Dr. sc. Mile Lasić: Enzensbergerovih ”99 meditacija” i jedan ”post scriptum” američko-iračkom ratu

Atribut ”prkosnog mladog čovjeka”, kojeg je zaradio nakon njegovih literarnih prvijenaca zadržao je do danas. Njegove pjesme i eseji, naime, pisani su i prije i danas u specifičnoj simbiozi ”poetsko-logičkih i političkih refleksija”. Od prvih poetskih knjiga ”Obrana vukova” (”Verteidigung der Wölfe”) iz daleke 1957. godine i ”Zemaljskog jezika” (”Landessprache”) iz 1960. godine važi Hans Magnus Enzensberger kao netko tko formulira ”odlučujuće, iznenađujuće, briljantno formulirane” šifre o najvažnijim događajima svoga/našega doba, tko je u stanju uhvatiti duh vremena, kao netko tko parodira uobičajene klišeje, tko formulira pojmove i izraze koji će se kasnije izanđati od ponavljanja.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

U tim, kao i u kasnijim, Enzensbergerovim djelima, otkriva se bez napora kritički, provokativni ton, volja za sporenjem, za obračunom sa zaostalom politikom, primjerice u Adenauerovoj eri, originalna sarkastična kritika ”društva obilja” i, posebice, samozadovoljne logike njegovih ”gornjih slojeva”. Enzensbergeru se, s pravom, pored ostalog, spočitavao ”agresivni stil”, ”volja za provokacijom”, itd. U jednu riječ, on je kao malo tko drugi (p)ostao pojmom ”kritičara društva”, pri čemu mu se već događalo da i pogriješi. Tako sam točno prije deset godina započeo moje bavljenje velikim pjesnikom i esejistom, koje on vrlo vjerojatno nije ni registrirao, jer je pisano na malom jeziku i za uski čitateljski sloj u zemljama slijednicama bivše Jugoslavije. Taj moj osvrt na Enzensbergerovu poetiku i esejistiku, uz sporenje o političkomu, stavljam čitateljima na raspolaganje u neizmijenjenom obliku…

Rođen je 11. studenoga 1929. godine u malenom Kaufbeuerenu (Allgäu), a djetinjstvo je proveo u Nürnbergu. Studij literature, filozofije i jezika je proveo u Erlangenu, Hamburgu, Freiburgu i u Parizu. Poslije studija je radio u redakciji ”Radio Essay” južno-njemačkog radija u Stuttgartu i kao lektor u Suhrkamp Verlagu, jednom od najuglednijih njemačkih izdavačkih kuća, u Frankfurtu am Main. Potom je proveo izvjesno vrijeme u Norveškoj i Italiji kao ”slobodni književnik”. Godine 1962. pojavljuje se njegova najznačajnija ”teoretska knjiga” pod naslovom ”Pojedinosti” (”Einzelheiten”), u kojoj je pokušao obrazložiti sve moguće sveze između poezije i politike. Nešto kasnije bit će objavljen i čuveni esej ”Jezik ‚Spiegela’” (”Die Sprache des ‚Spiegels’”), u kojem će demistificirati ”ciljno usmjereni jezik” najutjecajnijega njemačkog magazina. Godine 1964. slijedi ”Slijepo pismo” (”Blindenschrift”), pa profesura u Franfurtu am Main, gdje je predavao ”Poetiku”, potom angažmani u mnogobrojnim teatrima, u operi, na televiziji i iznova na njegovom ”početnom mediju” – radiju. Iz ove Enzensbergeove faze potječu djela ”Politika i zločin” (”Politik und Vrebrechen”) i ”Preslušavanje Havane” (”Das Verhör von Habana”), tonska montaža o američkoj invaziji na Kubu, u čuvenom ”Zaljevu svinja” 1962. godine. Potom prelazi u Berlin gdje u periodu između 1965. i 1975. godine uređuje ljevičarski časopis ”Kursbuch”, koji je u to vrijeme uzrastao u ”najvažniji medij ljevice”. U međuvremenu je dio života proveo na Kubi, bio gostujući profesor u SAD, da bi se 1979. godine skrasio u Münchenu, gdje i danas živi i radi. Iz ove ”posljednje faze” se mora izdvojiti Enzensbergerov rad na osnivanju i djelovanju ljevičarskog mjesečnika ”Trans Atlantik”, te pokretanje ”Druge biblioteke”, u kojoj je objavio iz riznice svjetske literature samo ono što odgovara njegovim estetskim kriterijima. Povrh svega, mnoga važna djela svjetske literature, primjerice poeziju Pabla Nerude, preveo je na njemački jezik.

