Dr. sc. Mile Lasić: Čija zemlja, njegova i vjera (“cuius regio, eius religio”)?

mile-lasic-660x330-615x307

U srijedu, 21. svibnja ove godine studenti politologije koji su izabrali kolegij „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, kao i članovi HSPF-ova foruma i drugi studenti Sveučilišta, ukoliko to žele, imat će prigodu susresti se s gospodinom Salemom Dedovićem, novim mostarskim muftijom, u Mehmed pašinoj Koski džamiji. Okupljanje studenata i profesora je ispred zgrade FF-a, dok je polazak na tzv. terensku nastavu predviđen za 11,30 sati. U funkciji pripreme za susret s muftijom Dedovićem i njegovim suradnicima daje se u nastavku i izvod iz studije dr. Mile Lasića „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010), dio u kojem se dotiču pitanja sukoba (ne)kultura, te nužnosti dijaloga između kultura i vjera, njihova boljeg poznavanja i susretanja …

******

Poslije terorističkih napada u režiji islamističkih terorista, o «borbi kultura» se razgovaralo i tamo gdje se nikad nije čulo za neku drugu knjigu osim Ku’rana ili Biblije, ali i na najugledijim tribinama na svjetskim sveučilištima. Čak i za neke vrlo obrazovane ljude je Samuel P. Huntington (1927-2008) bio i ostao «prorok», a njegova studija «ključ za razumijevanje» aktualnih i predstojećih događaja u 21. stoljeću. Za druge je Huntington jednostavno bio i ostao «rasista», a njegova studija «The Clash of Civilizations», samo «prašina u oči» i «dimna zavjesa» novije američke vanjske politike.

Nitko u globaliziranom i umreženom medijskom svijetu nije posjedovao osjećaj za dramatiziranje kao za Božić 2008. godine preminuli Samuel Huntington, o čemu je promptno izvjestio Harvard University. Na ovom čuvenom američkom sveučilištu je Huntington i proveo cijelih 58 godina dugu sveučilišnu karijeru. Osim kao harvardski profesor bio je poznat i kao autor ili ko-autor 17 zapaženih studija i više od 90 radova u uglednim časopisima u SAD i svijetu, a bio je i savjetnikom u Bijeloj kući u Carterovo vrijeme; sve u svemu bio je jedan od najutjecajnijih politologa 20. stoljeća.[1]

Iako bi, strogo uzevši, za ime doajena islamskih znanosti Bernarda Lewisa, a ne za Samuela Huntingtona, trebalo vezati autorstvo sintagme „clash of civilisation“ („sukob civilizacija“), koji se svodi na „sukob religija“,  ova je sintagma bespovratno vezana uz Huntingtonovo ime. U Huntingtonovoj studiji je, pak, ako ništa drugo više no točna teza da živimo u vremenima enormne porasti utjecaja religija. Vjera i religije utječu ponovo na društvo i politiku kao nekoć u prošlosti. O tomu se malo tko i spori, kao da svima odgovara, izuzev sekularistički orijentiranoj manjini u Zapadnoj Europi i SAD, koja strahuje da bi takav trend mogao otpuhati ionako slabašne zasade prosvjetiteljstva i političke moderne, kao da ih nikada nije ni bilo.

Samuel P. Huntington je tijekom posljednjeg desetljeća bezbroj puta varirao teze da je religija «dobila na značaju i na političkom utjecaju», pa tako i u eseju  “Bog je ponovo tu”  u švicarsko-njemačkom magazina za političku kulturu “Cicero”, na kojeg se iscrpnije referiramo. U ovom eseju Huntington je prvo konstatirao da se religija tri stoljeća nalazila u svojevrsnom uzmaku, jer su poslije stoljeća religijskih ratova sami europski vladari pokušali Westfalskim mirom zauzdati utjecaj religije na politiku, pa su potom i vodeće prosvjetiteljske glave potencirale razum nasuprot religije, da bi svijet racionalizma, pragmatizma i svjetovnog nazora pokazao znake umora i beznađa. Ovo posljednje je, pak, više nego proizvoljnost. Huntington je sa zabrinutošću, također, uočio kako  izvan SAD u zapadnom svijetu jako mali broj ljudi prakticira religiju. S tim u vezi se mora, međutim, ustvrditi kako Huntington neće da vidi da se religija u nekim zemljama zapadnog svijeta prakticira na neki posve drugi način nego u SAD, kao običaj ili dekoracija, primjerice u Velikoj Britaniji, ili kao strogo privatna stvar, primjerice u Francuskoj ili Njemačkoj, dakle primjereno duhu vremena, a možda i na najljepši mogući način u povijesti.

