirali smo tih nezaboravnih 14 dana u veljači 1984. godine od straha, svi koji smo bili uključeni u organizaciju najvećeg sportskog događaja u povijesti tadašnje Jugoslavije. Hoće li sve besprijekorno funkcionirati? Jesmo li ovomu svemu dorasli? Bojali smo se najviše nas samih, našeg mentaliteta – lako ćemo. Bojali smo se, posebice, “zimske olimpijade bez snijega”, iako su sve tehničke pripreme bile poduzete i za “umjetni snijeg” u tom slučaju. Kao iz inata, olovno sarajevsko nebo je škrtarilo s pahuljama sve do noći uoči početka Olimpijade, a onda je 8. veljače ujutro osvanulo “metar snijega” na sarajevskim ulicama i okolnim brdima. Bog se, na kratko, nasmiješio Gradu i njegovim ljudima koje će osam godina kasnije zaboraviti, ostavljajući ih na milost i nemilost slijepoj mržnji i (samo)uniženju…

I

Tih 14 dana koliko je trajala “sarajevska olimpijada” bili su u svakom pogledu uzoriti, kao iz bajke. Niti ijednog ozbiljnijeg incidenta, nitko nikoga, maltene, nije ni mrko pogledao, organizacija Igara je bila savršena, za što su uslijedile pohvale iz cijelog sportskog i političkog svijeta. Uključivo, dakako, i od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC) i njegova tadašnjeg predsjednika Juan Antonia Samarancha, koji je ocijenio da se radi o “najbolje organiziranim zimskim olimpijskim igrama u njihovoj povijesti”. Uslijedio je “Olimpijski orden” predsjedniku Organizacionog odbora XIV ZOI Sarajevo ‘84, pokojnom Branku Mikuliću. Svi mi koji smo bili “unutra” znamo da ga je zaslužio višestruko. Naravno, time su na neki način bili odlikovani i svi koji su sudjelovali u organizaciji Olimpijade ili su je pomagali na druge načine. Zvuči danas skoro nevjerojatno, ali Olimpijadu su manjim ili većim donacijama pomagali skoro svi bh. građani, i oni s obala Une i Drine i Bosne i Neretve.

To je bio, zapravo, povijesni vrhunac bh. zajedništva, džinovski emancipatorski, civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine. Pomagali su Olimpijadu i mnogi dobri ljudi iz Ljubljane, Beograda, Zagreba, Varaždina i iz drugih mjesta nekadašnje Jugoslavije. Nesretni su, zbog toga,vjerojatno, bili samo notorni šovinisti po profesiji, kako u BiH tako i u Jugoslaviji, koji su se već tada pripremali za ubojstvo zemlje, za njezino smaknuće…

Grad je osvanuo 8. veljače 1984. godine umiven u snježnu bjelinu, u radost nesvakidašnjice. Kao da je pred Svijetom htio skriti koju udžericu, ako je takvog čega uopće tada bilo u Gradu. Tu i tamo se promaljalo sunce, taman toliko da sve djeluje bajkovitije. Kozmičke zrake su u bijelom krajoliku izazvale u ljudima radost i neponovljivi osjećaj ponosa. Nikada, vjerojatno, ni prije ni poslije nisu Sarajlije bile tako ponosne na svoj Grad, na činjenicu što su tih 14 dana bili “središte Svijeta”. Podobrili su se i oni najzločestiji. Znalo se dogoditi da džeparoš vrati već ukradeni novčanik, da taksisti voze goste bez naknade, da kronično neljubazni postanu ljubazni. Obrukao se tek neki ugostitelj na Baščaršiji koji je baš Kirku Douglasu našao za shodno zaračunati trodupli račun. “No problems”, bila je najčešća sintagma koja se tih dana čula na sarajevskim ulicama, na trgovima, u radnjama, na sportskim borilištima. Time se izražavala spremnost za priskočiti u pomoć brojnim gostima iz svijeta. Treba li reći da je ta nemušta formula značila i dozu zbunjenosti i tradicionalnog stida u susretu s “velikim svijetom”? Što sve nije prošlo nezapaženo, naravno. Samo je “ABC”, čuvena američka tv-stanica, emitirala o sarajevskoj “zimskoj idili” preko 60 sati popratnog, kulturnog programa u udarnim terminima. Sportski sati prijenosa su bili, naravno, neusporedivo brojniji. I u drugim dijelovima svijeta se po prvi čulo o Bosni i Hercegovini i Sarajevu izvan sheme – ubojstvo Nadvojvode i početak Prvog svjetskog rata. Nažalost, osam godina poslije taj isti “veliki svijet” je promatrao “uživo” davljenje “olimpijskog grada” na rate. Moćnici iz “velikog svijeta”, zavaljeni u fotelje i u papučama, zaokupljeni visokom geopolitikom, “uživali” su u prijenosu četverogodišnje “olimpijade smrti”…

