Dr. sc. Mile Lasić: Glupi August iliti zakašnjelo priznanje Güntera Grassa

 

Mile-Lasić-25Kad se pojavila omalena zbirka poezije njemačkog nobelovca Güntera Grassa «Glupi August» ( G. Grass: «Dummer August»,Gedichte, Lithographien, Zeichnungen, Steidl Verlag, Göttingen 2007.), na svega 80 strana, opremljena Grassovim litografijama i crtežima, upućenijima je odmah bilo jasno da se radi  o Grassovom odgovoru njegovim kritičarima zbog zakašnjelog eksplicitnog priznanja u njegovoj autobiografskoj knjizi „Pri ljuštenju crnog luka» (“Beim Häuten der Zwiebel”, Steidl Verlag, Goettingen, 2006., str. 480),  kako je u ranoj mladosti ne samo bio «nacistički klipan», nego da je i formalno nosio «SS-uniformu». Grass je bio ogorčen moraliziranjem o njegovoj navodnoj dvoličnosti, jer je decenijama izrijekom priznavao da je bio zavedeni i  zaslijepljeni mladi nacista, koji je i neposredno uoči sloma Hitlerove strahovlade vjerovao u «konačnu pobjedu» (Endsieg). Povrijeđenost je utoliko bila veća jer je, zapravo, sve u Grassovom životu i književnosti bilo podređeno borbi za istinu i dostojanstvo, zbog čega i jeste postao veliki pjesnik i umjetnik. Priča o „zakašnjelom priznanju“ je doista vrlo komplicirana, pri čemu bi se post festum smjelo ustvrditi da su više posrnuli, oni koji su moralizirali o Grassovom navodnom nemoralu,  što nije do u duboku starost eksplicitno obznanio da je kao 17.godišnjak bio pripadnikom SS-postrojbi. U Srbiji se otišlo najdalje, neke od vodećih ovovremenih srpskih šovinističkih perjanica su zahtijevalale, čak,  i oduzimanje Nobelove nagrade  autoru «Limenog bubnja», odnosno «Dancinške trilogije»…

Günter Grass je lavinom uništavajuće kritike u Njemačkoj bio povrijeđen do srži, što se vidjelo i iz svake od četerdesetak pjesama u zbirci  «Glupi August». Ova Grassova zbirka pjesama i nije ustvari drugo do opis autorovih unutarnjih raspoloženja nakon pogroma protivu njegove ličnosti i djela, nakon što se očitovao tobož zakašnjelim i sablažnjivim priznanjem. O tomu  uvjerljivo svjedoče već naslovi pojedinih pjesama  –  «Na stupu srama», «Bez sna», «Moj porok», «Što ostaje», «Žalopojka šumskog šetača». U pjesmi «Glupi August», koja je uzeta i za naslov cijele zbirke,  Grass «pjeva» kako i sam sebi uzgleda  «malčice smiješan» u ovom  hitnom procesu «pred sudom pravednika». Uz naslovnu pjesmu išla je i crno-bijela litografija –  Grassov lik, s kažnjeničkom kapom na glavi,  koja asocira na likove iz kineske «kulturne revolucije». U pjesmi  «Što ostaje» Grass odgovara hajkačima: «A onda netko, vičan zanatu podlosti, izreza rečenicu iz opširna konteksta i položi je na pijadestal istesan od laži.»  U pjesmi «Heroji današnjice»,  Grass se bezmilosno obračunava «s njima» – stihom: «Samo ih ambicija krvnika tjera da budu uvredljivi…» O «umjetničkoj vrijednosti» ove neobične Grassove zbirke poezije treba suditi stručna kritika. U njezinu društvenu relevantnost se već sada smije biti uvjereno. Jedno je sigurno,  Günter Grass ne drži mnogo do one biblijske – tko tebe kamenom, ti njega pogačom…

I

Veliki njemački književnik Günter Grass je sredinom kolovoza 2006. godine  u intervjuu “Frankfurter Allgemeine Zeitungu”, doista, šokirao njemačku i svjetsku javnost priznanjem  da je u Drugom svjetskom ratu služio  u “elitnim” postrojbama Hitlerova režima, tj. u SS-Waffen, a ne u redovnim jedinicama Wehrmachta, kako se do tada vjerovalo.  Za Grassa, prema vlastitom priznanju, tada ta “SS-postrojba” nije bila  “ništa užasavajuće, nego samo jedna elitna postrojba”. I još je, onako kao u svojim romanima, samoironično ustvrdio da je kao “Hitlerov omladinac bio mladi nacista, vjeran do kraja”. U spomenutoj autobiografiji, koja se pojavila potom 01. rujna 2006. Godine, samo dva tjedna poslije spomenutog intervjua, i u  prvom tiražu od 150.000 primjeraka,  ovoj epizodi iz Grassova života posvećeno je tek nekolicina stranica.  Idealan pi-ar, dakle, pa je prvi tiraž Grassove autobiografije prosto razgrabljen. Uslijedila su Grassova „Lesungen“, dakle čitanja, književni nastupi i nova izdanja …