Naročito problematično u eseju u «Ciceru» je  što Huntington u nizu “izama” koje spominje, a koji su zamijenili ili potisnuli religiju, ubraja i “demokraciju”, i to odmah poslije liberalizma, socijalizma, komunizma, fašizma, autoritarizma i korporativizma. Na početku bijaše religija, veli Huntington, pa su došli «izmi», uključivo «demokracija», pa opet dolazi «religija». Huntington vidi, dakle,  “renaissance religija” posvuda u svijetu, izuzev u Zapadnoj Europi, pri čemu s pravom uočava da religiozni pokreti ne dobijaju više svoje pristaše samo među seljacima i siromašnima, nego i među elitnim društvenim slojevima.[2]

Obje velike “misionarske religije” konkuriraju jedna drugoj u borbi za “konvertite”, pri čemu Huntington misli na protestantsko kršćanstvo i islam, odnosno na “fundamentalistički muslimanski pokret» i “evangeličke protestante”. Ogromne su posljedice ovih pokušaja u Latinskoj Americi, Aziji, Africi i bivšem SSSR-u. U Izvještaju o religijskoj situaciji u 20. stoljeću, u kojem se konstatiralo: “Većina zemalja na svijetu, u kojima i živi glavnina svjetskog stanovništva,  nalaze se  usred pokreta religiozne obnove. To se ponajviše tiče nekadašnjih komunističkih zemalja u Istočnoj Europi, Srednjoj Aziji i na Kavkazu, ali i u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi, Kini i jugoistočnoj Aziji… U razvijenim zemljama je religija u uzmaku, vrijedan pažnje izuzetak su Sjedinjene američke države”.

Huntingtonu je, dakako, bio posebno potreban zadnji dio citata (“vrijedan pažnje…”) radi daljnjih izvođenja. Huntington uočava, naime, da se u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća odstupilo od trenda sekularizacije, što njemu uopće nije mrsko, dapače. Neke procjene govore, naime, o čak 100 milijuna pripadnika “kršćanske desnice” u SAD. Nije samo riječ o “renaissance religija”, poručio je Samuel Huntington, nego 21. stoljeće počinje “eru religija”. On je ocijenio, također, da “zapadni sekularni modeli dospijevaju pod pritisak”, pa prognozira da će biti “zamijenjeni”. Ono što Huntington ne želi da vidi jeste da sekularizacija uopće ne  podrazumijeva tzv. bezbožnički ateizam te da nema  niti biti zamijenjena „neo cons talibanizmom“, made in USA.  Bilo bi, zapravo, vrlo pogibeljno, ukoliko bi se i u Europskoj uniji civilizacijska dostignuća sekularizacije istisnula trendovima i modelom kao u SAD, koje su, po Huntingtonu, shvatile ne samo koliko je religija važna, nego da mora biti i osnovom društvenog života. Pri tomu se Huntington pozivao i na religioznog znanstvenika Mark Juergensmeyera, koji izrijekom poziva političare da “nove forme nacionalnog poretka baziraju na religioznim vrijednostima”. Očigledno je već, “neo cons” i “theo cons” u Washingtonu i diljem svijeta su ga dobro čuli i razumjeli. Američka liberalna ljevica, međutim, strahuje da bi SAD u doglednoj budućnosti mogle postati “teokratska država”. Postoji li slična opasnost i za Europsku uniju?

 

*****

U posljednjem „Pružanju ruke“ (njem. Handreichung), drugom po redu u šest godina, dokumentu kojim Evangelička crkva Njemačke (EKD) poziva na dijalog kršćana i muslimana, precizirana su i tzv. konfliktna mjesta u ovom dijalogu. U spisu pod naslovom „Jasnoća i istina“ („Klarheit und Wahrheit“), dijagnosticira se kao jedan od problema i to što islam u Turskoj nije nezavisna vjera, jer je pod državnim uplivom i kontrolom. O tomu svjedoči činjenica da su klasične državne institucije zadužene, između ostalog, za slanje imama u inozemstvo, pa se turski imami u Njemačkoj, i drugdje,  javljaju kao tzv. vjerski državni diplomati. To sa zapadnim laicizmom nema puno dodira.

„Prvi čovjek“ Evangeličke crkve u Njemačkoj, biskup Wolfgang Huber, s tim je u vezi u interview-u za bielefeldski dnevni list „Neue Westfälische“ kazao: „…Neobično je u Turskoj da unatoč navodnom razdvajanju države i religije, dakle, tzv. laicizmu, država smatra svojom zadaćom da kontrolira i upravlja sunitskim islamom. Zato turska država i izdržava religijsku instituciju vlasti sa ogromnim brojem suradnika, među kojima se nalaze i oni koji kao imami bivaju slani u Njemačku. Utoliko islam u Turskoj nije nezavisna religijska zajednica, kakvu mi poznajemo i šta se misli pod našim ustavnim poretkom. U Njemačkoj ne postoji državna crkva, dok u Turskoj, s jedne strane, postoji razdvajanje religije i politike, a s druge, jedna vrsta državne religije…“[3]

Neuobičajeno iskreno je biskup Huber u ovom interviewu odgovorio i na pitanje – ne radi li se u svemu ovomu malčice i o misionarstvu? Da, kazao je, radi se i o tomu, svaka vjera to više ili manje otvoreno čini. Biskup Huber nije kazao ni riječi o ekspanzivnom “misionarstvu” upravo evangeličkih crkava u Latinskoj Americi i drugdje. Katolička crkva je bila prvi “global player” i po ovom pitanju, ako više i nije «prva violina» u ovom orkestru.

