Dr.sc. Mile Lasić: Grassovo stoljeće: Mirku Kovaču (1938-2013), s poštovanjem!

Iako Günter Grass sebe definira piscem kojem je njemački jezik domovina, brojni su razlozi za tvrdnju da je on „pisac našeg doba“, neomeđen jezikom i kulturom, ergo i „naš pisac“. Razlozi su književnog i izvanknjiževnog karaktera. Grassova umjetnost, naime, uvjerljivo svjedoči o povijesti kao vječitom ponavljanju „već viđenog“, o zlu kao latentnoj opasnosti, koje je u stanju srozati i tzv. visoko razvijene kulture, o potrebi da se o vlastitim zabludama i „otvorenim ranama“ stalno iznova bespoštedno-kritički promišlja. Grass je u ovom pogledu inspirativan ne samo za njemačku kulturološku scenu, nego i za one zemlje i kulture u kojima su se urušile osnovne vrijednosti, koje se koprcaju u kalu vlastitih zabluda i poraza, u kojima se s mukom nazire svjetlo na kraju tunela. A među takve – nema nikakve sumnje – spadaju i kulture naroda jugoistočne Europe, ili u prvom redu one, jer se u njima s teškom mukom probija politička moderna, koja – kako bi Habermas rekao – podrazumijeva kritičko mišljenje i odstojanje prema vlastitoj praksi i njezino uspoređivanje s drugim kulturama…

Njemačka je zemlja kulture i barbarizma, suštinska je ocjena Marcela Reich-Ranickog, najistaknutijeg književnog kritičara na njemačkom jezičnom području, koji je u osamdesetoj godini života dočekao da njegovo autobiografsko djelo „Moj život“ („Mein Leben“) postane bestseler a on osobno neosporna medijska zvijezda. Čudna je zemlja Njemačka, ako milijun ljudi ima potrebu da kupi i pročita knjigu njemačko-poljskog Židova, u kojoj se bespoštedno kritiziraju njemačka „povijesna bespuća“, njezin zločin prema Židovima i cijelom svijetu, a istovremeno se njezina literatura i kultura uzdižu na pijedestal najviših svjetskih duhovnih dostignuća. U najmanju ruku je neobično – kako je jedne prigode začuđeno primijetio književnik Miljenko Jergović – da se djela jednog književnog kritičara reklamiraju čak i na tramvajima. No, proces senzibiliziranja njemačke javnosti nije bio nimalo jednostavan. Na tom putu su mnogi, a ne samo nobelovci Böll i Grass, doživjeli niz peripetija i neprijatnosti. Red je makar letimično spomenuti i zasluga „Gruppe 47“, koja je imala zadatak „povratiti dostojanstvo njemačkoj kulturi i literaturi“ a što su njezini članovi u dobroj mjeri i uspjeli. Ugasit će se sama od sebe krajem šezdesetih godina, nakon zamornih i iscrpljujućih rasprava o svemu i svačemu, nakon što su se na njemačkoj duhovnoj sceni pojavili novi vjetrovi, inicirani ne na posljednjem mjestu Grassovim „Limenim bubnjem“ (1959.).

Bibliofilsko izdanje Grassove knjižice „Pet desetljeća“ („Fünf Jahrzehnte – Ein Werkstattbericht“, Steidl i VBV, Göttingen 2001., str. 127) pojavilo se u izdanju Saveza njemačkih knjižara i njemačkog PEN-a za „Svjetski dan knjige – 23. travanj“, te odmah dospjelo na bestseler liste i nestalo u roku od mjesec dana iz njemačkih knjižarskih izloga. Zapravo, riječ je o malenom rukopisu, koji je najvećim dijelom već objavljen u knjižici „Četiri desetljeća“ iz 1991. godine. Ono što je novo u ovoj knjižici je nevelikog sadržaja po obimu, ali vrlo značajno za one koji žele znati sve o Grassu, koji su pratili njegovu višedesetljetnu duhovnu i političku pobunu. Iz ove knjižice se saznaju pozadine i motivi za pričice iz „Mojeg stoljeća“, ili pak kako je Grass doživio vlastito uvrštenje u red književnih besmrtnika, kada mu je 10. prosinca 1999. godine u Stockholmu uručena Nobelova nagrada za literaturu. U „Izvješću iz radionice“ su prezentirane i Grassove skulpture, grafike i crteži, do sada neobjavljena poezija, privatne fotografije i portreti. Uzgred, Grass spominje da je na nekim književnim susretima u Meksiku portretirao i velikog srpskog pjesnika Vaska Popu, no portret nije objavljen.

Veliki pisac i „neudobni um“ njemačke i europske literature je ovom knjižicom odškrinuo vrata svoje „radionice“ i svoje duše, dajući naslutiti kako je beskrajno sujetan na svoje djelo, te da posebno teško podnosi književnu kritiku njegovih djela. Naime, u nevelikom rukopisu par pasusa se odnosi na obranu njegovoga romana „Široko polje“ („Ein weites Feld“), kojeg je već spominjani Ranicki ocijenio lošom literaturom, a magazin „Der Spiegel“ na naslovnoj stranici objavio kako Ranicki cijepa roman na komadiće. „Kakav barbarizam“, pita se Grass ogorčeno i s nerazumijevanjem i šest godina poslije. No, Grass je otvrdnuo na drugu vrstu kritike, onu koja ga prati od pojavljivanja „Limenog bubnja“, kada je taj „roman međas“ u njemačkoj poslijeratnoj literaturi ocijenjen „pornografskim uvidom u historiju“, pa sve do Stockholma, kada su Springerovi listovi „Die Welt“ i „Welt am Sonntag“ maliciozno govorili o „nedostojnom nobelovcu“ i „suludom vozaču povijesti“ („Geisterfahrer“), onomu tko na autocesti povijesti vozi u kontra smjeru. I u tim slavljenickim danima u Stockholmu, o kojima se u „Izvještaju iz radionice“ nalazi par zanimljivih svjedočenja, Grass će njemačkoj kulturnoj i političkoj desnici poručiti kako im nikada neće dati intervju sve dok se ne izvinu pokojnom Heinrichu Böllu, kojeg su – kao i Grassa – godinama proganjali. A ponovit će i njegove britke ocjene o neuspjehu u procesu rekonstrukcije bivšeg DDR-a, progovorit će o „pobjedničkom kapitalizmu koji kopira komunizam koji se ugušio sam od sebe“, o pljački na Istoku pod plaštem dogme o slobodnom tržištu, o crnim fondovima u redovima konzervativaca, itd. Uzgred kazano, u knjižici je zabilježena i telegram čestitka nobelovca Gabriel Garcia Marqueza novopečenom nobelovcu Grassu u kojoj se kazalo: „… u nečemu sam ispred Tebe. Znam sta Te sada čeka…“