U autobiografiji “Beim Häuten der Zwiebel” se Grass, zapravo, bavi  djetinjstvom u Danzigu, krajem Drugog svjetskog rata i vlastitim ratnim zarobljeništvom, potom i  počecima vlastite umjetničke, vajarske i književničke karijere u poslijeratnoj Njemačkoj. Puno je unutra zanimljivih događaja i susreta, spominje primjerice i  poslijeratni susret s Josephom Ratzingerom, zapravo o svemu govori detaljnjije nego o  neslavnoj SS-epizodi u njegovom životu.  Pa ipak, o ovoj njegovoj uspjeloj (ili neuspjeloj) knjizi i ne govori se kako ona zaslužuje, nego uvijek o Grassovom konačnom „javnom pokajanju“. Da li je veliki pisac to zapravo i htio? Na to pitanje  nije jednostavno odgovoriti….

„Ono što sam s glupim ponosom mojih mladih godina prihvatio, htio sam poslije rata zbog rastućeg srama prešutjeti“, ključna je rečenica Grassova „pokajanja“. Tko pročita svih 480 stranica  Grassovog  „Ljuštenja luka“, kako se, također, u slobodnijem prijevodu tu itamo prevodi kod nas  Grassova autobiografija,  ostat će i dalje  uskraćen za odgovor na pitanje zašto je veliki književnik šutio o ovoj epizodi iz rane mladosti više od 60 godina. Ali, shvatit će zašto je Grass i ovu knjigu morao napisati. I sam je njegov  život, naime, kroz sve ove decenije postao literatura, pa je pri kraju života Grass morao napisati i roman o životu Güntera Grassa, misli književni kritičar „FAZ-a“, uz poruku da bi ova Grassova autobiografija mogla biti i sastavni dio „Dancinške trilogije“, iz koje je najpoznatiji Grassov  roman „Limeni bubanj“, napisan davne 1959. godine.

I odista, tko je čitao ovu Grassovu knjigu, svojevrsni  “roman međaš” u njemačkoj literaturi, ili samo gledao istoimeni film, učinit će mu se da vidi slike iz ove knjige/filma pred očima kada u Grassovoj autobiografiji iz 2006. godine pročita, primjerice, sljedeći pasus: “… Rat je trajao samo nekoliko dana kada smo saznali za sudbinu rođaka moje majke. Radilo se o ujaku Franzu. On je bio poštar, koji je također sudjelovao u obrani Poljske pošte, smještene na trgu Hevelius. Borba je trajala kratko. Svi preživjeli branitelji Poljske pošte streljani su na osnovu njemačke vojne naredbe. Vojni sudac, koji je obrazložio i potpisao smrtnu presudu radio je još dugo poslije Drugog svjetskog rata bez ikakvih posljedica kao sudac u Zapadnoj Njemačkoj, u pokrajini Schleswig-Holstein… Odmah  poslije početka rata novine Danziger Vorposten bile su pune izvještaja o ratnim zločinima. Svakog su Poljaka predstavljale kao podlog ubojicu. Bio sam užasnut i svaki  mi se njemački čin odmazde činio ispravnim…”

Potom slijedi Grassov direktniji i za našu priču relevantniji iskaz: “Ja čak ne mogu kazati – nas su zaveli! Ne, istina je da smo mi dozvolili da nas se zavede. Ja sam dopustio da me se zavede”!  Grassovi književni ekskursi, zapravo ilustracije  već rečenog putem prisjećanja na sudbine učitelja povijesti, pa svećenika, koji su imali rezerve prema “novom poretku”, ali ih nije imao tko slušati, jesu zanimljivi, ali ne donose ništa posebno novo što ne poznajemo iz njegove literature. Za stvaranje izvjesnog naboja u kompoziciji iskaza važne su, međutim, sljedeće  rečenice: “… Moja je majka bila umjereno pobožna. Iako me je rijetko opominjala da idem u crkvu, ja sam odrastao u rimokatoličkom duhu. Ali u što sam vjerovao prije nego što sam počeo da vjerujem samo u Vođu (Fuehrer)?”

Već objavljeni faksimili i podaci iz arhiva nekadašnjih američkih zatvora u Njemačkoj  svjedoče da je Günter Grass već 1946. godine precizno naveo da je bio pripadnikom “SS-Panzir-Division Frundsberg”, a što je ostalo nezamijećeno među 18 milijuna drugih akata koje čuvaju slične arhive. Postoje svjedoci, također, koji govore da je Grass o toj  neslavnoj epizodi govorio i prije 30 godina. Pa ipak, postavlja se pitanje, kako to da nitko od Grassu nesklonih novinara, a takvih je bilo mnogo, nije ranije zavirio u arhive i u Grassovom slučaju. Spekulacije idu tako daleko da se spominje i vrbovanje od  Amerikanaca, ali i od “Stasija” (istočnonjemačke obavještajne službe), što je sve vrlo vjerojatno veliko pretjerivanje. Jer, kako i zašto tražiti u arhivama  podatke o čovjeku i piscu koji stalno govori o  tomu kako je bio “zaslijepljeni nacista”, te cijeli svoj život  raskrinkava nacizam kao malo tko drugi, zapravo nitko drugi?

