Dr. sc. Mile Lasić: Habermasov apel za spas kvalitetnih novina

Prije nešto više od šest godina ugledni njemački filozof Jürgen Habermas objavio je u listu «Süddeutsche Zeitung» (SZ, 16. 05.2007.) apel za spas kvalitetnih novina. Ovovremeni Kant je bio, naime, duboko zabrinut za budućnost kvalitetnih printanih glasila. Oni su ipak više od obične robe, poručio je Habermas, oni su srž «kulturne i političke komunikacije», pa njihovu propast ne može dozvoliti nijedna ozbiljna demokracija! Povod za ovo njegovo očitovanje je bila spekulacija o mogućoj promjeni vlasničke strukture, a time i uređivačke politike, baš u «SZ-u», kojeg s razlogom bije glas vodećeg dnevnog lista liberalne orijentacije u SR Njemačkoj. Slijedi Habermasov apel u cjelovitoj formi u našem prijevodu i reinterpretaciji…

Novinska kriza

Novinska kriza, izazvana početkom 2002. godine slomom tržišta oglašavanja, ne samo u listu «Süddeutsche Zeitung» , nego i u drugim važnim listovima je u međuvremenu nadvladana, konstatirao je Jürgen Habermas na početku svoga eseja, pa unatoč digitalnoj konkurenciji i promijenjenim navikama čitatelja rastu dobici. Ako zanemarimo aktualni gospodarski uzlet, oni su uglavnom rezultat mjera racionalizacije, koje imaju ipak posljedice na razinu postignuća i samostalnost redakcija. I udarne vijesti iz američke novinske branše potvrđuju ovaj trend, ustvrdio je Habermas. Tako je «Boston Globe», jedna od malobrojnih lijevo-liberalnih novina u SAD-u, morao odustati od svih dopisnika iz inozemstva, dok borbene krstarice nadregionalnog tiska – kakvi su «Washington Post» (upravo ga kupio „Amazon“, primj. ML), ili «New York Times» – strahuju od preuzimanja od strane koncerna ili fondova, koji zahtjevne medije žele «sanirati» neprimjerenim predstavama o profitima; kod lista «Los Angeles Times» je preuzimanje već zaključena stvar. Prošlog tjedna se i u tjedniku «Die Zeit» govorilo i o «borbi financijskih menadžera Wall Streeta protiv medija u SAD». Što se krije iza takvih naslova? Očigledno, strahovanje da tržišta, na kojima bi se nacionalna medijska poduzeća danas morala potvrditi, nisu dorasla duploj funkciji – koju je kvalitetni tisak ispunjavao do sada – zadovoljiti potražnju za informacijom i obrazovanjem i u dovoljnoj mjeri zadovoljiti poriv za dobicima. Ali, nisu li visoki profiti potvrda za to da «zdravo umanjena» novinska poduzeća bolje zadovoljavaju želje njihovih konzumenata? Ne skrivaju li neodređeni pojmovi kao što su «profesionalno», «zahtjevno» i «seriozno» samo starateljstvo nad odraslim konzumentima, koji znaju što žele? Smiju li novine osporavati pod krinkom «kvalitete» slobodu izbora svojih čitatelja? Smiju li se čitatelji siliti na hladno izvješće umjesto infotainmenta, stručne komentare i obzirne argumente umjesto susretljivih inscenacija događaja i ličnosti?

