Dr. sc. Mile Lasić: Bogić Bogićević – doktor za etiku i novu paradigmu

bogic_bogicevicNa Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gostovat će 08. svibnja ove godine bivši član Predsjedništva SFRJ i počasni doktor Američkog sveučilišta u BiH, gospodin Bogić Bogićević. U okviru redovite „tribine četvrtkom“ koju vodi prof. dr. fra Iko Skoko i mojega kolegija Interkulturalno razumijevanje,  održat će u amfitetatru 21, s početkom u 12,00 sati, predavanje „Ljudska prava u politici“, te potom stajati na raspolaganju za pitanja i razgovor. Brojni su povodi za ovo gostovanje, a nije na posljednjem mjestu ni Dan Europe, 09. svibanj, kojega instrumentaliziraju mnogi u svoju korist, a studenti zaslužuju susret s jednim od rijetkih istinskih Europejaca u našoj zemlji.

U pripremama za ovaj susret zainteresirane podsjećam i na moj nedavni podsjetnik na Bogićevu časnu ulogu u  nečasnim rabotama koje su dovele do smrti Jugoslavije (vidjeti, na mostarskom i tuzlanskom portalu  www.hspf.info i www.vidiportal.ba  tekst „Bogić Bogićević, doktor za etiku“,  u kojemu se nalazi i prekrasni epigram Mire Petrovića posvećen Bogiću  i Bogićevićev čuveni intervju za Radio Slobodna Europa). Važnost ovoga intervjua je u tomu što je Bogiću uspjelo pregnantno objasniti motive svojega časnoga ponašanja u proljeće 1991. godine (i poslije), upravo zbog čega je u konačnici i dobio počasni doktorat AUBiH, 29. ožujka 2014. godine. Uz tu moju kompilaciju, u funkciji priprema za susret i razgovor s njime u nastavku se nude i inserti iz mojih knjiga u kojima se dotičem lika i djela našega dragoga gosta dr. Bogića Bogićevića…

******

U mojoj posljednjoj knjizi „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ (Rabic, Sarajevo, 2014.) uvrstio sam, umjesto klasičnog pogovora, i synopsis emisije „U potrazi za novom paradigmom o BiH“, od. O5. travnja 2012., realizirane u okviru  projekta TV1 „Ja biram goste“, u kojoj sam imao čast biti domaćinom, među drugima, i Bogiću Bogićeviću. ZaBogića sam u toj emisiji rekao da  nije pozvan u emisiju što je moj prijatelj, a jeste i to, nego što je i prije više od 20 godina, u vrijeme dominacije “stare paradigme“ i njezinog razumijevanja u političkom i akademskom diskursu kao prava na nasilje, razumio kako se SFRJ, odnosno bilo koja višenacionalna zajednica može održati u životu samo ukoliko su ljudi-pripadnici različitih nacija i/ili svjetonazora jednakopravni, dakle, ukoliko postoji prostor za artikulaciju i individulanih, građanskih prava, ali bez dovođenja u pitanje čvrsto oformljenih kolektiviteta, bili oni nacionalni ili republički, državni. On je de facto demonstrirao uvjerljivo kao nitko drugi u ta teška vremena što znači biti odgovoran čovjek, građanin i političar, čovjek  nenasilja i „nove paradigme“, pa je ostao izvan matrice etnokratskih revolucija. To je bilo logično, ali je žalosno što je potom izguran od strane pohlepnika za vlašću  i na socijaldemokratsku marginu, jer ju je upravo Bogić Bogićević  mogao spasiti da ne bude ono što je postala u BiH, u obje entitetske verzije, pretežito jednonacionalno okupljalište i „socijaldemokracija s brkovima“…

******

U mojoj knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti, M.L., Dvije knjige pod jednim krovom…, knjiga 1, Tuzla, 2012.), opisao sam, pak,  dramatične događaje u Predsjedništvu SFRJ, doslovice  onako kako slijedi u nastavku:

… U stvari, Bogić se i nije mogao drugačije ponašati, nego što mu je nalagala savjest, morao je ostati vjeran Ustavu SFRJ i kada su ga svi napustili, to je jednostavno bila njegova sudbina. U povijest pokojne Jugoslavije je ušao kao čovjek koji se suprotstavio vojnoj opciji, čiji glas je presudio da do državnog udara ne dođe na legalističkoj osnovi. Za takvo što se trebalo roditi, smatraju nepristrasni posmatrači. Baš mu hvala, sukus je posprdljivih izreka od strane nacionalističkih hulja i huljica, koje ne mogu razumjeti kako se to čovjek može odvojiti od krvnoga, nacionalnog i religijskog, kao isključivih orijentira u politici i životu, što im je zajedničko s onima koji su ga usporedili s Vukom Brankovićem, prigovarajući mu „izdaju“, proklinjući ga. Danas Bogić Bogićević živi posve na margini, usamljen i beskrajno tužan potonjim necivilizacijskim raspletima. Tvrdi da sam ga, čak i ja, jedne prigode optužio i za Karađorđevo i za Tikveš i za… Ja mu, kao i neki drugi moji i njegovi prijatelji zamjeram samo što se od pohlepnih za vlašću unutar SDP BiH dao jeftino odgurnuti na marginu, ali on ima i za tu činjenicu neoborivu logiku …

Moguće je da sam mu baš u njegovoj kući tijekom naših poslijeratnih druženja rekao kako je „kriv“ za potonji protok rata, jer bi bio posve drugačiji da se u Predsjedništvu SFRJ dobio, 11. ili 12. ožujka l99l. godine, i njegov „peti glas“. Ali, kriviti ga što je svjesno spriječio vojni udar, to ne mogu, to nije moja logika. U slučaju da se priklonio vojnoj opciji, generali i pukovnici bi imali formalno-pravno i političko pokriće za nastupajući kaos, pa bi mogli, kao i u svim drugim zemljama u kojima su diktature na snazi, hapsiti, mučiti i ubijati sve stvarne i izmišljene neprijatelje „jugoslavenstva“. Jedino o očuvanju zemlje i njezinom reformiranju tim putem nije moglo biti govora. To je moja logika. Ne samo što  „generalska pamet“ nije znala nigdje na svijetu pokrenuti reforme, nego je najuvredljivije bilo što je to bio pokušaj vojnog udara u korist opcije Slobodana Miloševića i njegove koncepcije jugoslavenstva kao velikosrpstva. A upravo od Bogića i iz drugih izvora pouzdano sam  znao da se tih sudbonosnih dana nikada i nigdje nije razmatrala mogućnost da se s „čišćenjem šovinista“ započne baš u Beogradu, od brloga „srpskog vođe“, pa čak ni to da ga se pokupi zajedno s drugim „vođama“ iz drugih republika. Bogić nije, dakle, u mojim očima kriv za potonji krvavi rasplet, nego je istina da bi bez njega on bio drugačiji.

Bogić je u mojim očima bio i ostao „posljednji Mohikanac“, vjeran Republici iz koje je došao i Ustavu SFRJ u koji se zakleo, te kao takav, kao malo tko drugi, zaslužan i za potonje međunarodno priznanje BiH i drugih ex-yu-zemalja u republičkim granicama iz 1974. godine. Njegovu je logiku, u konačnici, prihvatila i Badinterova komisija kao ključ za rasplet ex-yu drame. U BiH se u ovom kontekstu Bogića, nažalost, skoro i  nema tko sjetiti. Ipak, cijene ga neki razumniji ljudi izvan BiH! Ona, BiH, se u međuvremenu odrekla i sebe same, a ne samo takvih kakav je bio i ostao moj prijatelj Bogić …

*****

Mi  koji smo „živjeli Jugoslaviju“ smatramo najkrivljim vrh JNA za potonje krvave rasplete, ubijene ljude i razaranja gradova. Vrh JNA je počinio izdaju Ustava SFRJ. Primitivno  i pojednostavljeno poimanje jugoslavenstva u armijskim redovima, nikada ozbiljno pojmljeni federalni principi, posebno apostrofirani u Ustavu iz l974. godine, nikada u duši prihvaćena ideja o federaciji ravnopravnih republika i naroda koji u njima žive, nikada prihvaćena koncepcija da su se u Jugoslaviju „udružile“ zemlje i narodi koji imaju vlastitu povijest i prije l9l8. godine, podudaralo se s retorikom „srpskog vožda“ o modernoj federaciji  iza koje se očigledno krila majorizacija i gaženja manjih od sebe, što je već bilo urađeno s manjincima u vlastitom dvorištu, u pokrajinama, kada se jugoslavenska federalna konstrukcija i zaljuljala.

