Dr.sc. Mile Lasić: Grassova novela “Plebejci probaju ustanak”?

svečana-sjednica-6-mile-lasićPotaknut aktualnom pobunom nezadovoljnog naroda u BiH onima koje uporno biraju za svoje zastupnike, bez napora sam se sjetio velikog njemačkog književnika Güntera Grassa i njegova kazališnog komada „Plebejci probaju ustanak“, u kojemu je riječ o “radničkom ustanku” u Berlinu od 17. lipnja l953. godine. Ma koliko bio kratkog daha po neposrednom učinku, u potonjoj povijesti postat će važnim, nezaobilaznim datumom, pa čak i  “burevjesnikom” jedne druge sudbonosno važne revolucije, one “mirne revolucije” iz 1989. godine koja će promijeniti njemačku i europsku povijest kao nijedna druga prije nje.

Nobelovac Günter Grass je o dramatičnim događajima iz 1953. godine na ulicama Istočnog Berlina  ostavio neizbrisiva traga i  kao svjedok  „iz prve ruke“ u kazališnom komadu „Plebejci probaju ustanak“ , kao i u potonjim svojim knjigama, da bi im se i izrijekom  vratio četiri i pol desetljeća kasnije u zbirci novela „Moje stoljeće“ (1999.), zapisom pod naslovom „1953.“ Ti važni događaji iz te godine  su se zbili, dakle, na Istoku, da bi potom desetljećima bili slavljeni na Zapadu. U Zapadnoj Njemačkoj je, naime, za državni praznik “Dan njemačkog jedinstva” proglašen upravo dan kada su istočnoberlinski radnici “probali ustanak”, koji je brutalno ugušen. Na sličan način su, spomenimo tek, pogušeni i ustanci tri godine kasnije i u Pešti i Varšavi, te u Pragu 1968. godine.

Zapadnonjemački političari su, dakle, hitno izrazili solidarnost s dijelom njemačkog porobljenog naroda, pa im se nije moglo reći da ništa nisu uradili, a nije ih puno koštalo. Ali, u DDR-u su „plebejci koji su probali ustanak“ skupo platitli svoj “let na nebo”, jer je ustanak bezmilosno satrt sovjetskim tenkovima, a istočnonjemački zatvori su godinama bili prepuni sudionicima,  ili onima koji bi nešto o tomu zucnuli. I kako to već u povijesti biva, nerijetko kao u teatru apsurda, čim se 1990. godine Njemcima posrećilo mirno ujedinjenje, onima na Zapadu, političarima – pobjednicima je do tada slavljeni praznik od 17. lipnja postao suvišan, pa su uveli novi praznik – “Dan ujedinjenja Njemačke”, koji pada 03. listopada , valjda što su se 03.listopada 1990. godine  njemački političari toliko silno umorili da bi proglasili mirno ujedinjenje dviju njemačkih država. Time su na savršeno apsurdan način, Grassovi „plebejci“ i deinitivno otišli u nezasluženi zaborav. Njima u čast, a našim plebejcima za opomenu, nudimo Grassovo sjećanje na te događaje (u našemu prijevodu) …

 Günter Grass: “1953.”

Kiša je jenjavala. A kada je zapuhao vjetar  zaškripala je među zubima prašina od cigle. To je tipično za Berlin, kazano nam je. Anna i ja smo bili ovdje već pola godine. Ona je napustila Švicarsku, a ja Düsseldorf. Ona je učila balet kod Mary Wigman u Dahlemerovoj vili, a ja sam još uvijek pokušavao u Hartungovom ateljeu na Kamenom trgu (Steinplatz) postati skulptor, ali pisao sam kratke i dugačke pjesme i kad sam stajao, sjedio ili ležao pored Anne. Onda se dogodilo nešto što nema veze s umjetnošću.

Tramvajem smo se dovezli do kolodvora Lehrter. Njegov čelični kostur se držao još uvijek. Prošli smo pored ruina od Reichstaga i Brandenburške kapije, na čijem je krovu nedostajala crvena zastava. Tek na Potsdamer Platzu, sa zapadne strane sektorske granice, vidjeli smo šta se dogodilo i u trenutku kad je, ili od kada je kiša jenjala šta se dogadja. Columbusova kuća i kuća “Domovina” su se dimile. Jedan kiosk je stajao u plamenu. Ugljenisana propaganda, koju je vjetar nosio sa dimom, padala je s neba poput crnih pahuljica. Vidjeli smo i masu ljudi kako tumaraju bez cilja. Nije bilo narodne milicije. Ali, bilo je,  ukliještenih u gomili, sovjetskih tenkova, T 34, ovaj tip tenka sam poznavao.

Upozoravajući je stajalo na jednoj tabli: “Pažnja! Napuštate američki sektor.” Nekolicina poluodraslih, s biciklima i bez njih, su se, ipak,  odvažila da idu preko. Mi smo ostali na Zapadu. Ne znam da li je Anna drugačije, ili više vidjela nego ja. Oboje smo vidjeli dječja lica ruskih pješadinaca, koji su se ukopavali duž granice. A u daljini smo ugledali demonstrante s kamenicama u rukama. Posvuda je ležalo dovoljno kamenja. Kamenicama protiv tenkova. Mogao sam skicirati bacačko držanje, stojeći napisati kratku ili dugu pjesmu o bacačima kamenja, ali nisam povukao potez niti napisao ijednu riječ, pa ipak je gestika bacača kamenja ostala zapamćena.

Tek deset godina poslije, kada smo se Anna i ja doživljavali kao roditelji, potisnuti djecom, a Potsdamer Platz vidjeli kao ničiju zemlju i uz to još zazidanu, napisao sam kazališni komad “Plebejci probaju ustanak”, koji je važio kao njemačka tragedija i izazivao ljutnju čuvara državnih pečata obiju država. U četiri čina tragedije radilo se o moći i nemoći, planiranoj i spontanoj revoluciji, o pitanju da li se Shakespeare dade mijenjati, o povišenju normi i o jednoj poderanoj crvenoj krpi, o riječima i proturječima, o bahatima i malodušnima, o tenkovima i bacačima kamenica, o jednom pokislom radničkom ustanku koji je – čim je bio ugušen, što je datirano 17. lipnja – krivotvoren u narodni ustanak i proglašen državnim praznikom, pri čemu je na Zapadu, pri svakoj proslavi, bilo sve više i više mrtvih u prometnim nesrećama.

Mrtvi na Istoku su bili, pak, ustrijeljeni, linčovani i pogubljeni. Osim toga bilo je i osuda na robiju. Kazneni zavod Bautzen je bio prenapučen. O svemu tome se saznalo tek kasnije. Anna i ja smo vidjeli samo bacače kamenica. Ostajući u Zapadnom sektoru, držali  smo distancu. I voljeli smo se mnogo, isto tako i umjetnost, a nismo bili ni radnici, koji su bacali kamenice u pravcu tenkova. Pa ipak, znademo od tada da se ova borba odigrava uvijek iznova. Ponekad, s desetljećima zakašnjenja, pobijede čak i bacači kamenja.

 

Preuzeto sa Vidiportal.ba

HSPF.info

Komentari

komentara