Dr.sc. Mile Lasić: Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena

mile-lasic-660x330-615x307U magazinu Slobodna Bosna (No. 913, od 08. svibnja 2014.) objavljeni su odgovori na pitanja dr.sc. Mile Lasića (i književnika Željka Ivankovića) uredniku u ovoj tiskovini Dini Bajramoviću o životu i djelu pokojnog Branka Mikulića, pod zajedničkim naslovom „Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena“. Razgovor je s Lasićem i Ivankovićem upriličen povodom emitiranja na FTV-u dvodjelnog dokumentarnog filma „Branko Mikulić“ u povodu 20. obljetnice njegove smrti. 

Evo linka za prvi dio FTV-a o pokojnomu Branku Mikuliću – http://www.uskoplje.net/portal/index.php/vijesti-novosti/rubrike-uskoplje/kultura/1868-video-pogledajte-dokumentarac-o-branku-mikulicu-u-reziji-ftv-a, kao i linka za drugi dio filma – http://plima.info/index.php/plima-video/dokumentarci/12712-video-branko-mikulic-2-epizoda-dokumentarni-film

U nastavku se daju in extenso odgovori na pitanja koja mi je postavio Dino Bajramović.Odgovori koji su preneseni su korektno prenijeti, ali su nažalost ispali neki odgovori u cijelosti i neke ocjene do kojih mi je kao bliskom suradniku pokojnoga Mikulića vrlo stalo, zbog čega u konačnici ih i dajem objaviti na portalu mostarskih I tuzlanskih studenata i prijatelja. Uz još jednu napomenu i izrijekom: ovoga filma o Mikuliću zapravo ne bi ni bilo da moju inicijativu nije podržala odgovrna urednica na FTV-u Duška Jurišić, a sjajno realizirala Arijana Saračević-Helać. Otuda ove dvije FTV-urednice i zaslužuju da ih se nazove gospođama -gosparkama …

(Mostar, 08.05. 2014., M.L.)

 

******

1.Profesore, najjasnije, najbolje i najpreciznije je da Vam odjednom postavim četiri pitanja: kada i gdje ste upoznali Branka Mikulića, na kojim ste, kako se to sada popularno veli, projektima sarađivali i koliko dugo je sve to trajalo?

U proljeće 1983. godine živio sam u Sarajevu i radio kao tajnik u Komisiji CKSK BiH za idejni i teorijski rad. Predsjednik Komisije je bio pokojni Ismet Kreso koji me je jedne prigode poslao da referiram o nekoj našoj konferenciji „drugu Branku“, ne sjećam se više o čemu a to nije više ni važno. Bio sam u tom prvom  susretu s „drugom Brankom“ vrlo nonšalantan, jer nisam ni slutio da me je Isma, kako su prijatelji zvali Ismeta Kresu, poslao da me strašni „drug Branko“ vidi kako izgledam, govorim, itd. Po povratku mi je Isma kazao: „Branko treba šefa kabineta, a da nisam star i bolestan ja bih to po drugi put prihvatio sam. Godine rada s Brankom su moje najsretnije godine.“ Mnogo godina poslije sam shvatio da su prohujale Ismine i Brankove godine bile i najsretnije godine u životu svih nas, koje s razlogom zovem „Periklovim dobom“ u životu BiH. Krajem ljeta ili u jesen, 01. rujna 1983. godine, ako se dobro sjećam, sam postavljen za „šefa Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV. ZOI Sarajevo ’84“. Malo sam znao o olimpijadama, ali sam mogao ponuditi moju mladost, vrednoću i odanost. Namjerno kažem, neprijatelja radi, bio sam u sjenci druga Branka, vjeran kao sjenka, dakako. Sve dobro što je vezano uz Olimpijadu u Sarajevu od prije 30 godina je, zapravo, i najveće Mikulićevo postignuće  i sviju nas koji smo imali sreću biti dijelom Brankova olimpijskoga tima. Poslije Olimpijade je Branko, u proljeće 1984., glatko izabran u Predsjedništvo SFRJ ispred Bosne i Hercegovine. Mnogi i danas škrguću zubima zbog toga, jer misle da su to oni trebali biti. Doduše, škrguću protezama, ili mi pišu ogorčena anonimna pisma zbog moje navodne pristrasnosti. Ništa im ne mogu pomoći, s drugom Brankom se mogu mjeriti samo drugi bh. tragičari – pokojni Džema i Hamdija. No, stavimo se toga, Brako me  poslije Olimpijhada zapitao: „Hoćeš li sa mnom i u Beograd?“. A ja bih s njim i u vatru i vodu, tako sam mislio i tako mislim i danas. U Beogradu, u Predsjedništvu SFRJ, bio sam mu savjetnikom, a u Predsjedništvu BiH, gdje je imao cijelo vrijeme ured bio sam opet neka vrsta „šefa kabineta“. Bilo je to vrijeme pat-pozicije u jugoslavenskom vodstvu, reforme su bile nužne a tzv. Titovi nasljednici nesložni. Branko je bio veoma nezadovoljan i svojim učincima i ponašanjem i radom drugih članova  Predsjedništva SFRJ, te kad je došlo vrijeme izbora novoga predsjednika Saveznog izvršnog vijeća prihvatio je i taj „vrući stolac“ i na njemu izginuo radeći za spas Jugoslavije, ali bilo je kasno. Ona se razjedala iznutra, a kad je srpski nacional-boljševički pokret poveo rat protivu svoje zemlje, nitko više nije mogao spasiti Jugoslaviju, pa ni „drug Branko“, ma koliko izgarao na poslu. Zajedno smo, dakle, proveli oko šest godina, od jeseni 1983. do proljeća 1989. godine.  Pitao me na kraju te periode: „Hoćeš li nazad u Sarajevo?“. A ja se odlučim za diplomaciju umiruće zemlje, toliko sam bio vidovit …