Za Grassa se slutilo da će postati „besmrtan“, a mnogi misle da je to postao već s „Limenim bubnjem“ (1959.), odnosno Dancingškom trilogijom („Limeni bubanj“, „Mačka i miš“, „Pseće godine“), djelima duboko zaronjenima u povijest, u povijest zla i dobra, koja kao „čista umjetnost“ pružaju više no svi mogući historijski spisi zajedno. Legenda inače kaže da se Heinrich Böll 1972. godine, u trenutku primanja vijesti o dodjeljivanje Nobelove nagrade spontano zapitao: „Zašto meni…. A zašto ne Günteru Grassu?“. A 27 godina poslije, Grassova prva reakcija je bila: „Radujem se, osjećam radost i ponos, ali što bi o tomu kazao Heinrich Böll. Imam osjećaj da bi se složio s odlukom.“

Između tih Böllovih i Grassovih godina u Njemačkoj su se čuda izdogađala, pri čemu zasluge za epohalne promjene pripadaju upravo Günteru Grassu, jer se nije libio da istražuje „otvorene rane“ u vlastitom nacionalnom tkivu i izriče sudove za koje navodno nije bilo „sazrelo vrijeme“. Povrh svega, Grass je od 1961. godine otvoreno podupirao politički angažman Willy Brandta (i SPD-a), duboko vjerujući u Brandtovo poštenje i njegovu „istočnu politiku“ – u politiku pomirenja i otvorenih granica, kojom se u Njemačkoj i u Zapadnoj Europi nadilazila tragična prošlost i otvarali novi politički horizonti. U svim tim godinama Grass je doslijedno odrađivao poziciju „neudobnog građanina i državljanina“, kako sam sebe definira, ne libeci se čak da „njemačkoj političkoj klasi“ u lice kaže: „Stidim se moje zemlje“. Grass je to učinio 1997. godine u Paulus crkvi u Frankfurtu, reagirajući na provokativne i neprimjerene diskusije o strancima i azilantima u Njemačkoj. Ovdje treba spomenuti da se upravo zbog Zakona o azilu, odnosno kompromisa koji je SPD napravio početkom devedesetih godina na uštrb azlanata, Grass formalno rastao i sa SPD-om, najstarijom socijaldemokratskom strankom u svijetu. (SPD je upravo prošlog vikenda proslavio u Berlinu na dvodnevnoj lepršavoj svečanosti svoj 150. rođendan.)

Grassova knjiga „Moje stoljeće“ („Mein Jahrhundert“, „Steidl“, Göttingen, 1999. str. 379) je odmah nakon pojavljivanja prevedena na 18 jezika, da bi bila ocijenjena među kolegama piscima kao pokušaj pisanja „romana stoljeća“, kako je to formulirao, primjerice, György Konrad. No, “Moje stoljeće” nije roman nego knjiga pripovijedaka, stotinu duhom a ne likovima povezanih pričica, po jedna za svaku godinu prošloga stoljeća. Uzgred rečeno, luksuzno opremljeno “Moje stoljeće” nudi i reprint Grassovih akvarela, iznenađenje za likovnu umjetničku kritiku, jer se do tada Grassa poznavalo kao književnika, angažiranog intelektualca, skulptora i grafičara.

“Moje stoljeće” je svojevrsni satirični leksikon dvadesetog stoljeća, panoptikum i travestija likova i događaja, uostalom kao i druga Grassova djela. Moglo bi se kazati da je Grass iznova parodirao oficijelnu historiju, odnosno da je osobenim jezikom i stilom (u “Ich Form”), metaforikom utemeljenom u (ne)znane događaje i ličnosti, pisao vlastitu povijest dvadesetog stoljeća, koja je slojevitija i i senzibilnija od oficijelnih tumačenja. A i ranije je bilo tako s njegovim djelima. Nije li, primjerice, “Limeni bubanj”, odnosno njegov glavni lik Oskar Matzerath, također, satirični obračun, odnosno parodija nesretnog njemačkog “herojskog doba”? U knjizi – eksperimentu, Grass je mirnije, staloženije, tišim glasom, osobnim sjećanjem ili podsjećanjem na važne događaje, iznova parodirao stoljeće otkrića i progresa, ali i ratova, strahova, progona, ubojstava, gulaga i holocausta. Koje je završilo kako je i započelo! Zato bi se i smjelo kazati da su Grassovu jezičnu i umjetničku fantaziju isprovocirali konkretni događaji a on je kroz galeriju znanih i neznanih likova pokušao oživjeti vrijeme, još jednom okarakterizirati duh dvadesetog stoljeća, ukazati na tragedije i zablude, te konstatirati, zabrinuto: „Uvijek je bio rat, s pauzama između“!

Nije slučajno što se Grass već u uvodnoj pričici “1900.” bavi zaboravljenim “bokserskim ustankom” u Kini s početka dvadesetog stoljeća. Kao da je htio naglasiti militantnu notu i surovost, ratove i pustošenja, represije i umiranja kao dominirajuću odrednicu vremena. Jer, dvadeseto stoljeće su obilježila ne samo dva planetarna rata, nego i mnogi zaboravljeni, ograničeni, mali ratovi u kojima se besmisleno umiralo, pri čemu su balkanski narodi dali svoj nemali doprinos. Naročito u ovoj posljednjoj deceniji. Kao da je Grass podsjećanjem na zaboravljene surovosti želio pronaći plastično uporište za njemu omiljenu tezu o historiji kao vječitom ponavljanju “već viđenog”, samo što se u različitim vremenima mijenjaju “kunići za opit”. Između poglavlja o “bokserskom ustanku” (1900.), te posljednjeg “majčinog poglavlja” (1999.) nižu se Grassovi antiheroji, mali i veliki Oskari Matzerathi, dotičući teme rata i mira, manjih i većih nesporazuma u povijesti i u svakodnevnici, života i umiranja. Ima se dojam da je u specifičnoj formi rekapitulirana sva Grassova dugogodišnja tjeskoba, poznata iz njegovih ranije objavljenih djela i javnog angažmana, sve ono čime je zadužio njemačku poslijeratnu literaturu, ali i njemačku političku kulturu, odlučujuće utičući na formiranje novog njemačkog senzibiliteta u politici i javnom životu. “Moje stoljeće” završava opomenom – “Vidjet ćemo šta dolazi… Samo ne ponovo rat… Prvo tamo dole a onda posvuda”!? Čitajmo zato pažljivo Grassa, od toga nam neće biti gore. A mogli bismo, ako ništa drugo, primijeniti njegovu bespoštednu metodu obračuna s tzv. vlastitim zabludama i iluzijama. Što je, vjerojatno, pretpostavka da bi se stvari i u drugim oblastima pomaknule naprijed!

