Dr.sc. Mile Lasić: Mini antologija bh. antiratne priče

koski7U društvu s mojim studentima Augustinom, Gabrijelom i Tonijem uživao sam u završnoj večeri 40. „Šantićevih večeri poezije“. Ljubazni domaćini su nam tijekom manifestacije pokazali i Šantićevu radnu sobu u „Ćorovićeva kući“. (U toj kući, u kojoj je danas smješten Muzej Hercegovine, su Aleksina sestra Persa, supruga Svetozara Ćorovića, i Aleksa proveli svoje posljednje godine života.) Zvijezda večeri 40. Šantićevih susreta je bio Abdulah Sidran, kojemu su organizatori ustupili prostor koliki svim drugim pjesnicima zajedno. Govorio je i ove večeri Sidran njegovu čuvenu „Moru“, koja me i ponukala da ponudim skraćeni reprint moje mini antologije bh. antiratne priče, urađene prije šest godina za Peščanik.net …

******

… Sve što je južnije i ne mora biti tužnije, barem kada je o literaturi riječ. Ne bilo kojoj, nego onoj dobroj be-ha literaturi, antiratnoj, možda trenutno i najboljoj u Europi, kako ustvrdi nedavno i akademik Abdulah Sidran. Tako kao Sidran misle i govore, pak, i ugledni književni kritičari i prevoditelji iz svijeta i ne samo iz kurtoazije. Na apsurdan način tomu je doprinio upravo rat u BiH i protivu BiH, odnosno proživljeni pakao u njoj, pa be-ha literatama i ne preostaje drugo nego baviti se umjetničkom preradom i prevladavanjem proživljenog. U tom procesu, svojevrsnoj katarzi, i mnogi predratni osrednji pisci postali su dobri pisci, a oni od ranije dobri još zreliji i bolji. Nemali broj be-ha književnika je, doduše, završio i u ideologiji bratoubilačke klanice, vjerske isključivosti i rasne čistoće. O cvijeću i cvrkutu ptica pišu i dalje, poput Mire s cvijetom u kosi, minorni pisci, loše sluge loših gospodara, kojima je sve potaman u zadanim okvirima i omeđenim vilajetima, jer nemaju smjelosti pogledati niti sopstveni odraz u zrcalu, a ne da progovore i o ružnoći vlasti na čije su se jasle ulogali.

U ovom posve subjektivnom pregledu ne radi se o čisto estetskim, nego o estetsko-političkim kriterijima, a i ne pokušava se biti lažno nepristrasan. Po mojem osjećanju za mjeru stvari i ne može se biti ravnodušan prema onomu što se desilo i kako se tko ponašao u proteklom ratu. Istina je, doduše, da sam ovdje uvrstio i neke moje stvarne ili «mail prijatelje», ali i da sam izostavio neke od njih, inače neprijeporne veličine poput Ivana Lovrenovića, Mile Stojića, kao i Stevana Tontića i Dragoslava Dedovića. U ovaj sam pregled, pak, svojeglavo uvrstio i fra Marka Oršolića, inače i teologa i politologa, samo još nije do sada tretiran i književnikom. «Dijalog ili smrt», životna je maxima ovog «doktora ekumene», s čime se složi i uvažena historičarka Latinka dr Perović u zadnjem Peščaniku. Oni, pak, koji su bili i ostali zagovarači rata i podjele BiH nisu mogli prismrditi ovom izboru, eto im njihove «estetike» i neka se i dalje kupaju u vlastitim smradovima, o nekim drugim ljudima i sudbinama je riječ. Kompletnije antologije be-ha antiratne lirike i proze pravit će, i bez mene, neki kompetentniji od mene, a ja želim tek skrenuti pažnju na par važnih knjiga, od kojih su neke i u BiH, a pogotovu u Srbiji, nepoznate.   

 

******

 Čudesna poetika Abdulaha  Sidrana

Kada se pomene Abdulah Sidran, Avdo, kako ga se zove u krugu onih koji ga vole, neminovno se asocira i Emir Kusturica, odbjegli be-ha sin razmetni. S mukom sam naučio – moram priznati – da odvojim lik i djelo, umjetničko ili znanstveno. To nije uopće lako, a možda je i najteže  takvo što primjeniti na Kusturicu, jer se naizgovarao gluposti do mile volje, iz omiljenih mu oblasti kao što su historija, nacija i religija, identitet. I ne samo to, nego se tužakao u prošlosti, a tužaka se i još uvijek po sudovima s onima koji nisu spremni, poput mladog crnogorskog i be-ha književnika, rođenog u Sarajevu, Andreja Nikolaidisa, zaboraviti na neprijatnu  istinu po Kusturicu o njegovim problematičnim političkim i financijskim svezama s režimom Slobodana Miloševića. Je li već ovo dovoljno za novu tužbu, Emire?

Kusturica se, pak, povezuje s razlogom uz Sidranovo ime, jer je Sidran scenarista filmova „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“, koji su  donijeli planetarnu slavu u prvom redu Emiru. Inače su se njih dvojica razišli bolno, za vjeke vjekova amen i amin, između njih je be-ha drama i u njoj sarajevski pakao, za koju je prvi preosjetljiv, s razlogom, a drugi neosjetljiv, ili se samo pravi takvim, vrag bi ga znao. Kusturici se, uzgred kazano, u Sarajevu u dobro upisuje svih ovih godina  jedino ona čudna zabilješka o «potkovanom Rasimu», utemeljena, vjerojatno, na stidu. Pitam se, pak, kako Emir može oprostiti sam sebi potonju višegodišnju bezdušnost spram grada i zemlje u kojoj je rođen, u kojoj ga je toliko ljudi nekoć voljelo. O tomu je riječ i u Sidranovoj paraboli «Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević», koju je Sidran objavio u januaru 1993. godine u sarajevskim ratnim «Danima». Ne, nije to Emir koji priča budalaštine i sunča se u Budvi i Kanu dok Sarajevo i Sarajlije umiru, nego njegov dvojnik P.S.M, pravi Emir je borac neke brdske brigade Armije BiH, interpretirat ćemo ovlašno ovdje ironičnu Sidranovu crticu. No, unatoč svemu tomu, Sidran još uvijek sanja kako se sa Kusturicom vozika na motoru, priznao je nedavno. U tom nadrealističkom snu Emir je za guvernalom, a Avdo se grčevito drži na zadnjem „sicu“, da ne tresne o ledinu

Nije niti Avdo baš neki politički svetac, ako ćemo pošteno, i on se dao bezbroj puta instrumentalizirati u SDA-ovske nacionalističke igre i igrice s Bosnom, što jednom od najtalentiranijih tvoraca poetskih slika u suvremenoj BiH uopće nije bilo potrebno. Jednako loše je što se njemu – iz tko zna kojih sve razloga – učinilo da ne treba dirati u „vlastitu močvaru“, makar ne na nivou direktnoga iskaza, pa mu se znala omaknuti i amnestija onoga što se ne dade amnestirati. Pa, ipak, slično kao i neki rani Kusturičini poetični filmovi, tako će i Avdina poezija svjedočiti i kad Avdo ne bude više među živima o jednom od najvećih b-h pjesnika svih vremena. U toj njegovoj nadrealno-realnoj poetici specifičnih idioma i meke naracije Avdo je beskrajno pošten, beskompromisan prema sebi i drugima.

Objavio je brojne knjige poezije – “Šahbaza”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolest od duše”, “Sarajevski tabut”, “Zašto tone Venecija”. Napisao je i brojne filmske scenarije, osim već pomenutih i za filmove Ademira Kenovića “Kuduz” i “Savršeni krug”. Njegova drama “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” je najizvođenija teatarska predstava u BiH već godinama.

“Hoće li išta o meni znati”, naslov je Sidranove pjesme, upućene nama koji prebiramo po njegovoj poeziji, pa i životu. “Hoće li čuti drhat, i strepnju srca koje misli, dok biskao bude slovo svako i redak, ko brižna majka kosu dječiju, češljem najgušćim? Hoće li išta, išta, uistinu znati? Ili jednaka će pustoš u domu njegovom da zjapi i sja, nad stolom i knjigom, dok sabran, i težak od tuge, svoje, ovu moju bude razgrtao, vlat po vlat, mrak po mrak?”

U pjesmi “Kad mlidijah umrijeti” kaže Sidran: “sretnem, u samoposluzi, jutros / pokojnog boru pejovića / još se pokatkad, među drugarima, priča / kako je, mrijući, s postelje, o branku / govorio šaptom / zagledasmo se, u čudu, među šarenim gondolama, / u stisci tijela što ištu narodni kruh / na kasi, ne stižem brojati novac / ni kusur, njegov čitajući pogled: pa zar je živ pokojni sidran?“

U pjesmi “Ljetna noć na selu” senzibilnijima se može učiniti kako Avdo i A. B. Šimić zajedno sjede u zvjezdanoj noći, gledajući u Nebo: “Vascijelu noć gledam u nebo / i ništa, ništa ne razumijem.” Avdo u svom intimnom dnevniku iz daleke 1987. godine izdvaja: “Isplovim, ujutro / iz snova: sami sretni anđeo! / Blista duša, žarom žari tijelo. / Uveče legnem: svinja doslovna. / Šta sam to činio između? / S ljudima se družio, ljudska prebiro govna.”

U “Zapisu o dječaštvu” Sidran je ujedno i Kiko Sarajlić i Prever kad pjeva: “Blaženo moje doba kasnog dječaštva! Kao mlad svetac, koračao sam gradom: u svaku ženu pogledati mogao tako kao da sam ja onaj koji je voli. Čuda su se zbivala pred licem mladog sveca: sine toplina iz rošavog lica djevojčice što toga se jutra probudila ko žena! Božanski se trepet ospe po modrim licima noćnih žena, što zorom iz mračnih javnih zgrada izlaze! U cijelom gradu ružne žene nije moglo biti – kada to rani mladić poželi. Jer, mogao sam, mogao, u lice svake žene pogledati tako kao da sam ja onaj koji je voli. Blaženo neka je moje doba kasnog dječaštva!”

Završit ćemo ovaj  nepotpuni  Sidranov portrait, njegovom bolnom pjesmom “Mora”: “Šta to radiš, sine? / Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, / a ti me pitaš. U mome snu: šta to činiš, sinko? / O čemu u snu, pjevaš, sine? / Pjevam, majko, kako sam imao kuću. / A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. / Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. / A sad ni glasa, ni jezika nemam. / Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam / o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.”


Marko Vešović: Smrt je majstor iz Srbije

Kada sam u Sarajevu uvijek svratim u “Buybook”, kao što sam nekada u Titovoj svraćao u knjižaru “Svjetlost”, jer u ovoj u međuvremenu kultnoj sarajevskoj knjižari, koja je okupljalište kulturnog i liberalnog svijeta, može se kao nekoć “kod Stipe” naći sve što izlazi dobroga u svijetu knjige, uključivo s prostora bivše Jugoslavije, a to je, nažalost, i dan danas sve drugo samo ne puka normalnost. Pregledam i kupim gomilu knjiga, a uvijek mi se čini malo je. No, knjige su izuzetno skupe, više se ne može. Pitam se, tko to u Sarajevu može dati, primjerice, za sjajnu Vešovićevu knjigu “Smrt je majstor iz Srbije” (Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2003) cijelih 38 KM? Naravno da ima i onih koji mogu, ali takvi rijetko čitaju knjige.

Marko Vešović je tijekom rata i poraća u Sarajevu postao „živa legenda“, moralni autoritet prvog reda, čovjek za kojeg se veže samo lijepo i ljudsko u očima njegovih sugrađana. Barem onog preostalog liberalnog dijela u ovom gradu, jer se Marko u međuvremnu usudio da raskrinkava i razne aktualne ublehe i ublehaše iz bošnjačkog političkog i duhovnog establishmenta, uključivo oca i sina, akademika Muhameda zvanog Tunjo, i sina mu nadobudnog Nenada, Filipovića, svojevrsnih unereditelja sarajevske javne scene. A dirnuti u Tunju i sina mu je u Sarajevu danas isto što dirnuti u Dobricu ili Matiju ili Kusturicu u Beogradu, dakle skopčano s velikim i različitim rizicima.

Marko Vešović je do rata život proveo među knjigama, kao profesor u srednjoj školi i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U ovoj knjizi sabranih članaka iz perioda 1992-1994, zapravo javnih krikova protivu nepravde i ludila, ima i jedan dijalog njega i njegove kćerkice, koja je sada studentica muzike u Zagrebu, koji možda ponajbolje odslikava njegovu moralnu poziciju. Maleno dijete pita svoga tatu, naime, bi li i oni bili četnici da su otišli u Beograd? Ne bi, kaže Marko, ali bili bismo pizde!

Posebno dirljivo je, inače, kako Marko rezonira o nesretnim mješancima, koje je ne samo propaganda s Pala, nego i kratkoumlje u Sarajevu, proglašavalo za šljam, maltene ljudski otpad. Marko se poistvojećuje s identitetom svog djeteta, jer mu je majka slučajno Hrvatica, što, zapravo, moraju da čine svi čestiti ljudi sličnih sudbina.

Primarna vrijednost knjige “Smrt je majstor iz Srbije” nije, dakako, efektno poigravanje u naslovu s naslovom knjige njemačkog Židova Paula Celana “Smrt je majstor iz Njemačke”, nego u demontaži zla oličenog u srpskoj nacističkoj ideologiji, kako onoj s Dedinja, tako i onoj s Pala, koja je ljude otjerala u grobove ili u razne nedođije. Nitko, mislim, od vremena Bogdana Bogdanovića i njegovih “Mrtvouzica” nije s toliko lucidnosti razotkrio mehanizme manipulacije priprostim srpskim pukom od strane obrazovanih političkih satrapa, tj. vođa, koji, naravno, u međuvremenu i sami počinju da vjeruju u svoje notorne laži. “Kosovski mit” u službi nacističke osvete prema “ostacima turske vladavine” – to je, po Vešoviću, suština srpskog ludila, srpskog nacizma. Pri čemu treba kazati da nitko nije ni mogao tako kako Vesović demontirati nesretnike poput Nikole Koljevića, Biljane Plavšić, Rajka Petrova Noge, Radovana Karadžića, Vojislava Maksimovića ili Velibora Ostojića, jer se Marko s nekima od njih godinama družio, a s nekima od njih poput nesretnog Nikole Koljevića i prijateljovao.
 Davor Korić: Pisma iz opkoljenog Sarajeva

Mnogo je knjiga u svijetu, pa i na njemačkom jeziku, objavljeno u prošlih petnaestak godina o našoj nesreći, pri čemu nisu uvijek one ponajbolje dobro prolazile, nego su često one lepršavije i sukladnije vladajućim pogledima na rat u BiH i u bivšoj Jugoslaviji imale “bolju prođu”. Skoro da je važilo pravilo – što ozbiljnije knjige o muci b-h ljudi, to je bio veći muk koji ih je pratio. Bilo je i izuzetaka od ovog pravila. O uzoritim b-h piscima poput Karahasana, Lovrenovića, Jergovića, Veličkovića ili Dedovića, i još za nekolicinu, se u međuvremenu i ovdje itekako znade. I neki su dnevnici, izostavimo imena,  valjda po uzoru na  čuveni dnevnik još čuvenije Anne Frank, imali velike tiraže dok je b-h tragedija bila prisutna na zapadnim televizijama, pa je i njih pokrio muk, kao i njihove autore, ma tko bili.

No, ostavimo se toga, ovdje će biti riječi o još jednom autentičnom svjedočanstvu iz ratnog Sarajeva. Riječ je o knjizi Davora Korića “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” (“Briefe aus dem belagerten Sarajevo”, “Fibre Verlag”, Osnabrück – Münster, 1993.), koji već desetak godina živi u Kölnu, gdje uređuje i vodi “Radio Forum”, WDR-ov politički magazin na b-h-s jezicima. Davor Korić je, pak, u “prvom životu” bio i novinar, autor, glumac  i suradnik u više sarajevskih teatara, te urednik Dramskog programa TV Sarajevo. Manje se zna da je bio i jedan od glavnih glumaca u zabranjenom filmu, snimljenom  po istoimenoj knjizi Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”. U tom filmu, kojeg je vjerojatno zabranila ista “pamet”, koja će poslije opkoliti i daviti Sarajevo, je mladi Davor glumio baš sadašnjeg “berlinskog apatrida” Boru Ćosića. Obojica su, pak, stigli s ratom u Njemačku, donio ih “crni val”, zapravo fašizam.

Davor je pisao dirljiva pisma, puna čežnje za normalnošću i ljubavi prema supruzi Dragani i njihovoj djeci, tada 12. godišnjoj Ani i osmogodišnjem Ivanu, ne znajući da će ih – kada se konačno spoji sa svojom obitelji u Njemačkoj – ugledati u formi knjige. Draganini novi prijatelji, tadašnji bračni par Bremer, dr Alida i dr Thomas, su i “krivci” što su se na njemačkom jeziku već te ratne 1993. godine  pojavila “Pisma iz opkoljenog Sarajeva”. Alida je napisala i predgovor uz “Pisma…”, a Thomas je Davorovu knjigu u dahu preveo na njemački jezik.

Na koricama Davorove knjige “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” je, inače, crvenim slovima utisnuto “ i Sarajevo mora za sve platiti” (“ und Sarajevo muß für alles zahlen”). Na prednjoj korici, naslovnici, knjige stoji, pak, faksimil potvrde o Davorovom predatom pismu Crvenom krstu Stari grad Sarajevo od strane Davora Korića, rođenog 16.05.1951. godine, od oca Muhameda Korića, upućenog njegovoj supruzi Dragani Brkić-Korić, rođenoj 17.06.1951. godine, od oca Bogoljuba Brkića. Na leđnoj strani korica je, pak, faksimil sadržaja tog predatog pisma od 02.08.1992. godine. U BiH je Davorova bolna knjiga ostala neprevedena. Knjiga “Pisma iz opkoljenog Sarajeva” sadrži 22 Davorova pisma Dragani i djeci, pisana od jula 1992. do maja 1993. godine, a u njima se osim puno brige i ljubavi za najdražima, ogleda i sva tragika svakodnevnice u “olimpijskom gradu”, osuđenom na smrt.

U BiH su “šenlučili primitivci” ili su, pak, ti isti “svetkovali prazninu”, što bi rekao ugledni beogradski etnolog Ivan Čolović. Njih se uvjerilo dugogodišnjom indoktrinacijom da je u ime “velike Srbije” sve dozvoljeno, pa i opkoliti, daviti, ršiti i paliti “olimpijski grad”, baš jedan od gradova u nekadašnjoj Jugoslaviji sa najviše tzv. mješanih brakova, kakvi su bili još samo Vukovar i Mostar, pa su i oni zadavljeni. (“Miješani brakovi” su u mojem vokabularu samo tehnički izraz, inače mi mrzak i odvratan. “Mischlinge” su, u stvari nacistička izmišljotina.)

I Davor je “Mischlinge”, otac mu je musliman, Bošnjak, kojeg tek uzgred dotiče u “Pismima…”, a odrastao je u sarajevskoj hrvatskoj obitelji, njegova je supruga Srpkinja, a djeca bi mogla biti ljudi, ako budu imala sreće, koju njihovi roditelji nisu imali.

U Davorovom pismu od 23. aprila, koje nosi žig francuske vojne pošte od 05. maja 1993. godine, stoji i sljedeće: “ …Jedan veliki dio ovog naroda stoji iza ovih luđaka, a drugi, normalni Srbi su bespomoćni, kao što smo to i mi bili. Mnogi iz vodstva bosanskih Srba su potencijalni ratni zločinci i znaju da bi mogli dospjeti pred sud. Oni vode svoj narod u propast. Sve je moguće. Prije nekoliko dana je jedan strani novinar dobro primjetio da ovo nije rat, nego posve obično umorstvo civila, agresija jedne armije protivu stanovništva. Ali, u čije ime? Srpski fašizam mora biti zaustavljen, sa svim posljedicama po Srbiju. Ali, šta je s hrvatskim nacionalizmom, šta s našim muslimanskim ekstremistima?”

 

Zlatan Čabaravdić: Ožiljci iz Sarajeva

Prije 11 godina i kusur (14. 02. 2007.) umro je moj kolega sa studija Zlatan Čabaravdić, autor nevelike knjige kratkih ratnih pripovijesti “Ožiljci iz Sarajeva” (“Narben aus Sarajevo”, Bosanska riječ, Wuppertal, 1993.), do danas neobjavljene na Zlatanovom bosanskom jeziku. U Sarajevu danas  živi i studira Zlatanov sin, Sanjin, kojeg Zlaja nježno pominje na par mjesta u „Ožiljcima…“, kazala mi je Zlajina supruga Sabina, vrsna novinarka RFE (Radio Free Europe), ali Sanjinove studentske kolege nisu mogle ni čuti za Zlaju, niti, pak, stariji ljudi, pa i od riječi i ugleda, uopće znaju za Zlajinu knjigu “Ožiljci iz Sarajeva”, a i tim “ožiljcima” je 15 godina.

Slično kao i u slučaju «Pisama…» Davora Korića, i Zlajini «Ožiljci…» se prešutkuju – vjerojatno – iz razloga što  Zlaju neke «beretke» tretiraju i dalje «pobjeguljom», pa i poslije smrti. O kakvoj je besmislici riječ uvjerljivo svjedoči upravo Zlaja svojim minulim životom i knjigom, jer on i ona i poslije smrti čine više za be-ha kulturu u svijetu nego što će «beretke» ikada moći ili htjeti učiniti.

Zlaja je izišao iz Sarajeva „na službeni put“, krajem 1992. godine, da se u njega nikad više ne vrati. Razbolio se, podnio ostavku, pomjerao povratak i nadao se. „Ostali su mu samo ožiljci i varljiva nada da trideset i osam godina ne predstavljaju ponajveću prepreku za novi početak“, napisao je izdavač na koricama Zlajinog literarnog prvijenca, kojemu je – na nesreću – bilo suđeno da bude i njegova zaostavština.

Izdvajam detalj iz priče «Ja sam izgubio rat»: «Oni su njihov najviši cilj ostvarili. Polako i neprimjetno. Prisilili su me da budem takav kakvi su oni. Malo, pomalo, počinjem da mrzim. Branim se očajno, ali mrzim sve što je četničko. I sve koji su na četničkoj strani. I one koji tvrde da ne znaju šta čine četnici. I mrzim sebe sve više i više, jer sam podlegao mržnji. Jer bi jednog dana mogao postupiti tačno kao oni.»
Saša Stanišić: Kako vojnik popravlja gramofon

Od kada je obznanjeno u listopadu 2006. godine da je mladi bosansko-hercegovački književnik Saša Stanišić s njegovim debitantskim romanom „Kako vojnik popravlja gramofon” u najužem krugu, među šestoro autora, za „Njemačku knjišku nagradu“ ne jenjava interes za njegovom ličnošću i književnim djelom.

Historijski događaji kao što su ratovi  trebaju neko vrijeme da bi postali litaratura, pogotovu ako oni koji su užas gledali svojim očima moraju prvo odrasti, kao što je to i bilo u slučaju Saše Stanišića, koji je imao 14 godina kada se rat sručio i u njegov do tada pitomi Višegrad. Saša i njegova obitelj (otac Srbin, majka Bošnjakinja) preživjeli su početak rata u Višegradu, ali su se i za kratko vrijeme nagledali dovoljno zla. O pripadanju obje kulture svjedoči, maltene, svaki Sašin redak, a on i explicite kaže da je zahvalan roditeljima koji su mu ih darovali. O doživljajima u ratu Saša, pak, na promocijama kaže tek toliko: „Preko dana smo bili u podrumu moje roditeljske kuće i slušali kako u obližnja brda udaraju granate. Noću bi pucnjava prestala i mi bi izišli iz podruma i popeli se do naših soba. Od tada znam šta znači egzistencijalni strah. Devet je dana sve to trajalo i onda je Višegrad pao, a ja sam s roditeljima pobjegao za Njemačku.“

Sašin roman-privijenac je u međvremenu preveden na 24 jezika, u velikim tiražima, što ga je učinilo i planetarno poznatim i slavnim. Njegov je roman preveden, bogovima hvala, i na bosanski jezik, zaslugom i trudom mlade i vrijedne sarajevske prevoditeljice Hane Stojić. U romanu, kažimo ovdje tek toliko, pripovijeda mladi Alexander o realitetu brutalne ratne svakodnevnice u rodnom mu gradu, da bi u drugom dijelu romana Alexander iz Njemačke tragao za izgubljenim prijateljima u Bosni i istinom o ratu i iščezlom vremenu.

Tragikomični, vrlo blizu burleski, ovaj je roman o neobičnom djetinjstvu u neobičnom vremenu, odlučujuće obogatio suvremenu literaturu njemačkog govornog područja. Saša Stanišić poslije studija u Heidelbergu trenutno studira književnost i na Književnom institutu u Leipzigu, a upravo se sprema i na deset tjedana studijskog boravka u Americi. U SAD su mu u međuvremenu preselili ili iselili roditelji.

 

 Semov sarajevski blues

Semzedin Mehmedinović je rođen u Kiseljaku, u blizini Tuzle, 1960. godine, autor je ponajbolje knjige o ratu u Sarajevu, kako je ocijenila Dunja Melčić-Mikulić, uvažena filozofkinja iz Frankfurta am Main. Studirao je uporednu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, uređivao časopis „Lica“ (1986-1989), potom  utemeljio 1991. godine časopis „Fantom slobode“, u ratu osniva s ekipom istomišljenika ponajbolji časopis u BiH („Dani“), u kojem će se boriti protiv jednoumlja, pod plaštom troumlja, za pravo na demokraciju i pluralizam, za građansku BiH i u neljudskim ratnim i poratnim  uvjetima. Objavio je prije rata dvije knjige poezije, «Modrac» (1984.) i „Emigrant“ (1990.), koautor je (s pokojnim Benjaminom Filipovićem) i igrano-dokumentarnog filma „Mizaldo ili kraj teatra“ (1994.), koji je na “Berlinaleu” prikazan izvan konkurencije, a na Mediteranskom filmskom festivalu u Rimu 1995. godine dobio prvu nagradu publike i kritike.

Uz prvo, ratno izdanje njegove kultne knjige “Sarajevo Blues” (Sarajevo, 1992.) napisao je  u Bilješci o piscu: “Nerado sam piše vlastitu biografsku bilješku; nerado uopće piše, i osjeća nelagodu zbog toga što napisano pokazuje. Smatra da je pisanje krajnje ličan posao, koji ima nekog smisla samo ako je vježbanje za posljednju rečenicu.”

U „Sarajevo Bluesu“, u kratkim esejima, proznim pasažima ili pjesmama isprepliće se umjetnikov osobni senzibilitet s (ratnom) poviješću, ali tako uspješno da se ova nevelika knjižica od 175 strana uspoređuje u svijetu s radovima mladog Hemingwaya ili Remarquea.

Semezdinovi kamijevski ratni opisi su svjesno očišćeni od patetike, nude gole činjenice o životu u Sarajevu u ekstremenim ratnim uvjetima opsade, granata i neimaštine. Pa, ipak, riječ je o urbanoj poetici, baš o “bluesu”, svemu onomu čiji je zaštitni znak bilo “Zvono”, kultno predratno pjesničko i umjetničko sarajevsko sastajalište.

„Sarajevo Blues“ je objavljen u brojnim izdanjima u zemlji, a u međuvremenu je preveden i na engleski (1998.) i njemački jezik (1999.). Književni kritičar „Washington Posta“ je  ocjenio „Sarajevo Blues“ najboljim “literarnim prevladavanjem bosanskog rata”. Ova je knjiga, inače, proglašena i za jednu od pet najboljih stranih pjesničkih zbirki u SAD. Njemačka kritika je Mehmedinovićevu poetiku razumjela, pak, kao poeziju svjesno očišćenu od „patosa i samosažaljenja“, poetiku koja se „može razumjeti samo od vrlo žalosnih ljudi“, uostalom tako tvrdi i Sem, kako autora zovu prijatelji. Dočekao je s obitelji kraj rata u Sarajevu, pa 1996. godine emigrirao u Ameriku, u državu Virginia i grad Alexandria, otuda i naziv njegove „američke“ zbirke poezije „Devet Alexandrija“.

„Sarajevo je, zapravo, antimuzej koji sam zavolio tek u ratu“, rekao je Mehmedinović uoči odlaska u SAD, gdje će proći put od taxiste i radnika na benzinskoj crpki pa do toga da ga slavni  Paul Auster usporedi s Ernestom Heminqwayom.