Ne samo Samuel Huntington nego i jedan od vodećih evangeličkih teologa, profesor Friedrich Wilhelm Graf govori i piše o “povratku” ili “renaissance” religija. Posebno su mu uvažene knjige “Povratak bogova – religija u modernoj kulturi” i “Protestantizam – povijest i sadašnjost”, u kojoj se govori otvoreno i o kršćanskom, i posebno evangeličkom “misionarstvu” te o protestantizmu kao globalnoj religiji.[4]

Najvažnija je Grafova poruka da mnogi ljudi  trebaju religioznost unatoč “visokoj ambivalentnosti” skoro svih religija. Sve one, više-manje, govore o raju, ali i o paklu, “govore o miru, a proizvode ratove, da bi ostvarili svoje predstave o miru”. Po Grafovom mišljenju, “jezik skoro svih religija je veoma opasan”, zbog čega je “krajnje važno znati sve o visokoj ambivalentnosti religioznosti”. Uzgred, Grafovo je mišljenje da katoličanstvo polaže na pompu i spoljašnje, dok protestantizam determinira intelektualnost, slonost ka muzici i riječi te blagi otklon spram vanjskoga svijeta. Graf je potpuno svjestan da Benedikt XVI. neće napraviti nikakav ustupak evangelistima. Za njega su oni bili i ostali par excellence izdajnici. Neki prosvijećeni mediji u Zapadnoj Europi ocjenjuju, dodajmo tomu, da je Benedikt XVI. “provokacija za svakog prosvjetitelja”, odnosno da je Benedikt XVI. upravo adekvatan papa za ovakvu  “žalosnu modernu”.[5]

Signifikantno je i Grafovo mišljenje da “s počecima reformacije počinje pluralizacija kršćanstva, iz čega su nikle brojne slobode političke moderne”. O rezervama prema vezivanju modernih sloboda isključivo za protestantizam već je govoreno u ovoj raspravi. No, važnije je Grafovo upozorenje da se i u nekršćanskim kulturama, kao što su budizam i islam, počinje diskutirati o tomu jesu li i njima neophodne “reformacije”. Upravo u islamu se, misli Graf, vidi pluralizacija vjerskih struktura, pri čemu je politički islamizam samo jedan od produkata pluralizacije. Posebice je interesantno Grafovo zapažanje da sve više ljudi, makar u pojavnoj ravni, na “povratak islama u Europu” reagira poistovjećivanjem s kršćanstvom. Da, to je točno, ljudi postaju svjesni svojih kulturoloških determinanti, ali se u Zapadnoj Europi ne može govoriti o porastu religioznosti, dapače.

Može se govoriti i o nečemu drugomu. Od vremena Milanskog edikta rimskog cara Constantina (Konstantina) iz godine  313. poslije Krista, za koju se vezalo pretvaranje kršćanske religije iz religije patnje i ljubavi u jednu od ravnopravnih religija, a zapravo u tzv. vladajuću religiju, pa do danas kršćanstvo se opire odustajanju od svjetovne vlasti. To je, doduše, još očiglednije u istočnom pravoslavlju nego u zapadnom kršćanstvu. U stvari, tek s krahom srednjovjekovnog sustava međunarodnih odnosa, što se veže za Westfalski mir iz 1648. godine, započinje u zapadnom dijelu svijeta razvod ovog opasnog braka iz interesa. Razlika je samo u tomu što se od Constantinovih vremena do Westfalskog mira  ova simbioza nije ni prikrivala, a od tada je načelo univerzalnog religioznog autoriteta zamijenjeno principom “čija zemlja – njegova religija” (lat. “cuius regio, eius religio”).                             „Novo priznavanje suverenosti država eliminiralo je srednjovjekovne ideje o univerzalnom religioznom autoritetu“, uočava razložno profesor Radovan Vukadinović,  a „interesi država postaju vodeće pravne i političke odrednice akcije svih europskih država“.  Po ovom priznatom autoritetu u oblasti izučavanja međunarodnih političkih odnosa, sustav međunarodnih odnosa nastao nakon Westfalskog mira bio je u osnovi „kršćanski i europski“, ali „načelo neintervencije u unutarnja pitanja nije, međutim, vrijedilo za islam ili druge dijelove svijeta“.[6]