U nastavku se nude Grassove pričice pod oznakom “1938.” i “1964.”, jer omogućuju – po našem mišljenju – najbolji i najbrži uvid u Grassovo poimanje bitnih događaja u njemačkoj povijesti a inspirativni su i za promišljanje kauzaliteta užasa i sreće, dobrih i loših čina, zločina i kazne, zaborava i zapamćenja. A to već nisu samo njemačke teme. Ne bi li ove teme – zapitajmo se – mogle biti i naše i to upravo zbog svega što nam se dogodilo i što još uvijek traje!? U pričici “1938.” su na specifičan Grassov način dotaknuta dva događaja koja su se odigrala istoga dana u razmaku od pedeset i jedne godine. Sve je u historiji povezano, kazat će Grassov junak bez krzmanja, ne mogu se shvatiti nepravde, pa niti podjela Njemačke, bez spoznaje o tomu kako je nepravda započela. A poslije će biti potrebno puno dobre volje i pameti, te ogromna količina sreće da se nepravde isprave, da se zemlja ujedini. Lako je bilo polupati “židovski kristal” l938. godine, u toj po zlu čuvenoj noći, ali bit će teško skupiti “kristale života” i omogućiti da “sraste ono sto pripada zajedno” (W. Brandt). Grassovo maestralno podsjećanje na sudbonosne njemačke dane – deveti studeni 1938. i deveti studeni 1989. godine – kroz priču o nastavniku povijesti Hösleu, je ustvari injekcija protiv građanskog komoditeta i kratkovidosti, jer ljudskoj prirodi je imanentno da se ružno potiskuje i zaboravlja. Uzgred rečeno, “devetog studenog” se u njemačkoj povijesti već i ranije ponešto važnoga događalo. Godine gospodnje osmanaeste prošloga stoljeća, devetog studenoga, abdicirao je posljednji njemački car Wilhelm Drugi i proglašena je prva njemačka republika. Istoga datuma 1923. godine pokušao je Adolf Hitler njegov čuveni neuspjeli puč. Nijemcima se zapravo tek na kraju 20. stoljeća posrećilo s devetim studenim …

U pričici “1964.” bavi se Grass fenomenom suđenja nacistima u poslijeratnoj Njemackoj, bolje rečeno fenomenom svjesnog potiskivanja, ili nevoljnog prisjećanja tragične i zločinačke prošlosti. Ovdje samo napomena da se njemački sudski organi nisu baš proslavili u doslijednoj denacifikaciji, u pravosnažnim sudskim osudama zločinaca. Poznato je da su mnoge nacisticke prdonje, velikog i srednjeg formata, ostale posteđene, uživajuci svoju “zasluženu” rentu kao ugledni građani poslijeratne demokratske Njemačke. Asocijacije su direktne i bolne. Ne šeta li bezbrižno još uvijek gomila zlikovaca ulicama naših gradova? Nismo li imali u vrhovima vlasti do jučer, odnosno nemamo li još uvijek u samim vrhovima vlasti nesretnih zemalja-slijednica bivše Jugoslavije one koji se cerekaju iza leđa svojih žrtava, ili im se pak smiju u lice? (Slijede najavljene Grassove pričice u našem prijevodu.)

„1938.“

Problemi s našim nastavnikom povijesti su započeli upravo dok su svi gledali na televiziji kako se odjedanput otvorio Berlinski zid, pa su svi, uključivo i moju baku koja je stanovala u Pankowu, mogli jednostavno preko na Zapad. Pri tom je školski savjetnik Hösle sigurno dobro mislio kada nije govorio samo o padu Zida nego nas sve zapitao: “Znadete li što se još sve dogodilo u Njemačkoj jednoga devetog studenog? Na primjer, točno prije pedeset i jednu godinu?” Kako je svatko znao samo ponešto, ali nitko posve točno, on nam je objasnio tada carsku kristalnu noć (“Reichskristallnacht”). Ona se zvala tako jer se odigrala u cijelom njemačkom carstvu, pri čemu je uništena gomila posuđa, koje je pripadalo Židovima, među kojem naročito mnogo kristalnih vaza. Pored toga porazbijani su kamenim pločama i svi izlozi na radnjama čiji su vlasnici bili Židovi. I inače, uništilo se besmisleno mnogo vrijednoga. Možda je greška gospodina Höslea bila u tomu što nije mogao prestati, što nam je na mnogim satima povijesti pričao samo još o tome, a i iz dokumenta nam čitao kako su potpuno izgorjele mnoge sinagoge, te da se jednostavno ubilo devedeset i jednog Židova. Samo žalosne priče dok je ne samo u Berlinu, nego posvuda u Njemačkoj, slavlje bilo veliko, jer su se konačno mogli ujediniti svi Nijemci. Ali, kod njega se radilo uvijek samo o starim pričama, te kako je do toga došlo. A točno je i to da nas je on s time što je nekada ovdje bilo prilično nervirao. Njegova je “opsjednutost poviješću”, kako se govorilo, u svakom slučaju ukorena na roditeljskom skupu, od skoro svih prisutnih. Čak je i moj otac, koji je u stvari rado pričao o ranijem vremenu, na primjer kako je još prije podizanja Zida utekao iz Sovjetske zone, te došao ovdje u Švapsku, dugo ostajući stranac, otprilike tako govorio sa gospodinom Hösleom: “Naravno, ne može se ništa prigovoriti što moja kćerka saznaje kako su nacističke horde posvuda ostavile iza sebe groznu pustoš, a nažalost i ovdje u Esslingenu, ali, ipak, molim, u pravom trenutku, a ne upravo tada kada, kao danas, ima povoda za radovanje, a cijeli svijet čestita Njemcima…” Pri svemu tome smo se mi učenici nekako već zainteresirali za to – što se to događalo tada u našem gradu, na primjer u Izraelitskom sirotištu “Wilhelmspflege”. Sva djeca su morala napolje, u dvorište. Sve školske knjige, molitvenici, čak i židovske svete relikvije (Thorarollen) su zbačene na gomilu i sve je spaljeno. Uplakana djeca, koja su sve to morala posmatrati, su strahovala da će biti i sama spaljena. Ali, samo je učitelja Fritza Samuela izudaralo do iznemoglosti, i to sa gimnastičkim čunjevima iz sportske dvorane. Ali, Bogu hvala, bilo je u Esslingenu i ljudi koji su jednostavno pokušali pomoći, na primjer jedan taksista koji je nekolicinu siročića htio prevesti za Stuttgart. U svakom slučaju bilo je to, što nam je ispričao gospodin Hösle, ipak nekako uzbuđujuće. Čak su i dječaci u našem razredu ovaj put sudjelovali u nastavi, takodjer i turski dječaci, kao i moja prijateljica Shirin, čiji su roditelji dšsli iz Perzije. A pred roditeljskom skupštinom se naš nastavnik povijesti, kako je priznao moj otac, sasvim dobro branio. Treba da je roditeljima izjavio: Nijedno dijete ne može ispravno shvatiti kraj ere Zida, ako ne zna kada i gdje je točno započela nepravda i što je, konačno, dovelo do podjele Njemačke. To su roditelji popratili klimanjem glavom. Ali, gospodin Hösle je, ipak, daljnju nastavu o carskoj kristalnoj noći morao prekinuti i pomjeriti za kasnije. Ustvari, šteta.