Skoro sam uvjeren da su se osam godina poslije nezaboravne “zimske čarolije” upravo oni što su patili za vrijeme “zimske idile” šepurili na nekadašnjim olimpijskim borilištima ili su, pak, zlikovcima davali podršku iz nekih novina, znanstvenih ustanova i političkih gremija. Čineći tako svetogrđe ravno onomu koje su činili “vođezlikovci” i njihovi sljedbenici “na terenu”, koji su svezali “olimpijskom gradu” omču, opkolili ga poput Huna i Avara, pa sadistički više od tisuću dana ubijali djecu i žene, starce i bespomoćne, uništavajući onako uzgred spomenike kulture neprocjenjive vrijednosti. Zlikovci su, dakle, sustavno ubijali pamćenje jednog grada i jedne zemlje, sve ono što je podsjećalo na onu “zimsku idilu” i na multietničku povijest Sarajeva, BiH i Jugoslavije.

Izgorjela je među prvima i čuvena Vijećnica, pa potom među brojnim vrijednim riznicama i Muzej XIV ZOI, u kojem su bila čuvana brojna i važna svjedočenja, tragovi XIV ZOI. Među drugima i pripremljena knjiga-zbirka svih govora predsjednika XIV ZOI Branka Mikulića o organizaciji XIV ZOI, koju sam vrlo pažljivo priredio i opremio predgovorom par godina poslije Olimpijade, dok sam imao čast boraviti u njegovoj sjenci u Beogradu, vjeran kao sjenka, dakako. Za one koji to ne znaju, bio sam mu u vrijeme XIV ZOI “šef kabineta”, poznavao sam ljude u Muzeju (i Planinku M. i Edu N.), pa znam da je moja pošiljka iz Beograda s 10 primjeraka lijepo ukoričene zbirke Mikulićevih govora ušla u Muzej XIV ZOI Sarajevo ’84 …

II

Svaka čast svakomu, dakle, ali bez Branka Mikulića XIV zimske olimpijske igre ne bi bile ono što su bile. A bile su veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, na žalost, neće spasiti nesreće samo osam godina poslije. Međutim, da nije na čelu Igara bio tadašnji bh. “željezni kancelar”, takvi kakvi smo bili i tada, a danas smo još puno gori, nikad ne bismo postigli to što smo tada postigli. Branko Mikulić je, naime, sa svakim u Jugoslaviji, uključivo i protivnike, mogao razgovarati ravnopravno, a s mnogima i za zeru ravnopravnije, i to je bilo od neprocjenjive važnosti. Bez takve ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana na Igrama bi došao do izražaja naš notorni javašluk, a s njim na čelu Igara je svatko dao najbolje što je mogao. Bojali su ga se samo oni koji su imali debelog razloga za to. Oni koji su se s njim imali prilike sresti ponijeli su utisak o Brankovom neponovljivom gospodstvu, o uljuđenoj, prirodnoj vrsti bosanske gospoštine…

Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s frankfurtskog vojnog aerodroma, redovitih linija nije bilo, u Sarajevo da umre par dana poslije u još uvijek opkoljenom Sarajevu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je tada Planinka, njegova kćerka, koja će i sama potom iznenadno otići s ovog svijeta. Otišao je američkim vojnim bombarderom umrijeti u Gradu koji nikada nije umio ophoditi se s njegovim najvećim ljudima, zapisao sam tada. Nemam, naravno, nikakvih dokaza za tvrdnju da je “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto poduzme u obrani Bosne i Hercegovine, nego opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli stručnjaci u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko boravio u bolnici. Uzgred rečeno, bitku za Jugoslaviju je izgubio već onda kada se morao povući s pozicije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, pod pritiskom Miloševićeve kamarile i njegovih nevjerojatno brojnih tadašnjih istomišljenika u BiH. Njih bi se našlo posvuda, u okviru sva tri bh. naciona, a ne samo među Srbima, samo kada bi se malo pročeprkalo po nedavnoj prošlosti!

