Dr. sc. Mile Lasić: Bizarnosti na europskom medijskom tržištu

Mile-Lasić-25Na njemačkom i europskom tržištu pisanih medija (elektronskih i printanih) događaju se vrlo zanimljivi procesi, za koje je teško ustvrditi kuda vode. Časopisi se printaju s unikatnim naslovnicama, pojavljuju se i takvi koji se «moraju zaslužiti» da bi se moglo biti njihovim čitateljem, ali su sve brojnije i besplatne, tzv. gratis novine.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

U pozadini svih ovih pojava stoji otvoreno ili prikriveno njegovo veličanstvo Profit, odnosno reklama koju je važno i dalje što bolje uviti u obladnu vijesti, komentara, kolumni i fotografija. Ove pojave indirektno govore, naravno, i o bezmilosnoj konkurenciji među printanim i elektronskim medijima, što otvara i pitanje njihove budućnosti….

160.000 unikatnih naslovnica magazina «Cicero»

Dotaknimo ovdje prvo kuriozitet u izvedbi švicarsko-njemačkog mjesečnika za političku kulturu «Cicero», koji je uradio nešto vrlo zanimljivo i po prvi put u povijesti medija. Opremio je, naime, svaku naslovnu stranu prosinačkog/decembarskog izdanja časopisa različito. Dakle, svaka naslovnica ovog časopisa u upravo izašlom izdanju ovog četvrtka opremljena je različitim slikama, pa je u neku ruku izdavačka kuća «Ringier Verlag» izbacila na tržište 160.000 unikatnih časopisa u jednom danu. Sadržaj svakog primjerka je isti, naravno, ali je svaki čitatelj dobio posve individualan i jedinstven primjerak. U ovu svrhu je «Ringier Verlag» iskoristio «Slike 2007. godine», kako se zove specijalni foto arhiv novinske agencije «Reuters». Iz ogromnog arhiva od 50.000.000 slika probrano je, u stvari, 160.000 primjeraka za naslovnu stranicu i još 160.000 za poleđinu magazina. A tu zadnju stranicu je svojski i ekskluzivno iskoristio automobilski koncern BMW kako bi uz Reutersove slike predstavio na 160.000 različitih načina svoj novi model «BMW 1er Coupé», što je, također, unikatan potez u povijesti oglašavanja.

Od 160.000 primjeraka časopisa se, inače, 20.000 primjeraka šalje «gratis» prvim ljudima u svijetu medija, politike i privrede na njemačkom govornom području. Čak polovicu ovog tiraža dobivaju osobe s vlastitom naslovnicom, čime je ideja o tzv. individualizaciji časopisa dostigla vrhunac. Interesantno je, također, da su i tzv. obični čitatelji imali mogućnost da na limitirano izdanje od 500 primjeraka stave svoj vlastiti «cover-foto». S ovim pojavama u svezi, ovdašnji istraživač trendova i budućnosti po imenu Matthias Horx vidi u ovoj akciji «Ringier Verlaga» uočljivi i značajni avangardistički društveni trend, koji se može u najkraćem opisati ovako: «masovna potrošnja – masovna individualizacija» (“Mass customisation – massenhafte Individualisierung»). Ovaj način proizvodnje i oglašavanja, ovaj trend označava Matthias Horx pojmom “me-volution”. Ovaj je projekt podrazumijevao blisku suradnju takvih partnera u globalizacijskoj utakmici kakvi su novinski medijski džin Reuters, kompjutorski džin Hewlett-Packard i proizvođač software Adobe, davalac foto usluga CeWe Color, papira Reflex-Werk, tiskaru »Druckerei Neef+Stumme», oplemenjivača tiska Thomas Glawion i lithografskog partnera kao što je «Appel Grafik.».

Poslovođa «Ringier Publishing GmbH», firme koja stoji iza «Cicera», po imenu Martin Paff, kaže da oni ovim izdanjem žele dati prostora objema – i masi i osobnom momentu, jer svaki čitatelj dobiva vlastitu sliku godine na naslovnici, koju on može promatrati i posvojiti, a istovremeno je i djelić jednog «”Art Concept-a”, koji obuhvaća još nikada otiskanu poplavu slika. U pozadinama naslovnica, i drugdje, u Ciceru se vidi, naime, i dio iz spomenutog Reutersova arhiva od 50 milijuna slika. «U krajnjem, napravili smo nešto čega nikada do sada nije bilo u povijesti», kaže Martin Paff, «čime Cicero pokazuje, također, kako može biti uzbudljiv tisak i u naše elektronski determinirano vrijeme»!