Ipak, znamo mi sada nešto malo više o tome. Naprimjer, da su skoro svi u Esslingenu samo nijemo posmatrali ili nisu htjeli vidjeti kada se ono događalo u Sirotištu. Zbog toga smo došli na ideju, kada je prije nekoliko nedjelja Yasir, naš kurdski kolega, s njegovim roditeljima, trebao biti protjeran za Tursku, da pišemo protestno pismo gradonačelniku. Svi su se potpisali. Ali, sudbinu židovske djece u Israelitskom sirotištu “Wilhelmspflege”, na nagovor gospodina Höslea, nismo spomenuli u pismu. Sada se svi nadamo da će Yasir smjeti ostati.

„1964.“

Točno, sav taj užas, koji se tamo dogodio i i sve što je još, inače, s time povezano, pojmila sam kasno i to kada smo se zbog moje trudnoće morali na brzinu vjenčati, a mi se na Römeru, gdje je kod nas u Frankfurtu matični ured, pravo izgubili. Točno tako, bezbroj stepenica i uzbuđenje. U svakom slučaju, kazano nam je: “Vi ste na pogrešnom mjestu. To je dva kata niže. Ovdje teče proces.” – “Kakav proces”, pitala sam. “Pa, protiv počinitelja u Auschwitzu. Ne čitate novine? Sve su pune o tome.”

Dakle, sišli smo ponovo dolje, gdje su nas već čekali vjenčani kumovi. Moji roditelji nisu bili tu, jer su od početka bili protiv vjenčanja, ali tu je bila, posve uzbuđena, Heinerova majka, te dvije prijateljice iz PTT-a. Poslije smo svi otišli u Palmengarten, gdje je Heiner rezervirao jedan stol i fino smo proslavili. Ali, poslije vjenčanja nisam se mogla toga osloboditi, uvijek sam se iznova tamo vraćala, čak i kada sam bila u petom i šestom mjesecu trudnoće, a Pravosuđe premjestilo “proces” u Frankenallee, gdje je u Bürgerhaus Gallus jedna prilično velika sala nudila više mjesta, posebno za posmatrače.

Heiner nije nikada dolazio, čak ni kada je imao noćnu službu na teretnom kolodvoru, gdje je radio, i kada je mogao doći. Ali, ja sam mu pričala šta se o tomu moglo ispričati. Sve te užasne brojeve, koji su se peli na milijune, nije se ni moglo shvatiti, jer uvijek su kao činjenični navođeni neki drugi brojevi. Točno, jednom su bila tri, onda u vrh glave dva milijuna ugušenih plinom ili drugačije pogubljenih. Ali i sve drugo što se otkrivalo na Sudu bilo je isto tako loše ili još gore, jer se to imalo pred očima, a ja sam Heineru o tomu pripovijedala sve dok nije rekao: “Prestani jednom već s tim. Ja sam imao četiri, najviše pet godina kada je to bilo. A ti si se tada upravo rodila.” To je bila istina. Ali, Heinerov otac i njegov stric Kurt, koji je, jedan, u suštini, prijatan čovjek, obojica su bili vojnici i to duboko u Rusiji, kako mi je kazala jedanput Heinerova majka. Ali, kada sam im htjela ispričati o procesu u Gallusu, o Kaduku i Bogeru, upravo nakon Beatinog krštenja, na kojem se konačno okupila cijela obitelj, mogla sam samo čuti: “Od toga do nas ništa nije doprlo. Kada je to bilo? Četerdeset i treće? Pa, mi smo se tada samo povlačili…” A stric Kurt je kazao: “Kada smo morali napustiti Krim, a ja konačno došao kući na odmor, bili smo ovdje bombardirani. Ali, o svom tome teroru, kojeg su nam nanijeli Ameri i Englezi, nitko ne govori. Jasno, jer su oni pobijedili, a krivi su uvijek samo oni drugi. Prestani konačno s tim, Heidi!”

Ali Heiner, on je morao slušati. Prvo sam ga prisiljavala, jer posve sigurno nije bio puki slučaj da smo mi, kada smo se uzimali, zalutali na Römeru i pri tom naletjeli na Auschwitz i, još gore, na Birkenau, gdje su bile plinske komore. U početku nije htio vjerovati sve to, da je, na primjer, jedan optuženik naredio jednom zatvoreniku da udavi vlastitog oca, pri čemu je zatvorenik poludio, a njega je onda optuženik zbog toga, samo zbog toga, na licu mjesta strijeljao. Ili, ono šta se dogodilo na malom dvorištu između bloka 11 i bloka 1O, kod crnoga zida. Strijeljanja. Tisuće, otprilike. Jer, kad se to procesuiralo, nitko nije znao točan broj. Uopće, teško je išlo sa sjećanjem. Kada sam, potom, ispričala Heineru o ljuljašci, koja se zove po Wilhelmu Bogeru, jer je on izmislio tu spravu kako bi natjerao zatvorenike da progovore, u početku nije želio shvatiti. Zato sam mu točno nacrtala na komadu papira ono što je jedan svjedok demonstrirao za suce, na modelu kojeg je izradio specijalno za proces. Na jednoj šipci je visio, naime, kao lutka jedan zatvorenik u prugastom odijelu i tako uvezan konopcima da ga je ovaj Boger mogao udarati točno između nogu i uvijek u muda. Da, baš u muda. “A zamisli Heiner”, kazala sam, “kada je svjedok to sve ispričao Sudu, Boger je, sjedeći poludesno na optuženičkoj klupi, dakle točno iza svjedoka, rastegao usta, smijuljeći se…

Da! I ja sam se također pitala! Je li to uopće još čovjek? Ali, bilo je svjedoka, koji su, unatoč svemu, tvrdili da je ovaj Boger, inače, bio prilično korektan i da se mnogo trudio oko cvijeća u Komandi.

Samo je istinski mrzio Poljake, Židove mnogo manje. Ipak, to sa plinskim komorama i krematorijumom u Glavnom logoru i u Birkenau, gdje je u posebnim barakama bila smještena gomila Cigana, a svi su pogušeni, bilo je kompliciranije shvatiti nego ono s ljuljaškom. No, to da je ovaj Boger imao izvjesne sličnosti sa stricem Kurtom, naročito kada onako dobroćudno pogleda, sam, naravno, prešutjela, jer bilo bi to zločesto prema stricu Kurtu, koji je oličenje nevinosti i ljubaznosti u jednoj osobi.

