Dr. sc. Mile Lasić: Branko Mikulić (1994.-2014.)

branko_mikulicZa mene je pokojni Branko Mikulić (1928-1994)  bio i ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, jer su s njegovim imenom isprepleteni izuzetno važni, de facto civilizacijski iskoraci napravljeni krajem šestdesetih, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u BiH, koje s punom odgovornošću zovem „Periklovim dobom“ u razvoju BiH, ma koliko bio svjestan teških manjkavosti propaloga jugoslavenskog sustava samoupravnog socijalizma.

Priča o sustavu socijalističkog samoupravljanja iziskuje zasebne elaboracije, ali se usuđujem ustvrditi da se u ideji široke participacije radničkih i narodnih slojeva skriva veliki demokratski  potencijal, kojega će možda jednoga dana iskoristiti društva visoke materijalne i duhovne razvijenosti. Još je kompleksnija priča o modelu jugoslavenskoga federalizma. Na nesreću, upravo ono što se s teškom mukom probilo u Ustav SFRJ iz 1974. godine,  to jest jednakopravnost naroda i njihovih republika, postalo je predmetom sporenja i osporavanja u akademskim i političkim narativima, u prvome redu većinskog srpskog naroda, što je u konačnici i iznjedrilo nesretni Memorandum SANU i „otponac na pištolju srpskog nacionalizma“ po imenu Slobodan Milošević, koji će povesti SFRJ u hegemonističku avanturu bez izlaza. U potonjem raspletu najteže je nastradala upravo BiH, i to ne samo putem tzv. dvostrukoga udara izvana, nego i trostrukoga udara iznutra nekompetentnih i avanturistički raspoloženih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političkih elita. Njihova odgovornost za ratna događanja je nejednaka, ali za potonji preustroj BiH u poluprotektorat međunarodne zajednice je skoro pa podjednaka.

Zapravo se u izčezlom i zaboravljenom  „Brankovom vremenu“ radilo o rijetkim povoljnim povijesnim okolnostima u životu Bosne i Hercegovine, kada su Bosanci i Hercegovci svih vjera i nacija bili popriličito jednakopravni među sobom i s drugim narodima unutar granica Titove Jugoslavije. No, da bi se takvo što postiglo bilo je potrebno da se unutar federalnih i republičkih vladajućih nomenklatura dogodi de-staljinizacija koja će voditi de-unitarizaciji i SFRJ i BiH u njoj. Potom se radilo o hrabroj i smislenoj viziji, kao i enormnim naprezanjima mlađe bh. političke garde, čiji je Mikulić simbol, da se BiH izvuče iz svijeta nerazvijenih društava i iz polukolonijalnog statusa unutar SFRJ. To se dogodilo putem afirmacije bh. državnosti, u avnojevskim i zavnobih-ovskim aršinima, na jednoj, te putem  izgradnje velikih poslovnih sistema i prestruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, na drugoj strani. Radilo se pri tomu i o planskoj disperziji pogona velikih bh. poslovnih sistema i u najsiromašnije općine, čime su se ispravljale pogreške iz unitarističke i staljinističke faze života FNRJ i BiH u njoj prema pojedinim krajevima i narodima. K tomu se radilo i o izgradnji solidnih prometnica za te bh. i jugoslavenske prilike. Povrh, ili prije svega se radilo i o opismenjavanju i kulturološkom uzdizanju BiH putem izgradnje  „hiljade škola“, jačanju postojećeg i osnivanju novih sveučilišta (u Banja Luci, Mostaru, Tuzli), osnivanju jakoga radio i televizijskoga centra (RTV Sarajevo), osnivanju Akademije nauka i umjetnosti BiH, što je sve rezultiralo i u političkoi emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. Ma koliko se danas pripisivalo drugima, upravo su Branko Mikulić i njegovi suradnici odlučujuće doprinijeli i emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti (iako nacionalno ime nije bilo najsretnije odabrano),  te tim putom i ravnopravnosti sva tri naroda koji su stvorili BiH i čija je ona bila i uvijek će biti domovina. Svemu pobrojanom treba dodati sjajnu organizaciju XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984. godine, taj „labuđi pjev“ i BiH i SFRJ prije užasne, krvave jugoslavenske disolucijske priče.