Ovako je Semzedin objasnio svoj američki status: „Oficijelno, ja sam emigrant; živim s papirima koji mi omogućuju boravak i rad u Americi. Za razliku od tipične ekonomske emigracije, ja sam emigrant koji je protiv svoje volje dospio ovdje. Ali, ne bi bilo tačno reći kako taj novi svijet posmatram bez radoznalosti. Još nemam odgovor na pitanje: što ću ja Americi, niti što će Amerika meni… Ali se svejedno pitam. Malo sam vještina donio u zemlju u kojoj sve počiva na utilitarnom. Najautentičnije moje znanje je, kao posljedica rata, vještina da na ulici, iz fiziognomije prepoznam ko bi mogao, među slučajnim prolaznicima, biti ubica, a ko ne. S tim znanjem se ništa, i nigdje, ne može započeti. Kad bolje razmislim, ja u Americi pripadam rijetkoj, metafizičkoj emigraciji.”

U «Mezarju šehida» Semezdin pjeva:«Tijelo pred pokopavanje.Gledam vojnika na koljenima: još je dječak. U krilu mu se puška odmara. Čuje se žamor grlenih arapskih glasova. Tuga se zbira u podočnjacima; muškarci otvorenim dlanovima prelaze preko lica. Dok traje ritual, osjećam prisustvo Boga u svemu; kad ovo prođe, uzeću olovku i napraviti spisak svojih grijehova. Sada se sve u meni opire smrti; jezikom pređem preko zubi i osjetim ukus ženskog karmina. Niko ne plače. Šutim. Mačka preskače sjenu minareta.»

Semov zapis «Četnički položaj» vam proslijeđujem u cijelosti:«Prvo je stigao rovokopač, u zemlji je izdubio rovove, a kamionom su dovukli betonske ploče kojim su ih obložili. Sa strane su ukopani tenkovi tako da im samo cijevi vire. I topovi. Izvan su dometa naših pušaka. Možda bi u takvim rovovima mogli i prezimiti? Sada je avgust; iz Niša im stiže duhan, iz Prokuplja rakija. Ne znam odakle im dovode ženske, a i njih sam, kroz dogled, vidio. Jedna je postavila dušek za plažu uz rov i u kupaćem kostimu se sunča. Leži tako satima. Onda ustane, priđe topu, povuče kanap i nasumce ispali granatu prema gradu. Na trenutak osluškuje i gleda u izvor praska; i još se, nevino, propne na prste. A onda se vrati nazad, tijelo maže mlijekom za sunčanje i sasvim se predaje svom miru.”

Pjesma “Leš”:“Usporili smo na mostu / i gledali kako psi uz Miljacku / trgaju ljudski leš u snijegu / onda smo produžili / ništa se u meni nije promijenilo / slušao sam kako prsti snijeg pod gumama / kao kad zubi drobe / jabuku / i osjetio divlju želju da se smijem / tebi / zato što ovo mjesto zoveš paklom / i bježiš odavde uvjeren / da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“

“Višak historije”: “Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata. Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica. Na toj pločici piše Dr Ante Pavelića11. Meni koji to do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadašnja glavna sarajevska ulica, prije pola stoljeća imala drugo ime; a to je ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena. Šta se, u suštini, promijenilo? To što se jučer ulica zvala imenom Ante Pavelića, pa se potom promijenila u Maršala Tita – to je tek puki ideološki dekor; paralelno s ulicom, svejednako, ista Miljacka teče. Promjena se, dakle, dogodila u meni. Razmak između postojanja pločice sa natpisom Ulica Dr Ante Pavelića i ove koja i danas postoji na fasadama glavne sarajevske ulice ispunjen je papirima koji dijagnosticiraju smrt. To se zove historija. Potpuno je ishlapilo iz mene osjećanje da su historija i napredak riječi čija se značenja podudaraju. Napredak, definitivno, ne postoji, a mi živimo na prostoru oboljelom od viška historije.”
Pisma iz Berlina, Peščanik.net, 04.05.2008. / Mostar, 30.05.2014.

 

Komentari

komentara