Magazin za bogate ««Rich» – pojam za «luxus-lifestyle-medije»

Već je homepage novog magazina, koji je 08. rujna/septembra ove godine izišao iz tiska s oznakom broj 1, šokirajući. Tu se, naime, kaže: «´Rich´ se ne može kupiti na kiosku. ´Rich´ se mora zaslužiti». Drugim riječima, novopokrenuti mjesečnik, koji za sebe kaže da je «prvi njemački statusni magazin» i iza kojeg stoji firma iz Nürnberga «Rich Germany GmbH», namijenjen je privrednoj i političkoj eliti, super bogatima u ovoj zemlji. Kako mu i ime govori, magazin će bogatima jedanput mjesečno prezentirati poželjni stil života na cca. 120 stranica štiva, opremljenog vrhunskim fotografijama, prikrivenom reklamom zapravo, te na još toliko stranica 35 do 40 direktnih reklamnih poruka o luksuznim dobrima i uslugama. Cijena stranice oglasa je, uzgred rečeno, 24.800 eura. Sve će to biti zapakirano u okvire ekskluzivnih priloga i komentara poznatih gostiju iz svijeta mode i dizajna, politike i kulture i privrede. O svemu ovomu govorimo, naravno, s dozom rezerve i na osnovu tzv. nultog broja, kojeg su i siromašni novinari imali prilike vidjeti. Usuđujemo se, međutim, reći da sve miriše na zavodljivu dekadenciju, i po stilu i po ambicijama.

Za širu javnost «machere» iz Nürnberga nije ni briga, oni već najavljuju za proljeće sljedeće godine i izdanje «Richa» u Švicarskoj i Austriji, s uklonom za potrebe bogatih i obijesnih i u ovim zemljama. Potom bi u jesen 2008. godine bila na redu i posebna izdanja za super bogate u Rusiji, Kini i Engleskoj. U nekim od ovih zemalja bi mogle biti, naravno, i adrese naših multi-milijunaša, barem one bankovne, ako su im stalne u Den Haagu ili negdje drugdje, kako im gospoje ne bi ostale uskraćene za upute u svezi stila i luksuznih dobara, dok «Rich» ne stigne i na Balkan, na kojem bogatstvo još uvijek smrdi na opanke, krv i smrt, pa bi bilo malo nezgodno i rano, ali doći će i za to vrijeme, budimo sigurni. Jer, vremenom će ionako sve prekriti šaš, vlat i zaborav, ne otpjevaše li nam nekako tako i na vrijeme «Indexi», pa će potomci naših «vođa», ubojica i lopova iz posljednjeg rata biti i definitivno ugledni ljudi. A već njihovi unuci će – kakav je već red, građanski, naravno – svirati klavire, biti mondeni i pomalo dekadentni. Sve je to «deja vu», a reprize su i odvratne i dosadne, pa se ostavimo i toga …

«Nudimo čitateljima ekskluzivnu mješavinu luksuza, lifestyle, fashion i umjetničkih i kulturnih tema», kazali su urednici Christian Müller i Andreas Wrede novinarima na predstavljanju «nultog broja». Dakle, radi se o ambiciji da se ponudi magazin bogatima kojeg će oni htjeti zbog njegove “talk-value” držati na svojim noćnim ormarićima ili na stoliću za kavu u restoranima, kako bi prodiskutirali sa sebi sličnima, koju od skupocjenih stvarčica treba bezuvjetno kupiti, recimo petu po redu vikendicu u St. Moritzu ili na Floridi. Glodur «Richa» Christian Müller kaže posve otvoreno. «Naš bitni sadržaj su luksuzna dobra i usluge industrije luksuza». No, s takvim ili sličnim sadržajima već je mnogo magazina na tržištu, onih čisto trgovinskih ili onih koji upakiraju red golotinje i red nakita i drugih skupih dobara, uz poneku dobru story. Takve magazine kupuje, pak, svatko, pa i «vrlo, vrlo prosječno čitateljstvo», veli Müller, jer ljudi «kupuju časopise kako bi sanjali». Ali, klijentela kojoj se obraća «Rich» nema potrebe da sanja o nedostižnomu, njoj su sva materijalna dobra ovog svijeta i pripadajuće usluge dostižne. Zato će ova tiskovina jednostavno biti «inspirirajuća, suverena, selektivna». Mi želimo pridobiti za sebe one koji više zarađuju, tj. imućne ljude, kaže Christian Müller, i baš njima pokazati «pozitivne strane bogatstva». Krajnja ambicija je «Richa», tako Müller dalje, stvoriti više «američkog ambijenta» u njemačkom (i europskom) društvu, više američke kapital kulture, u kojoj se cijeni i uvažava bogatstvo i pripadajući uspjeh, kako bi se bogati mogli s time u miru i ponositi.