II

Günter Grass nije, dakle, skrivao svoju zaslijepljenost nacističkom ideologijom u mladim danima, o njoj direktno i indirektno i svjedoči cijela pola stoljeća, ali sve do ovog ljeta nije  izgovorio za širu javnost da je bio i pripadnikom “SS-Waffen”. Zato su samo dijelom u pravu oni koji ovih dana poput uglednog  historičara dr. Joachima Festa govore o tomu kako je  Grass prakticirao cijelo vrijeme “dupli moral”, te da je  – navodno –  kao “moralna instanca” mrtav. No, nitko ovdje, pa ni dr.  Fest, ne dovodi  u pitanje Grassovu književnu veličinu. Za dr. Festa je inače najbolja Grassova omalena knjižica “Sastanak u Telgteu”, u kojoj postoje u metaforičkoj ravni elementi priznanja i slutnje o neizgovorenoj punoj istini, a dobri su  mu i Grassovi pasaži iz “Limenog bubnja”, dok se  “Pas i mačka” mogu čitati…

Takvu očiglednu nesklonost Grass uživa i kod jednog broja drugih uglednih njemačkih intelektualaca, no mnogo je i onih koji i dalje drže do Güntera Grassa, poput književnika Waltera Jansena, Ralf Giordana, Johano Strassera… Njima ne smeta ni što je Grass bio pripadnikom „SS-Waffen“, a neki od njih  tvrde da je Grass i o toj epizodi već govorio služeći se metaforama i alegorijama, pa i direktnim iskazima. No, vratimo se Grassovom „ljuštenju luka“, to jest „ljuštenju“ samog sebe u ranoj mladosti. U vrijeme kada je imao samo 17 godina Grass je  “gledao na trupe SS kao na pripadnike elitnih jedinica”. U njegovim očima, tako Grass, “SS su bili nasposobniji vojnici, koji bi stupali u akciju kada bi se naša armija našla u obruču… Na kragni SS-uniforme bila je ušivena svastika,  ali to mi nije uopće smetalo… “

Grass se inače već kao petnaestogodišnjak prijavio za služenje vojnog roka  u podmornici, ali je odbijen zbog mladosti, pa će s nepunih 17 godina biti poslan s tzv. radne obveze direktno u SS-diviziju. Takvo što je bilo moguće tek pri kraju rata, kažu njemački historičari, ne ulazeći u  to da li je tako bilo i u Grassovom slučaju. Bilo kako da je, Grass je u kasno ljeto 1944. godine stigao, po rasporedu, u Dresden.  “… Upravo je trebalo da se formira nova tenkovska jedinica i to pod imenom Joerg von Frundsberg. To mi je ime bilo poznato iz doba seljačkih ratova…”, piše Grass. Potom slijedi, po mišljenju i Grassu sklonih ljudi, jedan od najspornijih Grassovih iskaza u  autobiografiji: “SS-trupe su nosile u sebi i nešto europsko – u SS-divizijama su bili kao dragoovoljci i Francuzi, Valonci, Flamanci i Holanđani, kao i brojni Norvežani, Danci, pa čak i neutralni Šveđani. Svi su se oni borili na Istočnoj fronti, u jednoj – kako se govorilo tada – obrambenoj bitci, koja je trebala da spasi Zapad od boljševičke najezde”! U vezi s ovom Grassovom formulacijom čovjeku uistinu staje dah, jer na trenutak nije jasno da li to govori “stari Grass”, što bi bio nonsens, ili   mladi “zaslijepljeni” i “vrući nacista”, kako je Grass više puta sam definirao svoju mladalačku zatucanost. Ovdje bi, pak, trebalo obratiti pažnju na umetak “kako se govorilo tada”, te na rečenicu koja potom slijedi i u kojoj se kaže -“dosta s opravdanjima”, u kojoj je sadržano i eksplicitno priznanje: “Pa ipak, ja sam decenijama poslije rata odbijao da priznam jednu riječ i ta dva slova (SS)…”

Potom dolazi pasus, kojeg smo već doticali, ali ga zbog važnosti dajemo ovdje u cijelosti: Ono što sam s glupim ponosom mojih mladih godina prihvatio, htio sam poslije rata zbog rastućeg srama prešutjeti,  no, teret je ostao i nitko me nije mogao njega osloboditi. Istina, tijekom obuke za tenkistu nisam ništa čuo o onim ratnim zločinima koji će kasnije izići na vidjelo. Tvrdnja, međutim, da ništa nisam znao o njima nije mogla da – gledano iz poslijeratne perspektive – zamagli moj razum da sam pripadao jednom sustavu koji je planirao, organizirao i izvršio uništenje nekoliko milijuna ljudi. Čak i kada uvjerim sebe da nisam aktivno sudjelovao u tomu, te da ne snosim krivicu, ostaje ono što se zove suodgovornost. Izvjesno je da ću s tim osjećanjem morati živjeti do kraja života…”