Prema islamskom nauku, riječ je od samih početaka, pa do danas, o čvrstoj sprezi religioznog i svjetovnog, upozorava, pak, već spominjani Bernard Lewis, što mnogi, koji bi islamskom svijetu htjeli donijeti demokraciju zapadnog tipa, i to “na bajonetama”, zaboravljaju! Uostalom, poslanik Muhamed (arapski Muhammad) je bio istovremeno i “sveti čovjek” i državnik, vodio je ratove i sklapao mirovne sporazume, donosio zakone.                  O krhkoj biljci zvanoj prosvjetiteljstvo ili politička moderna je riječ, koja je kakva-takva traga ostavila na Zapadu, dok se u velikim dijelovima svijeta živi još u političkoj prahistoriji. I živjet će se još dugo, sve dok se, naime, u tom svijetu, uključivo i kod nas, ne rode uzori iz vlastitih redova koji će uvjerljivo svjedočiti o prednostima političke moderne, s kojima će se mase stanovništva moći identificirati i tako konačno krenuti na mukotrpni put demokracije. Slobodni izbori, demokratske partije, emancipacija žena, nezavisni mediji, razvoj nezavisnog školstva i sudstva, socijalno-tržišni model gospodarskog razvoja, sve te «četiri slobode», govoreći «Eurojargonom», bit će tabu u najvećim dijelovima svijeta, ili u najboljem slučaju “zapadni artikal” i “zapadni ciljevi”, sve do autohtonih demokratskih pokreta u zemljama “trećeg svijeta”, u koje, nažalost, danas i mi spadamo. To je, ustvari, najveća tragedija demokraturskih promjena pod plaštom tranzicije iz posljednje decenije prošloga stoljeća na južnoslavenskim prostorima.

Dr. Bernard Lewis, umirovljeni profesor sa Princetona, jednako kao i dr. Hans Küng, s tim u vezi uočava da „ne dospijevaju islam i kršćanstvo putem njihovih suprotnosti u konflikt, nego u najmanju ruku isto toliko kroz njihove sličnosti. Uzgred rečeno, Lewis je na dužu stazu optimista, jer „ima, naime, u političkoj islamskoj tradiciji elemenata koji bi mogli voditi razvoju otvorenog humanog društva, u kojem bi ljudi imali prava, a vlade bi bile pod kontrolom. Možda to neće biti parlamentarna demokracija – naravno od Iraka preko noći neće nastati Skandinavija, ali stvaranje demokracije je uvijek teško, to smo vidjeli i u Srednjoj Europi. U arapskoj klulturi postoji pojam ,ugovorna vlada’, vlada na bazi konsenzusa, gdje je veliki vladar isto tako podložan zakonu kao i najskromniji rob. To je islamska tradicija i to je element pun nade».[7]

Europljani grade svoju “europsku kuću” u blizini kriznih žarišta – piše Fouad Ajami, profesor iz Pariza, rođeni Libanonac, jer čitav jedan svijet, odmah s druge strane Gibraltara, stoji u velikoj historijskoj krizi. Po njegovom mišljenju, nema nikakve nade da će vlade u arapskom svijetu svojim narodima uskoro  ponuditi slobodu, primjeren socijalni model i posao, a nema ni šanse za reformu ili rušenje despotija u arapskom svijetu. Naravno, ova ocjena se i nas tiče, itekako, iako nismo s druge strane Gibraltara. Isto vrijedi i za Ajamijevu ocjenu da u zemljama “trećeg svijeta” raste bijes protiv “zemalja nevjernika”, potican od fundamentalista, političko-religioznih radikala, čiji kraci dopiru i do dijaspora, koji propagiraju uzimanje materijalnih prednosti od Zapada, a istovremeno im je odvratno svako prilagođavanje na ovdašnje vrijednosti.[8]

Koliko ovaj kompleksni problem muči zapadni i europski svijet pokazuje i knjiga «Gnjev i vrijeme…»intrigantnog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka. [9]                            «Stotine milijuna mladih ljudi u arapskom svijetu ne posjeduju ništa izuzev njihova gnjeva», ocijenio je Sloterdijk u ovoj knjizi.  Po njegovom mišljenju, «radikalni islamizam je prva ideologija žedna osvete u svjetskoj povijesti i usmjerena je samo na razaranje…» Koliko god da je, dakle, istina da islamistička teokracija počiva na formalnoj i materijalnoj ambiciji da sve ono što čini život u jednoj virtualnoj, islamiziranoj svjetskoj zajednici uredi sukladno Ku’ranskom pravu, utoliko malo je ona u stanju da se susretne sa gospodarskim, političkim, tehničkim i umjetničkim činjenicama sadašnje vremenske ere, ocjenjuje autor čuvene filozofijske knjige «Kritika ciničnog uma».

Ovdje je, pak, nužno i izuzetno važno uočiti da Sloterdijk kritizira politički islam i «islamističku teokraciju», ergo islamizam, a ne islam kao jednu od svjetskih religija. «Dok je komunizam utjelovljavao autentičnu sliku zapadnih tendencija ka modernizaciji, pa, u nekim pogledima, ali ne i u ekonomiji, činio i njihovu avangardu, političkom islamizmu su neovovremenost u odnosu na moderni svijet i njegovo protumodernističko držanje ispisani na čelu – tomu pripadaju njegov prekinuti odnos  prema globalnoj znanstvenoj kulturi i njegov nesumnjivi parazitski odnos prema oružanoj tehnologiji Zapada», tvrdi Sloterdijk.