Vojni jugoslavenski vrh  i srbijanski političari nisu ni skrivali da su im interesi i pogledi slični ili identični. Pogotovu ne na sjednicama Predsjedništva SFRJ, na kojima se uporno u više navrata naturala „vojna opcija“, koja je, de facto, značila trenutno odustajanja od  reformskih pokušaja savezne vlade premijera Markovića, te neizbježno srljanje u rat, u otvoreni rat prvo protivu slovenskog i hrvatskog naroda, a potom, vrlo vjerojatno, i bosansko-hercegovačkog, s svim njegovim specifičnostima. Ostat će, ipak, tajna kako je bilo moguće da se u vojnom vrhu, gdje je bilo i obrazovanih ljudi, nikada nije uočila, bolje rečeno htjela uočiti pogubnost Miloševićeve koncepcije „jugoslavenstva“, pogubnost  po samu JNA, ako se već nisu sekirali što je to bila gola izdaja Ustava SFRJ i ideala koji su oficijelno bili ucrtani  u Titovu filozofiju jugoslavenstva i „bratstva i jedinstva“, s kojom su „kapeše“, velike i male, mahali tako dugo. Tzv. JNA je u ratu pokazala svoje pravo lice. Bilo je to lice lažljivih generala, izdajica i grabežljivaca, razbojničke družine, dugogodišnjih „ilegalaca“, prevaranata i cirkusanata u nekadašnjoj Titovoj JNA, s čijih tenkovskih gusjenica se točila krv nevinih, iza čijih topova i raketnih sustava su ostajali samo prah i pepeo od tisućugodišnjih spomenika kulture, gradova-spomenika, „olimpijskih gradova“, znanih i neznanih sela i naselja, u kojima su bili domovi običnih ljudi koji su „služili“ tu vojsku, koju su godinama financirali, u kojoj su se zaklinjali i u koju su se zaklinjali. Neki od tih „kratkoprstaša“, što je mjera za njihovo čelo, su „kalkulirali“ samo s desetak tisuća mrtvih u neposlušnim republikama, kao da se radilo o komarcima ili skakavcima. Broj je, na žalost, nemoguće točno znati, ali se mora množiti s deset puta od onoga što je general Blagoje Adžić glasno priželjkivao. I spomenuti i ostali su sada u mirovini. Ili u egzilu. Pišu knjige. Igraju se s unucima. Vode ih u šetnju pored Save i Dunava, na Kalemegdan. Ugledni i zaslužni građani. Nitko od njih nije u Den Haagu  …

Tzv. JNA se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pod mudrim vođstvom Vožda i generalske ekipe izjednačila s drugim divljim hordama u ovom ratu. Direktno ili indirektno je dospjela u istu ravan s Arkanovim, Bokanovim, Šešeljevim i inim postrojbama, razorila je bisere kulture u Podunavlju i na Jadranskoj obali, započela i temeljito pripremila razaranje Mostara, četiri godine držala pod opsadom „olimpijski grad“, naoružavajući i snabdjevajući sve koji su bili spremni na ubijanje svoje zemlje, njihovih susjeda, njihovih sela i gradova. Tu ništa ne pomaže što su u međuvremenu neke od tih vojski,  koje su Vođa i generali formirali i izdašno opskrbili, oficijelno „priznate“, što  se JNA odnosno VJ službeno povukla iz BiH da bi bila formirana Vojska RS-a, što SR Jugoslavija nijenavodno ni sudjelovala u ovom ratu, što… Samo kad se zna da su pukovnici pa potom generali Mladić i Perišić službeno bili na platnim popisima Generalštaba u Beogradu, i u ratu i u poraću, da su za zločine unaprijeđni, kao i stotine  i tisuće drugih „časnika“, dovoljno je odvratno  u kontekstu usporedbe Titova JNA – Voždovi razbojnici. Kninski pukovničić, s početka rata, R. Mladić, je avanzirao do generala na platnom spisku JNA, zadužen za ubijanje svoje zemlje i bliskog naroda, a „Vitez od Mostara“ M. Perišić je ostavio iza sebe pustoš u Hercegovini, uništivši pored ostalog deset od jedanaest mostarskih „ćuprija“, pa je, logično, naslijedio mjesto šefa Generalštaba u Vojsci i Zemlji koja „nije učestvovala u ratu“. Marionete i zločinci su i dalje na slobodi, rijetki su u zatvorima, pišu „krvavu memoaristiku“, uljepšavaju svoje uloge, falsificiraju što se ne da falsificirati. Iza njih su ostale, pored silnih ruševina, i mine, milijuni mina koje će ubijati nevinu djecu i kada junačine od “generala“ ne budu više žive …

 

*****

Pokriće za vojnu opciju se tražilo od Predsjedništva SFRJ koje je i samo bilo na odumiranju, koje je s nevjerojatno niskom općom i političkom kulturom njegovih članova podsjećalo na „Karađorđevićevu konjušnicu“, kako je Krleža zvao nekadašnji parlament Kraljevine SHS, onaj  u kojem se l928. godine izveo komad „s pjevanjem i pucanjem“, poznati tragični atentat na Stjepana Radića i članove „hrvatske delegacije“. Društvo okićeno znanstveničkim titulama stajalo je veoma često na ivici incidenta, u žargon se uvlačio prostakluk i psovka. Prednjačili su sljedbenici logike čuvenog „parlamentarca“, ubojice Puriše Račića, gazeći poslovnik, zakone i Ustav, ako im je to bilo potrebno, a sve češće im je bivalo potrebno. To je bio najlošiji saziv Predsjedništva SFRJ, od njegovog formiranja početkom osamdesetih godina, koji je zemlju na kraju i gurnuo u rat.

