Dr. sc. Mile Lasić: “Kanakistan” i “novi val antisemitizma”

mile lasic 1“Kanake” je na polinezijskim jezicima posve običan pojam za “čovjeka”, dok su ga Europljani stoljećima koristili kao pogrdni izraz za havajske domoroce i uopće stanovnike dalekih južnih mora i otoka. Danas ga s ponosom koriste kao vlastito ime stanovnici Nove Kaledonije, ali u Europi se koristi i dalje kao potcjenjivački izraz za došljake, posebno one koji bojom kože, vjerom i kulturom ne pripadaju tzv. europskom civilizacijskom krugu. S druge strane, zahvaljujući pomaku u mišljenju etničkog kao isključivog kriterija za naciju, pomaku ka naciji kao političkoj zajednici koja respektira ljudska prava i pravnu državu, stvorile su se pretpostavke i za promjenu polažaja doseljenika u zapadna postkolonijalna useljenička društva. Moguće je, primjerice, biti Nijemcom i bez kapi germanske krvi, o tomu sam već pisao na primjeru vlastite obitelji. Htio sam reći kako se pojmovi poput “Kanake” (Kanakster i Kanakistan) koriste pogrdno, ali od samosvjesnih pripadnika druge i treće generacije doseljenika u Njemačku i u druge europske zemlje posve ciljno, kako bi se ukazalo da mnoštvo doseljenika i njihovih potomaka ne pripadaju više nikomu i nikamo, bili svjesni toga ili ne. Niti kulturi zemlje podrijetla ni kulturi zemlje useljenja, njihov se život odvija u virtualnom svijetu između dvaju njihovih stvarnih svjetova.

*****

Feridun Zaimoglu, njemački umjetnik turskog podrijetla, likovni i književni stvaralac koji sebe definira “njemačkim autorom” i “obrazovanim Kanakom” (engl. educated Kanakster) uzbuđuje i uznemirava  kako njemačku javnost tako i “tursku dijasporu” upravo ovim i sličnim pričama. A ne treba biti posebno vispren pa zaključiti da se njegove priče tiču svih doseljenika, posebice njihove djece i unučadi, bez obzira na vjeru, naciju, rasu, etc. U pravilu, dok je prva generacija zaokupljena borbom za puko preživljavanje, druga  i treća generacija  shvata da je “ni na nebu ni na zemlji”, da su postali stranci u obje zemlje. A tada raste bijes, kojega i nije teško razumjeti. Posebice što u vremenima krize “poluobrazovani proleterijat” prvi ostaje bez posla. I dobija na poklon čekaonice u biroima rada, pješačke zone u gradskim centrima,  napuštena gradska naselja, kolodvore. U konačnici, dade se lako manipulirati …

No, ovdje treba reći da je “turska dijaspora” u Njemačkoj ne samo najmnogoljudnija (preko dva milijuna), nego je i najsamosvjesnija (60% malih firmi stranaca je u “turskim rukama”), pa i nije čudo što je upravo iz ovoga nepravedno potcjenjenog “kulturnog kruga” nikao prvi značajniji glas protesta u liku Feriduna Zaimoglua, kojega ponekad zovu i “Rudijem Dutschkeom njemačkih Turaka” ili “Malcom X njemačkih Turaka”. Zaimoglu nije obična pojava, niti su njegovi roditelji bili tipični “turski gastarbajteri” (njem. der Gastarbeiter – gostujući radnik, ili radnik na privremenom radu, kako se kod nas neadekvatno udomaćilo značenje ove njemačke složenice).  Oni, naime, nisu bili tipični  “anadolisjki seljaci” na osnovu kojih su “germanski seljaci” stvorili  predodžbu  o “tipičnom Turčinu”. Pa ipak, sudbina Zaimogluovih se jedva razlikuje od milijuna drugih sudbina “starih gastarbajtera”. Majka je doživjela da joj susjetka odbije kolače koje joj je u znak pažnje ponudila, a  otac, koji je “prekinuo studij u Turskoj da bi bio gastarbajter”, kako kaže njegov sin, “je doživio mnogo puta da mu se ne uzvraća na pozdrav”. Godinama je “škrgucao zubima u snu”, vraćao se umoran iz fabrike, ali ne od posla, priča Feridun Zaimoglu ispovijest njegova oca, nego od mučne spoznaje da se “na njega ne gleda kao na Metina, kako mu je ime, na jednog časnog čovjeka, nego kao Turčina”. Danas mu roditelji žive u Turskoj, gledaju preko satelita njemačku televiziju,  susjedi im zavide na blagostanju i zovu ih Nijemcima. Njihov san o Turskoj se – nakon povratka – raspršio u vjetar.  No, Feridun Zaimoglu  se ne želi, a  milijuni drugih  se nemaju kuda vratiti.