U ovim pitanjima – nastavlja Jürgen Habermas – skriveni prigovor oslanja se bez daljnjega na kontroverzno mišljenje da mušterija samostalno odlučuje prema vlastitim sklonostima. Ova požutjela mudrost iz školskih knjiga, međutim, vodi sa sigurnošću u zabludu, s obzirom na poseban karakter robe kakva je «kulturna i politička komunikacija». Jer, ova roba stavlja na kušnju sklonosti njezinih primatelja i istovremeno ih transformira. Čitatelji, slušatelji i gledatelji daju se voditi – ako koriste medije – različitim sklonostima. Oni se žele zabaviti ili opustiti, informirati o temama i postupcima ili sudjelovati u javnim diskusijama. Ali, čim se upuste, primjerice, u kulturološke ili političke programe, odluče primiti Hegelov hvaljeni «realistični jutarnji blagoslov» dnevne novinske lektire, izlažu se u izvjesnoj mjeri auto-paternalističkom procesu učenja, s neizvjesnim ishodom. Tijekom takve lektire mogu se obrazovati nove sklonosti, uvjerenja i pogledi na svijet. Meta-sklonost (njem. Metapräferenz), kojom je takva lektira motivirana, usmjerava se tada na one dobre strane koje se zrcale u samorazumijevanju nezavisnog žurnalizma i utemeljuju ugled kvalitetnih novina. Spor o naročitom karakteru robe kakvo su obrazovanje i informacija podsjeća na slogan koji je svojevremeno, u vrijeme uvođenja televizije u SAD, bio popularan – ovaj je medijum, također, samo «toaster sa slikama». Mislilo se, utješno, da se proizvodnja i potrošnja televizijskih programa može prepustiti isključivo tržištu. Od tada medijska poduzeća proizvode programe za gledatelje i prodaju «ressourcen pažnje» svoje publike davateljima promidžbenih naloga. Ovaj organizacijski princip je nanio ogromne političko-kulturološke štete tamo gdje je uveden bez ograničenja, uočava Habermas. Njemački «dualni» televizijski sustav je pokušaj ograničenja takve štete. U medijskim zakonima saveznih pokrajina, unisonim presudama Saveznog ustavnog suda i programskim statutima javno-pravnih ustanova ogleda se shvaćanje da elektronski masovni mediji ne trebaju samo zadovoljiti lako komercijalizirane, zabavne potrebe i služiti opuštanju potrošača. Slušatelji ili gledatelji nisu samo konzumenti, dakle sudionici tržišta, nego istovremeno i građani s pravom na sudjelovanje u kulturnom životu, opažanju političkih događanja i u formiranju javnog mnijenja. Na osnovu ovog pravnog razumijevanja ne smiju programi, koji osiguravaju odgovarajuću «temeljnu opskrbu» stanovništva, biti ovisnim od promidžbene učinkovitosti i sponzorske podrške. Dakako, isto tako politički utvrđeni iznos «pretplate», iz koje se kod nas financira «temeljna opskrba», ne smije biti ovisan od pokrajinske budžetske situacije ili od konjukturalnog razvoja. Potvrdu ovog argumenta su javne rtv-ustanove uspjele dobiti i na Saveznom ustavnom sudu u postupku protiv vlada njemačkih pokrajina. Ovaj javno-pravni rezervat može biti lijep i dobar za ulogu elektronskih medija. Ali, može li u danom slučaju biti uzor i za organizacijsku formu «serioznih» novina i magazina, kakvi su «Süddeutsche» ili «FAZ», «Die Zeit» ili «Spiegel», pa, možda i za vrlo zahtjevne mjesečnike?

«Temeljna opskrba» demokracije

U svezi ovoga je od posebnog interesa spomenuti jedan rezultat komunikacijsko-znanstvenih studija. Naime, kvalitetne novine igraju u oblasti političke komunikacije – u najmanju ruku, dakle, za čitatelja kao građanina – ulogu «vodećih medija». I radio i televizija i ostali mediji su u njihovom političkom izvještavanju i komentiranju u najvećoj mjeri ovisni od tema i priloga koje im posuđuje «rezonirajuća» publicistika. Uzmimo za primjer da neke od ovih redakcija dospiju pod pritisak financijskih investitora, koji planiraju brze profite u neprimjereno kratkom vremenu. Ako bi tada reorganizacija i uštede u samoj jezgri ugrožavale uobičajene žurnalističke standarde, bila bi time pogođena u srž i politička javnost. Jer, javna komunikacija bi ispaštala na diskurzivnoj vitalnosti bez dotoka informacija, koje se imaju zahvaliti iscrpnim istraživanjima, kao i bez oživljavanja diskursa putem argumenata, koji ne počivaju baš na besplatnoj ekspertizi. Bez njih ne bi mogla javnost pružiti otpor populističkim tendencijama i ne bi više mogla ispuniti funkciju koju mora ispuniti u okvirima demokratske pravne države.

