Dr.sc. Mile Lasić: O nužnosti pretvaranja zajedničkog života u vrlinu – oproštajni prilog – *

svečana-sjednica-6-mile-lasićJedan od temeljnih problema u Bosni i Hercegovini je nesposobnost autorefleksije, uobičava kazati književnik i kulturolog, enciklopedist Ivan Lovrenović. Kao da se u BiH živi tzv. prokletstvo malih razlika, ili prokletstvo bliskosti, pa se ne umije uvidjeti potreba za međusobnim priznanjem i uvažavanjem, za življenjem kulture složenih identiteta i uopće konsenzualnom političkom kulturom. U osnovi se radi o nerazumijevanju vlastite multikulturalnosti kao zadanosti i bogatstva, te iz toga proistekle imperativne nužnosti za balansom između različitih demokratskih koncepata koji će omogućiti kompatibilnu uvezanost BiH koliko sutra s političkom kulturom i pravnom praksom u Europskoj uniji. Nismo sposobni, dakle, artikulirati našu multikulturalnost kao kulturološku pluralizam, ili inter-kulturalizam. Ako je za utjehu s time se muče i u svijetu oko nas …

Dakako, nitko obrazovan ne dovodi u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali svatko također zna da se jednakost građana dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju te razlike. Na kraju brojevi određenih skupina odlučuju o tomu koje su skupine privilegirane ili deprivilegirane, ukoliko se u mutikulturalnim društvima, i višenacionalnim zemljama posebice, ne osigura balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Ukoliko se, dakle, u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne bi osigurala zaštita temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne bi se u političkoj praksi uopće moglo izbjeći nametanje volje i vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, a takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije ili nasilne integracije.

Rječju, metode ove vrste asimilacije ili nasilne integracije su najkasnije s  prijelazom u novi milenij barem prezrene, ako ne posvuda i odbačene u demokratskim društvima kao prevaziđene metode „stare paradigme“ ili „paradigme nasilja“. U svim složenim društvima a posebice u višenacionalnim i postratnim kakvo je bosansko-hercegovačko nužno bi bilo ulagati napore na konsenzusalnom pomirenju različitih interesa i volja kako bi se, u krajnjem,  realizirao Millov imperativ o pretvaranju „nužnost(i) zajedničkog života u vrlinu“, te s time otvorio prostor za  nastajanje bh. „političke zajednice“ ili „voljne nacije“, po uzoru na političko-kulturološko zrenje u švicarskoj (kon)federaciji. Sve drugo je unaprijed osuđeno na propast.

Zbog toga i jeste nužno umjeti kritički i objektivno govoriti, izvan uobičajenih ideologema i mitologema, o povijesti dioba po vjerskim i drugim šavovima koje su u konačnici i dovele do podijeljenih društava i paralelnih svjetova u BiH. Jer, nikuda nas ne mogu odvesti  pervertirani narativi koji govore o političkom kontinuitetu, kojeg nema, ili nije ga bilo od pada Bosanskog kraljevstva, ili koji govore o bh. naciji kao nečemu što već postoji (jer je navodno ona, a ne Republika BiH primljena u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine), čime izravno niječu nužnost strpljivog i pažljivog, stupnjevitog formiranja bh. političke zajednice, ili demosa u budućnosti. Opredjeljujući se, i de facto i de iure, za „naciju prisile“ umjesto „naciju volje“, svi koji polaze od jedne političke nacije u BiH vrše kulturološko i pravno-političko nasilje nad BiH, uostalom kao i oni koji žele dovesti do krajnjih konzekvenci postojanje tri nacije u tri skoro pa odvojena geopolitička prostora.

Iz mnoštva razloga, ali ponajprije zbog nerazumijevanja kompleksnosti pitanja multikulturalnosti u svijetu i kod nas, izlažem u ovoj knjizi na jednom mjestu sudu javnosti ono za što sam se zalagao posljednjih godina i što sam izlagao sudu javnosti na nizu domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova, ili pak u intervjuima i polemikama. U svim mojim tekstovima i ne radi se, zapravo,  o drugomu do o čvrstom uvjerenju kako se budućnost Svijeta i nas u njemu ne ogleda u nijekanju identiteta, nego u življenju alteriteta i interkulturalnosti. I iz svih priloga u ovoj knjizi postaje razvidno, dakle, kako je nedozvoljeno pozivati se na paradigmu nasilja, kako je zapravo nužno misliti na posve novi način pitanja međusobnog uvažavanja, odnosno upravljanja razlikama, uključivo onima koje se tiču i osobnih i skupnih identiteta. Pred nama je, dakle, nužnost razumijevanja Millovog imperativa o pretvaranja nužnosti zajedničkog života u vrlinu, jer od toga ovisi kvaliteta naših života i života generacija poslije nas. Mill je, doduše, u njegovom vremenu mislio da se manjinski skupni identiteti imaju prilagoditi većinskom, ali je na prijelazu milenijuma i definitivno odnijela prevagu koncepcija kulturološke pluralnosti i interkulturalnosti.

Zahvalnost za poticaje koji su doveli do tekstova u ovoj knjizi dugujem mnogima, pa ipak ponajviše ravnatelju Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, fra Miji Džolanu, koji mi je omogućio u više navrata da pred umnim kolegama iz Zemlje, Regije i Svijeta govorim o osjetljivim pitanjima nove paradigme, te što mi je dozvolio i uvrštavanje ovogodišnjeg trogirskog referata u ovu knjigu. Zahvalnost dugujem, dakako, i akademiku Ivanu Cvitkoviću na odgovornom kritičkom čitanju i vrednovanju rukopisa, kao i izdavačima Goranu Mikuliću i Ivici Pandžiću, prvim ljudima uglednoga sarajevskog nakladnika „Rabic“ i prvom čovjeku sarajevsko-zagrebačke nakladničke kuće „Synopsis“, suizdavaču ove knjige.

Zahvalnost i svima koji su konačno oblikovali ovu knjigu – njezinim urednicima i lektorima.
_________________
*Proslov u novu knjigu Mile Lasića „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“, Rabic (Sarajevo), Synopsis (Sarajevo, Zagreb), 2014. Ovim se prilogom profesor Lasić oprašta za neko vrijeme od redovite suradnje s našim portalom …

Komentari

komentara