Dr. sc. Mile Lasić: Dominantni bh. akademski narativi i politike su u žalosnom suglasju!

ustav

U utorak, 16. srpnja 2013. godine, u 20 sati u Galeriji kraljice Katarine, u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, u Mostaru Franjevački institut za kulturu mira, Izdavačka kuća Synopsis Sarajevo-Zagreb i HKD Napredak – Glavna podružnica Mostar organiziraju predstavljanje zbornika radova s međunarodnog znanstvenog skupa ”Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava”. Zbornik će predstaviti prof. dr. Mile Lasić, dr. sc. Nino Raspudić, dr. sc. Dejan Vanjek, sociolog Ivan Vukoja i fra Mijo Džolan, urednik.

Uz najavu ovog značajnog događaja donosimo vam i izlaganje dr. sc. Mile Lasića na promociji istog zbornika u BKC-u, u Sarajevu 10. srpnja 2013. godine.

Dr. sc. Mile Lasić: Dominantni bh. akademski narativi i politike su u žalosnom suglasju!

Slijedeći inspirativnu Gadamerovu ”Pohvalu teoriji”, u uredničkoj riječi uz zbornik ”Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava”, prozborili smo o znamenitoj Platonovoj alegoriji o pećini. ”Platon je dao monumentalan odgovor svojom idealnom, u glavi zamišljenom državom, i posebno znamenitom alegorijom o pećini”, veli Gadamer, ”po njoj, empiričari i pragmatičari žive u svijetu sjenki, leđima okrenuti vatri, u svijetu sjenki koji smatraju pravim svijetom, i moraju silom – silom mišljenja – osloboditi se svojih okova, okrenuti se i biti primorani uspeti se do svjetla dana i pravog sunca. Tamo su najprije dugo zaslijepljeni, sve dok se ne priviknu na svjetlost i ne smotre istinski svijet – a to je svijet postojanih misli…” Platon je paradoksom kralja filozofa izrekao trajnu istinu, sukus je Gadamerove reaktualizacije Platonove alegorije: ”Ideal teorijskog života ima političko značenje”.

Nas u Bosni i Hercegovini se Platonova alegorija o pećini izravno tiče i anno Domini 2013, jer se u BiH – i u vremenima sve većeg uvažavanja kulturološkog pluralizma u svijetu – živi i promišlja život u okovima golog i/ili pravno-političkog nasilja, ništenja identiteta i nerazumijevanja logike višestrukih identiteta, to jest alteriteta. Zapravo, i teoretičari i pragmatičari u Bosni i Hercegovini žive u svijetu poluistina i/ili laži o sebi i svojoj zemlji. Kritičko-racionalističkog mišljenja jedva ima unutar bh. akademskih zajednica, dakle među onima koji bi se po vokaciji trebali baviti postojanim mislima. Među krajnje ideologiziranim, etniciziranim i provincijaliziranim akademskim elitama diobe su istovjetne i duboke kao i između tobožnjih političkih elita. Dominantni akademski narativi i politike su, dakle, u apsolutnom suglasju, idilu remete tek rijetki. U konačnici, takvi teorijski narativi i politike sinergijski i onemogućuju postojane misli o svojoj zemlji, plurimorfnoj i višenacionalnoj, te s time zaprječuju put mogućoj uljuđenoj zajednici s europskim ustavom i sustavom vrijednosti.

Ukazali smo u uredničkoj riječi, dakle, da su političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, te zbog toga nesposobne misliti i cjelovitost i ”plurimorfnu nacionalnu kompozitnost” Bosne i Hercegovinu. Utoliko su i suodgovorne za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti. Zbog te staro-paradigmatske, podaničke i licemjerne pozicije spram političke klase na vlasti, one su odgovornije i od političke klase za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji Bosni i Hercegovini. Ukazali smo, također, da je BiH i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, pa danas uzaludno žudi za autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se međusobno priznale i bh. nacije i bh. građani svih svjetonazora. Ali, kao da za takvo što nema ni pretjerane sposobnosti ni volje ni među bosanskohercegovačkim ni inozemnim pragmatičarima, ni među akademskim elitama. A ove potonje bi trebale biti pozvane pomoći da se pomaknemo u pravcu konsenzualne političke kulture, na osnovi kulture nenasilja i uvažavanja drugosti, kako bi se potom osmislili konkretni mehanizmi upravljanja našim razlikama. Taj naš neupitni kulturološki pluralizam nije naše prokletstvo, dapače, to je naš civilizacijski ulog u kompleksni svijet alteriteta i multikulture kojeg oličava Europska unija

