dr. sc. Mile Lasić: «Novinar u civilu» – Naming and shaming!

mile-lasic3006

O prvom YUCOM-ovom dossieru posvećenom Aleksandru Tijaniću pisao sam odmah poslije njegova objavljivanja 2005. godine, pa potom i o drugom odmah poslije promocije dossiera «Vojislav Koštunica – jedna karijera» u Beogradu. O tomu su čitatelji upoznati, ali nisu da sam o ovim dossierima govorio i na valovima nekih njemačkih radio stanica, što me koštalo i aranžmana s WDR-om, radio postajom u čijoj su tzv. jugoslavenskoj redakciji Koštuničini ljudi glumili ”demokrate”. Tamo sam poštovao jedino Davora Korića, autora ’’Pisma iz opkoljenog Sarajeva’’, još neprevedenog sjajnog svjedočanstva o Sarajevu pod opsadom. Usputno kazano, i moja suradnja s ”bosanskom redakcijom” u radio postaji ”Deutsche Welle” je naprasno prekinuta, pretpostavljam zbog toga što je mladog urednika Benjamina Pargana netko upozorio da se u mojim prilozima govori o konsocijaciji kao demokratskoj metodi upravljanja razlikama u višenacionalnim zemljama. A đe ćeš to, ma koliko bila činjenica, ako se s njome i dalje muče tzv. patriotski akademski i politički narativi u BiH.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

O trećem YUCOM-ovom dossieru zabilježio sam pak nekoliko redaka i za «Hercegovačke novine», u broju od 10. kolovoza 2007. godine i za portal Peščanik.net, od 15. ožujka 2008. godine. Suradnjom s Peščanikom se ponosim i danas (”Ako vam je dobro, onda ništa”!), ali žalim za suradnjom za ”Hercegovačke novine”. Za HN sam ispisao za džabaka gomilu zahtjevnih tekstova, jer mi je bila važna duhovna veza sa zavičajem, ali bi se njihov ”gazda”, gosp. Alija Lizde, skrio kad bih ja navratio u Mostar. On je bio i ostao ”obična lopina”, govoreći po mostarski. ”Dužan je na sve strane, traži ga pola zemlje, ako ti je za utjehu”, objasnio mi je jedan tadašnji član uredništva HN-a. Naming and shaming, moj Ale…

Da, u pravu su bili YUCOM-ovci, pokojna Biljana Kovačević-Vučo i njezini suradnici, kada su već uz prvi YUCOM-ov dossier poručili da je Srbiji potrebno sjećanje i normalnost, jer nje ne može ni biti bez sjećanja. Dakako, sjećanje i normalnost trebaju i svi narodi i zemlje-slijednice bivše SFRJ, ali ovdje je riječ o Srbiji. U predgovoru prvom javnom dossieru, onom posvećenom Aleksandru Tijaniću, Odbor za ljudska prava (YUCOM) je u ”reči izdavača” poručio: ”Srbiji je potrebno sećanje. Dogodilo se toliko ružnih stvari da je normalno da sećanja počinju da blede i da se u naša sećanja sve češće nezvano ubacuju tuđe intervencije i interpretacije. Srbiji je potrebna normalnost, a ona se ne može dostići ukoliko se javno i glasno ne kaže ko je ko. Zato je potrebno samo da učinimo mali napor i povratimo sećanje bar na ono što je učinjeno javno, na ono što je javno rečeno i na ono od čega se nikad nismo ogradili. S nadom da se i to u međuvremenu ne proglasi tajnom”.

Nakon važnoga dossiera o Tijaniću iz 2005., uslijedio je 2007. godine još važniji YUCOM-ov dossier o tadašnjem srbijanskom premijeru Vojislavu Koštunici, u kojem je raskrinkana njegova antieuropska, nazadnjačka politika, posebice u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, koju on jednostavno ne priznaje. U lipnju 2008. godine se potom pojavio i treći YUCOM-ov dossier, posvećen nominalno Željku Cvijanoviću, a zapravo svim njemu sličnim «novinarima u civilu», dakle onima koji su uprljali časnu novinarsku profesiju, stavivši se u službu prvo ratnih vođa, pa potom i poratnih političara i njihovih javnih i tajnih službi. Nažalost, nitko od njih nije kazneno procesuiran u ratu i poraću, iako su se zbog njihovih laži zakotrljale brojne glave tamo negdje «preko Drine», u bh. provinciji i ne samo u njoj. U ovom YUCOM-ovom dossieru je, nažalost, bilo moguće ”obraditi”, to jest djelomično dekonstruirati njima samima samo najmarkantnije lažove u povijesti srpskog novinarskog beščašća, podrijetlom iz BiH, kao što su Željko Cvijanović, Miroslav Toholj ili Ljiljana Smajlović. Svaki od spomenutih bio bi kao paradigma beščašća zanimljiv, ali naglasak je stavljen ipak na Željka Cvijanovića, jer je u ratu služio Karadžiću i Mladiću, pa tako stekao «reference» da poslije rata bude u Beogradu komentator ili urednik desetak listova i časopisa, za koje se ne zna tko ih i zašto pokreće i financira. No, svi su bili izrazito antieuropski, pa se tim putom može eventualno i razumjeti koje službe i političke snage stoje iza njih.