Preskočit ćemo ovdje Grassovo svjedočenje o užasu kojeg je vidio i doživio, pasaže o gomili leševa, o iskonskom strahu pred smrću, o mirisu gareži  u spaljenom Dresdenu, i tsl, što itekako ima literarno-povijesnu vrijednost, ali ne i direktnu vezu s Grassovim “pokajanjem”, ako je u cijeloj ovoj priči uopće i riječ o pokajanju. Inače, u ovom dijelu autobiografije je vidljivo ono o čemu govori literarni kritičar “FAZ-a”, to jest Grassovo romansiranje Grassove mladosti, svojih ratnih doživljaja, uključivo prvih susreta s Rusima, te ranjavanja. Uzgred rečeno, u međuvremenu objavljeni Grassov bolesnički karton u magazinu “Der Spiegel” uistinu govori da je Grass ranjen 20. travnja 1945. godine, ali se ne vidi iz njega da li je ranjen u desnu butinu, te u gornje lijevo rame, kako stoji u autobiografiji. Nakon ranjavanja Grass je u noći s 20. na 21. travanj 1945. godine  prebačen prvo u poljsku bolnicu, pa potom vlakom upućen  u gradić Meisen…

Dakle, ništa spektakulrano, ništa što se nije znalo ili slutilo  neće čitatelj naći u Grassovoj autobiografiji “Pri ljuštenju crnog luka”, izuzev što je Grass osobno konačno napisao da je bio u “SS-Waffen”. Njegove biografije će doduše morati biti prekomponirane za taj “detaljčić”, pa neće više biti pisano da je bio regrutirani pomoćnik pri Wehrmachtovoj protuzračnoj obrani, nego pripadnik “SS-Desete-pancir divizije Joerg von Frundsberg”, raspoređen na poziciju “strijelca”. I njegovo književno djelo morat će biti tumačeno u svijetlu njegova “zakašnjelog priznanja”, pri čemu je već skoro izvjesno da neće ništa izgubiti na značenju.

Iz Grassova  “Ljuštenja luka” izdvojimo još nekoliko interesantnih  sekvenci, naime one koje govore o mukotrpnim počecima njegove osobne i općenjemačke de-nacifikacije. “Američki oficir za preodgajanje (education officicer)  uzalud se trudio da nas uvjeri kako govori istinu. Mi, dakle i ja, nismo htjeli da  mu vjerujemo niti kada nam je pokazivao crno-bijele fotografije iz koncentarcionih logora Bergen-Belsen, Ravensbrueck”, piše Grass u autobiografiji o svom boravku u američkom zatočeništvu u jednom bavarskom mjestašcu. “Na fotografiji sam vidio brdo leševa, peć, gladne ljude, izgladnjele skelete…”, nastavlja Grass, “a mi smo američkom oficiru neprestano ponavljali rečenice: ‘I  ovo da su uradili Nijemci?… To Nijemci nisu nikada mogli počiniti. Tako nešto Nijemci ne rade’. A kada smo, mi Nijemci bili sami, nastavlja Grass, govorili smo: ‘Propaganda. Ovo je sve samo propaganda…’ “!

Da to što su im govorili Amerikanci nije “propaganda”, nego svjedočanstvo o zločinu neviđenih razmjera, uvjerio se mladi Grass poslije izlaska iz američkog zarobljeništva. Potom će uslijediti Grassova višedecenijska borba protivu zaborava, pri čemu je “zaboravio”  na nesreću da javno i izrijekom  prozbori i o osobnoj pripadnost „SS-u“. Ali,  kada se Grass razapinje od šarenolikog mnoštva javnih skribenata na stub srama, ne smije se  zaboraviti što je Grass uradio u proteklih pola stoljeća na otrežnjenje vlastitog naroda i vlastite kulture. Zapravo, to što Grassovo „pokajanje“ ili „zakašnjelo priznanje“ masovno uzbuđuje njemačku i svjetsku javnost može se razumjeti  upravo  time  što je Grass u proteklih pola stoljeća postao sinonimom poštenog govora o njemačkoj „smeđoj prošlosti“, takorekući „moralna savjest“ moderne Njemačke, pa i šire, jer se nije libio komentara niti na račun sličnih događanja u svijetu. Nije zato ni čudo što sada likuju desničari svih boja, kako u samoj Njemačkoj tako i po svijetu, uključivo i u bivšoj Jugoslaviji. Njemački desničari mu poručuju da sada makar zašuti, a oni u bivšoj Jugoslaviji, posebice u Srbiji, bi da se zgražaju nad Grassovim mladalačkim zabludama, ne padajući im na pamet da su dospjeli danas upravo tamo gdje je Grass bio 1945. godine. No, Grass je doveo u nedoumicu i liberalne duhove, koji teško mogu shvatiti njegovo prikrivanje istine svih  poslijeratnih godina. Pedsjednica Centralnog savjeta Židova u Njemačkoj Charlotte Knobloch javno se zgraža, primjerice, na Grassovoj „dvoličnosti“, sumnjajući da je sve ovo sada uradio samo zbog bolje prodaje njegove autobiografije. Mnogima je, ipak, ovakvo objašnjenje isuviše jeftino. Oni koji su Grassu skloniji misle  da mu je prešutkivanje dijela biografije bilo i poriv  i pogonska snaga u  neumornom pisanju  o problemima denacifikacije. Apsurd je savršen, jer se  preko 5.000 stranica koliko broji  Grassova proza, uvažavana i dalje u cijelom svijetu, a nekoliko stranica zakašnjelog priznanja prijeti da pretvori u prah i pepeo cijeli njegov ljudski i umjetnički angažman. No, Grassovo „zakašnjelo priznanje“ iliti „pokajanje“, pokazuje i nešto drugo. Isuviše je sklizak teren za svakog umjetnika ukoliko se pretvori u „moralnu instancu“. Umjetnici jesu doduše dužni dići svoj glas protivu nepravde, izopačenosti, zločina, no trebaju se čuvati da se pretvore u „moralne apostole“, u što se Grass vremenom pretvorio. Postao je i „zastavom“ njemačke socijaldemokracije, ali i  buntovnog, lijevog pokreta, inspiracija šesdesetosmašima da zapitaju svoje roditelje – gdje ste bili i šta ste radili u proteklom ratu? Sada ga se, tu i tamo, i ti i takvi odriču…

