Dr. sc. Mile Lasić: Imamo li na sceni intelektualce-licemjere ili one koji izlažu javnosti svoje stavove?

fraaU knjizi o.p. Frane Prcele „Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“ (Synopis, Sarajevo-Zagreb, 2014.) se i izrijekom poručuje da u modernomu svijetu jedna vjerska zajednica jednostavno ne  smije napustiti „arenu života bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom“ (str. 22). Iz pozicije profesora politologije u ovim formulacijama iščitavam bez napora autorovo zalaganje da se i Katolička ili bilo koja kršćanska crkva i vjerska zajednica u pluralnom svijetu za svoj interes bore i izbore snagom svoje uvjerljivosti. I doista, u vremenu (post)moderne niti se može Katolička crkva oslanjati na dekrete kao u prošlosti, niti se smije izgurati na marginu života. Dapače, mjesto joj je u „središtu života“, uz poštivanja ustava i zakona zemalja u kojima djeluju. Ovim pristupom, zapravo,  ordo predicatorum dr. Frane Prcela snažno svjedoči kako je svjestan i pluralne ambijentalnosti i potrebe za uvjerljivošću Katoličke crkve u društvu u kojemu djeluje.

A kako i ne bi bio s obzirom na životopis. Ugledni teolog  dr. Prcela je, naime, već u Bonnu, u kojemu je studirao,  su-utemeljio  časopis „Izazov Istine“,  da bi u Kölnu bio urednikom časopisa „Kontakt“ i suradnikom WDR-a. Danas  živi u Mainzu i osim pastoralnim bavi se i spisateljskim i uredničkim poslovima: član je uredništva časopisa „Wort und Antwort“ i urednik je znanstvenog niza “Kultura i religija u Europi” u  SR Njemačkoj. Doktorirao je na liku i djelu jezuite koji je „konvertirao“ u dominikanske svećenike,  Pan-slavena Jurja Križanića. Bio je već s 33 godine provincijal Hrvatske dominikanske provincije, te tako de facto i najmlađi dominikanski provincijal u cijelom svijetu. Već iz ovih bio-bibliografskih natuknica prozilazi kako posve logično i za dr. Prcelu, „vjera jeste osobna stvar, ali ne i privatna stvar, jer ima posljedice za zajednicu (i naciju), za konkretno društvo“ (str. 73). Ovdje bi se jedino moglo dometnuti da su i sumnja i ne-vjerovanje „osobna stvar“ za sve prosvjećene ljude, te da ni jedno ni drugo nisu u suprotnosti s učenjem Katoličke crkve od Drugog vatikanskog koncila. To ima za posljedicu da se ni unutar Katoličke crkve ne sudi aprirori o (a)moralnost jedne osobe po tomu da li vjeruje ili ne vjeruje, nego po onomu što ona čini. Kod nas se nerijetko i dalje vode ideološko-politički ratovi, čiji protagonisti ne respektiraju ni ono što se smije nazvati „change of wind“ i svježinom u pristupu crkvenim i društvenim fenomenima koju je u Katoličku crkvu unio papa Franjo I.

Unutar ove važne knjige dr. Prcele propituju se inače i pastoralni i društveni rad Katoličke crkve (u Hrvata), pri čemu je vidljivo da se to čini s osloncem na reformske ideje i inspirativne prakse kršćanskih crkava u zemljama kakva je SR Njemačka. Iz već dotaknutoga CiVi-ja dr. Prcele očigledno je koliko je bila i jeste važna u njegovom teološkom i društvenom formatiranju zemlja poput SR Njemačke. I doista, inspiracije njemačkom kulturom i društvenom zbiljom vidljive su i u  svim Prcelinim propitivanjima, počev od tzv. poslanja intelektualaca, preko teološkog govora danas, do osjetljivih pitanja identiteta, praštanja i pomirenja, rada s iseljenicima, transparentnosti (autentičnosti) Crkve u hrvatskom narodu, itd. U svim se esejima, osjeća, naime, blagorodni utjecaj njemačkih teologa kršćanske (i katoličke i evangeličke) provenijencije, upravo onih za koje nije uopće upitno trebaju li kršćanske crkve nove reforme. „Crkvi treba novi koncil“, nedvosmislen je i očekivani naslov jednog intervjua uključenog u „Bogozaborav“ (str. 149-155).