U zadanom ambijentu i okruženju, manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je, dakle, imati „malo soli u glavi“ i viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko Mikulić je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju i organizacijski talent da ideje sprovede u život. To je najtranisparentnje došlo do izražaja u vrijeme XIV. zimskih olimpijskih igra Sarajevo ’84. O tomu bajkovitom vremenu svjedočim u drugim zapisima pa ću ovdje tek spomenuti da o tom „uzletu u nebo“  i Sarajeva i BiH svjedoči u jednom sarajevskom predgrađu tek malena uličica s Mikulićevim imenom i nešto malo uspomena sačuvanih u Muzeju XIV ZOI Sarajevo ’84. Kao da se netko želio narugati jednom od najznačajnijih Sarajlija 20. stoljeća…

****

S pokojnim Brankom Mikulićem sam surađivao oko pet i pol godina, od jeseni 1983. do proljeća 1989. godine. Sa samo 29 godina života i pet-šest godina radnoga iskustva me moj tadašnji pretpostavljeni, pokojni Ismet Kreso, uostalom i sam Hercegovac, usudio predložiti tadašnjem najmoćnijem političaru u BiH za “šefa kabineta”. Pripreme za XIV. zimske olimpijske igre su bile u punom jeku, a Mikulić je bio i član Predsjedništva SR BiH i predsjednik Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo ’84. Poslije uspjelo organizirane i izvedene Olimpijade nije ni bilo dvojbi tko će biti član Predsjedništva SFRJ iz BiH, mada su mnogi pretendirali na tu uglednu poziciju. Okrznut aferom s vilom na Bjelavama (srećom u nju  je odbio useliti), Branko Mikulić je poslije Olimpijade bio u očima javnosti oličenje uspjelog organizatora i izvršitelja, kakvoga je Jugoslavija, zahvaćena strukturnom krizom, trebala. Jedne me prigode poslije Olimpijade upitao hoću li s njim u Beograd, pa će tadašnji moj pristanak značiti da narednih sedam-osam godina imam prigodu u saveznim institucijama u Beogradu biti svjedokom “pat pozicije” u kojoj su se našli kvazi-Titovi naslijednici.  Oni u pravilu nisu razumjeli vrijeme poslije Tita, niti su umjeli reformirati zemlju u krizi. Neki od njih  su se, čak, uključili u političke igre koje su vodile rasturanju i  skončavanju SFRJ. Rijetki su bili političari tipa Branka Mikulića, koji su se suprotstavljali avanturističkim i podmuklim planovima o preustroju zemlje.                                                                                   Branko Mikulić je učinio što je i koliko je mogao pristavši da zamijeni ugodnu poziciju u Predsjedništvu SFRJ za mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, koje je po definiciji “na vjetrometini” i trn je u oku i unitaristima i separatistima. Tako je za treptaj oka Jugoslavija završila u reprizi Drugoga svjetskoga rata, s nešto promjenjenim  ulogama “domaćih izdajnika” i uz problematičnu asistenciju međunarodne zajednice.  Branko Mikulić je mogao jedino časno otići s jugoslavenske političke scene, upozorivši u Skupštini SFRJ, 28. prosinca 1988. godine kada je podnosio ostavku : “Ako ovako nastavimo, pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi”!                                                                                                            Po mojemu sudu, Branko Mikulić je nedvojbeno najvažniji političar hrvatskoga roda, podrijetlom iz BiH, svih vremena, te uz tragično preminulog Džemala Bijedića i najvažniji bh. političar u jugoslavenskim razmjerama. Njima se i nekim drugima mora upisati u dobro  modus vivendi unutar BiH i SFRJ, dakako u avnojevskim i  zavnobihovskim formulama „bratstva i jedinstva“, koji je i vodio jednakopravnosti BiH unutar SFRJ. Upravo su te politike i te ljude prezrele i odbacile etno-nacionalističke elite tjekom posljednjih jugoslavenskih ratova, jer im ta formula suživota i jednakopravnosti nije odgovarala.Branko Mikulić je, dakle, više od dvije decenije davao pečat bosansko-hercegovačkom razvoju i samobitnosti unutar SFRJ, da bi pri samom kraju života nemoćno promatrao kako sve ono za što su  se on i njemu slični zalagali odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, čiji je vrh počinio klasičnu izdaju  političkih i ljudskih načela uzimajući stranu velikosrpskog hegemonizma i nacionalizma, sa svim konzekvencama toga izbora. Dakako, u potonjim sukobima nije bilo nevinih, ali nisu u njima bili svi podjednako krivi, niti su podjednako postradali. Najviše je stradala BiH kakva je bila u Brankovo vrijeme, ponosna i samosvojna. „Kost u grlu“ i hrvatskim i srpskim i  bošnjačkim nacionalistima, zapravo svima onima kojima je oduvijek smetala njezina multietničnost, bolje rečeno višenacionalnost. Oni su izveli svojevrsni udar protivu svestrana prožimanja i poštivanja sviju samobitnosti bh. sastavnica, što i jeste suštinska odlika politike koju je simbolizirao pokojni Branko Mikulić i zbog čega je BiH u njegovo vrijeme i dostigla njezine emancipacijske vrhunce.

