dr. sc. Mile Lasić: Njemački ”sat anatomije”

Dan nakon njemačkih saveznih izbora za 18. saziv Bundestaga ne nudim čitateljima očekivanu i isuviše prozaičnu priču o uvjerljivoj pobjedi ”sestrinskih stranaka” CDU/CSU i njihove kandidatkinje za njemačku kancelarku (po treći put) dr. Angele Merkel, nego onu malo zahtjevniju, o njemačkom ”satu anatomije”, povodom smrti jednog od vodećih njemačkih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća. Vidjet ćete i zašto.

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Dana 18. rujna o.g. umro je, naime, u starosti od 93 godine Marcel Reich Ranicki, njemačko-poljski Židov, vodeći književni kritičar njemačkog govornog područja, dugogodišnji voditelj kultne tv-emisije “Literarische Quarttet», u kojoj je “sahranio” brojne knjige i autore, ali i ”kanonizirao” mnogo toga vrijednoga u njemačkoj literaturi, zbog čega su ga i zvali ”literarnim papom”. Bio je i dugogodišnji urednik “feljtona” u uglednim novinama i časopisima (“FAZ”, “Die Zeit”, “Der Spiegel”), pri čemu ”feljton” u njemačkoj kulturi ima sveobuhvatnije značenje nego kod nas. Izašli su mu u zasebnim izdanjima brojni ”literarni kanoni” (vidjeti o fenomenu kanonizacije što o tomu kaže prof. dr. Enver Kazaz), odnosno kritike svih značajnih njemačkih književnika i književnih pravaca, brojni izbori i antologije. Njegov životopis “Moj život” (”Mein Leben”, 1999.) je postao bestselerom i u mnogim europskim zemljama. Dobitnik je, između ostalih, i Goetheove nagrade, kao i brojnih počasnih doktorata, uključivo i ”počasnog doktorata” Frei Universitat/Slobodnog sveučilišta Berlin, s kojega je protjeran za Poljsku 1938. godine. Ali se vratio u jezik i kulturu kojoj je pripadao odmah poslije Drugog svjetskog rata. Izabran je 2007. godine u anketi magazina ”Cicero” na peto mjesto najumnijih ljudi njemačkog govornog područja…

Dobro odgojeni Nijemci znaju da se ubojstvo šest milijuna europskih Židova ne može ničim nadomjestiti, no može se biti makar uzdržan, te se ne smije proigrati s mukom povraćena pozicija Židova u Njemačkoj i s tim povezana uloga Njemačke u međunarodnim odnosima, kojom se dijelom skinula oreola ”naroda počinitelja” s čitave njemačke nacije. Pa, ipak, u Njemačkoj uvijek iznova izbijaju politički i ”literarni” skandali u čijem ishodištu je antisemitizam. Igra s vatrom se nastavlja. Jer, u Njemačkoj još uvijek žive milijuni antisemita, kojima se ”igrači s vatrom” i obraćaju. Kada je, primjerice, pokojni Jürgen Möllemann, bivši potpredsjednik FDP-a, usporedio Michela Friedmana, najeksponiranijeg židovskog intelektualca u Njemačkoj, tv voditelja, člana visokih CDU gremija, potpredsjednika Europskog židovskog savjeta, s ”jastrebom” Arielom Sharonom onda je to bilo u funkciji lova na ”antisemitske glasove”, ali može značiti i mnogo opasnije stvari. Pri čemu uopće nije važno je li, privatno bio Möllemann antisemit, ili nije. Slično je i s Martinom Walserom, velikim i kontroverznim njemačkim literatom, podobro ”nacionalno obojenim”, koji se stalno poigrava njemačkim antisemitskim resantimanima. Walser, koji je u onoj anketi magazina ”Cicero”, bio pri samom vrhu ”najumnijih”, ne traži ”antisemitske glasove”, nego pravi reklamu za svoje knjige. O tomu će, zapravo, i biti riječi u priči o njemačkom ”satu anatomije”, koja na prvi pogled podsjeća neodoljivo na Kišov obračun s beogradskom književnom i političkom močvarom od prije 30 godina.