Mogao je Günter Grass  kazati, dakako, da je bio u „SS-Waffen“ mirne duše već na početku sjajne umjetničke karijere, kada je bio pripadnikom prevažne „Gruppe 47“, pogotovu kada je 1959. godine objavio „Limeni bubanj“, roman u kojem ionako sve vrvi od autobiografskih detalja, a koji govore o zamamnoj opijenosti SS-ideologijom njegovih najbližih u rodnom mu Danzigu, današnjem Gdanjsku. No, nije, iako je od tada pa sve do jučer u bezbroj navrata izgovorio da je bio „Hitlerov mladić“ odnosno „zasljepljeni“ ili „vrući nacista“. Nedostajalo je samo da kaže i u „SS postrojbama“, tko bi normalan takvo što zamjerio 17.godišnjem mladiću? Njegovo priznanje – da se dogodilo  ranije, kao što na nesreću nije – bi mu bilo čak i argument u obračunu sa smeđom prošlošću, kako svojom vlastitom tako i opće-njemačkom. No, čekao je, taktizirao ili kalkulirao, pa se prekalkulirao.  Zato za potpisnika ovih redova „Grassov slučaj“ govori ustvari i o tomu kako su i „moralni apostoli“ samo ljudi, s pripadajućim manama i vrlinama…

 III

Može se samo zamisliti kako je Günteru Grassu teško pala kritika sa svih strana, uključivo i od svojih kolega i prijatelja. Jedan od njih, književni kritičar Helmut Karasek ostaje pri tomu da je Günter  Grass književna i intelektualna gromada, koja je Nobelovu nagradu zaslužila kao malo tko drugi, ali mu spočitava moralnu i ljudsku slabost, pa i ukalkulirano svjesno prešutkivanje te mrlje iz mladalačkih dana, zbog koje vjerojatno ne bi dobio Nobelovu nagradu za književnost 1999. godine, unatoč umjetničkoj snazi i političko-povijesnom značenju njegova književnog djela i društvenog agažmana, da se za tu mrlju znalo ranije. U suštini, i Karasek i neki drugi zamjeraju Grassu moralizatorsku poziciju koju je veliki književnik zauzeo odavna, jer s tom mrljom u biografiji ona mu jednostavno ne pristaje. Mnogo veću težinu imalo je, pak, pismo Grassovog prijatelja, „oskarovca“  Volkera Schlöndorffa, objavljeno u berlinskom dnevnom listu Tagesspiegel,  u kojem je Schlöndorf u suštini iskazao razumijevanje za način kako je Grass podsjetio čitatelje u svojoj novoj knjizi  na proživljeno u ranoj mladosti, uključivo kratku epizodu kada se kao 17. godišnjak našao u elitnim SS-postrojbama. Režiser „Limenog bubnja“, koji se s Grassom sprijateljio u vrijeme snimanja ovog filma po istoimenom Grassovom romanu, misli da je Grass konačnim priznanjem u prilici da doživi „veliko oslobađanje“ kako nikada više ne bi morao da govori sa „spomeničkog postolja“ i „ex-katedra“, nego konačno onako kako i njegovi  umjetnički likovi, dakle da uživa u poziciji čovjeka sa svim manama i vrlinama, koje se uz to podrazaumijevaju. Kako se Grass tih dana osjećao možda se može malčice naslutiti i iz njegova pisma gradonačelniku Ganjska  Pawelu Adamoviczu, jer se u ovom gradu, a i u cijeloj Poljskoj, živo diskutiralo tijekom jeseni 2006. godine o tomu treba li Grassu oduzeti ranije dodijeljena titula počasnog građanina ovog grada. Šizofrenicnu situaciju u Poljskoj u svezi Grassa je inače ponajbolje opisao jedan poljski novinar u berlinskom TAZ-u, duhovito formuliravši kako se u Poljskoj oduvijek znalo da „nema niti jednog dobrog Nijemca“, jer evo, pokazalo se, da je i Grass, nekadašnji „moralni apostol“, čovjek s mrljom.