Kako plemenito od Müllera and Co.? U početku je upućeno tek 100.000 primjeraka prvog broja «Richa» na probrane milijunaške adrese. Iz jednog permanentno aktualiziranog «poola adresa» s imenima najbolje plaćenih u zemlji ili super bogatih, u kojem je 533.000 registriranih milijunaša, probrano je tih prvih 100.000 čitatelja, kojima će magazin biti dva puta upućen gratis. Tko se ne odluči na pretplatu od sedam eura po primjerku bit će mu ukinuta dostava, ali može biti obnovljena ako dotični nakon godinu dana još uvijek pripada ciljnoj skupini super bogatih. Koliko je, pak, stvarno superbogatih u Njemačkoj nitko ne znade izuzev poreznih službi u ovoj zemlji. Ovdje je u tijeku, inače, velika operacija nasljeđivanja, mlađe generacije preuzimaju ono što su starije ušparale. Većina takvih, pak, nema očeve ili majčine poglede na život i štednju, nego punim plućima uživa blagodati društva izobilja. Odgovorni iz «Rich Germany GmbH» su uvjereni da će vremenom osvojiti većinu iz skupine «luksuznih čitatelja». Kažu, kome oni ponude svoj magazin, taj će ga i htjeti imati stalno pri ruci. Jedna već učinjena «test analiza» u krugu 1.000 njemačkih bogatih obitelji je pokazala da se magazin vrlo dobro prihvaća i «vrlo intenzivno koristi». Pri čemu je interesantno da bi dvije trećine potencijalnih čitatelja «Richa» trebalo biti u dobi između 40 i 50 godina. Stariji, truli bogataši i nisu u onom «poolu adresa», jer se «Rich» obraća samo «heavy consumers”, dakle teškim potrošačima, ljudima u usponu karijera ili fazi stjecanja bogatstva, ali i njegova trošenja. Reakcije ove ciljne grupe su «ekstremno pozitivne», kažu u Nürnbergu.

Oficijelni osnivač «Richa» Christian Geltenpoth ne mudruje kao njegovi urednici, nego otvoreno govori da je njihov cilj pridobiti za sebe cijeli milijun «bogatih» i «pravih» domaćinstava, kojima će dolazak «Richa» na kućnu adresu značiti i svojevrsno priznanje, svojevrsni «statusni simbol». Tako reče i ostade živ, kao da ovoj skupini nedostaje priznanja. «Pa, znade se», tako Geltenpoth, «kako se opsceno i zavidno gleda na bogatstvo u ovoj zemlji»! Opscena je u ovoj priči, uslijedili su komentari u ovdašnjim medijima, što među dobrostojećima u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji će radije kupiti svoj treći «ferrari», «lamborghine» ili «corvette», ili već nešto četvrto, nego što će učiniti nešto smisleno sa svojim bogatstvom. Po ovom pristupu, luksuz čini slijepim, pa se iz te pozicije i ne vide ljudi iz «donjeg sloja», njih najmanje šest milijuna, koji imaju što jesti, ali su i definitivno «sasvim na dnu» u zemlji izobilja, kakva je još uvijek Njemačka. No, takvi malo koga istinski zanimaju, pogotovo ne «Rich»…

