Dr. sc. Mile Lasić: Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata

Dr. sc. Mile Lasić: Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata: Protiv manipuliranja narodom

Bit će tomu za par dana cijela godina, kada smo nas osmorica bh. Hrvata uputili otvoreno pismo javnosti: „Protiv manipuliranja narodom“ i u njemu detektirali bolna mjesta hrvatske politike u BiH, ili politike u BiH prema Hrvatima.


Tom našem apelu su prethodila definitivna razilaženja unutar Hrvatskog narodnog vijeća povodom izbora fra Luke Markešića za njegova predsjednika po treći put. U suštini je, dakle, duboko koncepcijsko neslaganje s fra Lukinim vođenjem HNV-a bilo razlogom što smo iz HNV-a istupili ovim povodom i književnik Ivan Lovrenović i ja. Obojica smo obrazložili i HNV-u i javnosti naše postupke. Tek potom se pojavilo „Pismo osmorice“. Sa svim time se i ne bi vrijedilo više baviti da se u međuvremenu nije upravo HNV fra Luke Markešića (i Ive Komšića) pokušao predstaviti moralnom vertikalom i političkom alternativom među bh. Hrvatima, čak najavljujući i osnivanje nove svehrvatske bh. stranke. Iz obrazloženja te ideje je razvidno da inicijatori nisu svjesni  koliko je HNV  potonuo u beznačajnost, niti prihvataju kritike koje smo im uputili u „Pismu osmorice“, pa čak nisu u stanju  iz tog pisma preuzeti ni dijelove koje se odnose na našu bespoštednu kritiku oba HDZ-a. Dakako, od njih nije ni bilo očekivati da razumiju principijelnost naše kritike odvođenja HNV-a pod skute SDP BiH. To nisu u stanju ni danas uslijed raznih neprincipijelnih aranžmana sa SDP-om, pa ni u situaciji kada je „mudri vođa“ postao predmetom gromoglasnog podsmijeha u cijeloj BiH i Regiji.

 

Iz ovakvog podteksta potječe, valjda, i aktualna podvala premi meni osobno na sarajevskom DEPO portalu. U jednom vrlo smušenom tekstu se vrlo ružno stigmatizira i moje rodno mjesto i imputira hrvatskom premijeru Milanoviću nacionalizam, što je vrlo ružno samo po sebi, ali se s time ne mogu ovdje detaljnije baviti. Ali, moram se pozabaviti s time što autor ove paškvile zanemaruje  sve ono što je prethodilo prošlogodišnjem razilaženju unutar HNV-a, te neoborivu činjenica da na Sveučilištu u Mostaru postoje dva čovjeka istog imena i prezimena, čak u istom akademskom zvanju, samo na različitim fakultetima i posve različitih „backgrounda“. Dr. sc. Mile Lasić s Pravnog fakulteta  je bio dugogodišnji zastupnik HDZ-a i aktualni je predsjednik Hrvatskog intelektualnog zbora (HIZ) i nije uopće predmetom ove  podvale. Ali, jesam ja, profesor na Filozofskom fakultetu, kratkotrajni član HNV-a, inače ne-član bilo koje stranke, odgovoran samo svojoj struci i savjesti, privrženik ideje i prakse „otvorenog društva“, čemu bi moji studenti dodali, vjerojatno, i „prvosvećenik europskih integracija“. Ove „sitnice“ zanemaruju prečesto i preslučajno oni koji se predstavljaju lažnom alternativom, pri čemu je sve to re-aktualizirano u pisanijama gospodina koji se kliče na ime Nikola Mihaljević i za kojega moji sarajevski prijatelji tvrde da je častan čovjek. Pozivam ga, dakle, da to i pokaže ili da se ne dade jeftino manipulirati od bilo koga.

