dr. sc. Mile Lasić: Hrestomatija ljudskog ništavila

Pisao sam o ”javnom dossieru – protiv zaborava”, odnosno knjizi „Slučaj službenika Aleksandra Tijanića” u izdanju Odbora pravnika za ljudska prava (YUCOM) čim je predstavljana 02. ožujka 2005. godine u Beogradu. U uređivačkom odboru ove važne YUCOM-ove edicije „Protiv zaborava“ su bili i dr. Lino Veljak, dr. Žarko Korać, dr. Nebojša Popović, Dušan Bogdanović i drugi. I tadašnja beogradska promocija u organizaciji osam uglednih nevladinih organizacija održala se pod sloganom ”Protiv zaborava”. Unatoč tome je sve je zaboravljeno, pa se ovih dana u jednoj anketi sluga-službenik svih režima, aktualni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić našao u samom vrhu najutjecajnijih ličnosti u Srbiji. Otuda i ovo podsjećanja na uzaludni trud mojih beogradskih prijatelja od prije osam godina…

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Na beogradskoj promociji je Biljana Kovačević-Vučo, predsjednica YUCOM-a, izdavača niza dossiera o nemoralnim oličenjima jednoga ružnog vremena, kazala kako “ovo nije knjiga osvete, već publikacija javnih izjava čoveka koji je za direktora državne televizije postavljen protivno svim važećim propisima”. Biljana Kovačević Vučo je na promociji ove knjige, također, rekla da je bivši šef vladinog Zavoda za informiranje u Đinđićevo vrijeme, Vladimir Beba Popović ustupio dokumentaciju za “prikaz Tijanićeve karijere”, ali da on nije autor knjige. Beba Popović je, inače, svojedobno uzburkao srbijansku javnost emisijom “Insider”, u kojoj je demaskirao laži kojima se služi Koštuničina vlada kako bi do kraja poništila Đinđićev period kao nezakonit. Godišnjica mučkog ubojstva Zorana Đinđića se, uzgred rečeno, dostojanstvenije obilježava u Njemačkoj nego u Srbiji.

Pokojna, u međuvremenu pod nesretnim okolnostima umrla Biljana je bila rado viđen i čest gost u mojoj kući u B., u vrijeme ”apatridstva” u Njemačkoj. Ona je inače bila kćerka časnog čovjeka, generala JNA Veljka Kovačevića, autora „Kapelskih kresova“, kojega Slavko Goldstein u njegovoj knjizi ”1941. Godina koja se vraća”, izdvaja – zajedno s Gojkom Nikolišom – među vrlo rijetke generale bivše JNA koji se nisu osramotili u ratovima 1991-1995. Po Goldsteinu, Veljko Kovačević, ratni zapovjednik Pete operativne zone Hrvatske ”nikako nije mogao podnijeti da njegova JNA napada Gorski kotar i njegovu Slavoniju, pa je – već teško bolestan – u Beogradu 1993. izvršio samoubojstvo. ”Čuo sam da je u oproštajnom pismu kćerkama naveo upravo te razloge – nepodnošljivu bolest i nepodnošljivu politiku koja je dovela do rata njegovih protiv njegovih”, napisao je Slavko Goldstein u fusnoti na strani 376 njegove dobre i poštene knjige, koju su prošle godine zajedno objavili za BiH i Srbiju – sarajevski „Synopsis“ i beogradski „Službeni glasnik“.

“Ovo nije knjiga o jednom čoveku, već o vremenu i mentalitetu, o novinarima koji za račun određenih službi napadaju, vređaju, demaskiraju i lažu javnost”, kazao je pak jedan od urednika ovog izdanja, povjesničar Milan St. Protić, najavljujući nove javne dossiere. S promotivnog skupa u Beogradu izdvajamo i izjavu predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonje Biserko kako Srbija ne može izići iz višegodišnje krize ukoliko se ne postavi pitanje „odgovornosti političkih elita“.