Ali, da ne bi bilo nikakvih nedoumica kome su služili nesretni ”novinari u civilu”, izdvojit ćemo ovdje iz pogovora prof. dr. Nikole Samardžića pod naslovom “Demokracija puštena s lanca” (iz dossiera o Koštunici) znamenitu ocjenu: “Koštunica je sublimirao najgore osobine političke Srbije. Te osobine preuzeo je od centralne ličnosti autoritarne epohe, ne obazirući se na njegovu političku i ličnu sudbinu, niti na sudbinu njegovih žrtava. Vladavina Koštunice potekla je, uostalom, iz kapitala i sinergije balkanskog kasapina i njegove oligarhije. Iz sinergije komunizma, religije i nacionalizma… Njena ideologija je u mizantropiji i kleptokratiji vladajuće koalicije, politička budućnost u novom izolacionizmu koji će Srbiju verovatno uputiti na potrebu da se suoči sama sa sobom…”

Izdvojimo s razlogom i Samardžićevu ocjenu: “Zoran Đinđić je ostao Steppenwolf u istoriji srpske politike. Ubijen je kao slačajna, uzgredna pojava, kao incident koji se ne sme ponoviti. Vojislav Koštunica je sublimirao mišljenje i osećajnost onih koji su ubistvo naručili, i koji su se ubistvu radovali. Počeci vlade Vojislava Koštunice, njen sastav i politički karakter, dali su povoda izlivu strepnje i besa albanskih nezadovoljnika na Kosovu. Taj događaj bio je poruka da Đinđićeve ubice, tetovirani maroderi, akademici, vladike i ološ sa Ibarske, zaurlaju i zapale džamije u Nišu i Beogradu. Te noći, zgarišta su postala nov, postmiloševićevski Gazimestan. Prethodno je Koštunica, u predizbornoj kampanji, najavio obračun s reformama, s privatizacijom, evropeizacijom školstva, sa suočavanjem s prošlošću, s tolerancijom u javnom diskursu, sa slobodom mišljenja i preispitivanja. Staromodni pseudomoralista, usputni proizvod Udbe i dorćolske šovinističke degeneracije, isplivao je u stihiji koja je probila nejaku branu kojom je Đinđić pokušao da, u tranzicionoj brzini, odvoji prošlost od budućnosti, da pomiri staru tiraniju i nov slobodu, zločin i kajanje, zaborav i praštanje. Trijumf Koštunice bio je politički placebo, lažni anestetik koji je u trenutku trebalo da odloži tranzicioni bol, bol reformskih nepravdi, ali i bol nove lične i kolektivne odgovornosti…”

Jezgrovitije i točnije ocijeniti ovu etapu u političkom životu Srbije nije moguće od kolege Samardžića, pa ipak dodajmo rečenome kako je dr. Vojislav Koštunica postao sinonim za kontinuitet zabluda i krvavih orgija, za nedemokratsku Srbiju, isključenu iz svjetskih političkih procesa. Glede, pak, YUCOM-ova dossiera o Koštunici mogu mu se i danas izreći samo pohvale, jer je uvjerljivo pokazao svu duhovnu bijedu one vrste političara i politika koje Srbiju i regiju “drži u šahu”, u svojevrsnoj nacionalističkoj omamljenosti već više od 20 godina. Ne reče li, uostalom, lucidni Boris Dežulović kako je među svim balkanskim narodima u međuvremenu pobijedio koncept «velike Srbije»?

Nekadašnji Đinđićev čovjek za kontakte s javnošću Vladimir Beba Popović je u predgovoru trećeg YUCOM-ovog dossiera objasnio smisao objavljivanja ovakvih monografija «protiv zaborava» upravo neophodnošću «demontaže kriminalizovanih tajnih službi, lustracije, raskida sa kriminalnom prošlošću i otvaranja tajnih policijskih dosijea…» U ovim se dossierima, to jest monografijama inače svjesno koristi metodologija «imenovanja i posramljivanja» odnosno “naming and shaming”, obrazložio je Popović, jer «ovaj pristup služi upravo organizacijama za ljudska prava da uspostavljaju, konsoliduju i neguju kulturu demokratije i jačaju kritičku javnu svest». Po Popovićevim riječima, «osnovni smisao koncepta “naming and shaming” jeste identificiranje ličnosti i grupa koje su učinile neko društveno neprihvatljivo ili opasno delo, sa ciljem da se, kao takvi, izlože javnosti…» Dodajmo tome jedino da ostaje nerješiv problem što se ovakvi «junaci» ne znaju više sramiti, te što je fenomena «prevladavanja prošlosti» svjesna jako mala populacija građanstva i u Srbiji i u regiji…