Ne mogu  propustiti kazati kako mi je veoma dojmljiva Prcelina opravdana zabrinutost za tzv. svjetovnu ulogu Katoličke crkve. Pri tomu se radi o važnom pitanju: ima li Katolička crkva uopće valjane odgovore na izazove za kršćanske crkve u europskom postmodernom, sekularnom i pluralističkom društvu? Dakako, ova pitanja dijele svi prosvjećeni teolozi senzibilnog iskaza i ne dijele ih ni u svijetu ni u Hrvatskoj oni iz čijih javnih diskursa provejava ostrašćeni govor o povijesnom, političkom i društvenom. Njima još nije jasno da u  „svjetonazorski pluralističkoj javnosti“ uloga Katoličke crkve može biti samo manjinska, a hoće li biti i „proročka“, kako se pita, primjerice, splitski teolog prof. dr. Anđelko Domazet, ili „znakom vremena“, kako veli dr. Prcela, ovisi o snazi njezinih uvjerenja i uvjerljivosti njezina djelovanja.

„Crkva je izgubila društvenu moć“ i monopolsku poziciju iz „konstatinovskog doba“ na europskom tržištu ideja, otrežnjujuća je dijagnoza spomenutoga profesora Domazeta (Domazet, A., Katolička crkva kao proročka snaga kvalitativne manjine u europskom društvu, u prilogu pripremljenom za međunarodni znanstveni  kolokvij u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, Trogir, 29. i 30. travnja  2013.). Dakako, uključio sam promišljanja dr. Domazeta na promociji knjige dr. Prcele iz razloga što se– po mojim uvidima – njih dvojica na sličan način pitaju  „iznutra“ o mogućnostima kršćanstva i Crkve u „postmodernom, multikulturalnom i multireligijskom kontekstu“,  to jest   „na koji način Crkva može postati predstavnica oblikovanja života“? Implicite se pri tomu radi i o pledoaju za povratak „sakramentalnom poslanju Crkve“  (Domazet) i o potrebi autentičnog rada koji može pridonijeti „perspektivi teologije i u crkvenim redovima“ (Prcela). Inače, po Prcelinom razumijevanju, „glad za novim teološkim govorom u najširoj javnosti postoji“ (s. 44). Možda se i zbog toga mome izvanjskom uklonu i pričinilo kako bi  upravo  „sakramentalnost“ (Domazet), i „autentičan rad“ (Prcela) mogli biti „arhimedovska poluga“ u procesu povrata uvjerljivosti kršćanskih crkava kako bi ponovno bile „znakom vremena“ ili  „principom nade“ (das Prinzip Hoffnung), govoreći jezikom E. Blocha!