2. Kako opisati Branka Mikulića a da to ne bude patetično, a opet da bude kratko i jezgrovito?

Možda bi bilo primjereno reći ovako: Branko Mikulić je bio biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski  kontekst.  Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i  uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima –  za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji …

3. Kada je sarajevska «Olimpijada» pripremana, a na koncu i održana u februaru 1984., Mikulić je bio u najboljim i radno najproduktivnijim godinama. No, golem je to posao bio. Kako se on nosio sa svim tim «nedaćama»?

O sarajevskoj olimpijadi kao našemu bh.  civilizacijskom uzletu u nebo ostavio sam u proteklih 30 godina bezbroj zapisa.  O tomu uvjerljivo i pošteno svjedoče i drugi Brankovi suradnici, primjerice Ahmed Karabegović, generalni tajnik XIV ZOI. U nedavnom dokumentarnom filmu o Branku Mikuliću, kojega je uradila gospodja Arijana Saračević-Helać, a nisu male zasluge ni odgovorne urednice  na FTV-u gospodje  Duške Jurišić što je film dobar, unatoč nekim nes(p)retnim potezima menadžmenta ove kuće i ružnoj politici, svjedočili su i drugi ljudi najbolje što su umjeli. Opoštenili su se svjedočenjem o Branku primjerice i Goran Kapetanović, sin Hajrin, Brankov šef kabineta u SIV-u i njegov savjetnik za vanjsku politiku, potom i prof. dr. Zdravko Grebo, Brankov šef kabineta u Predsjedništvu CK SKJ, i neki drugi. Ja sam – uz svjedočenje u ovomu filmu – uradio ove godine autorski prilog o Branku Mikuliću za prekrasan Rabicov projekt-monografiju „Olimpijsko Sarajevo za nezaborav“, a o Mikuliću kao osobi i političaru mini studiju „Branko Mikulić – zaboravljeni Sarajlija, čovjek i državnik“, objavljenu u knjizi „Sarajevo moj grad“, knjiga 2. Na promociji ove knjige u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, njezin urednik Željko Ivanković je rekao: „Mile Lasić je napisao esej o Branku Mikuliću, koji može ući u svaku enciklopediju, a k tomu je i topla ljudska priča“. Tomu nemam što dodati, izuzev, možda, hvala Željko. Hvala i Oslobođenju što je ove tekstove učinilo dostupnim i široj publici …

A sad, evo direktnijeg odgovora na Vaše pitanje: Branko Mikulić je bio neupitni  autoritet, neka vrsta  „željeznog kancelara“ tijekom XIV. ZOI, a da nije takav bio Olimpijada bi se rasprsla od našega kroničnoga javašluka. Srećom, ona je ušla u povijest kao  „najuspješnija organizirana Olimpijada u povijesti“, kako ju je ocijenio Juan Samaranch, tadašnji predsjednik MOK-a. Druga je stvar, što sve u vezi s njom danas izgleda kao da se dogodilo nekomu drugomu, a ne nama. Onaj je javašluk, dakle, došao konačno po svoje …

4. Branko je umro mlad, u 66. godini života. A od 16. marta 1989., kada je podnio ostavku na mjesto predsjednika SIV-a, pa do 12. aprila 2004., kada je preminuo, nije baš prošlo puno. Može li se reći da je Slobodan Milošević najveći krivac za njegovu smrt u svakom pogledu?

