Dr. sc. Mile Lasić: Je li hrvatsko pitanje, zapravo bošnjačko i srpsko pitanje?

mile lasic 1Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung, gospođe Sabine Wölkner za suradnjom na KAS-ovu projektu „Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabaran u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Hoću reći da sam tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji izgubio i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, spoznavši pak da je BiH beskrajno podijeljena zemlja po nacionalnim i vjerskim linijama, pa potom i političkim i vrijednosnim, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati, primjerice, bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica, odnosno manje opasna po krhki mir u regiji jugoistoka Europe. Morao sam, dakle, zbog prezauzetosti radom u Ekspertnoj skupini i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, odustati od dublje suradnje s KAS-om, te pristati tek na pisanje komentara nakon što bude gotova KAS-ova znanstvena studija „Analiza implementacije ustavnog i pravnog okvira na terenu“, čije autorstvo potpisuje – uz KAS-ovu ravnateljicu  – i niz uglednih znanstvenika iz Bosne i Hercegovine i inozemstva. (U komentiranju KAS-ove znanstvene studije oglednuli su se inače – uz mene –  i Ivan Lovrenović, Mate Tadić i fra Ivan Šarčević.) Uz svo poštovanje svim ko-autorima projekta i studije, ponuđena KAS-ova studija ima dodatnu težinu što je supotpisuju i prof. dr. Joseph Marko i prof. dr. Florian Bieber, koji su se pozabavili osjetljivim pitanjima „kulturne autonomije“ i opcijama za reformu Predsjedništva BiH.  Ja ću se u nastavku, ipak, uzdržati od klasične recenzije njihovih i drugih dijelova analize, uz opću primjedbu da iz ove studije provejava autorska nelagoda što su se uopće pozabavili „hrvatskim pitanjem“. Ono je, naime, toliko stigmatizirano i sve u vezi s njim je toliko kontaminirano da autori mogu doživjeti samo nelagode ako se njime bave. Ugledni autori, mahom juristi, su vjerojatno zbog toga i ostali u okvirima korektne analize koju podrazumijeva pravna znanost, ne upuštajući se u zahtijevne kulturološke i politološke dekontaminacije „hrvatskog pitanja“. U krajnjem, to i nije njihova, nego zadaća političkih filozofa, politologa i kulturologa. Molim, dakle, da se i moj komentar KAS-ove studije razumije kao prilog kulturološkim i političkim dekontaminacijama, odnosno kao pledoaje za sagledavanje bh. nacionalnih i političkih pitanja, uključivo i bh. državnog pitanja, u obzorjima paradigme uvažavanja svih, pa i najmanjih bh. identiteta.

*****

Za pozdraviti je, dakle, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila „hrvatskim pitanjem“, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema.  Tomu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. „Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?“, drastično je zaoštravanje jednoga profesora ustavnog prava, kojemu bi bilo uzaludno objašnjavati ulogu KAS-a, FES-a i drugih njemačkih zaklada u tranzicijskim zemljama, upravo sa stanovišta europeizacije javnih politika i privođenja zemalja poput BiH krugu europske obitelji naroda i država. U podtekstu ovoga pristupa dade se isčitati, također, kako nema ni potrebe da se bilo što mijenja u bh. političkoj kulturi, uključivo u izbornim pravilima, jer je maltene postalo „normalno“ da Bošnjaci (i Srbi) biraju Hrvatima političke predstavnike, i/ili da dominiraju u političkim gremijima, pošto ih jednostavno ima tri do četiri puta više nego Hrvata. Njih je, opet, svakim danom sve manje u BiH, pa će se njihovo pitanje riješiti samo od sebe. BiH s Hrvatima i bez njih nije, međutim, ista zemlja, niti je njezina sudbina s njima i bez njih ista.

Negiranje postojanja „hrvatskog pitanja“ sastavni je dio akademskog i političkog narativa koji implicite, i/ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bosanskohercegovačka nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje (pravne) države i nacije,  to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom „state buildung“ i „nation(s) building“. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se – u obzorju paradigme ne-nasilja i višestrukih identiteta – otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entiteskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom „nacije-države volje“, po uzoru na Švicarsku i/ili druge složene države, za  unutarnjim harmonizacijama.

U BiH se, očigledno je, još uvijek nije u stanju misliti nadilaženje unutarnje drame uz pomoć djeljivog i/ili prenijetog suvereniteta i višerazinskog upravljanja, jer su sve to elementi nove europske, konsenzualne kulture. Izbjegava se, čak, javni diskurs o kompromisu ili konsocijativnoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtijevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo „jedan čovjek – jedan glas“, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima.  S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni, pak, izostaje skoro u potpunosti potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i transentitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bh. naroda.