*****

Ispratio sam ga početkom travnja 1994. godine s vojnog dijela frankfurtskog aerodroma da umre par dana poslije u tada još uvijek opkoljenom Sarajevu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je u Frankfurtu am Main njegova kćerka Planinka. I bi tako. Branko je i bukvalno otišao umrijeti u grad koji se nikada nije umio ophodi s njegovim najvećim ljudima.                                  Do mojega posljednjeg susreta s Brankom Mikulićem u hotelu Sheraton u Frankfurtu am Main došlo je na njegovo inzistiranje. Proveli smo našu posljednju, skoro pa surealističku noć nabijenu emocijama u suptilnim političkim razgovorima o surovoj, borniranoj bh. ratnoj zbilji. Ustvari, Branko  je – uzglavljen na jastucima i pogledujući povremeno na  žutu kovertu s još uvijek neobjavljenim njegovim rukopisom  na noćnom stočiću – govorio dok se ne bi umorio, a ja sam  – u stolici pored njegova uzglavlja – nastojao zapamtiti što mi govori. Branko je od dolaska na aerodrom do smještanja u hotelsku sobu, u aerodromskoj zgradi, iako potpuno iscrpljen, poluživ, u rukama stiskao podeblju žutu, veliku, poluzatvorenu kovertu. Ona je bila pri ruci, u neposrednoj blizini uzglavlja, i u hotelskoj sobici u toj našoj posljednjoj zajedničkoj noći. „Njegov politički testament“, pomislio sam.

„Počeo sam je pisati sa prvim granatama koje su pale na grad…“ započeo je Branko  „priču o knjizi“ koja još to nije. „Neće se dopasti niti jednoj od tri strane…“, Branko se vrlo brzo umarao, utonuo bi u san, pa bi nakon pet, deset, petnaest minuta, probudivši se, nastavljao točno tamo gdje je stao. „Od Garašaninova Načertanija, preko raznih karađorđevićevskih zabluda o Jugoslaviji, analize Moljevićevog i drugih spisa četničkih ideologa u Drugom svjetskom ratu, pa do ovih današnjih nesretnika…“ skicirao je Mikulić srpske zablude o Bosni i Jugoslaviji. „Od pravaških zabluda o Bosni i Muslimanima, preko ustaških sramota u Drugom svjetskom ratu do ovog umišljenog mudrosera iz Zagreba, čija je ambicija Banovina Hrvatska…“ izložio je potom kostur analize hrvatskih zabluda o Bosni i Hercegovini. „Ni Alijinima se ne može dopasti. Pokušao sam ući u genezu njegove zablude o Bosni kao državi  s posebnim pravom za muslimanski narod…“, izložio je na kraju i supstrat bošnjačke, muslimanske i bosanske tragedije i zabluda.                                                            No, Brankovoj knjizi nije bilo suđeno da se pojavi u suludim vremenima. „Samaranch ju je htio odmah objaviti na francuskom…, ali hoću da se prvo pojavi na našem jeziku… Naći će se već neko…“. Nitko se nije našao da objavi Brankovu knjigu do dana današnjega, na sramotu onih koji drže rukopis u svojim rukama, ma kakva kvalieta bio.                                      O „Brankovom vremenu“, ograničenom u pogledu političke pluralnosti, protivurječnom i kompleksnom u svakom pogledu, morat će se, ipak, pisati studije, pa i o Brankovoj osobi. Jedan od najlucidnijih bh. umova, književnik Ivan Lovrenović, koji nikada nije posebno mario bilo kojega komunističkog funkcionera, je svojedobno nepristrasno upozorio da bi novi vlastodršci, a Alija Izetbegović u prvom redu, morali priznati Branku, i nekim drugima, ako već ništa drugo, onda makar istinsku „probosansku ulogu“.… Ujutro smo  mogli još samo dopratiti Branka do američke vojne baze u Frankfurtu kako bi odletio zauvijek američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i zemlju koji ne umiju  cijeniti  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspijeh ne oprašta.  Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. U daljini su se samo žarile njegove velike, pametne oči. „Kao žeravice“, pomislio sam, osjećajući danima potom pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Isplakao sam se deset dana kasnije …

Umro je 12. travnja 1994. godine i sahranjen na groblju Sv. Josipa u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Autor ovoga nekrologa bio je Brankov višegodišnji suradnik i prijatelj Hrvoje Ištuk   , koji će i sam nedugo potom otići s ovoga svijeta.   U uistinu antologijskom eseju „Nesuđeni socijalistički car“, u BH Danima od 25. listopada 2005., bh. i hrvatski pjesnik Mile Stojić je navedene riječi krivo pripisao književniku Aliji Isakoviću, ali je glede Branka Mikulića i njegova vremena točno zaključio: „Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni na odumiranje. Pa ipak, pored  priče o Mikuliću, velike priče o našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli vlastitih života…“