Predsjednik Europskog pokreta u Srbiji Živorad Kovačević (u međuvremenu preminuli Žika, posvetio sam mu nekrolog u Helsinškoj povelji) je ovom prigodom eksplicite osudio ponašanje aktualne „političke elite“ u Srbiji, koja, po njegovom mišljenju, „pitanje suradnje s Trubunalom u Haagu stavlja u kontekst nagrade i kazne“. Kovačević je na promociji „Slučaja službenika AT“ doslovce kazao: “Političke stranke u Srbiji nikada ne kažu da se sa Haagom mora sarađivati da bi se utvrdila istina o dešavanjima u bliskoj prošlosti”, bez čega, inače, nema ozdravljenja srbijanskog društva.

Kažimo još u uvodu da je naslovnicu ovog YUCOM-ovog projekta uradio legendarni Predrag Koraksić-Corax, te da je njome kao i u tisuće drugih karikatura sve rečeno. Parazitska gusjenica, gmaz ili zmaj, s glavom „debelog Saše“, nekadašnjeg miljenika i u hrvatskim i u bh. novinama, palaca „poganim jezikom“, (pre)obučena u odoru s brojnim „amblemima“…

Takav je, zapravo, i bio i još uvijek jeste aktualni direktor RTS-a, „pravovjerni“ komunista, pa nacionalista, pa podstrekač na izopćenja i ubojstva, inače bivši „arhivar“ i novinar u kući „Politika“, jedno vrijeme i direktor „Televizije Politika“, suradnik zagrebačkog „Danasa“ i „Slobodne Dalmacije“, povremeno i „Oslobođenja“ uoči rata. Nekadašnji „borac za Jugoslaviju“ je, logično, odmah nakon dolaska Miloševića na vlast postao vatrenim obožavateljem „novog Tita“, te posebno njegove supruge Mire. Kažimo ovdje izrijekom, nitko nije koliko „debeli Saša“ unio pometnje u medijski prostor bivše Jugoslavije uoči rata, pa urednicima „izvan Srbije“ koji su mu objavljivali te „patriotske brljotine“, u stvari kontra-obavještajne „dimne bombe“ ne služi ni danas na čast što su poslužili kao „medij“ za propagiranje tzv. antibirokratske revolucije. Jer, i prije nego što će „progovoriti oružje“ tipovi poput A.T. su uneređivali yu-medijski prostor, zagađujući izvornu ideju Jugoslavije, ideju suživota, sve ono što je bilo i vrijedno u pokojnoj zemlji.

„Slučaj službenika AT“ dakako i nije samo slučaj „debelog Saše“, nego brojnih drugih kameleona, koji će vjerno služiti onoga tko je na vlasti u određenomu vremenu. Zato ako čujete nekoga iz ove „plejade“ kako žestoko udara u još uvijek popularne nacionalističke talambase, pogotovo ako znate da se prije kleo u „bratstvo i jedinstvo“, budite sigurni da je dotični agent neke službe, bila ona BIA ili KOS, kako se te službe zovu u Srbiji, ili se zovu nekako drugačije u BiH i Hrvatskoj. Uostalom, „službenik AT“ priznaje na jednom mjestu u „dossieru“, valjda ironično, da je bio agent BIA-e i KOS-a….

Srbija je, de facto, u rukama „obavještajnog mraka“ čiji je AT samo javni reprezentant. Otuda je više nego cinično, iako je logično, da se osoba poput njega nađe na čelu „javnog servisa“, što bi „RTS“ trebao biti, ali nije. A.T. i njemu slični su, u stvari, moralna ništavila, koja cijela postjugoslavenska društva drže u ideološkom i informativnom mraku, prosto zato jer samo u močvari mogu opstati. Ne, nije riječ o močvari, nego o brlogu. Zato i moram dodati ovdje još i rečenicu na temu (ne)pravde. Da ima pravde, kako je nema, u Den Haagu ili negdje drugdje bi funkcionirao i specijalni sud za “potpaljivače mržnje”, a njegovim hodnicima i sudnicama bi sve vrvjelo od nekadašnjih “uglednih” novinarskih i književnih perjanica. Među njima bi, svakako, bio i “službenik A.T.”, te oni za koje YUCOM najavljuje nove dossiere, ali ne samo oni. Treba li još reći da je vrijednost čitavog ovog projekta i u tomu što se radi o “javnom dossieru”, jer o onim tajnim, tako omiljenim na Balkanu, ne vrijedi trošiti riječi. Oni su bili i ostaju oružje u rukama elita ili kvazi-elita na vlasti. Suludo ponašanje “službenika A.T.” se uostalom, drugačije i ne dade objasniti…