U spomenutom pismu Grass inače kaže: „U godinama i decenijama poslije rata – kada su mi ratni zločini SS-postrojbi u svom njihovom užasnom iznosu postali poznati – iz stida  sam zadržao za sebe ovu kratku, ali opterećujuću epizodu iz moje mladosti, ali ipak nisam je potiskivao. Tek sada, u starosti, našao sam formu da o tomu izvjestim u velikim međusvezama. Ova šutnja može biti vrednovana kao greška i – kako se to sada i čini – biti osudjivano. Ne priliči mi, pak, u ovoj situaciji  ukazivati na sve što čini tijekom pet desetljeća moje životno djelo i kao književnika i društveno angažiranog građanina SR Njemačke, pa ipak apeliram da se shvate oštre lekcije koje su mi dodijeljene u mojim mladim godinama, uostalom moje knjige svjedoče o tomu, a i moje političko djelovanje…“ Odmah nakon što je ovo Grasssovo pismo pročitano na Gradskom vijeću Gdanjska, odložena je rasprava o eventualnom oduzimanju počasnog građanstva Günteru Grassu. Svi su izgledi da do toga  neće uopće doći. Na to upućuje, naime, i izjava bivšeg predsjednika Poljske i „Solidarnosti“  Lech Walese, koji je ranije zahtijevao oduzimanje Grassu i Nobelove nagrade, a poslije pročitanog pisma je kazao: „Od ovog momenta nemam nikakav konflikt s gospodinom Grassom… Koliko sam ja razumio, ovo nije bila reklama za njegovu knjigu, nego pokajanje, a ja sam  time potpuno zadovoljan… Grass se ne mora ispričavati zbog toga  što je je bio manipulirani omladinac, jer on zaslužuje  danas mnogo više hvale zbog toga što je nakon desetljeća sam otkrio ovaj dio svoje prošlosti…  Bolje ikada, nego nikada“!

Već sam negdje napisao kako se cijeli „slučaj Grass“ dade ponajbolje razumjeti ako se pogleda tko sve ovih dana moralizira o navodnoj Grassovoj „dvoličnosti“. Izdvajam pri tomu pravo na takvo mišljenje osobama poput Charlotte Knobloch, koja je bila u djetinjstvu žrtvom nacističkog progona, te kojoj se urušio svijet nakon što se jedna od „ikona“ na njemačkoj društvenoj sceni pokazala, ipak, kao „čovjek s mrljom“. Slično je i s reakcijama nekih boraca za ljudska prava i u zemljama bivše Jugoslavije, kojima se, također, urušio svijet. Među „moralizatorima“ dominiraju, međutim, notorni desničari, pa i šovinsti svih boja, što se ponajbolje vidi u zahtijevu za oduzimanjem Grassu Nobelove nagrade, kojeg su iz Beograda uputili „očevi“ zloglasnog memoranduma SANU,  ideolozi ovovremenog srpskog fašizma, književnik Dobrica Ćosić i historičar  Vasilije Krestić. Njih dvojica su, kako se znade, vrh ledenog brijega ovovremenog nacističkog pokreta u Srbiji i na Balkanu, samo što su kod nas nacisti još uvijek Nijemci, a domać zlodusi, što bi rekao fra Marko Oršolić, „borci za nacionalnu stvar“! Dobrica Ćosić i  Vasilije Krestić su u ime fantomske Akademije “Ivo Andrić”, čiji su osnivači uz Antonija Isakovića i  neke druge “srodne duše”, zatražili od Güntera Grassa da vrati Nobelovu nagradu za književnost zbog toga što je u mladosti pripadao elitnoj SS jedinici njemačke vojske.  “Vaša krivica sadržana je, kako u samom činu pripadnosti ‘dušom i telom’ Hitleru, tako i u višedecenijskoj šutnji, a pri tome i javnom napadanju na druge zbog istog učešća u zločinima SS-a”, navodi se u njihovom pismu, citiranom prema agenciji Beta. U pismu se, inače, podsjeća na zločine koje su njemačke SS jedinice počinile u Drugom svjetskom ratu u Kragujevcu i Kraljevu i na bombardiranje SRJ 1999. godine, kada je Grass i dobio nagradu Švedske kraljevske akademije. “Bilo bi uputno da kao okoreli hitlerovac i SS-ovac, vratite priznanje imena Nobela, kako bi sadašnji i budući nosioci te nagrade bili oslobođeni tereta da je ta ista čast pripala i jednom SS-ovcu”, navodi se u pismu Dobrice Ćosića i drugova mu.