«Nikakav Marx političkog islama neće moći tvrditi da je moderna tehnologija odrasla u naručju zapadne civilizacije, ali da je tek u rukama njenih islamskih korisnika dospjela do svoje pune svrhe», precizira Sloterdijk, «poruka ’11. 09.’ glasi da su neprijatelji Zapada profitirali samo od osvetničkog obrta zapadnih alata protiv njihovih tvoraca». Po Sloterdijkovom sudu, «islamofil Friedrich Nietzsche bi morao danas modificirati svoje prosudbe, primjedbe koje je izrekao u svojem proklinjanju kršćanstva prilagodile su se, iza njegovih leđa, jednom drugom adresantu – radikalni islamizam naših dana nudi prvi primjer čiste osvetničke ideologije, koja može samo kažnjavati, ali ne i nešto proizvesti i unaprijediti…».

Mnogo je tinte potrošeno na temu “dijaloga civilizacija” ili “dijaloga kultura” od vremena terorističkog napada na WTC i Pentagon 11. 09. 2001. godine. No, o nekom suštinskom dijalogu ne može biti govora. Na obje strane je u međuvremenu u porastu isključivost u funkciji sile, koja po definiciji isključuje mišljenje i dijalog. Razumni ljudi upozoravaju da je krajnje vrijeme da se iziđe iz postojećih “rovova” na obje strane. Islamski teoretičari, kako u islamskom tako i u zapadnom svijetu, poput Edwarda W. Saida (1935-2003), «Palestinca iz New Yorka», upozoravali su da se nikuda neće stići s ponavljanjem do u beskonačnost priče o “zapadnom kolonijalizmu” i svjesnom zapadnom manipuliranju slikom  o “orijentalnom svijetu”. Dijaloga je, doduše, sve više i više, no takvi primjeri ne uspijevaju osvojiti naslovne stranice, niti, pak, ponuditi sadržaje koji bi u prezasićenom, pa i zatrovanom, medijskom prostoru budili pažnju dužu od jednog dana. Tako je u svijetu ostalo skoro nezabilježeno kako je laicistički islamolog i profesor prava iz Los Angelesa Khaled Abou El Fadil, autor knjige «Islam i izazov demokracije»(prevedene i objavljene i kod nas – «Buybook»), u jednoj internet-debati o “novom mišljenju” o islamu i unutar islama zahtijevao da se konačno napusti stereotipija i logika “kulturnog hladnog rata” u odnosima Okziedent-Orient. Khaled Abou El Fadil pripada inače onoj skupini islamologa koji vjeruju u spojivost islama i demokracije.

I na američkim i europskim sveučilištima je sve više islamologa, znanstvenika koji su veoma kritični prema političkim, gospodarskim i religijskim prilikama u njihovim zemljama podrijetla, ali ne prihvataju bez rezervi niti “zapadne predstave” o sebi samima, ili pak  “orijentalnom svijetu”. Možda se upravo u ovim ljudima, tzv. kulturološkim mutantima, razapetim između kultura i religija zemalja podrijetla i zemalja prijema, kriju klice budućeg produktivnog i bespoštednog dijaloga? Možda su upravo oni ti koji mogu “pokucati na oboja vrata”, odnosno stvoriti pretpostavke za dijalog među intelektualcima, a poslije i među ljudima od vjere i politike. Nade za takvu mogućnost nudi čitava plejada uglednih znanstvenika i kulturnih radnika. Ovdje spomenimo pariškog Marokanca Abdelwahaba Maddeba, autora knjige eseja “Bolest islama”,[10]  berlinskog Iranca Nawida Kermanija, autora knjige “Dinamit duha”,[11] te, posebice, Bassama Tibija, autora nezaobilazne studije «Euroislam» kao i brojnih studija o islamskom fundamentalizmu, tom «novom totalitarizmu», te «propalim integracijama».[12]