Ipak je to sa ljuljaškom i drugim činjenicama ostalo prisutno kod Heinera i mene tako da smo se uvijek, kada smo imali godišnjicu braka, toga morali sjećati, možda i zato što sam tada tamo išla trudna s Beatom, a poslije toga smo govorili: “Nadati se da dijete nije ništa razumijelo od svega toga.” Ali, posljednje zime Heiner mi je kazao: “Možda ćemo u ljeto, kada dobijem odmor, napraviti putovanje u Krakau i Katowitze. Mama priželjkuje to već dugo, jer ona je, zapravo, iz Gornje Šlezije. Bio sam već kod Orbisa. To je poljska putnička agencija…”

Ali, ne znam je li to dobro za nas i hoće li biti nešto od svega toga, iako se, u međuvremenu, viza dobija veoma lako. Točno. Od Krakaua nije daleko do Auschwitza. Može se, čak, razgledati, stoji ovdje u prospektu…

U nastavku bit će riječi i o dva događaja u njemačkoj i europskoj povijesti koji su nezaobilazni za razumijevanje procesa koji vrhuni l989. i l990. godine, kada će konačno pasti “željezna zavjesa” u Istočnoj Europi, što je u bitnome izmijenilo njemačku, europsku i svjetsku političku situaciju, odnosno dotadašnji “hod povijesti”. Riječ je o “radničkom ustanku” u Berlinu od 17. lipnja l953. godine, “burevjesniku” one “mirne revolucije” iz 1989. godine u bivšem DDR-u, te o Brandtovom klečanju u varšavskom ghettou (1970. godine), odnosno njegovoj “istočnoj politici” bez koje je nezamislivo popuštanje napetosti u odnosima Istok – Zapad, te potonje ograničavanje upotrebe raznih vrsta oružja, kontrola naoružanja, stvaranje mehanizama povjerenja, uključivo i osnivanje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), što će, opet, zajedno s “glasnošću” i “perestrojkom” u bivšem SSSR-u ( i u zemljama Istočne Europe), u režiji Mihaila Gorbačova, stvoriti pretpostavke za ujedinjenje Njemačke, bez krvi i pucanja, miran prijelaz ka demokraciji u istočnoeuropskim zemljama, te uopće otvoriti novu eru u međunarodnim odnosima. Ovdje se trebaju spomenuti i znani izuzeci, koji potvrđuju pravilo, kao što su krvavi rumunjski događaji, dugogodišnji rat u bivšoj Jugoslaviji i potonja agonija onoga što je nastalo krvavom disolucijom Jugoslavije. Preveli smo iz Grassova „Mojeg stoljeća“ i pričicu „1993.“, jer svjedoči kako Zlo ne može biti jednom za svagda pobijeđeno…

Grassova pričica “1953.” se u formi direktnog autorovog sjećanja dotiče događaja koji se zbio na Istoku, a koji je slavljen na Zapadu. Naime, u Zapadnoj Njemačkoj je za državni praznik (“Dan njemačkog jedinstva”) proglašen i dugo godina slavljen dan kada su istočnoberlinski radnici “probali ustanak”, koji je brutalno ugušen. Na sličan način su, usput receno, pogušeni i ustanci tri godine kasnije u Pešti i Varšavi, te u Pragu 1968. godine. Zapadnonjemački političari su hitno izrazili solidarnost s dijelom njemačkog porobljenog naroda, tako da se nije moglo reći da ništa nisu uradili a nije ih puno ni koštalo. No, možda se i time dao signal, možda se tako držala pozitivna napetost između oba dijela njemačkog naroda, o kojoj mnogi govore. Ali, u DDR-u su “plebejci koji su probali ustanak” skupo platitli svoj “let na nebo”, jer je ustanak bezmilosrdno satrt sovjetskim tenkovima, a zatvori su godinama bili prepuni preživjelim sudionicima ili, pak, onima koji bi nešto o tomu zucnuli. A kao u teatru apsurda, kada seNjemcima mnogo godina kasnije posrećilo mirno ujedinjenje, političarima – pobjednicima, onima sa zapada Zemlje, će dugo godina slavljeni praznik od 17. lipnja, koji se nekada zbio u drugoj zemlji, postati suvišan, pa će uvesti novi službeni praznik (“Dan ujedinjenja Njemačke”), koji pada 03. listopada, jer su se oni tog 03. listopada 1990. godine silno umorili dok su proglasili oficijelno ujedinjenje dviju njemačkih država. Tako su Grassovi “plebejci koji su probali ustanak” konačno otišli u nezasluženi zaborav.

“1953.”

Kiša je jenjavala. A kada je zapuhao vjetar zaškripala je među zubima prašina od cigle. To je tipično za Berlin, kazano nam je. Anna i ja smo bili ovdje već pola godine. Ona je napustila Švicarsku, a ja Düsseldorf. Ona je učila balet kod Mary Wigman u Dahlemerovoj vili, a ja sam još uvijek pokušavao u Hartungovom ateljeu na Kamenom trgu (Steinplatz) postati skulptor, ali pisao sam kratke i dugačke pjesme i kad sam stajao, sjedio ili ležao pored Anne. Onda se dogodilo nešto što nema veze s umjetnošću.

Tramvajem smo se dovezli do kolodvora Lehrter. Njegov čelični kostur se držao još uvijek. Prošli smo pored ruina od Reichstaga i Brandenburške kapije, na čijem je krovu nedostajala crvena zastava. Tek na Potsdamer Platzu, sa zapadne strane sektorske granice, vidjeli smo šta se dogodilo i u trenutku kad je ili od kada je kiša jenjala šta se događa. Columbusova kuća i kuća “Domovina” su se dimile. Jedan kiosk je stajao u plamenu. Ugljenisana propaganda, koju je vjetar nosio s dimom, padala je s neba poput crnih pahuljica. Vidjeli smo i masu ljudi kako tumaraju bez cilja. Nije bilo narodne milicije. Ali, bilo je, ukliještenih u gomili, sovjetskih tenkova, T 34, ovaj tip tenka sam poznavao.

Upozoravajući je stajalo na jednoj tabli: “Pažnja! Napuštate američki sektor.” Nekolicina poluodraslih, s biciklima i bez njih, su se, ipak, odvažila ići preko. Mi smo ostali na Zapadu. Ne znam da li je Anna drugačije ili više vidjela nego ja. Oboje smo vidjeli dječija lica ruskih pješadinaca, koji su se ukopavali duž granice. A u daljini smo ugledali demonstrante s kamenicama u rukama. Posvuda je ležalo dovoljno kamenja. Kamenicama protiv tenkova. Mogao sam skicirati bacačko držanje, stojeći napisati kratku ili dugu pjesmu o bacačima kamenja, ali nisam povukao potez niti napisao ijednu riječ, pa, ipak, je gestika bacača kamenja ostala zapamćena.

Tek deset godina poslije, kada smo se Anna i ja doživljavali kao roditelji, potisnuti djecom, a Potsdamer Platz vidjeli kao ničiju zemlju, i uz to još zazidanu, napisao sam kazališni komad “Plebejci probaju ustanak”, koji je važio kao njemačka tragedija i izazivao ljutnju čuvara državnih pečata obiju država. U četiri čina tragedije radilo se o moći i nemoći, planiranoj i spontanoj revoluciji, o pitanju je li se Shakespeare dade mijenjati, o povišenju normi i o jednoj poderanoj crvenoj krpi, o riječima i proturječima, o bahatima i malodušnima, o tenkovima i bacačima kamenica, o jednom pokislom radničkom ustanku, koji je – čim je bio ugušen, što je datirano 17. lipnja – krivotvoren u narodni ustanak i proglašen državnim praznikom, pri čemu je na Zapadu, pri svakoj proslavi, bilo sve više i više mrtvih u prometnim nesrećama.