Čast, dakako, pojedinim zakladama i znanstvenicima iz inozemstva koji počinju razumijevati BiH u njezinoj duhovnoj i političkoj kompleksnosti, ali u pravilu ono što zovemo međunarodnom zajednicom ne razumije BiH kao višenacionalnu zemlju, čije elite  ne umiju izvršiti autorefleksiju, ni sebe ni svoje zemlje, pa se tako olako odustaje i od potrage za vjerodstojnim pripadanjem ovoj zemlji i izgradnjom političke zajednice i pravno-državnoga ambijenta u BiH. I u KAS-ovoj studiji se, nažalost, tek stidljivo priznaje da je BiH duboko podijeljena zemlja po nacionalnoj osnovi, da su zasebni nacionalni i vjerski identiteti ono što i odvaja i povezuje njezina tri konstitutivna naroda, pa i tzv. nove identitete, te da građanstva izvan ovih razdvojenih nacionalnih zajednica skoro da i nema. Izostaje, nažalost, i zaključak da su uobičajene floskule o tobož oformljenom multietničkom građanstvu samo paravan  za kulturološko i političko majoriziranje manjinskih identiteta, posebice u Federaciji, te da interkulturalno, ili trans-nacionalno građanstvo tek treba omogućiti. Bh. nacionalna i etnička podijeljnost je, bez obzira na to, elementarna činjenica, bili domaći i/ili izvanjski akteri spremni priznati je takvomu, pa je put do BiH kao  političke zajednice i uređene europske zemlje nužno započeti promjenom postojeće paradigme i u BiH i unutar međunarodne zajednice.

*****

Tvrdoglavo i kontraproduktivno dovođenje u pitanje smisla opstojnosti BiH ne demonstriraju samo skoro sve srpske relevantne političke stranke, nego nesposobnošću da se emancipiraju od kontraproduktivnog koketiranja s takvim strankama i vodeće hrvatske političke stranke, zbog čega se bh. Hrvatima i prigovara „srbizacija“ njihovih diskursa i politika, ma koliko se ovovremeni bh. hrvatski diskurs pacificirao, ili uljudio glede tretiranja BiH „našom zemljom“.  Posve je otvoreno pitanje: tko je ovdje iskren ili neiskren? Najopasnija je, ipak, po opstojnost BiH „SANU-izacija“ narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“ i „čuvaru BiH“, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Izguravanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite zavnobih-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je – zaoštreno iskazano –  toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh. građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda (i drugih, u formiranju). Potom se moraju naći modaliteti dediskriminacije „ostalih“, ne samo u normativnom pogledu, nego i otvaranjem prostora za jednakopravnost građana iz svih manjinskih skupina s građanima pripadnicima konstitutivnih naroda, putem metoda i mehanizama tzv. afirmativne akcije, to jest pozitivne diskrimacije.

Nije, dakle, riječ samo o tomu tko može biti izabran u neki gremij, nego i o tomu kako pronaći mjeru između individualnih političkih prava i političkih prava kolektiviteta. Tko god osporava bh. nacionalni tronožac, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  trebalo biti jasno da se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH moraju uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i transentiteskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati, jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita. U svakom slučaju, kod Hrvata su do daljnjega zakočeni procesi stvarne političke pluralizacije i stasavanja interkulturalnih alternativa.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno “trećeg entiteta“, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih „bošnjačkih entiteta“. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, ma koliko ih bilo i kako se zvali, pri čemu će Hrvati „iscuriti“ prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Potpuno političko i kulturološko rješenje za bh. Hrvate nije moguće – bojati se –  ni u „kulturnoj autonomiji“ (koja se u KAS-ovoj studiji implicite preporučava), jer je u osnovi ona dio tzv. afirmativne akcije za nacionalne manjine, nego  – vjerojatno – u mehanizmima apsolutne institucionalne jednakopravnosti, od koje se, nažalost, skoro već odustalo u entitetima, u usporedbi s prvim post-daytonskim godinama, zahvaljujući u prvom redu posve pogrešnim procjenama i politikama tzv. međunarodne zajednice.