Gratis novine

U ovovremene velike bizarnosti spada, svakako, i pojava «gratis novina», od čega drhte i najveći printani mediji i izdavačke kuće. Printani mediji su, naime, tek s teškom mukom izdržali iskušenja «online novina», uglavnom tako što su se i same uključili u taj business, a već je na redu nova bitka s neizvjesnim ishodom. U stvari, u 52 zemlje svijeta je već gomila takvih novina, postoji već 169 dnevnih besplatnih novina, s ukupnim tiražom od 42 milijuna primjeraka, čemu treba dodati i gomilu periodičnih. Ili, drugim riječima, u cijelom svijetu je udio besplatnih novina porastao već na šest posto ukupnog novinskog tiraža, a u Europi je njihov udio već 19%. U nekim zemljama je njihov udio u ukupnom novinskom tiražu prosto nevjerojatan, u Španjolskoj je, primjerice, 51%, u Danskoj 32%, u Italiji 29%… Dnevno već oko 70 milijuna ljudi čita gratis novine (dnevne i periodične), od New Yorka, Londona i Parisa, do Seoula ili Tokija. Vodeći na tržištu gratis novina svijetu je i dalje «Metro International», koji publicira osam milijuna primjeraka gratis dnevnih novina širom svijeta, dok je ostatak od 34 milijuna primjeraka prepušten drugim velikim trgovinskim lancima, financijskim grupacijama ili izdavačkim kućama. «Metro» je, inače, u međuvremenu prezentan s 56 različitih izdanja u 78 gradova u 17 zemalja. Iza njega stoji švedska investicijska grupacija Kinnevik….

U posljednjem desetljeću tržište gratis novina je, dakle, doživjelo boom i u skoro svim europskim zemljama, ali ne i u Njemačkoj, u kojoj je propao pokušaj s gratis listom «20 Minuten» u Koelnu 1999./2000. godine, zato što su kratkoročno i neki njemački veliki novinski koncerni dijelili besplatno novine. No, ovih je dana «Njemačka pošta» (Deutsche Post) zaprijetila da bi mogla izaći na tržište s prvim visokotiražnim i besplatnim dnevnim listom, kojega bi mogla dostavljati na veliki broj od više od 35 milijuna domaćinstava, koje i, inače, opslužuje. I ovaj projekt bi se financirao, naravno, putem reklama. Od takvih prijetnji su zadrhtali, čak, i izdavački medijski koncerni poput «WAZ-a» i «Springer Verlaga» (Ovaj prvi inače u ljeto 2013. kupuje od „Springera“ čitav niz tzv. tradicionalnih novina…)

Sve je započelo, zapravo, u Australiji i to prije 100 godina, točnije 1906. godine. “Manly Daily”, tako se zvao besplatni list koji se pojavio na dvije stranice prvi put 1906. godine u australijskom New South Walesu u tiražu od 1.000 primjeraka. Postoji još i danas, ima tiraž od 91.000 primjeraka i u međuvremenu je u vlasništvu «Murdochs News Corporation». I u SAD postoje desetine besplatnih lokalnih listova već od polovice prošloga stoljeća. Izvjesni Dean Lesher osnovao je u četrdesetim godinama 20. stoljeća u mjestu Walnut Creek besplatnu novinu pod imenom «Contra Costa Times», koja je sve do šestdesetih godina i ostala besplatnom, a danas pripada četvrtom po veličini američkom novinskom koncernu po imenu «MediaNews». U Europi se s ovom vrstom novinarstva započelo 1992. godine u Švedskoj, uz podršku i pod imenom «Metro», poslije čega se «Metro» okušao i u Republici Češkoj (1996.), Mađarskoj (1998.), Nizozemskoj i Finskoj (1999.), Čileu, SAD, Italiji, Kanadi, Poljskoj, Grčkoj, Argentini, Švicarskoj i Velikoj Britaniji ( 2000.), u Danskoj i Španjolskoj (2001.), Francuskoj, Hong Kongu i Južnoj Koreji (2002.), te u Portugalu (2004.), Rusiji (2005.), Hrvatskoj, Brazilu i Meksiku (2007.). Time je «Metro» postao prvi «global player» među gratis listovima. Drugi po uspješnosti među izdavačima gratis novina je norveški poslovni lanac «Schibsted», koji je stajao i iza neuspjelog pokušaja u Njemačkoj s dnevnim besplatnim listom «20 Minuten». U Njemačkoj, inače, u svakom gradu postoji po nekolicina besplatnih novina, uglavnom tjednika, prepunih oglasa, koje malo tko čita. No, ovdje se radilo o nečemu posve drugome, što je u ovdašnju medijsku povijest ušlo pod imenom koelnski novinski dvoboj («Kölner Zeitungskampf»). Ovdašnji medijski džinovi «DuMont» i «Axel Springer Verlag» reagirali su promptno protiv pokušaja «Schibsteda», tako da su se Norvežani već 2001. godine morali povući, uz značajne gubitke. Ali, besplatne novine s ovim norveškim imenom i u vlasništvu «Schibsteda» izuzetno uspješno posluju drugdje, primjerice u Španjolskoj. Ukupno je trenutno 20 izdanja « 20 Minutes», i s tiražom od 1,8 milijuna primjeraka, prezentno na europskom novinskom tržištu, doduše u Švedskoj i baltičkim zemljama pod drugim naslovima. Ovakve se novine dijele, inače, besplatno u shopping centrima, na sveučilištima, u restoranima (McDonalds), bolnicama, i drugdje, kao i na ulici i od «vrata do vrata» (door-to-door), što je nerijetko skopčano i s neugodnostima. Desetljećima su se u mnogim zemljama vodile, naime, i bitke za monopol na domaćem tržištu medija, da bi većinom, ali ne i sve, završile tako što su za skoro polovicu distribucije tiraža ovih «free daily newspapers», kako se zovu na engleskom jeziku, bili nadležni lokalni izdavači i listovi, koji ih distribuiraju uz odgovarajuću nadoknadu. Još nešto, na žalost, doprinosi popularnosti ovih novina, one se naime tiskaju nerijetko u formi tabloida i u malom «magazin formatu», «debljine» od samo 12 do 16 stranica, mada neka izdanja imaju i 64 stranice (The Metro UK Friday edition), ili 100 stranica (Frettabladid, na Islandu).