U  virtualnoj  17. njemačkoj pokrajini “Kanakistan”, koja nikada neće imati status ostalih 16 saveznih njemačkih zemalja,  žive milijuni ljudi koji nikamo ne pripadaju. Doduše nisu gladni, ni goli ni bosi, nerijetko su dobro materijalno osigurani, ali time njihov čemer nije ništa manji. Radi se o “novoj njemačkoj generaciji podrijetlom od inozemnih roditelja”, kako neoficijelni portparol  “Kanakistana” Feridun Zaimoglu imenuje djecu i unuke prvih doseljenika, razapete između više domovina, koje ih u pravilu ne prihvataju, niti pak se oni mogu odlučiti za neku od njih. Sami sebe zovu “Turkosima”, “Deutschländerima”, “Kanaksterima”, ili tomu slično, „Jugosima“, još se tu i tamo čuje i za djecu podriejtlom od roditelja s prostora bivše Jugoslavije. Svima njima Feridun Zaimoglu svojim pričama i knjigama, te filmom „Kanak Attack“ posuđuje glas, odnosno poziva ih da se bore „za mjesto pod suncem“, ovdje u Njemačkoj, jer su  samo ovdje  njihovi i dom i domovina.

*****

Feridun Zaimoglu je rođen 1964. godine u Bolu, u Turskoj, sa samo dvije godine je doveden u Njemačku. Odrastao je u Münchenu i Berlinu, studirao je par semestara medicinu, jer je  zadojen “osmanskim odgojem”, kako sam kaže, a to znači da svaka pristojna obitelj mora imati i jednog doktora. Ali, to nije bio njegov svijet. Napustio je nakon par semestara medicinu, pa upisao Likovnu akademiju u Kielu, baroknom gradu na sjeveru Njemačke, u kojem živi preko 20 godina godina. No, Feridun Zaimoglu bi ostao posve uobičajena pojava da se nije odlučio na “vratolomiju pisanja”, i to ne bilo kakvu, nego onu provokativnu, koja se podjednako obračunava s  “doseljeničkim zabludama”  i  sa  zabludama njemačke oficijelne politike prema strancima. Zaimoglua, naime, nervira “sućut  prema imigrantima” i “patos pogođenosti”, koji su najčešća maska  njemačkih  “plavookih integracionih političara”. Uključivo, ili posebno onih  u kulturi koji bi  rado pomogli i  njemu, i sličnima njemu, da “pokažu nešto od njihove inozemne kulture”. No, problem je u tomu što se Zaimoglu ne osjeća strancem, nego “njemačkim autorom”. A takvo što “plavooki” još nisu shvatili, ili ne mogu prihvatiti. Zaimoglu je, pak, svjestan da se ovdje radi o “kulturnoj hegemoniji” pa ne prihvata “njihova samilost”, njihovu ljubaznost, ili navodnu spremnost da pomognu “strancima”. On ne želi izlagati njegova sjajna ekspresionistička platna, u kojima ima i  stripa i pop arta i elemenata turskog folklora (“orijentalni pop art”), kao “inozemnu umjetnost”. On ne želi biti “egzot”, egzotični autor, pa često ponavlja : “Nemam volje ovdje nešto inozemno pokazivati, želim pokazati moju umjetnost” …