O ovom primjeru bezočnosti, o ovomu bezobrazluku srpskih kvazi-akademika, svi od reda uvaljeni u močvaru velikosrpskog nacionalizma i šovinizma, uvaženi i  ugledni srpski intelektualci su u anketi dnevnog lista “Danas” iz Beograda već kazali svoju riječ. Mirjana Miočinović, dramaturg iz Beograda, inače najbliži čovjek na svijetu pokojnom Danilu Kišu, je kazala, primjerice: “Potpisnici apela upućenog Günteru Grassu morali bi da najpre preispitaju svoju savest i da razmisle o svojoj ulozi u varvarizaciji svog naroda. Ako jednog dana budu doprineli denacifikaciji srpskog naroda, bar približno Grasovom doprinosu denacifikaciji Nemaca, steći će pravo glasa o pitanjima moralne prirode. Sama ta fantomska akademija “Ivo Andrić” nosi ime nobelovca čija biografija nije bez senke. Što se samog Grassovog slučaja tiče, on pokazuje da za istinu nikada nije kasno, ali da je svako njeno obelodanjivanje rizik za onog ko je saopštava. Da je to Grass učinio pre 30 ili 40 godina našao bi se neki “pravednik” koji mu to ne bi oprostio. Verovatno bi time i doveo u pitanje kolosalnu ulogu koju je taj pisac odigrao u ozdravljenju svog naroda.” Dr Dragoljub Petrović, historičar iz Beograda, je kazao: “Reč je o apsurdu, jer je jedan broj naših intelektualaca kompromitovan time što je davao ideološku osnovu ratu koji je vođen devedesetih godina na tlu Jugoslavije. Taj rat nam nije bio potreban, njime je srpski individualitet izgubio od svog ugleda, rekao bih u čitavom svetu. Taj rat je bio prljav, krivica još nije utvrđena, ali je vidna. Ovakav zahtev je, stoga, pucanj u prazno, odnosno pucanj u sopstveni individualitet. Ljudi koji su ga potpisali nemaju nikakav kredibilitet da bilo šta od nekoga zahtevaju”. U međuvremenu pokojni Ljubiša Rajić, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, je kazao: “Članovi te ‘akademije’ očigledno ne znaju šta su sve obuhvatale SS trupe pa bi bilo primereno da se najpre informišu. Mada, to u krajnjoj liniji nije ni važno jer je posredi obična glupost za lokalnu upotrebu. Guenter Grass je počinio užasnu grešku što o svojoj prošlosti nije ranije govorio, ali ni to ne umanjuje sve ono što je učinio za denacifikaciju nemačkog društva u posleratnim godinama. Pripadnici pomenute ‘akademije’, međutim, nemaju moralno pravo da traže bilo šta od bilo koga.” Dramaturg Nenad Prokić se našalio: „Ako Akademija ‘Ivo Andrić’ pokreće inicijativu da se oduzme Nobelova nagrada Günteru Grasu, neka pokrene inicijativu i da se Andriću oduzme Nobelova nagrada. Siguran sam da ta ekipa može da nađe ‘dobar’ razlog za tako nešto. Recimo, to što je bio Hrvat.”

IV

Igrom slučaja imao sam priliku da se zadnjih dana kolovoza 2006. godine družim s grupom beogradskih boraca za ljudska prava, koji su bili gosti u Njemačkoj. Svi od reda su bili potrešeni “aferom Grass”, pa, čak, i ogorčeni na “dvoličnjaka” i tsl. Ponašali su se kao da im je Grass “srušio svijet”. Ustvari, znali su unaprijed kako će “afera Grass” biti instrumentalizirana u Srbiji, pa su se bojali da je priča i o onako krzmavoj denacifikaciji  u Srbiji zadobila još jedan strašan udarac. Zapravo se ništa strašno nije dogodilo, pokušao sa im objasniti, iza Grassa ostaje njegovo književno djelo i njegov društveni angažman, a  najljepše u cijeloj priči je što je takva vrsta angažmana urodila plodom, pa u Njemačkoj natpolovična prosvijećenog  građanstva nema nikakvih iluzija o tomu što se doogodilo u Drugom svjetskom ratu i kakvu su neslavnu ulogu imali njihovi preci. U svemu tomu je nezamjenjiva uloga Güntera Grassa, po tomu je on veliki, a zbog toga jesu neki drugi mali, sitni i nikakvi…