 

Svi unutar tadašnjeg Predsjedništva SFRJ su bili u čvrstim političkim zagrljajima s rukovodstvima republika iz kojih dolaze, veći ili manji politički prevrtljivci i kalkulanti, a Bogić nije mogao računati s podrškom vlastite republike, izjedene permanentnim svađama triju nacionalnih stranaka, triju više ili manje isključujućih koncepcija koje su Zemlju bile nesposobne obraniti od njih samih, a ne od nasrtaja izvana. “Demokrate“ su bili  složni jedino oko zatiranja svega što je podsjećalo na prošlih četerdeset godina života u socijalizmu i slobodi. Ne samo da su antikomunistički Hrvati i (tadašnji) Muslimani uspješno surađivali po tom pitanju, nego im je to bilo zajedničko i s Karadžićevim pristašama, koji su se već otvoreno pripremali za rat u slučaju da se u Bosni i Hercegovini ne bude mogla provesti Miloševićeva koncepcija priključenja BiH „drugim srpskim zemljama“.

 

Bogić je znao da je na izborima „prošao“ kao „treći“ na listi kako bi se spriječilo da budući „bosanski krvnik“, pjesnik i psihijatar, rodom sa Žabljaka u Crnoj Gori, ne bude izabran. Znalo se – Karadžićev izbor u Predsjedništvo SFRJ  bi značio automatsku objavu rata svima koji ne stoje na poziciji Milošević – JNA. „Oni me najradije ne bi ni pozivali na sjednice u Sarajevo“, znao mi je plastično opisati  njegov odnos s novoizabranim rukovodstvom BiH, u kojem su svi odreda bili nacionalisti. S časnim izuzecima i šovinisti, kako će se brzo pokazati. „Oni meni ne vjeruju, a ni ja njima“, govorio mi je ojađeno, uviđajući da mu jedino preostaje „zaronuti“ u Ustav SFRJ i pozitivne zakonske propise, pa u njima tražiti uporište za stavove na sjednicama Predsjedništva SFRJ. To je bilo beskrajno smiješno, barem jednom dijelu njegovih kolega, koji su već dugo Ustav SFRJ i zakone bacili pod noge, pozivajući se na njih samo u paradne svrhe ili kada im je očigledno išlo u prilog. Mogao sam moga studentskog kolegu, političkog i životnog prijatelja samo tješiti ili hrabriti, slušajući njegovu muku, jer ju je morao nekomu kazati kako bi uopće sačuvao zdrav razum. Ponekad bi mu govorio da je on  više od „jednog glasa“ u Predsjedništvu SFRJ, da je predstavnik onih koji još nisu uhvaćeni u kandže šovinizma.

Poslije svih umiranja koja su se dogodila u pokojnoj Jugoslaviji, te „lakoće“ s kojom su popraćena, preostaje nam samo žaliti što na  ključnim  političkim pozicijama nije bilo više mlađih ljudi nalik mojem prijatelju. Jasno, bilo je mladih i novih u politici, ali oni su mirisali na „devetnaesto stoljeće“ ili na „Drugi svjetski rat“, njih se proizvodilo po potrebi. Klonirani po uzoru na “Vođu” i vođe, oni su se sve jače i jače udarali u svoja nacionalistička prsa, što je narodu servirano kao obrana « čojstva i junaštva », tradicije, nacionalne časti, vjere i kulture. Kada su se njihovi sljedbenici, čitatelji šovinističke štampe i gledatelji šovinističkih televizija barem dijelom osvijestili bilo je kasno. Već su sjedili u rovovima. A kada bi iz rovova došli kući da se umiju i okrijepe opet bi glasali ili glasovali za one koji su ih gurnuli u rat.