“Otvaranje dosijea, kao prvi korak u demontaži kriminalizovanih ‘službi’, nije se dogodilo do današnjeg dana, pa ni lustracija ni raskid sa kriminalnom prošlošću”, piše u “Prologu” knjige “Slučaj službenika AT”. Potom pisci “Prologa” ocjenjuju: “Nerazlikovanje demokratskih političkih opcija od krimogenog ponašanja branilaca Miloševićeve ratne ideologije, stvorilo je uslove i za ubistvo premijera Đinđića, pobedu kontinuiteta, nesaradnju s Hagom kao i regeneraciju Miloševića i njegovih sledbenika”. Potom slijedi konstatacija da je poznatom odlukom Vrhovnog suda Srbije, kojom je izvanredno stanje u Srbiji službeno proglašeno protuustavnim, “zatvoren (je) krug zla i poslata opomena da će svi oni koji preduzmu mere diskontinuiteta biti stavljeni izvan zakona”!

Srbijanski nevladin sektor već dugo vremena uzaludno pokušava otvoriti dossier glavnih protagonista Miloševićevog režima, ali u tomu nema uspjeha. “Kako otvoriti dosijee u situaciji kad su glavni protagonisti Miloševićevog režima u vlasti ili je podržavaju?” pitaju se u “Prologu” i izdavači “Slučaja službenika AT”, kako otvoriti dosijee “kad je šef BIA čovek bez javne biografije” (uostalom koji je izjavio “tajni dosijei biće otvoreni posle 30 godina”), kada je direktor “javnog servisa” RTS-a “nekadašnji Miloševićev ministar”, a “glavni Miloševićev propagator rata Milorad Vučelić svakodnevni tumač i vrhovni arbitar naše ‘grešnosti’?” Kako otvoriti dosjee, pitaju se izdavači prvog “javnog dossiera” kada vojni suci, tužitelji i ostali protagonisti prikrivanja zločina u Topčiderskoj kasarni javno prijete i kompromitiraju one koji sumnjaju u njihovu službenu verziju?

“Srbiji je potrebno sećanje”, poručuju izdavači prvog javnog dossiera, “dogodilo se toliko ružnih stvari da je normalno da sećanja počinju da blede i da se u naše sećanje sve češće nezvano useljavaju tuđe intervencije i interpretacije”. Ova edicija se i pokreće zato, kažu autori, što je Srbiji potrebna normalnost, a ona se može dostići samo ukoliko se javno i glasno kaže tko je tko. Pošto od otvaranja “tajnih dossiera” nema ništa još za dugo vremena, YUCOM-ovci i njima bliski ljudi su se odlučili da “povratimo sećanje bar na ono što je javno rečeno i na ono od čega se nikad nismo ogradili”. Da se razumijemo, pojedinci poput pokojne Biljane Kovačević-Vučo i NGO’s koje su bile na promociji “Slučaja službenika AT” sjećaju se i ograđuju, ali ovo je bio poziv za sjećanje i “ograđivanje” svim normalnim građanima Srbije.

Neobična knjiga o “službeniku A.T.”počinje inače uvodom, u kojem se pita koji su to kvaliteti ovog čovjeka koji su naterali Koštuničinu vladu da baš njega imenuje na čelo RTS-a i “šta je to što njega kvalifikuje da bude uvek izuzet od primene zakona?” U pozadini je riječ o tomu da A.T nikad nije završio fakultet (makar nije bio do 2005.), a nije ni izdržao pravomoćnu sudsku presudu od 15 dana zatvora. Ali, to je ništa u usporedbi s drugim nedjelima A:T.