Nakon višedecenijskog ljevičarenja, nakon demistifikacije europskih i posebice njemačkih svakodnevnih i povijesnih laži – osim u spomenutim – i u esejima i knjigama poput ”Njemačka, Njemačka između ostalog” (”Deutschland, Deutschland unter anderm”, 1967.), ”Potonuće Titanica” (”Der Untergang der Titanic”, 1978.), putopisu ”Ach Europa!” iz 1987. godine, da ne nabrajamo dalje, pjesnik i esejist Enzensberger je odavno već sve rekao. O bezumlju, posebice. Na parodiran, ironičan način, kako bi drugačije. Doduše, ponekad i o ponečemu i porekao. Svoju radikalnu fazu ”ljevičarenja” je, primjerice, više puta podvrgao ironiji i podsmijehu, bolje rečeno preispitivanju. A u njoj je znao čak napisati kako literatura ”nema više značajnu društvenu funkciju”, nego da književnici moraju sudjelovati u ”političkom alfabetiziranju Njemačke”. Već 1963. godine je dobio ”Georg Büchner Preis”, najprestižniju njemačku nagradu za literaturu. Uslijedit će potom mnoge domaće i međunarodne nagrade i priznanja, uključujući i nagradu s imenom Heinricha Bölla (1985.).

Tijekom Drugoga američko-iračkog rata objavio je jedino knjigu poezije ”Povijest oblaka” (”Die Geschichte der Wolken – 99 Meditationen”, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 149 stranica, 19.90 eura), koja je, kako i u dodatku naslova stoji, meditacija o tim ”letećim slikama-križaljkama”, o tim kraljevskim ”nebeskim umjetnicima”, o njihovoj ”nijemoj igri” – ”bez poglavica, bez bitaka”, o tim ”majstorskim tvorevinama” u kojima nema podjela na ”dobro i loše”. Bio je to Enzensbergov način govora o ratu, pokazalo se, oblaci i druge slike prirode su bili ni manje ni više nego metaforični, polu-nijemi protest protiv ljudskih gluposti, uzaludnog prilijevanja krvi i nasilja. U intervju magazinu ”Spiegel” je – u povodu ”Povijesti oblaka” – pokušao ostati na nivou metafora u njegovoj poetskoj zbirci. Efektno i zavodljivo. No, čim su se počele rušiti Sadamove statue širom Iraka, Hans Magnus Enzensberger se javio za riječ u ”Frankfurter Allgemeine Zeitungu”. Naravno, na osoban način, kontra dominantne matrice govora o ovom ratu, kontra recimo i Jürgena Habermasa koji u ovoj demonstraciji sile vidi kraj međunarodnog poretka i moralni sunovrat američke političke elite, na čelu s predsjednikom Bushom.

No, da prvo vidimo o čemu ”meditira” Enzensberger u ”Povijesti oblaka”, što je, zapravo, izvučeni naslov posljednjeg šestog poglavlja u ovoj poetskoj zbirci. U najkraćem, u njoj se, osim o oblacima, pjeva i o drveću i cvijeću, o pahuljicama, o listovima, o zvijezdama, o krumpiru, pa čak i o njegovoj supruzi…, ali i o ubojstvima, teroru i teroristima, ljubavima i strastima, znanosti i umjetnosti, o religiji, o životu i smrti. U vremenima, u kojima je ”razgovor o drveću skoro zločin”, kako je to nekoć formulirao Bertol Brecht, jer navodno takva vrsta govora uključuje šutnju o mnogim nedjelima, Enzensberger je kontrirao – ”danas je obrnuto, skoro da je zločin ne govoriti o drveću”. Ne samo da nam biosfera nije baš ”u najboljem stanju”, nego je obrana prirode jedina obveza, ako se ”pjesnici mogu na bilo što obvezivati” (intervju ”Spiegelu”).