U takvomu ambijentu je i nastao  njegov “prvijenac” – snažna  zbirka priča  s margine,  ruba društva, napisana originalnom mješavinom njemačkog i turskog jezika, tzv. njemačko-turskim-kreolskim jezikom. Knjiga nosi naziv “Kanak Sprak – 24 Misstöne vom Rande der Gesellschaft”, a u njoj se, zaista, i ispričane  „24 neskladne priče s ivice društva“, naravno na „kreolskom“, kako se i priča u „Kanakistanu“, zemlji – državi bez granica, ustava, državi-marginalaca, ljudi koji nikome i nikamo ne pripadaju. I u drugim njegovim knjigama – koje su odreda postale bestseleri – radi se o  sudbinama onih koji su dospjeli u “ligu prokletih”, kako kaže Zaimoglu, koji se čitav život bore protiv ostataka njihove prvotne domovine u sebi, ali i  protivu “folklorističkog razumijevanja multikulturalnosti” i “integracionih pritisaka”, koji je njemačkim  « integracionim politicarima » tako blizak, jer oni ne poimlju dramu “nove njemačke generacije, djece i unuka  inozemnih roditelja”. Zato Zaimoglu i ponavlja do iznemoglosti na njegovim brojnim književnim večerim : “Nova njemačka generacija nema drugi dom od ovoga u Njemačkoj”, pa opet “ne može niti svoje podrijetlo obrisati s brnjice”. Za Nijemce, drugim riječima, ostaju netko tko se mora asimilirati, a u Turskoj, ili drugdje, su isto tako stranci, neki čudni “kulturološki mutanti”.

*****

U romanu « Otpad » (“Abschaum”), koji je poslužio i kao osnova za film “Kanak Attack” bori se Feridun Zaimoglu upravo protivu  logike  “jasne odluke za jedan ili drugi identitet”, pa zahtijeva kulturnu ofenzivu protivu obje vrste pritisaka. U stvari je  u romanu “Abschaum” ispričana “istinita priča  Ertana Onguna”, čije socijalno izopćenje i skoro redovno ponižavanje vodi do agresivnosti i protuobrane koja skončava u spirali nasilja, kriminala i ovisnosti o drogama. Čitatelj već pretpostavlja da Ertan Ongun nije Turčin u Njemačkoj, koji se ne pridržava reda i zakona, nego je “dijete njemačkog društva”. Zato se naš “Malcom X” – Feridun  Zaimoglu izričito i bori za prihvatanje ove “nove njemačke generacije” kao subjekta u njemačkom društvu. No, da bi “nova njemačka generacija” bila subjektom mora se najprije takvim i osjećati. Međutim, moglo bi se s tugom reći da Zaimogluov apel za emancipacijom ove džinovske skupine “s ivice društva” može privući pažnju samo uskog sloja i stranaca i Nijemaca. Njegova poruka kako “sada dolaze ljudi koji se bore”, odnosno “ Fighteri” zato  i nije ništa više nego lijepa stilska figura.

S  knjigama Feriduna Zaimoglua, koje u međuvremenu imaju “kultni status” ne samo među “njemačko-turskom dijasporom”, nego i svima koji se osjećaju “Kanakama”, a  kojih je u Njemačkoj više nego što je ukupan broj stranaca u zemlji (circa 7,5 milijuna) nije se lako nositi. Iz redova “turske zajednice” mu se prigovara da je “samozaljubljen” i da sve radi “u svrhu vlastite promocije”, da mu “nšta nije sveto”, da je lažni “vođa”, kojega nitko nije birao. Mnogi Nijemci, pak, ne vide čemu uopće tolika dreka oko knjiga jednog “stranca”. Zaimoglu, pak, ne ostavlja na miru niti jedne niti druge ne samo u njegovim knjigama, nego i u kolumnama u liberalnom “Die Zeitu” i konzervativnom “Die Weltu”. A u knjizi “German Amok”, koja je izazvala ogromno interesiranje kulturne javnosti, Zaimoglu se bavi  njemačkom, odnosno berlinskom kulturnom scenom iz perspektive  “neuspješnog slikara i talentiranog roba zadovoljstva”. Ne rekosmo li već da se Feridun Zaimoglu, pored ostalog, definira i kao “cinik po profesiji”! Kojemu ne treba mjesto vođe, ali koji jeste  glasnogovornik “generacije u sjenci”, u nepostojećoj državi “Kanakistan”, u kojoj očajava  “nova njemačka generacija…”, koja je mimo svoje volje dospjela  u “ligu prokletih”.