Živimo u pluralnom društvu. Postupak donošenja demokratskih odluka može razvijati uvjerljivu snagu povezivanja svih građana – iznad dubokih suprotnosti njihovih pogleda na svijet – samo tako dugo dok je za takvo što dostatna kombinacija dva zahtijeva. Mora biti povezljiva inkluzija, dakle ravnopravno sudjelovanje svih građana s uvjetom jednog ili manjeg broja diskurzivno iznijetih sukoba mišljenja. Jer, tek oslobađajuće razmirice opravdavaju slutnju da demokratski postupak na dugu stazu omogućuje više ili manje razumne rezultate. Demokratsko formiranje mnijenja ima epistemološku dimenziju, jer se pri tome radi i o kritici pogrešnih tvrdnji i vrednovanja. U tomu upravo i sudjeluje diskurzivno vitalna javnost. To se može intuitivno pojasniti razlikom koja postoji između konkurirajućeg «javnog mnijenja» i objavljivanja demoskopski prikupljenih mišljenja. Javna, putem diskusije i polemike proizvedena mišljenja su – pri svoj disonanci – već izfiltrirana putem udarnih informacija i argumenata, dok demoskopija u izvjesnoj mjeri samo opoziva latentna mišljenja u njihovom sirovom i mirnom stanju.

Naravno, divlje komunikacijske pritoke javnosti, kojom vladaju mediji, ne dozvoljavaju vrstu regularnih diskusija ili, čak, savjetovanja, kakve se vode na sudovima ili u parlamentarnim odborima. To i nije neophodno, jer politička javnost predstavlja samo međuvezu. Ona posreduje između institucionaliziranih diskursa i pregovora u državnim arenama, na jednoj, te epizodnih i neformalnih svakodnevnih razgovora potencijalnih birača, na drugoj strani. Javnost pruža demokratskoj legitimaciji državnog djelovanja doprinos tako što izabire politički odlučujuće relevantne predmete, problemski ih prerađuje i uvezuje sa više ili manje informiranim i utemeljenim izjavama konkurirajućeg javnog mnijenja. Na ovaj način javna komunikacija razvija u formiranju mišljenja i volje građana stimulirajuću, i u isto vrijeme, orijentirajuću snagu, te prisiljava politički sustav na transparentnost i prilagođavanje. Bez novinskih impulsa, orijentiranih na formiranje mnijenja, naravno onih novina koje pouzdano informiraju i pažljivo komentiraju, javnost ne može više iznijeti ovu energiju. Kada se radi o plinu, elektricitetu ili vodi, tada je država obvezna osigurati opskrbu stanovništva energijom. Ne bi li trebala isto tako biti obveznom i kada se radi o jednoj drugoj vrsti «energije», bez čijeg dotoka nastupaju smetnje, koje oštećuju i samu demokratsku državu? Nije «greška u sustavu» ako država pokuša štititi u pojedinačnim slučajevima javno dobro kakav je kvalitetni tisak. Samo je pragmatično pitanje – kako to što bolje činiti? Hessenska pokrajinska vlada je svojevremeno pomogla kreditom «Frankfurter Rundschau» (u međuvremenu ugašen, primj. M.L.), ali bez uspjeha. Jednokratne subvencije su samo jedno od sredstava. Drugi putovi su zadužbinski modeli, s javnim sudjelovanjem, ili porezne olakšice vlasničkim obiteljima u ovoj branši. Nijedan od ovih eksperimenata, kojih je već drugdje bilo, nije bez posljedičnih problema. Ali se, prije svega, potrebno naviknuti na pomisao subvencioniranja novina i časopisa, ocjenjuje Habermas.

Iz historijskog kuta promatrano ima nešto u sebi kontra-intuitivno i sama predstava o tome da se tržištu novinskih proizvoda navuku uzde, zaključuje Habermas: «Tržište je nekoć oformilo scenu na kojoj su se mogle emancipirati subverzivne misli od državnog ugnjetavanja. Ali, tržište može ovu funkciju samo tako dugo ispunjavati dok ekonomske zakonitosti ne prodru u pore kulturnih i političkih sadržaja, koji se šire putem tržišta. I danas kao i prije je Adornova kritika industrije kulture sama srž problema. Negodovanje je neminovno, jer demokracija sebi ne može dozvoliti zakazivanje tržišta u ovom sektoru.

dr. sc. Mile Lasić

Komentari

komentara