Njemačko-židovske odnose nije lako objasniti, i ne samo zbog počinjenog genocida. Židovsko pitanje je u Njemačkoj uvijek bilo kompleksnije nego u susjednim europskim zemljama. Izuzev u rijetkim historijskim trenucima Židovi nisu nikada bili dobrodošli na njemačkom tlu, pa čak ni oni koji su bili spremni na asimilaciju ili integraciju. Poučan primjer za ovu tvrdnju je jedna od najvećih pjesničkih figura njemačkog jezika i kulture Heinrich Heine, koji se ”prekrstio”, odustajući od dijela svojeg identiteta, čime je za Židove prestao biti Židov. No, njegove muke su tek počinjale. ”Ja sam sada omrznut i kod kršćana i kod Židova”, požalio se Heine u jednoj svojoj ispovijesti, dodajući: „Žao mi je što sam se krstio“! U jednu riječ, i ovih današnjih stotinjak tisuća Židova u Njemačkoj žive u „okovima vlastitih strahova“ (R. Seelinger), slično kao što su vjekovima živjeli. No, za ne mali broj Nijemaca oni su i dalje ni manje ni više nego „njemačka nesreća“. Uzgred, paralele s prilikama u nekadašnjoj Jugoslaviji, odnosno s državama njezinim slijednicama se nameću same od sebe, samo se odrednica njemački i židovski trebaju zamijeniti našim nacionalnim oznakama i promotriti u odnosima većine i manjine.

Njemački nacionalizam se primarno ispoljava kao antisemitizam, a tek potom u mržnji prema strancima. Njemačkim antisemitima pri tomu ništa ne znači dobro znana činjenica da su rijetki trenuci u njemačkoj povijesti u kojima su Židovi bili slobodni, ili sastavni dio establishmenta, što je u pravilu značilo i procvat njemačke kulture, umjetnosti, znanosti. Ova vrsta nečovječnosti jednostavno ne želi znati prostu činjenicu da se kod Židova radi o „Nijemcima židovske vjeroispovijesti“. Te duboko zapletene mržnje se s vremena na vrijeme izliju upravo na one Židove koji se usude „javno djelovati“, kao Marcel Reich-Ranicki ili Michel Friedman, koji u intervju za magazin „Stern“ naglašava da je „svjesnim angažmanom“ htio iskusiti može li „jedan Židov funkcionirati u politici“!? Sve se to događa, dakle, u društvu koje se zaklelo da „nakon Auschwitza više neće biti antisemitizma“, koje je u Ustav zapisalo da će se antisemitizam kazneno proganjati. Možda zvuči nevjerojatno, ali jedan od spomenutih „igrača s vatrom“, književnik Walser se početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća javno zapitao: „Što je to njemačko u meni sto je došlo na vidjelo u Auschwitzu?“. No, 1998. godine su se od Walsera u Paulus crkvi u Frankfurtu, dok je primao uglednu „mirovnu nagradu“ njemačkih izdavača, čuli posve drugi tonovi, o čemu će još biti riječi. Za uvod u njemački „sat anatomije“ još samo dvije napomene. Prva potječe od Daniela Goldhagena, autora čuvene knjige „Hitlerovi dragovoljni dželati“, koji upozorava kako antisemitizma ima posvuda, ali se samo u Njemačkoj radi o „eliminatornom antisemitizmu“. A druga rečenica potječe od izraelskog psihoanalitičara Zvi Rexa: „Nijemci neće Židovima nikada oprostiti Auschwitz“! Ova se misao, dakako, kao malo koja druga da razumjeti i u kontekstima naših međusobnih genocida u BiH i na Balkanu, kako onih u prošlosti tako i nedavnih…

U središtu romana Martina Walsera Smrt jednog kritičara“ su zakulisne igre u njemačkom novinskom i književnom pogonu, što je po logici stvari zaintrigiralo čitateljsku znatiželju. Mnogi su već tijekom najave ovoga romana bili sigurni da se u Walserovom romanu radi o obračunu s Marcelom Reich-Ranickim, najutjecajnijim poslijeratnim njemačkim književnim kritičarom, jer se Reich-Ranicki mnogima zamjerio, pa i Walseru, u njegovoj kritičarskoj karijeri. On je, naime, kao nitko drugi prije njega, uspio biti i urednik feljtona u konzervativnom „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“ i liberalnim časopisima „Spiegelu“ i „Zeitu“, a povrh svega je decenijama vodio utjecajnu i gledanu tv emisiju o literaturi u kojoj je „raščerupao“ veliki broj knjiga i autora, rijetko kada koga hvaleći.