O njihovim idejama i ssspomenutim knjigama se razgovara u  stručnim krugovima “u oba svijeta” – u uglednim časopisima i na tribinama na Zapadu, te uglavnom u potaji među intelektualnom elitom u islamskom svijetu. Maddebove analize o resantimanima potčinjene “poluobrazovane mase” u islamskom svijetu, potčinjene kako od strane vlastitih režima tako i od međunarodnog kapitala, podsjećaju na analize totalitarizma Hannah Arendt ili na dobre “antiglobalističke studije”. Ali, u ovom kontekstu je važno izdvojiti kako i Maddeb i Kermani upozoravaju na “pogrešne dijagnoze” tzv. novog islamizma, odnosno nerijetke tvrdnje kako se radi o logičnoj posljedici povlaštenog mjesta religije u islamskom svijetu. Radi se prije o “pogrešnoj kopiji”, o reakcionarnoj, perverznoj reakciji određenih struja u islamskom svijetu na kulturni i gospodarstveno potčinjeni položaj muslimanskog svijeta u odnosu na zapadni svijet. U svemu tomu krivnju snosi ne samo islamski nego i zapadni svijet koji površno koristi “vulgarni video-džihadizam” pa se Bin Ladenove video poruke serviraju kao “Big-Mac islam” (Kermani), a video poruke atentatora-samoubojica, u krajnjem, i nisu ništa drugo do “nihilizam u akciji” (Kermani).  Upravo da ne bi aktualna “bolest islama” postala “bolešću na smrt”, poručuje Maddebi u svom elegičnom “izvještaju o bolesti”, u kojem se očitava žal za izgubljenom poetskom, filozofskom, kulturološkom, znanstvenom veličinom Orijenta, danas islamu treba “otvaranje prema Zapadu”.

S druge strane, u kontekstu Bushovog jednoumlja u Americi je američka spisateljica Erica Jong već prije par godina progovorila posve otvoreno o “patriotskoj letargiji” u SAD, tj. o stanju duha koje dozvoljava da se već stečene tekovine zapadne moderne olako i preko noći stavljaju pod noge, brišu iz života, zaboravljaju. Drugim riječima, Jongova je upozorila na notorne činjenice vezane za nadmenu političku praksu odlazeće američke vlade u zemlji i u inozemstvu, ali je time ukazala i na svu krhkost političke moderne u njenoj zemlji i u svijetu. Slična upozorenja se mogu naći i u uglednimi časopisima ili u knjigama brojnih autora na Zapadu. Časopisi i ljudi od imena i reputacije se, naime, veoma kritički odnose prema političkoj praksi zapadnih zemalja koje se, po definiciji, smatraju kolijevkama parlamentarne demokracije, odnosno zemljama u kojima su tekovine francuske buržoaske revolucije, kao osnova političke moderne, postale više-manje obveznom deklarativnom normom. Jer, zapadna nadmenost nije ništa manje opasna od resantimana potčinjenosti na Istoku.

S tim u vezi je prije par godina u međuvremenu umrli američki filozof Richard Rorty, profesor kalifornijskog Stanford univerziteta, održao u Potsdamu pored Berlina na “Einstein forumu”  predavanje u kojem je izričito upozorio da bi i u Europi, kao i u SAD, glavna žrtva u borbi protiv terorizma mogla biti pravna država, tj. rezultati 200-godišnje borbe za prosvjetiteljsku ideju. Ako u ovim zemljama postojeće ili buduće nomenklature zlorabe borbu protiv terorizma tako što bi uveli ograničenja već postojećih sloboda, teroristi bi ostvarili cilj, svijetlo bi bilo ugašeno, kazao je Rorty već uoči terorističkih napada u Madridu i Londonu…

O tomu i svjedoči, između ostalog, i zalaganje francuskog filozofa i književnika Henri Pena-Ruiza za striktno razdvajanje crkve i države. Profesor Pena-Ruiz  odlučno zastupa tezu da „Europa treba laicizam“, u interesu sviju, i zbog toga i brani „razdvajanje crkve i države“, bolje rečeno svake religijske zajednice i države. „Mjesto molitve ne smije biti financirano od strane države“, napisao je Henri Pena-Ruiz u listu Le Monde kada se javno suprotstavio populističkoj ideji tada još samo kandidata francuske desnice, pa potom i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja da se iz javnih sredstava financiraju vjerske zajednice. Uzgred, takvo što je na Balkanu postalo pravilo, a da se nitko nije usudio suprotstaviti toj pogubnoj koncepciji, tom srednjovjekovnom braku iz interesa, pogubnom za prosvjetiteljsku ideju i demokraciju. „Religija nije javna institucija kao kultura, obrazovanje ili zdravstvo“, argumentirao je tom prigodom Henri Pena-Ruiz, «ona je namijenjena samo njenim pristašama, dakle samo dijelu građanstva».[13]

Po ovoj vrsti razumijevanja fenomena sekularizma i laicizma francuskih boja, iz  državnih proračuna, koji se, kao i svugdje, pune i porezima vjernika, ali i nevjernika, ne smiju se financirati službe Božije, niti se pak tim sredstvima  smije poticati ateizam. «Nacionalnost jednog imama ne igra nikakvu ulogu», ilustrirao je Pena-Ruiz svoje zalaganje za princip funkcioniranja laicističke pravne države i u ovom osjetljivom međuodnosu, «nego samo da li i on poštuje zakone Republike». Ne smijemo voditi  više lažne bitke, poručio je  Henri Pena-Ruiz. Uz sve kazano  treba posve otvoreno reći, također, da su islamski vjernici u zapadnom svijetu ne samo u “ghettou” koji im je određen od strane većine, nego da im vrlo često svojevrsnu poziciju “stranog elementa” propisiju i njihove vjerske vođe, koje kao da nisu primijetili u kojem vremenu žive i šta su stvarni interesi njihovih vjernika na Zapadu. Nažalost, unatoč takvom procijepu i «duplom zarobljeništvu», o pravima koja u zapadnim zemljama uživaju islamski vjernici, mogu kršćani, primjerice u Turskoj, o Saudijskoj Arabiji da se i ne govori, samo sanjati.