Jasno je da se u ”Povijesti oblaka” nije moglo raditi samo o prirodi, nego i o trenutku u kojem živimo. Enzensbergeru je, i inače, podjela na ”liričare prirode”, ”liričare ljubavi” i ”društvene kritičare” deplasirana, smiješna. Nema Busha i Sadama, doduše, no u jednoj pjesmi u ovoj zbirci sanja se o osveti tiranima, tako da im se ”mučenje objesi o vrat”, a oni da se ”osude” da ”uzgajaju repicu”, u drugoj se ruandske ubojice za trenutak zaustave u slijepoj pomami ubijanja kada ugledaju dugu, potom se opet late posla…

U intervjuu ”Spiegelu” Enzensberger neće zanijekati da je ”Povijest oblaka” ustvari ”prikrivena polemika” protiv ”govora o duhu vremena” odnosno protiv aktualnih ratnih opasnosti. On osobno iz dva razloga odbija sudjelovati u ”direktnoj debati” o ratu u Iraku. Prvi razlog je što su sva moguća rješenja problema loša, a drugi je ”što kada nisam siguran radije držim usta začepljena”. I još nešto je znakovito rekao: ”Znam suviše malo o iračkom društvu”, ali ”strahujem da Amerikanci isto tako o njemu pojma nemaju”!

”Prkosni mladi čovjek” od 73 godine (danas mu je, dakle, 83) se, dakle, s pravom bojao i boji da ”ono što u novinama stoji – nije sve”, odnosno ”nije cijela istina”. On ne želi, zapravo, drugo nego upozoriti čitatelje da ”pogledaju u nebo”, jer nas ”pogled u nebo uči opuštenosti i skromnosti”. Ne postoje na ovom svijetu samo ”pare na kontu”, ili uspjeh na poslu, samo Bush i Sadam Husein, ma koliko nam određivali sudbinu. O lokalnim silnicima da i ne govorimo, uči nas pjesnik koji je – pokazat će se – samo na trenutak ”pobjegao” u ”99 meditacija” o ”povijesti oblaka”.

”Jedna od malog broja dubokih radosti koje nam s vremena na vrijeme priredi povijest je kraj vladalaca-silnika, smrt tirana, posve svejedno radi li se o gubitku vlasti, ili o njihovoj smrti”, prva je rečenica koju piše Hans Magnus Enzensberger u eseju ”Post Scriptum iračkom ratu” (”Eine Nachschrift zum Irak-Krieg”, ”FAZ”, 15. travnja 2003.). ”Rušenje njihovih statua, razaranje njihovih slika simboliziraju ovaj trenutak. Hitler, Staljin, Franco, Pinochet, Ceausescu, Mobutu, Milošević, Sadam – lista nema kraja. Predvidljiv je i kraj Castra, Mugabea, Jonga Drugog i tuce drugih; svaki dan njihove vladavine plaća se ljudskim životima”. Potom se pjesnik i esejist Enzensberger retorički pita: ”Smije li se, ili se ne smije radovati?”