Mjesec dana uoči pojavljivanja Walserova romana „Smrt jednog kritičara“, početkom lipnja 2002. godine, izbio je, pak, veliki književno-politički skandal kada je izdavač spomenutog lista „FAZ“ Frank Schirmacher, inače dugogodišnji štićenik Marcel Reich-Ranickog, odbio objaviti dostavljene stranice Walserovog rukopisa s javnim obrazloženjem da se radi o „antisemitskoj knjizi“. Ponuđeni roman „Smrt jednog kritičara“, napisao je Schirmacher, ne može biti objavljen u „FAZ-u“, jer se radi o „jednoj egzekuciji“, „dokumentu mržnje“, „ubilačkoj fantaziji“. A po Schirmacherovom osjećanju, ne radi se samo o ubojstvu jednog običnog kritičara, nego Židova, i to sve zapakovano u klasičan repertoar „antisemitskog klišeja“. Frank Schirmacher je (za one koji to ne znaju) veliki majstor inscenacije, svojedobno je, primjerice, objavio na šest strana „otključani gen“, kada je ta tema bila aktualna, a znao je i Kafkin „Proces“ „opremiti“ s dodacima-umecima, zapravo reklamama za velike firme, signalizirajući trend „sponzorstva“ u literaturi. Fiktivno ubojstvo u romanu se – po njegovom mišljenju – poigrava na neprimjeran način sa masovnim ubojstvom Židova, a sve je to nepodnošljivo neukusno kada se zna da je Marcel Reich-Ranicki jedini preživio iz njegove obitelji „varšavski ghetto“. Time je veliki majstor samoreklame, i reklame, Frank Schirmacher ne samo skrenuo pažnju na svoj list, nego udario ton diskusiji koja je uslijedila i prije nego što je bilo tko pročitao Walserovu knjigu.

Marcel Reich-Ranicki se osjetio izuzetno pogođenim Walserovim „pamfletom“, posebno činjenicom da se knjiga pojavljuje u izdanju najuglednije njemačke izdavačke kuće „Suhrkamp“. Smogao je snage, ipak, kazati da se knjiga treba pojaviti, ali ne kod „Suhrkampa“. No, „Suhrkamp“ je dugogodišnji Walserov izdavač, kod ovog izdavača je izašao i njegov roman „Fiction“, uvršten u izboru „Süddeutsche Zeitung“ u listu od 20 najboljih romana na njemačkom jeziku svih vremena. Uzgred, na prvom mjestu ove liste je Goetheov roman – „Jadi mladog Werthera“!. U izdavačkoj kući „Suhrkamp“, pak, dio vodeće strukture („Oberste Etage“) je bio protiv objavljivanja, no izdavački savjet kuće, u kojem su i intelektualne veličine kao sto su Hans Magnus Enzesberger i Jürgen Habermas, prepustio je odluku poslovodstvu „Suhrkampa“, koje se potom odlučilo na tiskanje knjige pod uvjetom da Walser napravi izvjesne ispravke. Walser je učinio ispravke „kozmetičke prirode“ i knjiga se 26. lipnja 2002. godine pojavila u knjižarama u početnom tiražu od 50.000 primjeraka, koje je rasprodano za par dana. Uslijedila su nova izdanja…

No, je li knjiga „Smrt jednog kritičara“ zaista „antisemitska“? O čemu se uopće radi? Mnogi su sud donijeli i prije nego što se knjiga pojavila, doduše dijelom i tako sto je tv stanica „NDR“ u kasnim noćnim satima pustila da Walser, in extenso, čita iz njegovog rukopisa. U romanu, satiri, pamfletu se, zaista, radi o direktnoj aluziji na lik i djelo Marcela Reich-Ranickog, to nitko ne može nijekati. Walser je sjajnim opisima prosto „oživio“ Reich-Ranickog, pri čemu su suviše jaki epiteti kao „usne od gorile“ (Lippengorila), ili „ejakulacija“ dok “siječe“ neku knjigu, objektivno umanjili literarni domet djela i unizili više autora Walsera nego njegov omrznuti lik – Marcel Reich-Ranickog. U knjizi se doslovce kaže da je književni kritičar o kojem je riječ – jedan Židov. Sama radnja romana, pak, nije ništa posebno. Književnik Hans Lach (50), s problematičnim djetinjstvom i neurednim životom, je optužen da je ubio najpoznatijeg njemačkog književnog kritičara Andre Ehrl-Königa, a motiv ubojstva je mržnja, pošto je „literarni papa“ pocijepao u televizijskoj emisiji neku Lachovu knjigu. Dokazi za ubojstvo su slabašni (jedan krvavi žuti pulover), ali se zato „tragovi“ mogu naći u Lachovim „javnim istupima“ i u njegovim knjigama. Na jednom književnom sijelu Lach je otprilike ovako kazao – vrijeme primanja udaraca je prošlo, Ehrl-König se treba čuvati, „od danas u nula sati se uzvraća udarac“! E, upravo ova zadnja sentenca je mnogima dokaz da se Walser svjesno poigravao s čuvenim Hitlerovim govorima!? Kada se na kraju „ubijeni kritičar“, ipak, pojavljuje živ i zdrav (zavukao se negdje s ljubavnicom u hotel, supruga mu oprašta prijevaru), Hans Lach izgovara rečenicu: „Tema je bila sada da je Hans Lach ubio jednog Židova“!