******

Nadam se da nisam već preduboko zabasao na terene Rimske kurije, jer bi se teološkim i kurijskim pitanjima u Prcelinoj knjizi trebao stručnije od mene pozabaviti uvaženi kolega s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. fra Iko Skoko. Za svaki slučaj okončat ću ova moja „basanja“ i “obašašča“, kako bi ove ekskurse nazvao književnik Ivan Lovrenović, te se prihvatiti onoga što mi kao profesoru politologije više priliči. Ergo, iz niza dojmljivih eseja u knjizi posebno mi se učinio politološki i inter-kulturološki referentnim esej „Intelektualci: između života za ideju i života od ideje“. (Nije slučajno, dakako, da sam već koristio  Prceline prosudbe o intelektualcima u mojim esejima, posudivši čak i za naslov jednog od njih pamtljivu sentencu „Avanti diletanti“.) Lako se složiti s dr. Prcelom, naime, da općeprihvaćena definicija  intelelektualca „nije uopće moguća“, ali „okvirno može se ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta“. Otuda su oni „prvi globalisti“, otuda je njihova pozornica svijet, ma koliko  je njihov sasvim konkretni angažman „redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga“ (str. 15). Istinski poticajno je, pak, Prcelino inzistiranje na „ethosu“ u prosuđivanju uloge intelektualca kroz povijest i  danas. Oslušnite uostalom unutarnjim čulom što nam to dr. Prcela poručuje kad veli: „Strpljivo istraživanje, uporan rad, javno prosvjetljavanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ‘sekularnog duhovnika’ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca“, jer oni su „sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“ (str. 16). Meni se ovdje prosto nametnulo pitanje: ima li kod nas uopće onih koji kritički promišljaju i javnosti izlažu stavove „javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi“, te nije li kod nas  riječ o okupaciji javnog prostora od strane intelektualaca-licemjera?  Onih koji o sebi misle kao poštenim i neovisnim a duboku su zaronili u korumpiranu tranzicijsku kaljužu i nisu intelektualci, neću spominjati imena, poželjno je da se sami prepoznaju! Čast rijetkim izuzecima, dakle, ali naši intelektualci nisu intelektualci u obzorju visoko podignute ljestvice našeg večerašnjega slavljenika. Iz ovoga eseja izdvaja se i pledoaje dr. Prcele za poslanje intelektualca koje podrazumijeva „aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje(m) čitave politike“, što znači da je „njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, ukazati na alternativne putove…“ (str. 26-27). Takve intelektualce priželjkujemo kako bi se nešto pokrenulo u „moru šutnje“, u „učmaloj vodi“, u pravcu „dobronamjerne diskusije“, u protivnom, ne preostaje nam drugo nego uskliknuti: Avanti diletanti! Pa ne prisvojite ovakvu poruku i u naslovu vlastitoga eseja. I iz jednog drugog Prcelinog „politološkog“ eseja („Polog katoličkoga u hrvatskom identitetu“) ne smijem zaobići barem nekolicinu konstatacija: prvo onu kako „povijesno-civilizacijska matrica hrvatskoga naroda nije isključivo katolička, nego u najboljem slučaju kršćanska“ (str. 50), s kojom je u vezi  i druga: „Izjednačavanje hrvatskoga s katoličkim značilo bi i brisanje mnogih drugih vjerskih, kulturnih, političkih i inih tragova koji su postali neizbrisivom sastavnicom hrvatskog identiteta“ (str. 51). Ovdje se lako složiti  s autorom „Bogozaborava“, ali se mora i zapitati: smije li se uopće govoriti o nacionalnom identiteta u jednini; nije li svaki identitet pluralan; zašto bi se u konačnici pitanje nacionalnog identiteta svodilo samo na etnicitet? Ako je u modernomu svijetu moguće biti političkim Nijemcem i bez kapi germanske krvi, zašto takvo što ne bilo moguće i kod Hrvata i drugih? Uostalom, može li se bilo koji europski nacionalni identitet razumjeti bez njegove europske ukotvljenosti i transnacionalne umreženosti, posebice nakon što se postane članicom sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva je Europska unija?

Nadam se da mi neće biti zamjereno što ću propitati i  Prcelinu  tvrdnju kako su  vjera i nacija „gotovo isključivo nešto što nam je darovano i nije uglavnom stvar osobnog izbora“ (str. 61). Ma koliko na prvi pogled tako izgledalo, nužno se i ovdje pitati o slobodi izbora, kao i o odnosu individualnih ljudskih i kolektivnih prava i sloboda. Proizilaze li, dakle, individualna iz kolektivnih, kako tvrde primoordijalne i perenijalne teorije, ili  su u pravu  tzv. modernisti kako skupna prava izviru iz individualnih ljudskih prava i sloboda, te da su njihov sastavni dio, ali su neotuđiva i jedna i druga? Po mojoj prosudbi, za svaku dobru politološku i ustavnopravnu teoriju, uopće (više) nije prijeporno da se cijeli povijesni razvitak ljudskih prava i sloboda temelji na individualističkoj koncepciji, kako bi nakon Francuske građanske revolucije došlo do priznanja i individualnih i skupnih prava kao neotuđivih prava. Ovih potonjih tek jučer, takorekući. Nažalost, u BiH  nastaju upravo uslijed nerazumijevanja nužnosti njihova balansa brojni dis-balansi na štetu zaštite i individualnih i skupnih prava. A iz nerazumijevanja njihove bezuvjetne povezanosti proizilaze i svi neželjeni i bespotrebni „izmi“, separatizmi i centralizmi, uključivo i lažni tip tzv. multietničkog građanstva u službi  majorizacije onih kojih je manje u određenoj razini upravljanja. Bilo bi, dakle, nužno prestati nijekanje potrebe za  jednakopravnosti sviju individualiteta i kolektiviteta, te putem afirmativne akcije ili pozitivne diskriminacije dodatno štititi i ugrožene pojedince i skupine.