”Trijumfalna radost, koja se osjeti kada neka od ovih figura krepa, počiva na tomu što se preživjelo”, konstatira Enzensberger već u uvodu opširnog eseja u ”FAZ-u”. Pri čemu ne negira da u ovom ”prekrasnom osjećaju ima nečega barbarskog”, pa čak kada je ”usmjeren protiv neprijatelja čovječanstva”. Okvir kojeg je veliki pjesnik time sebi postavio u uvodu slijedi konzekventno do kraja eseja. Ne zanimaju ga niti američki ”samostalni hodovi” u svjetskoj politici, niti ”kolateralna šteta” dovođenjem u pitanje UN, NATO-a, i tsl. On misli u okrilju sheme diktatura-sloboda, pri čemu posebno kritizira njemačke političare i ”mirovnjake” zbog njihovih jednostranosti, kako u prošlosti tako i danas. Jer, nisu se po prvi put ”namrštila njemačka čela, a njihovo se mrštenje pokazalo preuranjem”, sarkastičan je Enzensberger, pri čemu se poziva na nekadašnje tretiranje bivšeg DDR-a u zapadnom dijelu Njemačke kao ”jedne od najuspješnijih industrijskih zemalja”, suradnju zapadnonjemačkih socijaldemokrata s Honeckerovim staljinistima i skepsu u svezi poljske ”Solidarnosti”, na procjenu bivšeg SSSR-a kao ”faktora stabilnosti” i ”nepobjedivog kolosa”, na činjenicu da je Slobodan Milošević dugo vremena ”tretiran kao sirovo jaje”, jer bi, navodno, u protivnom na Balkanu izbilo krvoproliće ”nekalkuliranih razmjera”! Slično je i s Irakom, misli on, mediji su unisono pretjerivali, rat u Iraku i nije bio tako strašan kako su nas njime plašili, ”mirovnjaci” su, unatoč tomu, fiksirani samo na njega, velikim medijskim kućama je nezanimljivo što su se, primjerice, u Kongu za to vrijeme u plemenskim svađama poubijale tisuće ljudi. Nose se plakati ”Ne (damo) krv za naftu”, a nitko od tih demonstranata ne bi htio odustati ni od automobila ni od grijanja, ni od već rezerviranog putovanja za Mallorcu, itd.

A što se tiče ”osovine” Pariz-Berlin-Moskva, koja Amerikancima spočitava niže, materijalne i profitabilne motive, ona nije ništa bolja, ona samo prikriva vlastite interese. ”Rusija i Francuska imaju enormne ekonomske interese ne samo, i ne na posljednjem mjestu u poslovima s naftom i oružjem, a i Njemačka je desetljećima u samom vrhu po izvozu oružja u Irak”, argumentira logično Enzensberger. Pa potom slijede fundamentalni redovi o slobodi, zbog kojih mu se može i zaboraviti svjesno ”zaboravljanje” normi međunarodnog prava i blagost prema režimu George W. Busha. Za režimom Sadama Huseina se nema što žaliti, nema ništa što je skuplje jednom društvu od ”totalitarnog sustava”. Uostalom, tvrdi Enzensberger, svrgnuti irački režim nema bitne veze s ”formama vladanja u islamskom svijetu”, on je na paradoksalan način moderan i u temeljnim linijama sličan njegovim ”uzorima – nacističkoj Njemačkoj i Sovjetskom Savezu”.

”Teror koji takav režim čini nije samo psihičke naravi, on se ne ograničava samo na mučenje i ubojstva”, uočava Enzensberger, ”takva vladavina vodi ka gubitku ljudske supstance, što se desetljećima nakon njegova kraja još može primijetiti”. Takvo što počinje ”s progonom ili bijegom najboljih, gubitkom od kojeg se jedno društvo nikada ne može oporaviti”, tvrdi Enzensberer na primjeru ”Rusije 1917. do…, Njemačke 1933. do…, Španjolske 1936. do…, Irana 1953. do…, Argentine 1976. do…, Jugoslavije 1991. do…, a lista se može po miloj volji u nedogled produžavati”. Mentalitet preostale većine se, pak mijenja, a što duže traje diktatorska vladavina to više nadvladavaju ”civilizacijski deficiti, bespravlje i neodgovornost”, dolazi do defektnog poimanja stvarnosti i do opuštanja svih inhibicija. ”Tek nakon sloma ovakvih režima pokazuju se ove dugoročne štete”, lucidno zaključuje Enzensberger. Kada pak dođe do procesa resocijalizacije, što pokazuje i njemačko iskustvo, radi se o beskrajno dugoročnomu i kompliciranom procesu. Ne želi li nam Enzensberger reći, ustvari, da je u barbarstvo lako upasti, ali se iz njega teško iščupati, što smo, nažalost, i sami doživjeli u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća!?

No, koliko god da su predočeni pasaži lucidni toliko je njegovo prešućivanje američkog grijeha problematično. On, naime, htio ili ne, s prešućivanjem više no sporne američke uloge u ovom, kao i u mogućim ratovima koji slijede, staje na poziciju ”donošenja slobode” manje civiliziranim narodima, što je klasična kolonijalna zamka u koju nisu upali samo polu-prosvijećeni Bush i navodno prosvijećeni Blair. Enzensbergerovo direktno i indirektno osporavanje sličnosti između američkog i iračkog predsjednika, odnosno bezmilosno obrušavanje na ”mirovnjake”, čiji ”predmet mržnje nije Sadam Husein, nego George W. Bush, pri čemu uvode u igru ”potpunu simetriju”, pa čak naglašavaju da je Bush ”još opasniji” zvuči prosto šokantno. Ako je i od njega suviše je. Njegova je argumentacija, povrh svega, više nego krhka. ”Protivnicima rata” je nevažna, ili nepoznata razlika između političkih sustava SAD i Iraka, kaže Enzensberger, ”a ta logika je mnogim istočnoeuropljanima posve strana, prosto jer su oni živjeli u diktaturama, pa im nedostatak fantazije mirovnih demonstranata na Zapadu izgleda groteskno. Njih je njihovo povijesno iskustvo naučilo da bez problema uočavaju nijanse i razlike između života i smrti”.

Znano je da ”zahvalnost nije politička kategorija” i da je ”Njemačka spašena od zapadnih saveznika i da bi bez njih Zid još i danas stajao”, uočava Enzensberger ”gubitak pamćenja” koji se danas i ovdje iskazuje prema SAD. Što je možda baš tako, kao i njegova poruka da ne bi Nijemcima, i ne samo njima, štetilo pokazivanje malo više hrabrosti i slobodarstva, a manje napuhanosti u vezi s ovim pitanjima. Da, ali je isto tako neprijeporno da su oni koji su učeni demokraciji u međuvremenu i povjerovali u neke njezine temeljne principe, kako kod kuće tako i u međunarodnim relacijama, da je više no upitno glorificirati tzv. slobodarske motive tzv. nove Europe, koja se u prvom redu odlučila za moćni američki zaštitni kišobran, što i ne mora podrazumijevati demokraciju! I još nešto, bez Francuske i Njemačke, bez «stare Europe» nema europskog ujedinjenja. Niti ga može biti uopće s ovakvom američkom administracijom! Ako eventualno i može, tada samo usprkos njoj!

I na kraju, ”prkosni mladi čovjek” (od nekoć), u dobi od 83 godine, smješten u idiličnoj gradskoj četvrti u Münchenu, uči nas najmanje tri stvari. Prvo je da ni najveći umovi današnjice nisu u stanju uvijek misliti cjelinu, niti se s njihovim mišljenjem uvijek lako složiti. No, još važniji nauk je da se gubitak slobode obvezno plaća ”civilizacijskim deficitima”, mentalitetskim ruinama, gubitkom pamćenja i obzira, odlaskom ljudi u Nigdje i Ništa. (Ovo kao da je Enzesbergerova poruka nama!?) Ali, i treće je veoma važno, ono da budemo skromni, da ne zaboravimo ponekad pogledati u nebo. Široko! Beskrajno! ”Mi smo svi skloni smatrati se suviše važnima. I zbog toga ima ratova”, ustvrdio je Enzensberger u ”Spiegelu”. Ne, poručuje on, ”važnost, popularnost, ugled – u tu stupicu ne želim pasti”! Pa ipak, u tu stupicu se ponekad omakne i najvećima i nakon svega što su doživjeli!

Komentari

komentara