Ovdje moram učiniti jednu ispravku koja se provlačila i kroz spomenuti dokumentarni film o Branku u režiji gospodje Arijane Saračević. Predsjednik SIV-a Branko Mikulić je podnio ostavku 28. prosinca 1988. godine, pa je njegova savezna vlada ostala u tehničkom mandatu do 16. ožujka 1989. godine, kada je izabrana savezna vlada njegova nasljednika Ante Markovića. Unatoč ovoj pogrešci, FTV-ov dokumentarac o Branku zaslužuje najvišu ocjenu, a gospodja Arijana doista titulu „gospodje“. Spomenuta preambiciozna politička spodoba S.M., pak,  je krivac za preranu smrt mnogih nedužnih ljudi, pa u tom smislu i za Brankovu. Za Brankovu preranu „političku smrt“ krivi su, pak, mnogi politički pigmejci iz Bosne i Hercegovine, oni koji su i danas na vlasti, ili su na vlasti njihova djeca, krvni i politički srodnici.  O njima je uostalom riječ u knjizi „Kobne godine“, koju je uredio Željko Ivanković, pa je najbolje da on odgovori i na ovo pitanje. Željku, inače, svaka čast, ali nije lako objasniti kako su sarajevski politički licemjeri uspjeli isključiti iz pripreme ove knjige baš mene koji sam organizirao potjeru za ovim Brankovim „političkim testamentom“, već prije 15 godina u Slobodnoj Bosni, pa potom i na brojnim portalima…

5. Jedna je ratna epizoda iz Njemačke posebno dirljiva. Vi i Branko Mikulić sreli ste se u Frankfurtu, u aprilu 1994., je li tako?

Da, tako je. Uostalom, Vi Dino znadete da je u veljači i ožujku 1999. godine, uz petu obljetnicu Brankove smrti, upravo Slobodna Bosna  prva objavila moja iscrpna sjećanja u romansiranoj formi na taj moj posljednji susret s Brankom u Frankfurtu am Main, desetak dana prije Brankove smrti. O njemu sam potom u politološkoj maniri ostavio traga na brojnim mjestima, u esejima i knjigama, posebice isrpno u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Tuzla, 2012.). U toj knjizi se nalazi i esej „Prokletstvo Mikulićevih“, a u njemu piše, između ostalog, i sljedeće: „S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći zu njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton, u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u mojoj knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i Zemlju koji ne umiju da cijene  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspjeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi …

Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH  danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama  bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna,  o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči  – osim usamljenoga groba i već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju – i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput  Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima… »

6. I, na kraju, koje su to Mikulićeve osobine iz kojih bi svi mi mogli nešto naučiti?

Odgovrit ću Vam opet citatom iz moje knjige „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“: „I dok sam Branka gledao kako bespomoćno leži u hotelu Sheraton, u zračnoj luci u Frankfurtu am Main, de facto u samrtnoj postelji, kroz moždane vijuge su mi letjele misli kako je bilo časno s ovim najvećim bh. političarem svih vremena dijeliti njegovo zalaganje za suživot naroda u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji, za ravnopravnu BiH u jugoslavenskoj federaciji, ni manje ni više nego ravnopravnu, jednu od šest jugoslavenskih republika u kompliciranom balkanskom mozaiku vjera i nacija, kultura i jezika, ljudi i običaja. Alternativa tomu je uvijek bila i ostala rat, poput onoga koji je upravo tutnjao kroz BiH, opustošivši je, nadmašujući  u mnogo čemu i zlo iz Drugoga svjetskoga rata ili, u najmanju ruku, bivajući bolje dokumentiran i uvjerljivije medijski prezentiran. Bespotrebni rat, koji ništa nije mogao rješiti, izuzev što je vrijednosti do kojih je i Branku i meni bilo stalo, koje su kod mene upravo suradnjom s Brankom bile još čvršće ugrađene u moj c r e d o , razorio u komadiće, te se ni u pepelu nisu više mogle naslutiti u novoj bh. stvarnosti. Dakako, već su na sceni bili  novi „mudraci“, koji su govorili o izgradnji jedne države bez nacija, na jednoj, ili tri nacionalne države, na drugoj strani, te kako povijest, demokracija i sloboda dolaze upravo s njima, s onima koji su zemlju i uveli u rat. U ljudskoj je prirodi da se brzo zaboravlja, ali toliko cinično poigravanje s pameću i pamćenjem  vlastitog naroda, građanima  svoje zemlje, kojih kao i da nema u BiH,  postoji samo na Balkanu.

Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šestdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem restruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu „hiljade škola“ i disperziji univerziteta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati „malo soli u glavi“, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život… »

Mostar, 06. svibnja 2014. godine

HSPF.info

Komentari

komentara