Mrtvi na Istoku su bili, pak, ustrijeljeni, linčovani i pogubljeni. Osim toga bilo je i osuda na robiju. Kazneni zavod Bautzen je bio prenapučen. O svemu tome se saznalo tek kasnije. Anna i ja smo vidjeli samo bacače kamenica. Ostajući u Zapadnom sektoru, držali smo distancu. I voljeli smo se mnogo, isto tako i umjetnost, a nismo bili ni radnici koji su bacali kamenice u pravcu tenkova. Pa, ipak, znademo od tada da se ova borba odigrava uvijek iznova. Ponekad, sa decenijama zakašnjenja, pobijede čak i bacači kamenja.

U pričici kodnog naziva „1970.“ Grass se bavi recepcijom čuvenog Brandtovog klečanja u varšavskom ghettou na njemačkoj konzervativnoj medijskoj i političkoj sceni. O tom “Brandtovom činu” je ispisana gomila redaka, no rijetko tko se, poslije njega, iako je primjer inspirativan, usudio uraditi slično, zamoliti za oproštaj. A zavađenih, onih koji se mrze, jer im je tako kazano, ima na sve strane. Samo nema više Willyja…

Čitatelje ce, vjerojatno, nesretni novinar iz ove Grassove priče, koji škrguće zubima dok Brandt kleči u Varšavi, podsjetiti i na balkanske novinare i političare, koji i dalje truju vlastite narode neizliječivom boleštinom, koji umjesto promišljanja sadašnjosti i budućnosti nakaradno tumače povijest i sanjaju o novoj nesreći, osveti, namirivanju računa..! Usput rečeno, Grass je cijenio “nesretnog emigranta” Willya Brandta više od bilo kojeg drugog političara, poduprijevši ga u njegovoj kandidaturi za gradonačelnika Berlina već 1961. godine, a potom će, više od jedne decenije, krstariti s njim ili bez njega uzduž i poprijeko Njemačke i Europe, nagoviještajući i osmišljavajući onaj pravac u njemačkoj politici i kulturi koji je i doveo do duhovnog i političkog ujedinjenja nacije/zemlje.

Na Balkanu se, nažalost, i dan danas salonski odnosi prema nacizmu, govorio sam na 40. obljetnicu „Brandtovog klečanja na kiši“ mojim studentima. Balkanske nacionalne političke elite, njihovi najveći dijelovi, ili koketiraju s notornim nacističkim idejama i likovima, ili, pak, misle da se sve to njih i ne tiče. Posljedica toga je da se i dalje među pučanstvom masovno misli da su za posvemašnja stradanja samo oni drugi krivi, zli i prljavi, kakvi bi već mogli biti kad su već drugi i drugačiji. Zbog toga se, zapravo, u sjenci izostale denacifikacije balkanskih društava i odvijaju neke druge tranzicije, s obrnutim civilizacijskim predznacima. Njemačka je, pak, dva puta u prošlom stoljeću doživjela slomove, pri čemu je tek „sveukupnost poraza“ u Drugom svjetskom ratu iskorištena za drugačiju vrstu politike i načina života. Sve što se nije moglo ostvariti silom, zlim idejama i zlom praksom, postiglo se potom – uz podršku i pomoć prijatelja – mirnim putem, politikom razuma, dobrosusjedskom suradnjom i uvezivanjem u (zapadno)europsku obitelj naroda. U tomu je posebno značajnu ulogu igrala i politika „proboja na Istok“, odnosno izmirenje sa Sovjetima, Rusima i drugim narodima, opravdano vezana za Brandtovo ime. U znak poštovanja prema velikm čovjeku i gesti koja je promijenila Svijet, nudi se, dakle, čitateljima u nastavku i ova Grassova minijatura u našem prijevodu …

“1970.”

Moje novine to nikada neće prihvatiti. Žele imati nekakva naklapanja. Takvo što kao “uzeo svu krivnju na sebe…”, ili “kancelar je iznenada pao na koljena…” ili još pretjeranije: “klečanje za Njemačku!”

Radi čega, odjednom! Fino je to smišljeno. Skoro sam siguran da mu je ovaj prepredenko, njegov doušnik i posrednik, koji se u to razumije ( vjerojatno se misli na Egona Bahra, experta za vanjsku politiku, dugogodišnjega Brandtovog savjetnika i iskrenog prijatelja – primj, M. L.), u uho došapnuo ovo sramno odustajanje od prastare njemačke zemlje i prodavanje kod kuće tog čina kao dobitka. A sada čini to njegov šef, pijanac, po katolički. Kleči. Pri tom i nije religiozan. Čisti teatar. Ali, iz novinarskog kuta gledano, predstava je bila puni pogodak. Odjeknula je kao bomba. Protekla je mimo protokola. Svi su mislili bit će kao što je u takvim prilikama i uobičajeno: polaganje vijenca od karanfila, popravljanje trake na vijencu, potom dva koraka unatrag, spustiti glavu, bradu ponovo gore i ukočeno pogledati u daljinu. I već se kreće dalje, uz rotirajuća plava svijetla, u pravcu zamka Vilanow, u otmjeno konačište, gdje čekaju bočice i čase za konjak. Ali ne, on je dozvolio sebi nešto drugo: ne popevši se ni na prvi stepenik, što bi bilo jedva riskantno (aluzija na Brandtovu sklonost k piću – prim. M.L.), nego direktno na mokar granit, bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom, bez savijanja potkoljenice, pao je dolje, zadržao pri tom sklopljene ruke, napravio tužan izraz lica kao na Veliki petak, kao da je „veći katolik od Pape“, sačekao jednu dugu minutu da gomila fotografa uradi njihov posao, pridigao se, ali ne na uobičajeno siguran način – prvo jednu pa onda drugu nogu – nego skokom uvis, kao da ga je danima trenirao pred ogledalom, zastao i pogledao kao da mu se osobno ukazao Duh Sveti, mimo svih nas, kao nije on morao pokazati samo Poljacima, nego i cijelom svijetu, kako se pravi teatralna isprika. Mora se priznati, bilo je to dobro napravljeno. Čak je i grozno vrijeme suosjećalo u predstavi. Ali, ovako, slatko otkačeno, na klaviru cinizma odsvirano, neće nikada ući u moje novine, ako bi i sama naša vodeća ekipa ovoga klečećeg kancelara radije danas nego sutra voljela vidjeti kako odlazi, srušen ili s izglasanim nepovjerenjem, bilo kako, samo da nije više tu!