Iz eseja „Crkva hrvatskih mučenika“, izdvojit ću autorova promišljanja o „redefiniranju nedavne prošlosti“ u formama „višestrukog pojednostavljivanja“, jer se ove vrste redukcija tiču svih nas, bili ili ne bili pripadnici Katoličke crkve. Prvo, veli dr. Frane Prcela, Crkva sužava svoju zadaću u procesu „pretresanja prošlosti“ na ulogu komemoriranja i hodočašćenja; drugo, pojednostavljeno se (sve) nacionalne žrtve naziva mučenicima; treće, kroz forsiranje govora o mučenicima (i o mučeničkim periodima nacije i Crkve) za ostalo u tim istim povijesnim previranjima preostaje jedva nešto: četvrto, kritičan pogled na prošlost reducira se na traženje kajanja „počinitelja“, a sebe se abolira od samokritičnosti prema vlastitoj ulozi u nedavnoj prošlosti. (str.90-91). U ovoj vrsti hrabre de-konstrukcije dr. Prcele vidim doista ključni dokaz za hipotezu kako se nužno susreću i produktivno oplemenjuju dobra teologija i dobra politologija. A dometnut ću i kao autor knjige „Kultura sjećanja“ (FES, Sarajevo, 2011.) i brojnih radova o prokletstvu „kulture selektivnog sjećanja“, da se iz loših narativa rađaju „viktimo-transagresije“ koje ne mogu pokrenuti proces ozdravljenja  bolesnih društava u postratnim i tranzicijskim zemljama!

Iz Prcelina eseja „Pomirenje i identitet“  izdvojit ću pak nekolicinu mudrih teološko-politoloških sentenci, počev od one kako „počinitelj nema prava na oprost, nego je oprost dar koji jedino i samo žrtva može darovati počinitelju“! Ali, u situaciji kada se „političari udružuju u stranke radi ostvarenja svojih privatnih interesa“, odustajući od politike kao poslanja u službi općeg dobra, imamo „konstelaciju gdje nemate politiku nego političnost, gdje imate državu, ali nemate društvo“, pa je vrlo teško „stvarati klimu za pomirenje…“,  sjajno dijagnosticira dr.  Prcela. Lako se složiti s njim i u ocjeni kako nema druge do tražiti putove pomirenja, jer „tko odbija pomirenje kažnjava zapravo samog sebe“, a kad se pomirenje događa, gradi se most nad višestrukim ponorima koji se neprestance otvaraju u nama ljudima (narodima, državama, kulturama, religijima, itd) i među nama (str. 118-119).     Ohrabrujuće je – pomislio sam zatvarajući korice „Bogozaborava“ – što se i jedan katolički teolog u Hrvata zalaže za ideju „svjetskog ethosa“ i nužnost interkulturalnoga susretanja. Jer, da bi se takvo što dogodilo u budućnosti, potrebno je odvažno mišljenje već danas, pa potom promišljene promjene i u mentalitetu i u ponašanju. U konačnici, i radi se o tomu da politika ne smije biti „sve u društvu“, kako bi onda sve drugo bilo „jedva nešto ili čak ništa“, kako sjajno varira poznatu misao i dr. Prcela. A ako ipak na to pristajemo kao (za)danost, sami smo krivi i za vlastitu „malodobnost“ i za njezine posljedice!

Riječ dr. sc. Mile Lasića u Kosači na promociji knjige o.p Frane Prcele „Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve“, Synopis, Sarajevo-Zagreb, 2014. godine

Mostar, 24. travnja 2014. godine

Komentari

komentara