******

Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu gospodina Gorana Mikulića (vlasnik i ravnatelj Rabica, nije u srodstvu s Brankom Mikulićem) da napišem podsjećanje na čovjeka koji je uradio toliko mnogo dobroga za Sarajevo i BiH da bi potom bio posve svjesno odgurnut od strane dominantnih političkih i akademskih elita u zaborav. Pri tomu se ne zna koji je od tih narativa i tobožnjih elita više nepravedan prema prošlomu vremenu i ljudima poput Branka Mikulića. Uz notornu ignoranciju srpskih elita, najbolnija je ipak ignorancija ovako važnoga čovjeka hrvatskoga roda od strane hrvatskih političkih i akademskih krugova. Oni se, de facto, ne umiju kompleksno odnositi prema kompleksnom vremenu recentne bh. povijesti i položaju Hrvata unutar BiH i SFRJ, pa zbog njihovih “ideoloških naočara” i izostaje objektivni govor o dosezima i ograničenjima, uspjesima i greškama politika i protagonista prošloga sustava. Ništa pravedniji nisu ni bošnjački narativi i politike koje ignoriraju ili omalovažavaju istinske borce za ravnopravnu BiH u prošlomu sustavu, posebno kad nisu prave vjere i nacije, ma koliko uradili za međuratnu afirmaciju Muslimana/Bošnjaka, ma koliko bez njihovih politika ne bi moglo biti ni međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine u trenutku disolucije bivše SFRJ.

******

Već sam negdje zapisao da nemam dokaza za tvrdnju da je pokojnog “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći da se nešto poduzme u smislenoj obrani Bosne i Hercegovine od njezinih vanjskih i unutarnjih osporavatelja, nego opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli liječnici u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko pred smrt boravio u bolnici. Bitku za Jugoslaviju je izgubio – kao i mnogi čestiti ljudi –  već onda kada se morao povući s pozicije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, pod pritiskom Miloševićeve političke kamarile i njegovih brojnih tadašnjih istomišljenika u BiH. Danas su se mnogi od takvih  jednostavno preustrojili,  pa umjesto unitarne SFRJ zagovaraju unitarnu  BiH, kao da u višenacionalnim zemljama načelo „jedan čovjek-jedan glas“ može donijeti nešto dobro. Takvi ni prije dvadesetak godina nisu bili u stanju misliti izlomljenu prošlost svoje zemlje, njezine nacionalne i religijske identitete, u njihovoj plurimorfnoj ljepoti, pa nisu zbog toga u stanju ni danas misliti filozofiju i praksu složenih identiteta i alteritata, međusobnog i uvažavanja sviju, što bi moglo biti  rješenje i za bh. kvadraturu kruga.

Uostalom, sugeriramo ideološki i politički, nacionalno i vjerski neostrašćenim Bosancima i Hercegovcima, kojima su podsjećanja na Brankovu osobnost, njegovo  i naše vrijeme, i namijenjena, da kritički promišljaju sve tzv. komunističke jednostranosti, ali i da ulože napor pa promotre i rezultate kojeg su tadašnje bh. političke elite postigle u zadanom jugoslavenskom i svjetskom ideološko-političkomu okruženju. Potpisnik ovih redova je uvjeren da bi se tim putom mogla isčitati i formula bh. opstojnosti, koja se nedvojbeno krije u upućenosti jednih na druge, u međusobnoj povezanosti u ekonomiji, u oslanjanjanju na vlastite resurse, te – što je najvažnije – u jednakopravnosti na svim razinama.

Ovi redovi ne zagovaraju, dakako, ni uskrsnuće jednostranačkog sustava ni društvenog vlasništva, ni modela socijalističkog samoupravljanja. Ali, imaju za svrhu potaknuti kritičko promišljanje ideja i modela bh. samobitnosti i održivosti, upravo kritičko-povijesnom revalorizacijom političkih i gospodarskih ideja i prakse  koje su demonstrirali  ljudi poput Branka Mikulića i Džemala Bijedića i još par drugih ličnosti koje su obilježile drugu polovicu 20. stoljeća i u BiH i u SFRJ. Predlažem, dakle, da se Bosancima i Hercegovcima tipa Branka Mikulića posveti dužna pažnja organiziranjem znanstvenih konferencija i na druge načine. Pokojnog Branka Mikulića mogli bi se, primjerice, prisjetiti već za 30. obljetnicu XIV. ZOI, u veljači 2014., i/ili za 20. obljetnicu njegove smrti, u travnju 2014., na primjeran, dostojanstven način!

 

(Objavljeno pod naslovom: Branko Mikulić-zaboravljeni „Sarajlija“, čovjek i državnik, u zborniku “Sarajevo moj grad”, knjiga 2, RABIC, Sarajevo 2014., str. 91-102.)

Stavovi iznešeni u tekstu nisu nužno i stavovi Udruge!

Komentari

komentara