„Ili entitet ili paritet“, zaoštrena je hrvatska politička pozicija, koja ne doprinosi smirivanju napetosti, posebice između Bošnjaka i Hrvata, te zapravo govori o nemogućnosti rješavanja „hrvatskog pitanja“ unutar postojećih paradigmi. Ako bi ono tako izgovoreno isprovociralo barem zapitanost, pa potom i potragu za još nedovoljno promišljenim formama „institucionalne autonomije“ i za Hrvate i druge bh. narode, imalo bi ga smisla postaviti. Sustav „institucionalne autonomije“ podrazumijeva visoku autonomiju pod-sustava i, dakako, učinio bi postojeći pravno-politički sustav još kompliciranijim, ali bi bio pravičniji. Cijena jednakopravnosti ne može biti previsoka, naravno, gledano iz perspektive manjinskih  političkih naroda u borbi za njihovu jednakopravnost u višenacionalnim zemljama.

*****

Za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi, dakle, da nisu u stanju misliti svoju  zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generis zajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. BiH živi, vjerojatno, prokletstvo bliskosti naših jezika i kultura i oprečnih, međusobno sukobljenih pretenzija za istim teritorijama. U ovom kontekstu je  „hrvatsko pitanje“ samo jedno od otvorenih pitanja, pa ipak za zeru otvorenije od drugih zbog majušnosti hrvatske  populacije u BiH.

U svakom slučaju ono nije takozvano („die sogenannte Frage“), niti se smije prestati o njemu govoriti ako i jesu podaci o uposlenosti, odnosno zastupljenosti Hrvata u institucijama vlasti korektni (kako  sugerira KAS-ovo istraživanje). K tomu, hrvatsko pitanje se ne smije svesti samo na politički inžinjering prilikom izbora člana Predsjedništva BiH i konstituiranje domova naroda, ma koliko upravo ovi primjeri bili  vidljivi indikatori ostrašćene političke kulture koju prakticiraju Srbi i Bošnjaci na entitetskim razinama i državnoj razini kad mogu i u mjeri koliko mogu. Hrvati zbog svoje malobrojnosti ne mogu Bošnjacima i Srbima uzvratiti istom mjerom, inače bi i oni birali političke predstavnike drugima i trećima i na državnoj i na entiteskim razinama, nema nikakve sumnje.

Govoreći za zeru otvorenije, ma koliko dijelovi KAS-ova istraživanja u kojima se dotiče „slučaj Komšić“, ili politički inžinjering glede domova naroda, bili juristički korektno urađeni, njihova je mana što nisu u stanju doprijeti do zaključka kako se legalitet u BiH u pravilu iskoristio za ne-legitimet, što je posebice došlo do izražaja na izborima 2006. i 2010. godine, te prigodom sastavljanja Vlade Federacije, u ožujku 2011. godine. Onima u BiH i u međunarodnoj zajednici koji vide samo legalnost, ali ne uviđaju i ne-legitimnost, to jest nemoralnost koja proističe iz „slučaja Komšić“ (i „slučaja Vlajki, dakako) mora se kazati da nisu u stanju razumjeti dubinu etničke/nacionalne podijeljenosti u BiH, niti ispoljavaju dovoljan senzibilitet za simboličku važnost pojedinih političkih funkcija po osjećaj (ne)ravnopravnosti u podijeljenoj zemlji BiH. Uostalom, ako ovakva ukazivanja ne pomažu, trebali bi se prisjetiti vrlo sličnih procesa uoči raspada SFRJ, u Miloševićevoj režiji, pa bi im se mnogo toga kazalo samo od sebe.

Zbog izostajanja dubokih analiza i adekvatnih nalaza, izostaje i odgovornost domaćih i inozemnih aktera prema BiH. Jedino se tako može objasniti da je (pre)važan pojam poput konsocijacije, koji se u svijetu interkulturalnih razumijevanja i upravljanja razlikama promatra kao najdemokratskiji mehanizam iz seta upravljanja razlikama, jednostavno protjeran iz javne uporabe u bošnjačkim akademskim i političkim narativima, pa se oni koji se usuđuju  o njemu progovoriti stiliziraju u „neprijatelji demokracije“. Dakako, oni koji govore „poželjnim glasom“ bivaju nagrađivani  članstvom u ANU BiH i na druge načine. Nažalost, ova vrsta tabuizacije oprobanih metoda i mehanizama iz seta upravljanja razlikama vidljiva je  i u narativima međunarodne zajednice, što ju je i dovelo u situaciju da nema više što ponuditi domaćim akterima, pa ostaje do daljnega u BiH sebe radi, a ne bh. naroda i građana radi.    Ovaj je komentar, dakako, već nadišao okvire KAS-ove studije, jer se dotakao upitne uloge međunarodne zajednice, koja se muči s priznanjem poraznih činjenica o svekoliko podijeljenoj BiH po nacionalnim šavovima i kriterijima, odnosno vlastitom bezidejnošću glede budućnosti BiH, pa i izgubljenošću u bh. političkim vrletima. Otuda i njezino beskrajno neproduktivno ignoriranje teritorijalno-nacionalnoga kriterija u potrazi za političkim i ustavnopravnim rješenjima, mada je ovaj kriterij jedini čvrst kriterij u bh. maglama i sumaglicama. Otuda i njezina šutnja o mogućim konsocijacijskim rješenjima za zemlju kakva je BiH, ma koliko BiH prosto ište tu vrstu iskoraka.