*****

Multikulturalizam je aporija po sebi, što se moglo čuti i vidjeti ovih dana tijekom antiizraelskih, ili preciznije kazano antižidovskih prosvjeda u njemačkim i europskim gradovima.O novom valu antisemitizma je čak riječ, onomu kada se opravadana kritika izraelske politike prenosi neopravdano na cijeli židovski narod u formi parola i povika „Smrt Izraelu“, ili „Židov, Židov, kukavička svinja“ (njem. „Tod Israel“, „Jude, Jude, feiges Schwein“).Vjerojatno i nije riječ o novom valu antisemitizma, nego o staroj neisušenoj močvari, kako je i primijetio tjednik “Die Zeit”. Antisemitski izlijevi mržnje u Njemačkoj imaju posebnu težinu, jer se događaju u zemlji koja nosi historijsku krivnju zbog “Wannseekonferenz” i na njoj usvojenog konačnog rješenja židovskog pitanja (Endloesung der Judenfrage), zbog holokausta, umorstva više od šest milijuna europskih Židova. Ništa ne mijenja na stvari što se nešto slično ovih dana događa i u Francuskoj, pa je Bernard Henri Levy napisao i sljedeće. “Pod sloganom ‘Odbrana Palestine’ više tisuća ljudi okupilo se u nedjelju u Parizu da ponovo okrivljuje Židove. Te imbecile pomiješane sa šovinistima (ili obratno), prije svega treba podsjetiti da stigmatizirati Židove i Izraelace istom osudom, načelno je antisemitizam, koji je u Francuskoj zakonom kažnjiv…“

I na ulicama Francuske i Njemačke okupili su se, dakle, i obični, zabrinuti ljudi, i “imbecili”,  radikalne skupine među kojima su ovaj put dominirali potomci doseljenika u postkolonijalna europska društva kako bi ne samo kritizirali najnoviju izraelsku demonstraciju sile u pojasu Gaze, nego ispoljili i vrlo ružni antisemitizam. Opet se, dakle,  na njemačkim ulicama urlikalo protivu Židova i implicite veličalo Hitlera, to jest žalilo što “Hićo” nije iskorijenio sve Židove. Rijetki su bili glasovi koji upozoravaju na nužnost mirnog rješenja ovoga konflikta,  jer jastrebarski nastrojene vođe i izraelskog i palestinskog naroda pretendiraju na isti teritorij, ali bez onih drugih. Ničim se, dakako, ne može opravdati neselektivno uporabljena sila izraelske armije u pojasu Gaza, ali je krajnje vrijeme priznati kako i Hamas neselektivno ispaljuje rakete u pravcu židovskih naselja i aerodroma u Tel Avivu, pa čak i u pravcu mjesta na kojima su smještena izraelska nuklearna postrojenja. I nije riječ samo o pokroviteljima izraelske odmazde s druge strane Atlantika, nego i o sponzorima Hamasovih suludosti iz Golfskog zaliva, da spomenemo samo Saudijsku Arabiju i Katar.

Sa stanovišta naše osnovne teme mora se izrijekom kazati kako nije prihvatljivo u zemlji holokausta stigmatizirati “židovstvo” (Judentum), činiti ga jedino odgovornim za sva zla ovoga svijeta, jučer u Europi a danas na Bliskom istoku, posebice ne od “nove generacije Nijemaca”.  Uostalom, štititi državu Izrael je jedan od prioriteta njemačke vanjske politike, pa čak i njemački “državni raison”. Dakako,  radi se o novom senzibilitetu koji se stvorio u Njemačkoj tijekom višedecenijskog procesa ozdravljenja nakon kataklizme koju su Nijemci samoskrivili u Drugom svjetskom ratu. U ovom smislu, ni “Kanaken” ne mogu za sebe tražiti privilegij prakticiranja govora mržnje ukoliko neće i definitivo završiti u ekstremističkoj močvari zajedno s radikalnim ljevičarima i nepopravljim neonacistima. Posebice ovi potonji likuju  gledajući “Kanake” na njemačkim ulicama u njihovom nekontroliranom izljevu mržnje protivu Judentuma kao takvog. Oni koje inače preziru, odrađuju ružnu zadaću za njih na optimalno ružni način. …

Berlin, 24. srpnja 2014.

HSPF.info

Komentari

komentara