Dakle, zasuakat ću rukave još jednom, pa neka bruji na sva zvona: gdje je nekoć u Varšavi bio Ghetto, koji je u svibnju 1943. godine na besmislen i užasan način razrušen i brutalno zbrisan, klečao je sada pred jednim spomen obilježjem, na kojem svakoga, pa i ovoga vlažnoga i hladnoga prosinačkog dana, plamte vjetrom gušeni plamenovi u dva broncana svjećnjaka, usamljeni njemački kancelar, koji je odavao izraz žaljenja, žaljenja za sva nedjela počinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena…

Dakle. To će svatko tiskati. Bremenoša, paćenik! Možda, uz to, kao dodatak, malo i lokalnog kolorita. Par malih uvredica. Ne može škoditi. Na primjer, malo o iznenađenju Poljaka, jer visoki gost nije kleknuo na koljena pred Spomenikom neznanog junaka, koji je ovdje nacionalno svetilište, nego baš kod Židova. Mora se samo propitati, malo proburgijati i već se pravi Poljak pokazuje kao antisemit. Nije li bilo nedavno, prije nešto više od dvije godine, kada su poljski studenti, točno kao i studenti kod nas i u Parizu, pomislili da smiju izigravati luđake. Ali, onda je milicija, na čelu s ovdašnjim ministrom unutarnjih poslova Moczarom, izbatinjala te, kako se ovdje govorilo “cionističke provokatore”. Ciljalo se na par tisuća partijskih funkcionera, profesora, književnika i drugih duhovnih veličina, većinom Židova, koji su već popakirali kofere i od tada su u Švedskoj ili u Izraelu. O tome nitko više ne govori. Ali nama natovariti svu krivnju je, čak, poželjno. Brblja se o “katoličkom držanju koje svakoga pravog
Poljaka dira u srce”, iako je ovaj izdajica domovine, koji se protivu nas Nijemaca borio u norveškoj uniformi, doputovao ovdje u velikoj pratnji – Kruppovog menagera Beitza, par lijevoorijentiranih književnika (uključivo i Grassa – M.L.) i drugih duhovnih veličina – te na pladnju servirao Polackima (pogrdno za Poljake – M.L.) našu Pomeraniju, Šleziju i Istočnu Prusku, a uz to, kao u cirkusu, klečao na koljenima.

Je li smisleno. Neće se objaviti. Radije će moje novine šutjeti o svemu tome. Agencijska vijest i gotovo. Osim toga, što me se sve to tiče? Ja sam iz Krefelda, oličenje vesele rajnske prirode. Šta se uzbuđujem? Breslau, Sttetin, Danzing? Treba mi biti svejedno. Napisat ću nešto o tamošnjoj atmosferi: o poljskom rukoljubu, o ljepoti staroga grada, kako su ponovo izgradili zamak Vilanow i još par drugih raskošnih građevina, iako je, kada se točnije pogleda, privredna situacija mizerna… Ništa nema u izlozima… Redovi pred svakom mesnicom… Zbog toga se čitava Poljska nada milijardskom kreditu, kojeg je ovaj klečajući kancelar sigurno obećao njegovim komunističkim prijateljima. Ovaj emigrant! Kako mi ide na nerve. Ne zbog toga što je kopile… Takvo što se može dogoditi… Ali, inače… Njegovo usiljeno držanje… I to kako je klečao na kiši… Odvratno… Kako ga mrzim. Ali, začudit će se kad se vrati kući. Poderat će oni i njega i njegove “istočne ugovore”. Ne samo u mojim novinama. Ali, ono je bilo majstorski napravljeno, jednostavno tako na koljena.

Mnogi su decenijama sudili o suvremenoj Njemačkoj samo po njezinom posrnuću u Drugom svjetskom ratu, tragičnom “Untergangu” s planetarnim posljedicama. Taj pristup je isto toliko pogrešan kao kada bi se o svim njezinim ljudima sudilo po Günteru Grassu ili Willy Brandtu. Pri tom su nerijetko o modernoj Njemačkoj na pogrdan način govorili upravo povjesničari, novinari, književnici i političari koji su u svojim zemljama postali sastavni dio represivnih aparata, odnosno sljedbenici autohtonih lokalnih staljinizama i fašizama. U tom pogledu je najzanimljvija srpska politička i duhovna scena, ali nije usamljena.

Bez dociranja moglo bi se u najkraćem kazati: tko uistinu želi saznavati o fašizmu, a živi u vrijeme početaka novog milenijuma, mora temeljito izučiti njegove njemačke, italijanske i španjolske forme od prije sedamdeset godina, te njegove ranije i aktualne stravične balkanske aplikacije. Pri tomu je potencijalnom istraživaču ovovremena laboratorija na Balkanu, takorekuć, pri ruci – karikaturalna i čemerna, u oblandu demokracije i tzv. mekog nacionalizma zamotana. Ali, nema nacionalizma koji njegove autore i sljedbenike nije odveo u prokletstvo! Nema ni mekih nacionalizama, nego su oni samo “mala djeca”, prapočeci fašizama. Netko je već duhovito primijetio da se ne može biti malo trudan. Pri tom, neka pomogne i ono Voltairovo ili Camusovo uputstvo o tomu kako se voli svoja nacija/zemlja. Tako, kazat će obojica, da se zbog sebe ne smije dozvoliti mržnja prema drugome. A njemačka politička scena je u ovom pogledu posebno inspirativna, jer primjeri samosvijesnih u Voltair-Camusovom smislu su neusporedivo brojniji od onih koji su malobrojniji ali bezmilosni, koji pale sinagoge, ostećuju groblja, potpaljuju azilantske domove za nesretne izbjeglice iz cijelog svijeta. Takvi su, objektivno gledano, u demokratskoj Njemačkoj samo marginalci, i takvima će ostati sve dok se nadprosječna većina njemačkih građana usuđuje solidarizirati sa žrtvama, stati u “lance svijetlosti”, zapaliti svijeće, itd. No, ne bi li demokratska i pravna država, što SR Njemačka nesumnjivo jeste, mogla i morala uraditi više? Bolje bi bilo preduprijediti nego liječiti. O tomu i govori sljedeća Grassova pričica u našem prijevodu…

„1993.“

Kao mali policajac si protivu toga nemoćan. Ne u principu, jer još prije par godina, kada na Zapad nije mogla ni ptica da preleti a naši drzavni organi radili ono što su obećavali, naime brinuli se o normalnosti i redu, nije bilo njih petsto-šesto ćelavaca, svi desni ekstremisti, koji lunjaju s bejzbol palicama okolo, koji udaraju, jednostavno udaraju, pa ako samo vide i sjenu od nekog crnca. Najviše se gunđalo protivu Poljaka koji bi doputovali i pokupili sve živo, sve što se moglo kupiti. Ali pravi nacisti, kruto organizirani i s ratnim zastavama Reicha, oni dolaze tek na kraju, kada više nije bilo nikakvog reda, kada su naši vodeći drugovi napunili gaće. Preko na Zapadu bilo je njih već dugo, što je tamo normalno. Ali, potom je kod nas krenulo, prvo u Hoyerswerda, a zatim i ovdje u Rostock-Lichtenhagenu, jer ovdje je Centralna prijemna stanica za azilante, kratko ZAS, a odmah tu je i Dom za Vijetnamce, koji su smetali stanovništvu, a mi policajci smo bili prilično bespomoćni, jer bilo je nas suviše malo a i bez odlučnog vodstva. Promptno se kazalo: “tipicno za Istok!” i “policija to nije htjela jednostavno vidjeti…” Da, tako se nešto moglo čuti. Imputirane su nam tajne i javne simpatije sa siledžijama. A tek poslije, kada je lani gorjelo u Möllnu i kada je troje poginulo, te kada je iznova došlo do podmetnutih paljevina sa žrtvama u Solingenu, ovaj put pet komada, a potom posvuda, kada je to postao općenjemački problem, od kada je teror probio brešu i polako postao normalna stvar, prestalo se govoriti: “takvo nešto ima samo na Istoku”, premda kod nas u Rostocku gdje je ranije bilo pretežno radno stanovništvo, a više nije, po njemački rečeno, besposleno je, koje nikada ranije nije imalo nešto protivu stranaca, sada se može osjetiti zadovoljstvo što je od vremena meteža počišćen azilantski dom, što su crnci i Vijetnamci otišli, ne, nisu otišli, ali u svakom slučaju nisu tu i nisu više tako upadljivi.