„Medijski kanibalizam“

«Ako netko vjeruje da bi mogao razoriti naše tržište, mi ćemo startati s produktom obrane», kazao je otvoreno u Essenu i na Balkanu poznati menadžer «WAZ-a» Bodo Hombach. To je bila njegova protuprijetnja, to jest odgovor na ideju «Deutsche Post» da putem pismonoša rastura masovni dnevni list diljem Njemačke. «U obrani našeg domaćeg tržišta nećemo štedjeti novca», obrazložio je Hombach. Time je da ne može izravnije pozvao šefa «Deutsche Post» Klausa Zumwinkela da odustane od avanture. Potonji je kazao, naime, da bi pismonoše mogli dijeliti novine besplatno u sva njemačka domaćinstva, jer «ionako prolaze tuda». U pozadini ove prijetnje je, pak, gubljenje monopola na dostavu pisama, a i u taj posao hoće ući neki ovdašnji novinski imperiji, primjerice «Springer Verlag». I, inače, radi se o bezmilosnoj borbi, u magazinu «Cicero» je ne tako davno pisalo da baš «Metro International» pokušava ući s besplatnim novinama na njemačko medijsko tržište, i to tako što dogovara projekt sa «Springer Verlagom», dok je magazin «Der Spiegel» izvijestio da «Schibsted», dakle glavni «METRO-konkurent» pregovora s WAZ-om, RTL-om i Holtzbrinckom o povratku na njemačko medijsko tržište.