Stariji čitatelji znaju da je Branko Mikulić, zajedno s takvima kakvi su bili Džemal Bijedić ili Hamdija Pozderac, skoro dva desetljeća davao pečat bosansko-hercegovačkoj samobitnosti da bi pri samom kraju života nemoćno promatrao kako sve ono za što su se on i njemu slični zalagali odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, koja je, kada se sve uzme u obzir, odgovornija za rastur Jugoslavije i potonje zločine od onog poludjelog balkanskog nikogovića koji je umro u Den Haagu bez presude. Poslije će uslijediti brojna “umiranja na rate”, u opasnoj igri čiji je zalog bila BiH, onakva kakva je bila u Brankovo vrijeme. Ponosna i samosvojna. Kost u grlu i tadašnjim i sadašnjim hrvatskim i srpskim nacionalistima, ali i muslimanskim/bošnjačkim autistima, onima koji govore o povijesti kakve nikad nije bilo, ili o Bošnjacima kao temeljnom narodu, čime se i izjednačavaju sa hrvatskim i srpskim separatistima, samo s druge strane plota.

Mnogi ovu međusobnu povezanost ne razumiju i ne žele razumjeti. Dobronamjernim čitateljima nudim ovdje mudro, lucidno razumijevanje ovog povijesno-političkog kolopleta nedavno umrloga bh. akademika Envera Redžića, koji kaže: “Gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjakom narodu pripada uloga vladajućeg naroda”. Međutim, nastavlja Redžić, “integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda”. Zato, zaključio je akademik Redžić, “zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH”. Potom će Redžić, kako i priliči znanstveniku i čovjeku od integriteta, poentirati u ZAVNOBiH-ovskom duhu: “Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema”. (Vidjeti, Enver Redžić “Sto godina muslimanske politike”, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000, s.113.) U iščezlo Brankovo vrijeme BiH je bila nedjeljiva, povezana i autocestama i školama, novim sveučilištima, industrijskim organskim svezama. Lijepim osjećajem slobode. Djeljiva samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega ima u dovoljnoj mjeri u sva tri konstitutivna naroda. Na nesreću, na srpski nacional-boljšo-fašizam nakalemit će se vrlo olako i isuviše brzo slični “izmi”. U BiH će dobiti izraz u “troglavoj aždahi”, u tri nacionalna-šovinistička koncepta “nacije-države”, koji se, s jedne strane, isključuju, a s druge, hrane međusobnom isključivošću, a zajedno opstaju na krvi i muci be-ha građana. Njima treba dodati i tzv. lijevi dogmatizam koji ne uspijeva izgraditi alternativu potrebitu duboko podijeljenim društvima nego kontraproduktivno zamijenjuje želje i ciljeve s realnostima i time ostaje izvan aktualnih političkih potreba…

Ovaj podsjetnik na XIV ZOI Sarajevo ‘84 – kazat ću na kraju posve otvoreno – i nije drugo do beskrajno tužna priča o sustavno odnjegovanom zaboravu zaslužnih ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo. Zbog toga će se mnogima i učiniti kako se “sarajevska Olimpijada” od prije nešto malo više od četvrt stoljeća dogodila nekom drugom i u nekom drugom dobu. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, oduvijek slabo pamtilo a brzo zaboravljalo, čime su njezini ljudi bili i ostali osuđeni na ponavljanje već znanih lekcija. Kao i svi loši đaci…

(Iz knjige Mile Lasića „U zemlji zarobljenog uma“, Rabic, Sarajevo 2012. Dijelovi eseja korišteni i u monografiji o XIV ZOI  – „Olimpijskom Sarajevu za nezaborav“, Grupa autora, Rabic, Sarajevo, 2014.)

Komentari

komentara