Možda nitko drugi do već spomenuti Bassam Tibi, profesor u Göttingenu i na Harvardu, Sirijac rodom, Nijemac po izboru, vjernik-musliman, nije svjesniji suštine problema, no njegove sjajne knjige bivaju pomenute u svečarskim prilikama, pa opet potonu u zaborav. Kao da nitko u  strukturama i visokoj vjerskoj hijerarhiji, na obje strane, ne uzima ozbiljno njegove sjajne analize i dramatične apele upućene objema polovinama njegova svijeta – jednom pripada rođenjem a drugog  je sam izabrao. Doduše, Tibijeva znamenita knjiga “Euroislam”, iz devedesetih godina prošlog stoljeća, objavljena u međuvremenu u brojnim izdanjima i s dopunama, odigrala je neponovljivu ulogu. Tibi je, dakle, pisao o «euroislamu» i zalagao se za prilagodbu islama europskom ambijentu i onda kada «idol pariških predgrađa» Tariq Ramadan ili, pak, autor «Deklaracije europskim muslimanima» dr. Mustafa Cerić o «euroislamu» nisu mogli puno znati.[14]

Dr Mustafa Cerić,  (ex) reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH autor je, između ostalog, vrlo pretenciozne «Deklaracije europskim muslimanima» ali je u njoj iskazao veliko nepoznavanje prilika u Europskoj uniji i položaju islama u njoj, pa se, ipak, uporno  predstavlja u BiH i ponegdje u islamskom svijetu  kao autor  ideje o «europskom islamu» i/ili  budući «europski muftija». O Cerićevoj «Deklaraciji europskim muslimanima», pisali su prije par godina vrlo porazno po nju i njenog autora u Oslobođenju akademik Esad Duraković, a u BH Danima mladi mr. Eldar  Sarajlić. Zapanjen grubom negacijom europske, posebice njemačke «islamske stvarnosti», kao i nepoznavanjem ili negacijom onoga što je u biti Europska unija, i autor  ove rasprave se oglasio o «Deklaraciji europskim muslimanima» izrazito negativnom recenzijom.[15]

Uostalom i jedna od posljednjih Tibijevih knjiga “Islamsko doseljavanje – propala integracija” je visoko cijenjena u stručnim krugovima. Obje spomenute Tibijeve knjige i nisu, pak, drugo do apel za bespoštednim dijalogom i otvorenim kontroverzama, na čijem bi kraju trebalo da bude prihvatanje “religioznog pluralizma” u zapadnom, ali, mic po mic,  i u orijentalnom svijetu. Utoliko  su nezaobilazno štivo za iole ozbiljniji seminar na temu “dijaloga kultura”. Lako je razumjeti da među islamskim fundamentalistima Tibijeva poruka kako “islam mora priznati sekularne vrijednosti zapadne moderne” nailazi na odbijanje a priori, ali treba znati i da zapadnjačkim fundamentalistima para uši Tibijev apel za “priznanje ravnopravnosti religija”. Jer, u zemljama političke moderne, gdje bi sekularizam i laicizam već odavna trebali biti «čvrsto u sedlu» i sastavni dio života nije mnogo toga jasno već u pojmovnom pogledu.[16]

 

(Iz knjige: Lasić M.,  Mukotrpno do političke moderne, Udruga Dijalog, Mostar, 2010.)

 

[1]Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Simon &Schuster, New York 1996. Huntingtonova studija «The Clash of Civilizations» je do danas prevedene na 39 jezika. Ona se prvo pojavilo 1993. godine u formi pivot-studije u čuvenom časopisu Foreign Affairs, pa tek tri godine potom i kao zasebna knjiga.. Dovoljna intrigantna već po sebi, ova je kontroverzna studija dobila i na popularnosti i na značenju poslije događaja od 11. 09. 2001.

[2] Huntington, S., Gott  ist wieder da, Cicero, August 2005.

[3] Huber, W., Neue Westfälische, 04.12. 2006.