Dakle, uskoro će i u Njemačkoj neizbježno biti dnevnih besplatnih novina, bilo u organizaciji švedskih ili norveških poslovnih partnera, svejedno. Moguće je, također, da «Springer Verlag» razvije projekt samostalno, o tome se već šuška. Navodno je pripremljen medijski projekt “Gratisimo”, koji podrazumijeva tiražu besplatne dnevne novine od milijun primjeraka. «Springer Verlag», izdavač višemilijunskog tabloida «Bild», ali i ozbiljnijih konzervativnih novina kao što su «Die Welt» i «Welt am Sonntag», ima, dakle, spreman koncept da u roku od nekoliko tjedana može u osam do 15 njemačkih velikih gradova plasirati ozbiljnu dnevnu besplatnu novinu, potvrdio je nedavno šef «Bild-Gruppe» Christian Nienhaus. I RTL i «DuMont» su spremni okušati se s ovom vrstom izazova, jer je – i bez «Schibsted» i «Metroa» – vrijeme zrelo za start sveopćih njemačkih besplatnih novina, tvrdi, primjerice Neven DuMont. «Mi konkuriramo danas i internetu i televiziji i radiju», kaže Neven DuMont, «za najveće u branši, koji u sebi sadrže
sve medijske vrste, to i nije problem, ali jeste za manje, regionalne izdavače». Ni on, međutim, nije siguran hoće li se dati s besplatnim novinama zaraditi veliki novci. U svezi s tim, spomenimo ovdje iskustvo švicarskog izdavača «Ringier Verlag, ranije već spominjanog jer se radi o izdavaču časopisa «Cicero». E, taj i takav «Ringier Verlag», inače međunarodni medijski koncern, na domaćem švicarskom tržištu forsira i večernji besplatni list “Heute”, dakle «Danas», koji se pojavljuje već u poslijepodnevnim satima. U ovom momentu “Heute” ima «samo» 260.000 čitatelja, a dobici se iz poslova s oglašavanjem dadu, navodno, ostvariti tek s tiražom od 500.000 primjeraka. Doduše, «Ringier Verlag» ima i i jedan besplatni privredni časopis pod imenom “Cash daily”, koji i nije drugo do besplatna verzija nedavno obustavljenog časopisa “Cash”. Ukupno se oko 700.000 primjeraka besplatnih novina vrti na relativno malenom švicarskom novinskom tržištu. Iz susjedne Švicarske i stižu, u stvari, poticaji njemačkim izdavačima da se okušaju ponovno i u poslovima s gratis novinama. Iz «Ringier Verlaga» poručuju: «Gratis novine bi funkcionirale i u Njemačkoj»!

O kakvim se ogromnim ulaganjima radi u jedan takav projekt dalo se, pak, ovih dana zaključiti baš iz intervjua Bode Hombacha medijskom magazinu «Werben & Verkaufen», u kojem je napao oštro «Deutsche Post», ali i saveznu vladu, jer je «Deutsche post» još u rukama njemačke države. «Bez privilegiranog mjesta u dostavi pošte nema ni nacionalnog besplatnog lista», ustvrdio je Hombach. Po njegovim procjenama, cijelih 400 milijuna eura su neophodni za opće njemačke gratis novine. I još je Hombach kazao: «Ako se utjecaj države i sindikata koristi kako bi se nanijelo štete konkurenciji ili da bi se ona prisilila na koljena, to je onda pitanje sistema»! Bodo Hombach poznaje takvo što, kako reče, u ovom momentu samo na Balkanu!

Nema nikakve sumnje, «free newspapers» mogu uništiti ionako labavu poziciju printanih medija na tradicionalnom medijskom tržištu, pa se među sociolozima medija s pravom govori i o «opasnosti medijskog kanibalizma». No, ono što je još gore od toga jesu posljedice po demokratske poretke, po demokraciju kao takvu, jer od promišljenih analiza u printanim medijima žive i svi drugi mediji, tvrdi s pravom Habermas, vodeći filozof današnjice. Srećom, analize pokazuju da se obrazovaniji ljudi ne zadovoljavaju «gratis novinama», nego da i dalje čitaju ozbiljne printane medije, koje nisu uništili za sada niti besplatne niti online novine. Valjda će tako ostati i u budućnosti?

U cijelom su svijetu printani mediji, i to upravo najkvalitetniji i najugledniji, izloženi enormnim izazovima. Oni su, naime, pritisnuti «online konkurencijom», s jedne, te diktatom «infotainmenta» , s druge strane, a sada i sve više gratis novinama. Čitaju ih, povrh svega, samo stariji i obrazovaniji ljudi, dakle i dalje samo oni koji su nekad ranije stekli tu naviku. Ili, pak, oni kojima je nešto kao «zamjena za život», kako za sebe reče austrijska nobelovka Elfriede Jelinek u eseju «Čitam kao grabljivica». Pa, ipak, i u danim okolnostima se printani kvalitetni mediji moraju primarno potvrđivati kao informativno-politička ili obrazovna i kulturna, u krajnjem prosvjetiteljska glasila, koja sebi ne mogu dozvoliti «žutilo». Jer, od njih takvih profitiraju svi drugi mediji i demokracija. Zbog toga se ova vrsta novina i časopisa u pravnoj državi – kako je poznato – i smatra «četvrtom silom», odmah uz legislativu,