Ojađen navodnim dezinteresom koji je novi hrvatski premijer Zoran Milanović pokazao za „hrvatsko bosanstvo“ tijekom  njegova nastupnog posjeta BiH, N. Mihaljević piše: „Nedostatak interesa za hrvatsko bosanstvo, što je bio i prvi diplomatski gaf premijera Milanovića u Sarajevu, mislim da ponajbolje ilustrira samo jedna rečenica, nastala svojevremeno kada se Hrvatsko narodno vijeće u Sarajevu, reizborom fra Luke Markešića za svog predsjednika, očigledno nije htjelo prikloniti politici HDZ-a, politici Herceg-Bosne, niti politici nekog Hrvatskog intelektualnog zbora iz Mostara. Ta rečenica je upućena fra Luki Markešiću i ona glasi: ‘Vaše političko sljepilo je, dakle, veliko i neoprostivo i zbog toga što ste odveli Hrvatsko narodno vijeće pod skute SDP-a BiH…’ (Mile Lasić).“ Svakomu razumnomu jasno je, nadam se, kako nije tijekom prvog državnog posjeta premijera RH riječ o Milanovićevom nego o Lagumdžijinom „diplomatskom gafu“. N.M. ima, dakako, pravo na njegovo viđenje i interpretaciju, kao i svatko drugi, pa kada to nalikuje i na silovanje stvarnosti. Osobno sam o ponašanju „mudrog vođe“ govorio  i ovim povodom za Deutsche Welle u dva navrata u polušaljivom tonu. Ali, gospodin Mihaljević nema pravo – ukoliko je častan čovjek – „manipulirati narodom“, odnosno manipulirati ljudima i činjenicama. U mojoj prošlogodišnjoj principjelnoj kritici opasnosti koje proizilaze iz neskrivene bliskosti HNV-a i SDP-a se, dakle, jednostavno nije radilo o žalu što HNV nije blizak HDZ-ovima, ili HIZ-om, nego o principijelnoj kritici bilo koje bliskosti jedne nevladine udruge (NGO) s političkim strankama i njihovim ideologijama, u ovom slučaju sa SDP BiH, čime se fra Luka javno hvalio. Tada NGO postaje, naime, samo vladina nevladina udruga. Unatoč ovim neoborivim činjenicama je N. M. imao potrebu povezati moju citiranu rečenicu s imenom i funkcijama onog drugog  Mile Lasića, predsjednika HIZ-a. Iz  odgovornosti prema mojim čitateljima u nastavku ponudit ću mali „dossier“: „Pismo osmorice“, od 27. ožujka 2011. godine, i  par odgovora iz mojeg intervjua za mostarski portal Bitno.ba, od 24. veljače 2012. godine. Moralo bi biti dovoljno razumnomu. Sapienti sat, kazali su stari Latini …

Otvoreno pismo javnosti: Protiv manipuliranja narodom

Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnome čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa Bosnu i Hercegovinu, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva.

1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva. Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u Bosni i Hercegovini. Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu „vodećih“ hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa „Sarajevom“ i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama. Više je, naime, nego jasno da SNSD-ova i SDS-ova „borba za hrvatska prava“ nije motivirana ničim drugim nego daljim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a.

2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava da  obesnaži hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu Bosne i Hercegovine, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju. Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010, bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat. Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih  je zakočen kurs povratka Bosni i Hercegovini i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s „Hrvatskom samoupravom“. Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH. To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema „Sarajevu“ i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa.

3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja, međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati. Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta. Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini ju u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika. Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: „Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a. Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti.

Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u Bosni i Hercegovini neizbježno rezultira. Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire.

Vjekoslav Domljan, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Ilija Šimić, Lukša Šoljan

Iz intervjua dr. Mile Lasića za mostarski portal BITNO.ba

* Hrvati u BiH su u nezavidnom položaju. Što mislite je li za to kriva malobrojnost, politika drugih naroda ili nespretnost hrvatske politike u BiH?