*****

U Predsjedništvu SFRJ su, uskoro po Bogićevom izboru, započele surove političke igre, koje su svakim danom postajale sve opasnije. Ideja o „kolektivnom rukovođenju zemljom“, o Predsjedništvu SFRJ kao instituciji koja je trebala nadomjestiti ulogu pokojnog predsjednika Tita, pretvarala se svakim danom u suprotnost od prvotnih namjera, u nakaradnost i ružnoću. Vrlo brzo se napustila početna učtivost i odglumljena dobrodošlica i gospodstvo, a sve više se u prilazu i rječniku ogledala prokleta bahatost i primitivizam, balkanski barbarogenij doktorskim titulama, okićenih visokih predstavnika naroda. „Prikloni se, inače za tebe neće biti mesta niti ovde niti bilo gde…“, govorio je Bogiću tadašnji predsjedavajući dr. Borisav Jović, koji je u Predsjedništvu SFRJ mogao računati na „četiri glasa“ – sebe samoga, potom i drugoga predstavnika „dva oka u glavi“, podebelog i beskurpuloznog dr. Branka Kostića, čovjeka masnog lica koji je volio narodu govoriti o časti i poštenju, te o „jedenju korijena“, ako treba a uskoro je zatrebalo, te s  još dvije pokrajinske marionete – jedna je tragični Sejdo Bajramović, a duga je dr. Jugoslav Kostić, kojega se nitko više i ne može sjetiti.

Ton i leksika su se od prosinca l990. do ožujka l99l. godine posebno produhovili. Sada su se obvezno u razgovorima « spominjali » i otac i majka i druga najbliža rodbina, onako po  gedžovanski. O tom svom primitivizmu, kao i o mnogim drugim prljavim rabotama koje je u kratkom vremenu uspio odraditi za  „Vožda“, za svog „Vođu“ i bivšeg prijatelja, šuti u knjigama i intervjuima dr. Bora Jović, čista nesreća od tvrdoglavog i upornog čovjeka, koji je godinama lažući oblikovao „laži kao istine“, te počeo i sam vjerovati u dijelove priče koji mu odgovaraju. Njegovi iskazi su, ipak, sa svim „manjkavostima“, brilijantna samooptužnica tadašnje vladajuće kaste u Srbiji, za zlo koje je učinjeno i drugima i vlastitom narodu…

Bogić Bogićević  nije imao u Predsjedništvu SFRJ nikoga s kim bi mogao iskreno podijeliti svoju muku. Čak ni s predstavnikom Makedonije koji mu je i životopisom i stavovima bio najbliži, nije mogao uvijek naći zajednički jezik. Ni Vasil Tupurkovski mu nije, dakle, mogao biti pouzdani politički prijatelj. Dr. Janez Drnovšek i Stipe Mesić mu to nisu mogli biti u to vrijeme zbog posve drugačijih političkih predstava i ambicija njihovih republika, a barijere među njima su bile velike i zbog njihove latentne ljudske i političke sebičnosti. Posebno je teško bilo biti prijatelj s hrvatskim predstavnikom u Predsjedništvu SFRJ, koji se već javno hvalio kako će biti “posljednji jugoslavenski predsjednik”, jer Bogić je slutio, ili znao što on i njegova zemlja time gube. Ali, više od svega mu se morala, po logici podrijetla, obrazovanja i života gaditi simplificirana prostačka interpretacija srpstva i jugoslavenstva koju su s nevjerojatnom upornošću zastupala „dva oka u glavi” – B. Jović i B. Kostić. On s ovim ljudima nije mogao zajedno u rat protivu svoje zemlje, svojih sugrađana, svojih uvjerenja …

Svatko od ovih ljudi je ostavio „traga za pokoljenja“, a neki smradovi se neće oprati  do vječnosti. Ostat će upamćeni po tome što su bili pogrebnici na sprovodu nekada velike i značajne zemlje. Bit će neobjašnjivo u nekom budućem vremenu kako su spomenute političke protuhe mogle proći tako visoko. Tad se treba prisjetiti katastrofa i nekih drugih naroda. I drugima su se katastrofe događale, ali to je slaba utjeha, Jedan ili dva „glasa“ u tom „časnom“ društvu su nesreću mogla samo odlagati, ali ne i spriječiti. Bogić je i bukvalno podijelio sudbinu svoje zemlje. Mjereno njegovim kriterijima, nije ni učinio ništa posebno. Bosna i Hercegovina je potom zadavljena od svoje djece, u ime neostvarivih ambicija vođa i vrhovnika, generala i pukovnika, pa i apseničkih snova ponekog predsjednika. Zlikovci pišu knjige u kojima uljepšavaju svoje uloge. Malo tko žali za onim od jučer. I Bogića se ljudi ojađeni životom prisjećaju tek kroz maglu…

Mostar, 02. svibnja 2014. godine

 

 

 

Komentari

komentara