Jedan drugi Ćosić, po imenu Bora, koji živi u Berlinu, imao bi razloga, uzgred rečeno, likovati, ali on to ne čini. Njega je, naime, Günter Grass prije par godina optužio da se nije dovoljno distancirao od velikosrpskog nacionalizma, što je u najmanju ruku bilo neukusno i bezobrazno od strane Grassa. Berlinski apatrid Bora Ćosić je, kako čitatelji vjerojatno znaju, beskrajno čist po pitanju svakog nacionalizma, a  njegovi brojni eseji svjedoče o bolu zbog barbarstva koje je počinjeno u srpsko ime. Povrh svega, duboki su koliko i Grassovi na slične teme. Interesenanto je, s tim u vezi, da se Grass posredno pokajao u intervjuu za tjednik  “Die Zeit”, ali ne što je uvrijedio Boru Ćosića, nego što je zagovarao bombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine, što je opet u Beogradu ostalo nezamijećeno. On je bio za to, kazao je, ali su tijekom bombardiranja pale i nedužne žrtve, intervencija se pretvorila u nešto drugo, itd. Grass, uostalom, nije prvi put u ovom slučaju povukao sličan potez. Dakle, umjesto da likuje što mu se kolega okliznuo na “kori banane”, Bora Ćosić će  kazati kako je Grass sve ovo zbog čega se svijet ibreti ovih dana već napisao u “Limenom bubnju”, ili u mudroj knjžici “Sastanak u Telgteu”, koju je pominjao i dr Joachim Fest. “Ondje je Grass priznao sve o sudbini književnika, tamo već stoji da su svi oni jedna gomila intelektualnih razbojnika, pijandura i lažova, ma kako darovitih, ma kako duhovitih, ma kako privlačnih za ljudsko oko”, napisao je Bora Ćosić. Po njemu, “učešće jednog sedamnaestogodišnjeg klipana u nacističkim trupama, makar i SS, zanemarljiva je epizoda, no treba vidjeti šta se nalazi u svakoj od mnogobrojnih pjesničkih duša”. Bora Ćosić, inače, ne drži ništa do ove vrste priznanja kakvog je učinio  stari Grass, pa poručuje: “Probitačnije je čitati ono što pisac priznaje svakom svojom rečenicom, u metafori ili ne. Pesnik ionako živi na način posredan, alegoričan, tako ga treba uzimati”. Svim ovim navođenjima želio sam ustvari kazati da Günter Grass nije bio nikakav svetac, niti nepogrešivi sudac, što ne daje  za pravo da se onaj drugi Ćosić, i njemu slični, iživljavaju na njemu. U svakom slučaju, potpisniku ovih redova je  ljepše u “Grassovom društvu”, prosto jer njegova intelektualna i moralna krivulja ide od nacističke opijenosti ka poziciji prosvjećenog, osviještenog čovjeka, dok se kod brojnih balkanskih ideologa  “krvi i tla” životna i umjetnička putanja slila u zagovaranje i obranu te(n)kovina domaćeg fašizma, kojeg se na žalost tako ne zove, iako to jeste bio i ostao …

 

Pri kraju još par riječi o fašizmu i nacizmu, izrijekom. Koliko god se naši domaći, a i bjelosvjetski desničari trude da izjednače  fašizam s boljševizom, koji je također totalitarizam i koji je – u staljinističkoj izvedbi – pobio milijune, nema ništa crnje u ljudskoj povijesti od fašističkog i nacističkog pokreta. Jer, to  je – per definition – pokret spremnih i odlučnih na nasilje, onih koji sve svoje ljudske frustracije, psihološke, seksualne, profesionalne, nadomještaju osjećajem pripadanja gomili koja grabi navodno ka velikom cilju. A kada se ta pljeva razgrne, ostaje da su fašizam i nacizam, ipak, samo zarazne bolesti, lako prenosive i prijemčive u svakom podneblju i svakoj kulturi, posebno tamo gdje se o političkoj kulturi jedva može i govoriti. Nesretni je balkanski, u suštini bosansko-hercegovački nobelovac Ivo Andrić u “spornom” Pismu iz 1920. godine, kojeg domaći fašisti i psuju i citiraju, po potrebi,  konstatirao da su, u našim prilikama, objekti mržnje uvijek tu negdje u blizini, u prvom susjedstvu, a da su naše svetinje, u pravilu negdje drugdje i daleko. Ljudima sa Balkana ne preostaje drugo nego se već dvije decenije nadati da će slično kao u Njemačkoj u neko dogledno vrijeme na društvene procese imati utjecaja ljudi koji bi pitali svoje očeve i djedove – “kako ste mogli nijemo gledati i sudjelovati u svemu tome?” Upravo kako je šesdesetosmaška generacija Nijemaca pitala svoje kukavne srodnike, kako bi se potom bez milosti preradila i nadvladala vlastita nacionalna povijest. Što je bila  temeljna pretpostavka da bi se ozdravilo i uključilo u “europsku obitelj naroda”. Nije li vrijeme konačno zrelo i za naše “balkanske Grassove”, i za neka naša „zakašnjela priznanja“, ili  naše “limene bubnjeve” u koje bi masovnije udarali upravo oni koji su u mladosti bili obični “nacistički klipani”?

Ili ćemo i dalje jurišati u vlastitu neslavnu prošlost?

Preuzeto sa Vidiportal.ba, 12. ožujka 2014. godine

Komentari

komentara