Nakon uvoda slijede poglavlja u kojima se Tijanićevim izvornim izjavama i tekstovima, te eventualno kratkim objašnjenima, ako je neophodno, oslikavaju njegovi usponi i padovi. Usponi su, naravno, praćeni sve novim i dubljim moralnim padovima. Na početku je bio “branilac lika i dela…”, jer je to tada kurilo, što je pokazano u prvom poglavlju. Potom slijede poglavlja “Uspon u karijeri – odnos s Mirom Marković”; “Zenit u karijeri – Miloševićev ministar” i “Miloševićev ex-ministar”; kojim se već dokazuje njegovo moralno ništavilo. Ali, potom slijede poglavlja o njegovom još dubljem srozavanju u srbijansku medijsku i političku močvaru, naime poglavlja o njegovoj neslavnoj ulozi uoči i poslije “05. oktobra”, te poglavlja “Uvek na strani pobednika – Koštuničin savetnik”; “Ubistvo premijera – sablja”, “Rušenje vlade”; “Izborna kampanja Koštunice i DSS-a”; “Koštuničina vlada”; “Direktor Radio-televizije Srbije”. Posebno raskrinkavajući odjeljci su “Gigant novinarstva”,“Dvoličnost” i “Spinovanje laži”, u kojima je kao na dlanu dokazano “njim samim” da je A.T. običan prostak. Pri samom kraju ove “hrestomatije ljudskog ništavila” daje se i drugima riječ da kažu što misle o Tijaniću, a izdvojeni su u poseban odjeljak i njegovi muško-šovinsitički stavovi prema ženama, a u odjeljku “Javni linč…” njegovo huškanje na ubojstvo Zorana Đinđića. Knjiga “Slučaj službenika AT” završava “Epilogom”, u kojem se, logično, traži njegova ostavka na mjestu direktora “javnog servisa”. Na žalost, to je bio i ostao epilog bez epiloga.

Isuviše je gadosti na cca. 200 stranica “dossiera” o vrtoglavoj karijeri “službenika A.T.”, pa ipak vrijedi navesti imena osoba kojima se A.T divi. Jedan od njih je glavni Miloševićev obavještajac, organizator svog zla koje se iz Beograda prenijelo preko Drine i Dunava u BiH i Hrvatsku, glavom i bradom Jovica Stanišić, prvostupanjskom presudom nedavno oslobođeni haaški pritvorenik, vjerojatno zbog toga što je bio dugogodišnji (ne)formalni šef “službenika A.T.”. Koji je, dakako, Tita u svojoj početničkoj “službeničkoj” karijeri dizao u nebesa (“Ali, Tita više nema, a velike istorijske uloge nisu prelazne…”), da bi potom slijedili hvalospjevi “novom Titu” (S.M. je “umetnik politike, onako kako je to u slikarstvu bio van Gog”), te beskrajno praznim knjigama njegove supruge (“Izuzetno publističko ostvarenje”) i njoj osobno (“Gospođu Marković smatram svojom prijateljicom i tako će zauvek ostati”, ili “Ona deluje kao evangelista nade i tolerancije”)…

No, poslije NATO- rata protiv Miloševića kazat će “službenik A.T.”: “Par koji je zaratio sa čitavim svetom, danas stoji pred ratom sa svojim narodom. Logičan kraj i za njih i za nas”. Samo 90 dana od promjene vlasti u Srbiji, A.T je potom izjavio: “Jedna žena je umislila da je njen muž Bog, mada je znala da to nije. Za uzvrat, on je poverovao kako je veći i večniji od Srbije…”! Očigledno, “službenik A.T.” je bio u tom trenutku u potrazi za novim-starim gospodarima, onima kojima će i postati “savetnikom”, novoj nacionalističko-obavještajnoj besprizornoj eliti.

I pri samom kraju, ne mogu završiti ovaj mrski mi prikaz a ne progovoriti barem par rečenica o zaslugama “službenika A.T.” za ubojstvo Zorana Đinđića. Mjesecima je “službenik A.T.”, naime, stvarao duhovnu klimu kako je najnormalnija stvar na svijetu da se Đinđić ukloni, ovako ili onako, svejedno. Baš sa pozicije “savetnika predsednika Koštunice”, samo mjesec dana uoči mučkog Đinđićevog ubojstva, zaprijetio je: “Ako Zoran Đinđić preživi, Srbija neće…”! Ostalo je poznato, na žalost.

Pa ipak, najvažnije je ovom prigodom upozoriti kako i u BiH ima još uvijek, nažalost, u izobilju u medijima i drugdje Tijanovićeve subraće, kojih će se kao i Tijanića morati stidjeti i rođena djeca kad odrastu. O trovačima bh. medijskog i uopće javnog prostora bi se također morao sačiniti “javni dossier”, kako bi ih se makar njihova djeca stidjela kad odrastu…

Komentari

komentara