Ignoriranje nacionalnog momentuma i teritorijalno-nacionalne podvojenosti u biti je podilaženje međunarodne zajednice dominantnom akademskom i političkom bošnjačkom unitarističkom narativu, posebice hegemonističkom prema Hrvatima, što je i došlo do izražaja prigodom formiranja tzv. platformaške vlasti 17. ožujka 2011. godine. Da je sreće kao što nije i posljednjem političkom i jurističkom slijepcu bi bilo jasno, da se takvo što ne smije ponoviti, te da sva ustavna i izborna  rješenja koja su omogućavala brojnijim bošnjačkim (i srpskim) političkim strankama da izabiraju među Hrvatima one koji njima više odgovaraju, moraju biti hitno suspendirana, jer i nisu drugo do negiranje hrvatskog identiteta u BiH, koji se kao i kod drugih bh. naroda oformio kroz kompliciranu povijest u identitet političkog naroda, sviđalo se to nekomu ili ne. A nazad se u ovakvim situacijama ne može, govori povijest, izuzev putem čistog političkog i pravnog nasilja, koje vodi u pakao. Ali, može i mora naprijed  putem transnacionalnih integracija i uz respekt višestrukih identiteta…

*****

Do riješenja za „hrvatsko pitanje“ u BiH, kao i riješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može se doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijenu metoda upravljanja razlikama. Dakako, ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtijev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom  jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim/predstavničkim domovima, ali se od „domova“ ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici.

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi, dakle, primijenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitima (upravo unutar koncepta „institucionalne autonomije“), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). Ukoliko se, pak, u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije. Te su metode u vremenu u kojem živimo postale neprihvatljive metode upravljanja ne samo prema manjinskim narodima u višenacionalnim zemljama, nego i prema svim etnijama (njih je u svijetu šest do osam tisuća) i novim identitetima, jer vode direktno u ništenje identiteta i  rastakanje pojedinih  društava i zemalja. Metode asimilacije ili nasilne integracije su, dakle, najkasnije s  prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao prevaziđene metode „stare paradigme“ ili „paradigme nasilja“. U BiH o njima, nažalost, govori tek nekolicina profesora i kulturologa. Otuda kod nas i izostaju ozbiljniji napori ka konzensulanom pomirenju različitih interesa i volja kako bi se  realizirao Millov imperativ o pretvaranju „nužnost(i) zajedničkog života u vrlinu“, te s time otvorio prostor za  nastajanje bh. „političke zajednice“ ili „voljne nacije“.

I na samom kraju, u post-modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže tek putom političke kulture koja podrazumijeva priznavanje umjesto potiranja kulturoloških pluralnosti, upravljanje etničkom/nacionalnom pluralnošću, a ne njezinom eliminiranju. Nisu samo prezrene grube metode eliminiranja etničkih razlika kakve su genocid, prisilno masovno preseljenje stanovništva, razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje), nego i one koje podrazumijevaju prisilnu integraciju, ili nasilnu asimilaciju. BiH je, nažalost, prebogata upravo tim ružnim praksama i iskustvima, dok ima majušna i vrlo proturječna iskustava s metodama upravljanja etničkim/nacionalnim razlikama.

Otuda i molba da se ovaj moj komentar KAS-ove studije pojmi kao skromni  pokušaj  dekonstrukcije dominantnih, u biti kontraproduktivnih i opasnih narativa o BiH, u samoj BiH i u međunarodnoj zajednici, te pledoaje za novo mišljenje i novu političku kulturu u BiH.  To što je komentar mogao biti inspiraran KAS-ovim istraživačkim izletom u teško prohodnu bh. političku i kulturološku zbilju, kompliment je koordinatorima i autorima  ovoga projekta.

Preuzeto s Vidiportal.ba, Mostar, 15. travnja 2014. godine       

Komentari

komentara