Vladimir Beba Popović je bio – podsjetimo na tu činjenicu – tajnik Zavoda za komunikacije u vladi dr. Zoran Đinđića, formiranoj nakon čuvenog ”05. Oktobra”, kada je izgledalo da će se Srbija okrenuti Europi i susjedima na posve drugi način nego u Miloševićevo vrijeme. Ali, to su bile iluzije, kao što je znano, u Srbiji je bilo i ostalo mnogo ljudi i političkih snaga kojima ne odgovara nikakvo suočavanje s krvavom ratnom prošlošću. Ozbiljni analitičari govore, pak, o svjesno podgrijanoj, u biti vještačkoj dilemi – Srbija između Istoka i Zapada. O čemu se radi, vidi se i u aktualnim raspravama o budućem statusu Kosova, kojeg Koštunica and co. ne žele da «izgube i po drugi put», no ostavimo se toga. Tri godine se pripremao medijski i politički linč odnosno ubojstvo dr. Đinđića, tog «stepskog vuka» srbijanske i srpske politike, kako je primijetio dr. Nikola Samardžić, a svemu tome su obol dali baš «medijski junaci» a la Željko Cvijanović, Ljiljana Smajlović, da o „Ackermannu“ Radovana Karadžića po imenu Miroslav Toholj i ne govorimo. U krajnjem, Đinđićevo ubojstvo je pripremljeno u brlozima protivnika «europske Srbije», a potom je nastavljena višegodišnja hajka na svaku proeuropsku ideju i njezine nositelje u Srbiji, što su dobro osjetili baš najistaknutiji ljudi u srbijanskom NGO-sektoru.

U izradi YUCOM-ova trećeg dossiera, koja je trajala više od godinu dana, sudjelovala je skupina od desetak stručnjaka, novinara, psihologa, sociologa, analitičara, objasnio je u predgovoru Vladimir Beba Popović, ”a moje ime, u svojstvu autora ove publikacije, potpisano je samo iz jednog razloga – da bih time sve one koji su omogućili da ona ugleda svetlo dana zaštitio od siledžijstva i eventualne osvete čoveka čija je biografija pred vama. A pred čitateljima je uistinu neobična biografija čovjeka i novinara koji se od nekadašnjeg Karadžićevog i Mladićevog, paljanskog glasnogovornika uspio prometnuti u glasnogovornika i urednika brojnih listova u Beogradu s dominanto antieuropskim sadržajima. Zašto su i kako svi zaboravili da je taj „ugledni urednik“ onaj isti čovek koji je hvalio genocid u Srebrenici, obožavao Mladića, imao samo reči hvale za radikale, pita se u predgovoru Vladimir Beba Popović. Koje su to tajne sile i veze koje su Cvijanoviću dale dozvolu da vređa i kleveće premijera, predsednika, poslanika, političara, profesora…? Zašto je model novinarstva koji je u Srbiju doneo ovaj paljanski glasnogovornik, a koji je podrazumevao lažno potpisivanje novinara, podmetanje neistina, citiranje nepostojećih izvora, izmišljanje čak i samih događaja, prekrajanje tekstova svojih kolega i mnoge druge neprofesionalne i nemoralne postupke, postao prihvatljiv i uticajan čak i u onim udruženjima novinara koja su se slovom zalagala za održanje profesionalizma i etičkih normi u novinarstvu, pita se dalje Popović.

“Istražujući biografiju Željka Cvijanovića, koji je svojim delom paradigma onog novinarstva koje je godinama raspirivalo sukobe i ratove, a čiji su predstavnici danas ’ugledni’ i ,’cenjeni’ tvorci srpske medijske scene, otkrili smo mnogo više od onoga što je bila početna ideja ovog projekta, ustanovili smo kako funkcioniše njihov sistem i razotkrili povezanost i isprepletanost interesa službi, ratnih lobija, profitera i zločinaca…, otkrili smo modele naručenog novinarstva i metode rada plaćenih novinara, među kojima je Cvijanović samo jedan od mnogih…», ključna je Popovićeva poruka u predgovoru.

Rečenome dodajmo na samom kraju, treći YUCOM-ov dossier primarno svjedoči o sunovratu novinarske profesije i njezinoj ogoljenoj prostituciji u dodiru s političarima i tajnim službama. I još k tome, ma koliko se dossier «Novinar u civilu» bavio isključivo srbijanskom medijsko-političkom scenom, on posredno govori o ovoj vrsti novinarstva i u svim regionalnim i provincijskim centrima bivše Jugoslavije (čiji pipci dopiru nerijetko i do nekih inozemnih redakcija, kako smo pokazali u uvodu). Dakako, nabrajanja opskurnih novinarskih imena i tiskovina nas ne bi nikuda odvelo, njihova imena su ionako znana, otvorite novine, pogledajte televiziju, prelistajte profesorska imena na fakultetima. Nažalost, nitko od njih nije i neće biti procesuiran i suđen. Tim više bi bilo važno da budu prezreni od prosvijećenih ljudi. Ako ništa drugo, tada barem «naming and shaming”, zaslužili su …

Komentari

komentara