Ne pripadam – kao što se znade –  onima koji krivicu za „nezavidan položaj“ Hrvata  guraju samo Bošnjacima (ili Srbima), nemoguće je zaboraviti originalne anticivilizacijske doprinose hrvatske politike iz RH i iz BiH u proteklih 20 godina ovakvom današnjem političkom položaju Hrvata u BiH. Niti su samo Hrvati u BiH u nezavidnom položaju. U nepovoljnom ekonomskom i socijalnom položaju su i drugi bh. narodi, a najgore je “ostalima“, ljudima iz nekonstitutivnih naroda, manjincima svih vrsta, pa i „konstitutivnim manjinama“, kako profesor  dr. Ugo Vlaisavljević označava manjinski položaj Srba, Hrvata i Bošnjaka u većinskim okruženjima konstitutivnih naroda.  Položaj bh. Hrvata je, pak, politički nepodnošljiv zbog  poigravanja s Hrvatima i velebošnjačkog i vele-srpskog nacionalizma. Najgore je što oni to čine i legalno i legitimno od Daytona naovamo uz znanje i pomoć međunarodne zajednice. Ona se, nažalost, postarala da se najmanjem konstitutivnom narodu  i u Federaciji i RS-u uskrati temeljno pravo na konstitutivnost, ili svede na formalnu dimenziju. U oba entiteta  ih se tretira, nažalost, manje politički vrijednim, ali je gore od toga što ih veliki dijelovi međunarodne zajednice već vide etnijom, a ne  i konstitutivnom bh. nacijom. Pri čemu je srpski nacionalizam u RS-verziji samo prividno blakonaklono prohrvatski iz taktičkih razloga, jer ništa ne čini na povratku Hrvata u Posavinu ili Banjaluku. Pa ipak, po opstojnost bh. Hrvata kao političkog naroda  je najopasniji velikobošnjački nacionalizam, jer je u pravilu  zamotan u probosanski anti-nacionalizam ili bh. patriotizam. Njegovi politički i akademski protagonisti i ne kriju uopće više kako žele i definitivno svesti bh. Hrvate na etniju. Takvima sam i na međunarodnom znanstvenom slupu „BiH, europska zemlja bez ustava …“ u brk kazao da su pripadnici „stare paradigme“. U ovoj njihovoj namjeri je, inače,  nužno prvo stigmatizirati hercegovačke Hrvate, kako  bi ih se razdvojilo od bosanskih Hrvata, koji se tretiraju bez srama već  etnijom, pokorenima i  integriranima unutar „bosanske nacije“. Bošnjaci su Hrvatima postali, ili postaju ako već nisu, Srbi, dijagnosticirao je na ovom skupu čovjek dijaloga, uvaženi kolega profesor Šaćir Filandra. Pri tomu je samo aludirao na sličnosti  u međusobnim obrascima ponašanja u SFRJ nekad i BiH danas. Obojica smo jako zabrinuti ovim trendovima. Pri čemu bi, po mojem razumijevanju, akademske elite u Bošnjaka  trebale prestati već koliko je  danas s dovođenjem u  pitanje konstitutivnosti Hrvata u  BiH. Posve je beznačajno, ako su neki  „ahdnamaški Hrvati“ spremni zbog fotelja na fakultetima ili u akademijima zanijekati svoju nacionalnost. Biti po ukusu vele-bošnjačkog „antinacionalističkog nacionalizma“ je, u stvari, kulturooška sramota prvog reda, pa bujrum, tko voli nek izvoli …

* Što mislite može li stranka franjevca Luke Markešića biti preokret u hrvatskoj politici?

Profesora teologije Luku Markešića, zapravo profesora dogmatike ako sam dobro zapamtio, ili svećenika fra Luku ne želim ni na koji način dovoditi u pitanje. Ali, o fra Luki  političaru i njegovom odvođenju HNV-a u beznačajnost sam već kazao u obraćanjima HNV-u i javnosti,  kad sam sa žaljenjem istupio iz ove nevladine udruge. I izrijekom kazano, HNV nije nikakva alternativa, nego dio problema, pa i ne može artikulirati inače nužnu političku alternativu među bh. Hrvata.  Bilo bi nužno, dakle,  tragati i za alternativom HDZ-ovima zbog njihoviih ideoloških i političkih marifetluka velikog formata, ali i fra Lukinom jednostranom razumijevanju hrvatskog pitanja u BiH i s time same BiH. Uostalom,  u „Pismu osmorice“ smo se nas osmorica bh. Hrvata  već  prije godinu dana precizno distancirali i od oba HDZ-a i SDP-ovog antinacionalističkog nacionalizma, i od  Hrvatskog narodnog vijeća u fra Lukinoj interpretaciji. Krajem godine sam vidio na jednom ramskom portalu kako se časni ljudi među nama osmoricom nazivaju „HDZ-ovim špijunčinama“, dok je fra Luka bio  „lik godine“, ili nešto tako. Inače, fra Lukina inicijativa je za pozdraviti. Časnije je izaći, naime, u političku arenu i dobiti verifikaciju među hrvatskim ljudima, nego glumiti moralnu vertikalu ili o sebi misliti kao alternativi bez ikakve provjere. Samo se bojim da ovdje  nije riječ tek o bolesnim ambicijama onih koji su poznati kao „slalomaši“ u vožnji od jedne do druge stranke,  ali s ambicijom biti uvijek osobno na vrhu, dok je sve drugo drugorazredno pitanje.  Gore od toga bi bilo, ukoliko bi se ispostavilo kako iza  ovih ujdurmi, dakle formiranja podobnih stranaka među bh. Hrvatima, bile regionalnog ili tzv. integralističkog profila, stoje neke druge stranke. Takvo što se idealno uklapa u ocrtani  proces de-konstitucije Hrvata, o kojemu sam već govorio, i zato se mora biti oprezno. Inače, to je podjednako ružno, pa i ružnije nego  kad HDZ BiH formira svoje političke stranke među Hrvatima, a da ni upućeni ne znaju nabrojati imena  „funkcionera“ tih novih stranaka. Za njih nitko i ne znade izvan njihovih obitelji. Ali, i izrijekom kazano, ima potrebe među bh. Hrvatima za alternativnim političkim pokretom čestitih ljudi, no ovu priču tek treba osmisliti…

Mostar, 03. ožujka 2012. godine

HSPF.info

Komentari

komentara