Dr. sc. Mile Lasić: Je li „Gotovina heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“?

mILe567Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni  dva desetljeća poslije „jugoslavenskog rata“ („Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunje Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu nultu točku, zapravo njemački nulti čas totalnog poraza, kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj). Ponovit ću po stoti put, samo nas se kaznena ne tiče izravno, ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču, ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na veoma redukcionistički način kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizorniih lažnolijevih pandana, i nema mjesta  za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu, anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…

*****

Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu „Kordić po drugi put među Hrvatima“ – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog „junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u „heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika. Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični „junak našeg doba“ (Ljermontove, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodila u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini. Priča o Kordićevom stiliziranju u „heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili. U uvodu uz niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu. Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: „Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’ Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još kaže: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan.’“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 04.06.2014.)

Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o „Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!

Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: „Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.’“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 09.06.2014.)

Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar „Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. (Vidjeti, www.dubrovackidnevnik.hr/kolumne/gotovina-je-heroj-kordic-zlocinac-papa-franjo-katolik-a-biskup-vlado-kosic-nesto-drugo.) Iz Lucijinog štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: „Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg-Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini. Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“

Preskočit ću spašavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu „Dobro nam došli, ubojice“ (vidjeti prenijeto na www.autograf.hr, 11.06.2014). Boris Dežulović u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: „Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“

Osobno mi ovo hrvatsko, ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene „kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i „kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja. Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik, o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom „slučaja Kordić“ unizila Katolička crkva u Hrvata. Šutnja bi značila odobravanje i „kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!

Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi „visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje. Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?

*****

Živio sam još u SR Njemačkoj kada seu 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi «Geschichte» (povijesti/historije/istorije) za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak. U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu „selektivnog sjećanja“ i „kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.

«Užas holokausta u comic-formatu», komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. «Comic» je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip «Traganje» («Die Suche»), nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili «Kuća Anne Frank» iz Amsterdama i berlinski «Centar Anne-Frank». Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom «Otkriće», počev od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemljama. Dakako, Huevelov strip nije bio ni prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom «Miš« , u kojem su Židovi bili «miševi», a nacisti «mačke», propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća «Carlsen-Verlag» objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.

Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.

U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holokausta, počev od po zlu čuvene «kristalne noći» (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u «Mojem stoljeću», jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za «Nirgendwo»/«Nigdjevo»/«Nikuda», u smrt. Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu «Wannsee-Konferenz», nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan ma koliko nacistički precizan nije srećom u potpunosti uspio, ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba. Uostalom, u Berlinu točno 2.711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progovoriti o „banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla…

«Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama», kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank u Berlinu, «je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima šta su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu». On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ «Auschwitz». Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom. Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti «ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama». Po osnovu provedenog istraživanja može se naime zaključiti da je «emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje», kako kaže Heppener. Iz svih ovih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli team experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i detalje, kakvih su boja i vrsta odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge detalje, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena. Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o «grafičkom romanu». Ona i već spominjani Thomas Heppener su ovom prigodom najavili da će se Huevelova sveska o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj. Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se ovo ticalo. Kod nas ove teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi „heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su „junaci našeg doba“. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…

*****

Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta; masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj familije…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje «Forsa» od prije nekoliko godina, i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas. No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, „heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike „Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu „Sieg Heil“!

Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalističko iskustvo diktature i potonjeg njezina „nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom «kulture sjećanja». Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi „iz sviju klupa“ da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine „oslobođena od nacizma“. Zasluga za ovu „kanonizaciju“ pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku, krščansko-demokratske orijentacije, dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon duge periode tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih «frankfurtskih procesa» zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do čuvenog klečanja Willy Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju. Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedila su četiri desetljeća sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.

Zbog ovakvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti jedan je njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige «Nijemci i njihov vođa») prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog ovakvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjem desetljeću postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu. Procijenjuje se da danas u «zemlji holokausta» živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u «zemlji počinitelja» ponovno pulsira i židovski život. I svaki drugi život, srećom…

Mostar, 12. lipnja 2014. godine

HSPF.info

NAPOMENA: Stavovi izneseni u tekstu nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara