Dr. sc. Mile Lasić: “Lužički Srbi” i njihov jezik

mile_lasic_v

U „crvenoj knjizi“ UNESCO-a  iz 1993. godine su svi majušni, samo lokalno ili regionalno rasprostranjeni jezici označeni „ugroženim jezicima“, onima kojim prije ili kasnije prijeti izčeznuće. Među šest do sedam tisuća poznatih idioma u svijetu ugroženo je bilo u tom momentu njih skoro pet tisuća, kazali su UNESCO-stručnjaci. I nisu bili ugroženi samo inuitski i kurijski jezici kojima je govorilo krajem prošloga milenijuma samo šačica ljudi, niti samo već otpisanih 50 idioma koji su se bili sveli na „samogovor jednoga čovjeka“, nego i tisuće i tisuće drugih malih jezika. Nisu ugroženi, dakle, samo jezici aljaskih, grenlandskih i sibirskih naroda, koji jedan za drugim izumiru s umiranjem preostalih pripadnika ovih plemena, kako se obično o ovomu fenomenu govori, nego i brojni jezici i kulture koji  ove opasnosti nisu dovoljno svjesni. No, možda se barem nekim jezicima „osuđenim na smrt“ još može pomoći, možda se tvrdnja iz UNESCO-va Atlasa ugroženih jezika o izumiranju tri četvrtine postojećih idioma u narednih stotinu godina ipak pokaže pogrešnom? U takvo što u svakom slučaju vjeruju oni koji su pokrenuli internet projekt pod imenom “The Rosetta Project“. Brojni su, međutim, preduvjeti za njegov uspjeh, osim uvijek neizvjesnih materijalnih najvažnije bi bilo da među “ugroženim jezicima i etnijama” poraste kritička svijest o osjetljivosti i važnosti jezika, te volja i napor da se jezik razvija, obogati i očuva, prije nego bude isuviše kasno …

*****

Pišući o ovoj temi prije 15 godina, pokušao sam ukazati o čemu se ovdje radi na dobrom primjeru otpornosti među “ugroženim jezicima” kakav iskazuje “Sorbski jezik”  (“Sorbische Sprache”), jezik  Lužičkih Srba (njem. Lausitzer Sorben), koji sebe u dvije varijante njihova jezika zovu „Serbja“ i „Serby“. Procjenjuje se inače kako „Sorbishe Sprache“ ili „sorbskim jezikom“ govori još uvijek circa 60.000 ljudi. To se, zapravo, ne zna posve točno,  jer “jedina autentična njemačka manjina” u Njemačkoj, ne živi više  kompaktno uz njemačko-poljsku granicu, u močvarama uz Nisu i Spreju. “Lužice” na “sorbskom” znače isto ono što “Sumpfland” na njemačkom jeziku, dakle “močvarna zemlja” ili močvara. Najvećim dijelom nastanjuju Lužički Srbi još uvijek dvije njemačke pokrajine: Brandenburg i Saksoniju (Sachsen), odnosno dva veća njemačka grada u istočnoj Njemačkoj – Bautzen i Cottbus. U Brockhausovoj enciklopediji se govori, doduše, o 100.000 Lužičkih Srba, što je moguće  etnički opravdano, ali obje varijante “sorbskog jezika” ( “Obersorbisch” i “Niedersorbisch”) unatoč tomu govori i piše samo 60.000 ljudi. Drugim riječima, već  skoro polovina “Serbja” u Lužičkom kraju ne piše i ne govori svoj maternji jezik, ili je riječ o raseljenima koji i nemaju priliku govoriti svojim jezikom, ako ga i poznaju. Pa ipak,  vrijedno poštovanja i isticanja je što je jezik Lužičkih Srba, tog  zrnca slavenskog pijeska u germanskom moru uopće do sad preživio i što ga govori i pise  još uvijek 60.000 ljudi …

Povijest zapadno-slavenskog plemena Lužički Srbi  je izuzetno zanimljiva, no dotaknut ćemo je ukratko navodeći kao prvu činjenicu da su germanska plemena  zatekla “Lausitzer Sorben” u lužičkim močvarama prilikom njihovih prvih prodora na Istok, te da su ih pokorili već u 10. stoljeću, kako bi ih nešto kasnije i pokrstili. Priča o “sorbskom jeziku” je, dakle, uvijek bila usko povezana s burnom političkom poviješću ovog komadića zemlje na sadašnjem njemačkom istoku, koji nije oduvijek bio njemački, jer su ga osvajali i drugi, primjerice Poljaci i Česi, odnosno Habsburzi. Posljedice burnih, turbulentnih povijesno-političkih mijena vide se, kao i na Balkanu uostalom, u prvom redu u religijijskoj podijeljenosti, pa se Lužički Srbi među sobom dijele na protestante, evangeliste, koji su u većina, i na katoličku manjinu. No, poliitčke podjele su za posljedicu imale i podjele u jeziku. Lužički Srbi nisu (o)trpjeli, dakle, samo germanski, nego i poljski i češki politički i kulturološki utjecaj, što se direktno ogledalo i u njihovoj očuvanoj kulturi, pismu i jeziku. Od spominjanih 60.000 ljudi koji govore i pišu jednu od varijanti “sorbskog jezika” njih 20.000 govori “”Niedersorbisch”, a oko 40.000 “Obersorbisch”. Prva varijanta je sličnija češkom, a druga poljskom, iako niti jedna od spominjanih varijanata nije identična s češkim ili poljskim jezikom. Sa književnim srpskim jezikom usput kazano razlike su još manje. Razlike među varijantama “sorbskog jezika”, dakle, vide se u prvom redu kroz uporabu čeških ili poljskih znakova u  dopunjenom sorbskom alphabetu. Ne treba vjerojatno ni objašnjavati da je “Sorbische Sprache” prepuno  njemačkih idioma, jer je germanski utjecaj u posljednjim stoljećima bio izuzetno jak, jači od slovenskih, najjači. Uostalom, logično je da najveća opasnost po iščeznuće ovoga minijaturnog jezika prijeti i danas zbog nezaustavljive germanizacije lužičkoga područja.

*****

Sve do 17. stoljeća su “Lausitzer Sorben” živjeli u kompaktnoj jezičnoj oblasti, pa su se najvećim dijelom i uspjeli oduprijeti  germanskoj asimilaciji. To što su uspjeli očuvati jezični i kulturološki identitet  mogu, dakako, zahvaliti samo sebi samima. Prvi  trag pismenosti na  vlastitom jeziku, naime, Lužički Srbi imaju iz godine 1532, a radi se o izvjesnoj zbirci dokumenata prevedenoj na “Obersorbisch”, dok je već 1548. godine preveo Miklaws Jakubica “Novi Testament” na “Niedersorbisch”. Nakon  “tridesetogodišnjeg rata” (1618-1648), koji je ostavio duboke ožiljke i među “Lausitzer Sorben”, preveden je “Novi Testament” i na “Obersorbisch” (preveden 1670., ali tiskan tek 1709.). Nakon toga slijede prve gramatike i za “katoličku” i za “evangeličku” varijantu “sorbskog jezika”, pa se potom 1842. godine na “Obersorbisch” pojavljuju i prve novine  – “Serbske Nowiny”. Ljeta Gospodnjeg 1847. u  Bautzenu je osnovana “Maćica Serbska” (vidjeti,  http://www.sorbe.de/maica-serbska.html) a 1880. godine i  njezino odjeljenje za “Niedersorbisch” u Cottbusu. Potom slijede zbirke narodnih umotvorina, prve knjige i pjesme na svome jeziku, te osnivanje 1870. godine  kulturnog pokreta “Jungsorben”, da bi se šest godina poslije pokrenuo i časopis “Lipa Serbska”.

Čitav je niz zaslužnih  u milenijumskom lancu za sačuvanje kulturnog identiteta Lužičkih Srba, ali mi možemo tek izdvojiti svećenika Albina Mollera (1541 –1618), jer je  uz prijevod Biblije na “gornjo-sorbski” prvi ukazao na specifičnosti i izražajne mogućnosti “sorbskog jezika”, te uz njegova i na gramatičko-leksikografska djela Jana Chojnana (1610-1648); sakupljački “vukovski trud”  Leopolda Haupta, Jan Arnosta Smoleka i Jan Wjela-Radiserba  u 19. Stoljeću, ili na  prve pjesme na “sorbskom” Augusta Mjena (1767-1841), te na suvremenije autore poput  Jan Skale, Mine Witkojc, Marje Kubasec, Mate Kosyka, Marjane Domaskojc. Bez  truda ovih kulturnih pregalaca danas bi jezik Lužičkih Srba, vjerojatno, bio u rangu onih idoma koji su spali na “samogovor”…

I još jednu kulturološku činjenicu ne smijemo ispustiti iz vida  u ovom  kratkom pregledu. Naime, 1912. godine  je osnovana krovna organizacija svih udruženja  Lužičkih Srba pod imenom  “Domowina”, koja će potom odigrati odlučujuću ulogu u povijesti Lužičkih Srba 20. stoljeća.  Njezine zasluge za očuvanje kulturnog i etničkog identita su ogromne, pa nije čudo da su nacional-socijalisti 1937. godine zabranili njezin rad, a godinu dana poslije uslijedila je i oficijelna  zabrana “sorbskog jezika”, kao i Narodne partije Lužičkih Srba, čiji su ugledni predstavnici pohapšeni. “Domowina” se, međutim, obnavlja 1945. godine, pa se u prvi ustav bivšeg DDR-a ugrađuje članak koji garantira Lužičkim Srbima školsku i kulturnu autonomiju. Nakon nestanka DDR-a i  ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine pokušavaju savezna vlada, te  pokrajinske vlade Brandenburga i Sachsena u suradnji sa Zakladom za sorbski narod (“Stiftung für das sorbische Volk”) i drugim  institucijama Lužičkih Srba  korodinirati aktivnosti na očuvanju kulturnog i jezičnog identiteta ove “jedine autentične njemačke manjine”. Unatoč tim koordiniranim naporima, u tijeku je nezaustavljiva germanizacija ovoga malog slavenskog jezika, pa je sve manji i manji broj onih koji ga razumiju, a pogotovo koji se na njemu mogu izraziti putem pisma. Koga su ovi redovi potakli da nešto više sazna o jeziku i kulturi Lužičkih Srba može na web-u potražiti Zakladu za sorbski narod (www.stiftung.sorben.com), ili Serbski institut  (www.serbski-institut.de) kako bi dobio osnovne informacije o jezičnom i kulturološkom blagu Lužičkih Srba.

*****

Možda se jezik Lužičkih Srba može spasiti i bez pomoći iz svijeta, jer je iza tog projekta stala savezna država i dvije njemačke pokrajine, ali posve sigurno ne mogu brojni drugi bez pomoći tipa “The Rosseta Project”. U svakom slučaju, autori Rosseta projekta su uvjereni da su pronašli odgovore na pitanje kako sačuvati “ugrožene jezike” za dolazeća pokoljenja, “za vječnost”, kako sami kažu. Već u prvoj fazi provođenja projekta obuhvaćeno je bilo više od 1.000 “ugroženih jezika”. Naravno, ovdje se radilo o unošenju zapisa  koji se tiču “ugroženih jezika”  u “online arhivi”,  a ne o produžavanju vijeka njihova trajanja u stvarnom životu, u komunikaciji koja jezicima daje ili oduzima život. Nažalost, mnogim jezicima je već suđeno da ostanu očuvani samo na specijalnim diskovima, u arhivama, za znatiželjnike iz budućnosti. Metoda za koju su se odlučili inicijatori i voditelji Rosetta-projekta je veoma jednostavna. U deset kategorija se prikupljaju pojmovi, autorski tekstovi u pismenoj i akustičnoj formi,  jezični stručni tekstovi, gramatičke i sintaksne analize, et cetera. Uvjet za sudjelovanje u projektu je da poznajete svoj i engleski jezik. Šanse da vaš prilog bude zabilježen su velike ukoliko se razumjete dobro u oba jezika, ukoliko je vaš prilog visokog kvaliteta.

Uostalom, ukoliko ste zainteresirani, otvorite na web-u adresu www.rosettaproject.org  na kojoj će vas  već u uvodnom test, tzv. conceptu dočekati još dramatičnije upozorenje nego što je ono u UNESCO-voj  “crvenoj knjizi“ ili Atlasu ugroženih jezika. Naime, ovdje se tvrdi da je “pedeset do devedeset procenata svih jezika na svijetu osuđeno da izčezne u sljedećem stoljeću”, a mnogi od njih su “malo ili beznačajno dokumentirani”. Zbog toga su “Rosettaneri” odlučili da  pruže mogućnost svima, da sudjeluju u projektu “arhiviranja” malih i ugroženih jezika, kako bi omogućili daljnja “jezična  istraživanja i edukaciju”, a možda i njihovo “očuvanje” ne samo  u “online konzervama”. Pri tomu ne treba zaboraviti da su neki jezici i “oživjeli” nakon njihove smrti, pri čemu se ne misli na latinski i starogrčki jezik, koji žive produženim životom u mnogim velikim i malim jezicima, nego na jednu varijantu keltskog jezika koji je bukvalno “oživljen” zahvaljujući ogromnom trudu stručnjaka za keltski jezik, pa ga tako danas govori nekoliko desetina tisuća ljudi.

Iza “Rosetta-projekta” stoje američki jezični stručnjaci i njihove organizacije, koji permanentno vrednuju ponudu  “na mreži”, a  pozvani su i svi sudionici da o tomu kažu vlastito mišljenje. Naravno, projektu se može prigovoriti da je suviše idealistički zamišljen, da se među potencijalnim  “userima” na maternjem jeziku može naći mnogo nedobronamjernih, pa i nepismenih, te da se kao jezik komunikacije favorizira engleski jezik. No, dobre namjere im se ne mogu spočitati. No, zato i jesu predviđeni eksperti koji vrednuju prispjele materijale, koji trebaju urediti “arhive”, koji će – kako stoji u “conceptu” – rezultate publicirati u tri različita medija. Pored “online arhiva” , svaki od  “ugroženih jezika” bi trebao dobiti i “reference book”, a predviđeno je i arhiviranje kritički analizirane građe na specijalnim diskovima (3-Nickel-Disk). Radi se o  primijeni “nano tehnike” (minijaturno po obimu, a džinovsko po mogućnostima,  u pravilu primjenjivane u minijaturnoj robotici), u  pokušaju “očuvanja ugroženih jezika za vječnost”. Produkcija ovakvog diska treba koštati oko 25.000 dolara, pri njegovom “očitavanju”  morat će biti korišćeni mikroskopi, a na specijalnoj podlozi bit će moguće zabilježiti i do 350.000 “odrednica”po jednom disku. No, jasno je već, dok se ne pronađe jeftinija varijanta “3-Nickel-Diska”, ove “jezične konzerve” bit će korišćene samo od bogatih pojedinaca i institucija. Ali, ukoliko akcija bude podržana u javnosti, diskovi bi se dijelili besplatno ustanovama koje se bave izučavanjem jezika.

I na samom kraju, korektnosti radi treba navesti, inicijatori i nositelji “The Rosetta Project” su jezični zanesenjaci udruženi u The Long Now Fondation sa sjedištem u San Franciscu,   jezični stručnjaci sa sveučilišta Standford, Yale, Berkeley, kao i Library of Congress, Summer Institute of Linquistics, koji zajedničkim snagama žele stvoriti “novu globalnu mrežu” za očuvanje “ugroženih jezika”, te tako spriječiti “tragediju jezika”. Interesantno je zabilježiti  da su se ubrzo po pokretanju projekta u “online arhiv” skupile različite vrste i količine materijala, i ne samo o onih 1.000  “ugroženih jezika”, nego i o onima koji nisu ugroženi, pri čemu je neuporedivo bolje dokumentiran, primjerice, neugroženi njemački jezik, od ugroženoga jezika Lužičkih Srba. Nažalost, za  jezike koji su već bili  spali na “samogovor” je isuviše kasno…

Berlin, 31. srpnja 2014. godine

HSPF.info

Komentari

komentara