[4] Graf, F. W., Die Wiederkehr der Götter. Religion in der modernen Kultur”, C. H. Beck Verlag, München, 2004.; Graf, F. W., Protestantismus – Geschichte und Gegenwart, C. H. Beck Verlag, München,  2006. Ne radi se samo o radikalnom porastu religioznosti u islamskom miljeu. Grafova je poruka da  se slične pojave mogu zapaziti i među kršćanskim grupacijama. U Latinskoj Americi je u enormnom porastu upravo konverzija s katoličanstva na protestantizam, a u Africi sa islama na neku formu kršćanstva. U Africi je, primjerice, 1900. godine bilo ukupno 34,5 milijuna muslimana i samo 8,7 milijuna kršćana, ali su kršćani već 1987. dostigli muslimane po broju. Projekcije govore da će 2025. godine u Africi živjeti 600 milijuna kršćana i 500 milijuna muslimana. Budućnost kršćanstva je, dakle, na jugu, u Africi i Latinskoj Americi, pri čemu ne treba zaboraviti ni “pravoslavnu Rusiju”, niti oblike kršćanstva u Južnoj Koreji i Kini, gdje upravo protestantizam nalazi uporišta.

[5]Weltmacht Religion,  op. cit., s. 24 -25

[6] Vukadinović, R., Međunarodni politički odnosi, Pol. kultura, Zagreb, 2004., s. 23.

[7] Lewis, B., Die Zeit, No. 13., 2004.

[8]  Ajami, F., Der transportable Islam, Die Zeit,  No.16, 2004.

[9] Sloterdijk, P., Zorn und Zeit. Politisch-psychologischer Versuch, Suhrkamp Verlag, Frakfurt am Main, 2006., s. 356. Peter Sloterdijk je izuzetno medijski prezentan, vodi tv-emisiju «Filozofski quartet» (ZDF), a od 2001. godine je i rektor jedne visokoškolske ustanove u Karlsruheu (Staatliche Hochschule für Gestaltung), na kojoj predaje filozofiju i estetiku. Svjetsku slavu je stekao prije četvrt stoljeća pomenutom dvotomnom studijom «Kritika ciničnog uma» (Kritik der zynischen Vernunft, 2 Bände, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1983.).

[10] Maddeb, A., Die Krankheit des Islam,Verlag Wunderhorn, Heidelberg, 2002.

[11] Kermani, N., Dynamit des Geistes. Martyrium, Islam und NIhilismus. Wallstein-Verlag, 2002.

[12] Tibi, B., Der islamische Fundamentalismus und die Moderne – Zwischen Islam-Reform, religioser Ortodoxie und dem islamischen Traum von der halben Moderne, Perspektive 21, Heft 15, 03/2002.; Tibi, B., Islamische Zuwanderung. Die gescheiterte Integration,  DVA, Stuttgart, 2002.; Tibi, B., Der neue Totalitarismus. Heiliger Krieg und westliche Sicherheit, Primus, Darmstadt, 2004.

[13]Pena-Ruiz, H., Le Monde, 16. 02. 2007.

[14] Tariq Ramadan je islamski znanstvenik, autor  studije «Western Muslims and the Future of Islam» (Oxford University Press, USA, 2005.) i profesor  na sveučilištima u Ženevi i u švicarskom  Freiburgu.  U spomenutoj  knjizi «Zapadni muslimani i budućnost islama» ili, pak, u knjizi na njemačkom jeziku «Biti musliman na Zapadu» (Muslimsein im Westen) Tariq Ramadan u biti slijedi Tibijevu ideju o «euroislamu kao mostu između Europe i Orijenta». Među onim je islamskim znanstvenicima i vjernicima, dakle,  koji shvaćaju da  Europa posjeduje identitet, a koji se u međuvremenu ne može svesti na religijski, pa niti na krščanski, ma koliko netko takvo što priželjikivao. No, takvi kao on su svjesni da se  samo «moderni islam» može izboriti za ravnopravno mjesto pod zapadnim suncem i u svijetu uopće. Ramadan se, doduše, bez pardona bori i protiv «židovskih intelektualaca», zbog čega je i postao «idolom pariških predgrađa», pisao je tjednik Die Zeit o mladom znanstveniku (rođenom 1962.) sa statusom «pop zvijezde»  među arapskim doseljenicima u Europi. (Vidjeti, Die Zeit, No.  37,  02.09.2004.)

 

[15] Lasić, M., Veliki korak u pogrešnom pravcu, Status,  broj 10, Mostar, 2007.

[16] O tom Henri Pena-Ruiz kaže: „Uz laičnost se vežu mnogobrojna pitanja koja nadilaze društveno-vjerske okvire: odnosi individue i države, razdvajanje javne i privatne sfere, sloboda mišljenja i savjesti, poštivanje prava i dužnosti građana, borba protiv diskriminacije (vjerske, nacionalne, rasne, spolne), stanoviti tipovi obračuna između ljevice i desnice ili pak jedne i druge s centrom, odbacivanje „komunitarizma“ (zatvaranja u male zajednice, konfesionalne, etničke, emigrantske), traženje zajedničkog prostora za dijalog, potvrda civilnih načela, ideali tolerancije i bratstva među ljudima te napokon zahtjevi modernoga odgoja.“ Vidjeti pogovor Predraga Matvejevića knjizi Henri Pena-Ruiza „Što je laičnost?“ , Politička kultura, Zagreb, 2004. , str. 209.

Komentari

komentara