Dobro, to nije bilo lijepo i nije ni nama policajcima bilo lako kada su se ovdje u Lichtenhagenu, isto kao i ranije u Hoyerswerda, ljudi gurali na prozorima, jednostavno samo promatrali, a neki čak i pljeskali, kada su ćelavci s njihovim bejzbol palicama lovili ove jadnike, među njima i one s Balkana, te ih izudarali, jednostavno isprebijali, i ovdje je, može se slobodno reći, vrag odnio šalu. Uz mnogo muke smo sačuvali par Vijetnamaca od najgoreg. Mrtvih kod nas nije bilo, ali – kako se kaže – na Zapadu, u Möllnu i Solingenu jeste. Bili su Turci. Kojih kod nas skoro i da nema. Ali, može se sve izmijeniti, ako oni na Zapadu pomisle da bi mogli njihove Turke i one sve što ih je poplava sa Balkana zapljusnula ovamo, Bošnjake, Albance, među njima i pravo fanatične muslimane, ovdje odložiti, jednostavno odložiti, jer ovdje, kaže se, ima dovoljno mjesta. Ako se takvo što dogodi, ti si kao mali policajac prilično nemoćan, ukoliko dođu ove siledzije i jednostavno čine to što bi u normalnim okolnostima morala politika uraditi: naime, zatvoriti granice i sve pocčstiti, prije nego što bude kasno. Ali, gospoda gore samo pričaju i onda prepuste nama sav prljavi posao. O čemu pričate? Lanci svijetlosti. Stotine tisuća koji su sa svijećama u rukama protestirali protivu mržnje prema strancima? Šta ja držim do toga? A da ja upitam: je li to nečemu doprinijelo? Uostalom, bilo ih je i kod nas ovdje. Gomila svijeća. Prije par godina, također. U Leipzigu, čak i u Rostocku. I? Šta je bilo od toga? Fino, dobro: sada nema više Zida. Ali šta još? To, da ovdje odjedanput ima gomila desnih radikala. Svakim danom sve više. Lanci svijetlosti! Oni trebaju protiv toga pomoći. Mogao bi se nasmijati. Pitajte malo ljude koji su ranije u brodogradilištu ili bilo gdje drugdje imali posao, kako oni gledaju na lance svijetlosti i šta je bitno, kako to izgleda odjednom, od danas do sutra, ostati bez posla. Ili, pitajte moje kolege, ne, ne one iz Hamburga, koji su odavde povučeni čim su stigli, čim su oni meteži počeli, nego naše službenike koji imaju službenog iskustva još iz vremena narodne milicije, šta oni misle o čaroliji svijeća i drugim beskorisnim stvarima. Šta vi kažete? Da se našim europskim susjedima tako pružio jasan znak našega srama, jer su ponovo u Njemačkoj smeđi nasilnici…

Ovdje želim ja kao mali policajac posve skromno zapitati: je li u Francuskoj drugačije? Ili u Londonu, primjerice? Postupaju li oni u rukavicama prema njihovim Alžircima, ili Pakistancima? Ili Amerikanci s njihovim crncima? No, dobro. Sada ću vam reći posve otvoreno: što se ovdje u Lichtenhagenu zbilo, a što se potom u Möllnu i Solingenu dogodilo u još ekstremnijoj formi, je doduše za žaljenje, ali može se u principu vrednovati i kao normalna stvar. Kako smo mi Nijemci uopće – sada vam govorim o cijeloj zemlji – posve normalan narod, kao Francuzi, Englezi i Ameri također. Šta kažete? Pa, dobro. Što se mene tiče, potpuno normalan…

Na samom kraju ovoga našega podsjećanja na „Graaovo stoljeće, kazat ćemo kako je fašizam uvijek i svuda pokret spremnih i odlučnih na nasilje, onih koji sve svoje ljudske frustracije, psihološke, seksualne, profesionalne, nadomještaju osjećajem pripadanja gomili koja grabi k navodnome velikom cilju. A kada se ta pljeva razgrne, ostaje da je fašizam samo zarazna bolest, lako prenosiva i prijemčiva u svakom podneblju i svakoj kulturi, posebno tamo gdje se o političkoj kulturi jedva može i govoriti. U svakom malom čovjeku čuče predrasude i strahovi, nagoni za traženjem skloništa u okrilju neke moćne institucije. U normalna vremena, u okviru vjerskih zajednica, te raznih strukovnih ili interesnih udruženja građana, koji i jesu tzv. infrastruktura – mreža civilnog društva. A u nenormalnim vremenima – primat odnosi organiziranje u okviru čistih krvnih i bioloških sveza, u oštrijoj formi kazano, unutar vlastitog brloga, u gomilu koja urliče i govori prostote. Što naivnima može izgledati kao vizija.

Kao što se na Balkanu dogodilo s kraja prošlog stoljeća i milenijuma Srbima, pa onda drugima. A mržnja, taj neiskorijenjeni opijum za nesamosvjesne u kulturološkom i političkom smislu se tada usmjerava na one koji su druagačiji po boji kože, po religijskom ili nacionalnom opredjeljenju ili političkom uvjerenju, po bilo čemu. Nesretni je balkanski, u suštini bh. nobelovac Ivo Andrić u “spornom” Pismu iz 1920. godine, kojeg domaci fašisti i psuju i citiraju po potrebi, konstatirao da su, u našim prilikama objekti mržnje uvijek tu u blizini, u prvom susjedstvu, a da su svetinje, u pravilu negdje drugdje i daleko. Ljudima s Balkana ne preostaje drugo nego se nadati da će slično kao u Njemačkoj, u neko dogledno vrijeme, na društvene procese imati utjecaja ljudi koji bi pitali svoje očeve i djedove – “kako ste mogli nijemo gledati i sudjelovati u svemu tome?” Upravo tako je šesdesetosmaška generacija Nijemaca pitala svoje kukavne srodnike, a potom se bez milosti preradila vlastita nacionalna povijest. Što je temeljna pretpostavka da bi se ozdravilo, da bi se uključilo u “europsku obitelj naroda”. Ako su mržnja i strah uopće iskorijenjivi? Nije li vrijeme konačno zrelo za naše balkanske “limene doboše” i “bubnjeve”!

Komentari

komentara