Kako se osloboditi, dakle, logike beskrajnih dioba, na jednoj, ili ”sindroma jednosti” na drugoj strani, kako misliti svoju zemlju istodobno u njezinoj plurimorfnoj punoći i europskoj perspektivi – bio je i ostao smisao međunarodnog znanstvenog skupa ”Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov”, pripremljenog u režiji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita i njegova ravnatelja fra Mije Džolana. O dosezima samoga skupa (i njegova zbornika) konačnu riječ dat će struka i javnost u BiH i Hrvatskoj, a meni kao jednom od sudionika (i urednika) neka bude dozvoljena čestitka svima koji su otvoreno demonstrirali što misle i kako se o malo o čemu međusobno slažu. Unatoč tome, vrijednost ovog susretanja se, naime, ogleda u izravnim i neizravnim porukama o nužnosti osmišljavanja duhovnog povratka Bosni i Hercegovini sviju njezinih poniženih i uvrijeđenih ljudi. Svatko bi se morao zaputiti iz polumraka vlastitih poluistina o sebi i BiH ka svjetlosti ”postojanih misli”, kako bismo ponovno počeli misliti ono što nas povezuje, kako bismo zajedno osmislili europsku budućnost BiH.

Skup je, podsjećanja radi, održan 03. i 04. veljače 2012. godine u snijegom zametenom Sarajevu, u sličnim ambijentalnim (ne)prilikama kao i XIV. zimske olimpijske igre. Sve drugo i u ovom gradu i u cijeloj zemlji nije više nalik onome što je nekoć bilo. U Bosni i Hercegovini su disoluciju SFRJ propratili suludi krvavi događaji koji su je maltene u potpunosti doveli u pitanje, kako bi se potom diobnom inercijom, to jest logikom dovršavanja nedovršenih ratova dodatno zapriječila njezina demokratska re-konstitucija. Utoliko je BiH i dvadesetak godina poslije međunarodnog priznanja još uvijek zemlja sklona padu (failed state/state failure), u stvarnosti više demokratura (čitati: karikatura), nego što je demokracija. I lopovluka i separatističkih i unitarističkih isključivosti je u njoj na pretek, samo joj nedostaje volje i sposobnosti za auto-transformaciju, sukladnu temeljenim zahtjevima Europske unije.

Na riječima su, doduše, skoro svi bh. narativi i sve bh. politike proeuropejske, ali kada se razgrnu magle s njih razotkriva se sav njihov akademski i politički provincijalizam. Duh palanke je jedina zajednička crta onih koje uporno biramo. I nije pri tome riječ samo o jalovosti etnopolitika, nego i svih politika, dakle i onih koje se vide alternativnim, mada ne uspijevaju misliti bosanskohercegovačku plurimorfnu nacionalnu kompozitnost, ili se nje ponajviše plaše. I još se pri tomu smatraju boljim, jer su tobože kozmpolitske orijentacije. Nisu, nego su zarobljenici paradigme nasilja, nesposobni za mišljenje kulturološke i nacionalne pluralnosti kao osnove suživota u modernom svijetu trans-nacionalnih socijalizacija i integracija.

Ostavljamo, dakako, stručnoj i široj zainteresiranoj javnosti na prosudbu sve ono što su eminentni znanstvenici i kulturolozi u ovom zborniku oformili u ”logičko-gramatičku ili nadosjetilnu racionalnost”, kako primjerice profesor Davor Rodin imenuje modernu teoriju, pri čemu teorija nije tek puka logičko-gramatička dekonstelacija opažajne osjetilnosti, odnosno pojavnosti u višu govornu i zapisanu nadosjetilnu, knjišku realnost, već ujedno i nacrt kojim se intervenira u ”realnost”, kako bi se proizvela nova osjetilnost. Ostaje, dakle, otvorenim znanstvenim, etičkim i političkim izazovom – i poslije ovog zbornika – promišljanje: koja je to teorija, koji bi to pristup mogao pomoći BiH da pronađe sebe samu i svoje mjesto u okruženju? Poslije ovih ”face to face” razgovora između onih koji Bosnu i Hercegovinu misle svojom zemljom, vidi se, međutim, kao na dlanu da bi tek poslije boljeg razumijevanja za sada beskrajno podijeljenih akademskih narativa, moglo uslijediti bolje razumijevanje i pragmatičara, temeljem otklona spram stare i uvažavanjem nove paradigme – nenasilja i uvažavanja sviju bh. sastavnica.

Ukoliko bi, dakle, ove vrste susretanja počele nas pomicati u pravcu dijalogom proizvedene i na kompromisu utemeljene moderne političke kulture – ona bi opravdala svoju svrhu. Jer, ako ovu vrst konzenzualne kulture budemo umjeli tražiti i odnjegovati u akademskoj zajednici, iznašla bi ona već nekako svoj put i u političkoj pragmi. Uostalom, upućeniji znaju da je i Gadamerova pohvala (dobroj) teoriji ujedno i pohvala (dobroj) praksi!

HSPF

Komentari

komentara