Poseban je problem, barem u zapadnim medijima, što sve više na mjesta patrijarhalnih izdavača, koji su sve do jučer stajali iza svojih ozbiljnih novina, nahrupljuju bezobzirni financijeri, ljudi koji imaju na umu u prvom redu profit. Ako je novina notirana na burzi i dospije u ruke takvih slijedi joj neizvjesna sudbina. Slijede «racionalizacije» nauštrb kvalitete. Zato i nije uopće lako nešto smisleno kazati o budućnosti printanih medija, pa i gratis novina, pogotovo je bespredmetno govoriti u kategorijama isključive dominacije jedne vrste medija. Pogotovo što ozbiljni poznavatelji ovog fenomena proriču ofenzivu gratis novina uz istovremeno jačanje tzv. kvalitetnog žurnalizma. «Ranije su se na kiosku kupovale cigarete i novine, a danas su ljudi nepušači i čitaju gratis novinu», dotakao je «duh vremena» na provokativan, zanimljiv i jezgrovit način kolumnist “Neue Zürcher Zeitung” (NZZ). Besplatnim novinama pripada budućnost, dakle, jer ljudi neće htjeti više plaćati obični dnevni list ispunjen samo vijestima. Oni su te vijesti već negdje čuli ili vidjeli u «bržim medijima», a novine, bile ili ne bile «gratis», uzimat će samo ako u njima budu nailazili na dopune onoga što su već čuli ili vidjeli. U tome je, pak, šansa i za kvalitetne novine, bile one u budućnosti gratis ili ne bile…

Upravo je to i bila vizija Jan Stenbecka, potomka jedne skandinavske «papirne dinastije» i osnivača «Metro-Gruppe», koji je umro prije par godina za vrijeme službenog putovanja. On je čvrsto vjerovao u budućnost kvalitetnih, besplatnih i kupovnih novina, koje bi – prema njegovoj viziji – zajedno trebale biti još ozbiljnija konkurencija elektronskim medijima, nego što je to tada bio slučaj. Samo periferno one će se i dalje međusobno kanibalizirati, suština je ove procijene, jer, navodno, njihove ciljne grupe nisu iste, a i tržište oglašavanja se samo dijelom preklapa. Pri tomu se misli da su upravo one generacije mladih ljudi koje su odrasle uz internet i televiziju, dakle «novinski udaljene generacije», tzv. ciljna grupa gratis novina, od kojih će ove živjeti i preživjeti. Medij «novina» je, dakle, konkurenciju s internetom dobio, ili je na putu da dobije, pa ako i s besplatnim novinama. Ova vijest je ujedno dobra vijest i za ozbiljne kvalitetne novine, ma koliko tako ne izgledalo na prvi pogled. Važno je, tvrde analitičari, što se mladi ljudi počinju vraćati novini kao mediju, što su polako zasićeni internetskim ponudama, bile one u formi vijesti ili oglašavajućih ponuda i slika. Sada je upravo vrijeme da se razmišlja kako mlade pridobiti da se od konzumenta gratis novina preobraze u čitatelje ozbiljnih, kupovnih, kvalitetnih novina. Zapadni sociolozi su sigurni, gratis novine nisu kraj kvalitetnih novina, kao što njihov kraj nisu označili niti radio niti televizija, nego su u prvom redu «ulaznica» u krug čitatelja kvalitetnog tiska.

U Njemačkoj će se ponoviti ono što se već dešava drugdje u svijetu. Ljudi su privrženi printanim kvalitetnim medijima, jer u njima imaju uvjerljivost i pouzdanost a to se i posvuda sve više traži. Ako kvalitetne novine budu jednako pametno reagirale na konkurenciju gratis novina kako su reagirale na konkurenciju elektronskih medija, imat će budućnost. Prosto zato što sama vijest po sebi nije više ništa vrijedna. Dakle, pitanje uvjerljivosti i njezine društvene relevancije postaju odlučujućim izdavačkim i žurnalističkim kriterijem. Kvalitetni žurnalizam mora – obzirom na poplavu informacija – mudro i odgovorno birati što će objaviti iz mnoštva i kako će odgovarajuće vijesti plasirati u interesu svog čitateljskog kruga. U najkraćem ponajbolje stare novinarske i novinske vrijednosti su baza i za dobru profesionalnu i privrednu budućnost printanih medija, kako gratis tako i onih koji to nisu.

Komentari

komentara