Samo se Joachim Kaiser, književni kritičar „SZ-a“ usudio već u prvim trenucima kazati da je roman „Smrt jednog kritičara“ knjiga šarma i vica („Charme und Witz“), svi drugi su guslali priču o nesretnom tekstu ili o „antisemitskom djelu“. Doduše, Günter Grass je rekao, bez da je čitao knjigu, da knjiga ne može biti antisemitska, te da Walser „niti u jednom retku njegova dosadašnja djela nije bio antisemit“! Uzgred rečeno, i Grass je svojevremeno bio žrtvom gnjeva Reich-Ranickog, posebno kad je riječ o romanu „Široko polje“, koje je „literarni papa“ jednostavno sahranio. I mnogi drugi se osjećaju žrtvom „simulacije kritike“ koju Reich-Ranicki prakticira više od četiri decenije. Izraz „simulacija kritike“ potječe, inače, od njemačkog suvremenog satiričara Eckharda Heuscheida, koji je za Walserov roman-pamflet kazao da se jednostavno radi o „velikoj mangupariji“!

Martin Walser je, dakle, prije desetak godina napisao knjigu-pamflet protiv Marcela Reich-Ranickog, a ne antisemitsku knjigu, pa ipak ne može se osloboditi „optužbe“ da se svjesno poigrao s antisemitizmom u Njemačkoj. U knjizi se briljantno oslikao „njemački književni pogon“, tj. mehanizmi kako se „prave knjige“, kako opravdano kritički ocjenjuje enormnu produkciju u Njemačkoj naš ugledni književnik i „berlinski apatrid“ Bora Ćosić. Na duhovit način je u „Smrti jednog kritičara“ predviđeno, čak, što će se dogoditi i s ovom svojevrsnom satirom. No, kako je rečeno na početku ovog teksta, poigravanje i aluzije s antisemitizmom izazivaju različite resantimane u njemačkoj javnosti. Kod Walsera se uvijek radi „o poigravanju“, ocijenio je ovu pamflet-satiru i ugledni „Die Zeit“, uvijek se radi o „igranju s vatrom“, uvijek na ivici skandala. Kao da Walser sam njeguje image koji ga prati od čuvenog govora u Paulus crkvi u Frankfurtu am Main 1998. godine, kada je govorio o Auschwitzu kao o „trajnoj prezentaciji naše sramote“, zbog čega se Walser, navodno, osjeća ugroženim i neslobodnim. Podsjećanja radi, uslijedile su žestoke kritike Walserove retoričke dvosmislice, pa je pokojni Ignaz Bubis, tadašnji predsjednik CZS-a u Njemačkoj nazvao Walsera potpaljivačom antisemitskog plamena („geistiger Brandstifter“) na njemačkom tlu. Kasnije je došlo do susreta i razgovora između Walsera i Bubisa, nesporazumi su navodno izglađeni, situacija se toliko smirila da se kancelar Schröder usudio da za „Dan pobjede“ (2002.) upravo s Walserom ćaska o pitanju oslobođenja od fašizma i zatomljenih nacionalnih osjećaja!

„Mediji su dobili njihovu sezonsku temu“, kazao je Martin Walser na jednoj od njegovih brojnih „književnih večeri“ (Lesungen), na kojima ga slušaju uglavnom „vjerni obožavatelji“, uz poneki „kritički glas“. Uostalom, on je tako i htio. Prije godinu dana je u jednom intervjuu veoma precizno kazao: „Mora se prodati makar 100.000 primjeraka jednog romana, inače se ne isplati pisati“! Pisati ovakve knjige se, kažimo na kraju, autorima uvijek isplati, ali ostaje veliko pitanje smiju li se ovakvim pamfletsko-satiričkim namirivanjima računa iz prošlosti sluđivati ili naslađivati čitatelji? Iako, dakle, roman „Smrt jednog kritičara“ nije antisemitsko djelo, samo po sebi, svjesno igranje s „antisemitskom vatrom“ nije rabota vrijedna divljenja. Dapače. Onaj tko se igra s antisemitizmom, kao i sa svakim nacionalizmom, riskira da proigra svoj ugled, jer podgrijava resantimane koji vode u lošu prošlost. U jednom mudrom komentaru u „Sternu“ se ovim povodom poručilo da antisemitizam u Njemačkoj ima dugu tradiciju, a očigledno i budućnost, prosto jer „antisemitski mulj ne presušuje“! I posve na kraju, „njemački čas anatomije“ nema teorijsko-historijsku i kritičku literarnu ravan koju je imao Kišov „sat anatomije“. Moze se skoro sa sigurnošću tvrditi da će „Smrt jednog kritičara“ zadobiti samo epizodnu ulogu i u Walserovom književnom opusu. I ostati „rak rana“ u životu Marcela Reich-Ranickog. No tako je kad „jedan Židov“ hoće da proba kako izgleda „biti u politici“, odnosno biti mjerilo stvari u literaturi. Jer, i literatura i književna kritika nerijetko i nisu drugo nego politika par excellence!

Komentari

komentara