Dr.sc. Mile Lasić: Oproštaj s bratom

mile_lasic6_artU moru smrti koje se s pijetetom obilježavaju ovih dana nema mjesta za pomen mojem bratu. S pravom, jer on je umro njegovom voljom. Prošlo je od tada više od petnaest godina, ali sve je živo kao da se dogodilo jučer, kao živa rana. Otuda i razumijem bol sviju onih koji su u posljednjim ratovima ostali bez najmilijih. U mojoj uobrazilji mi se čini da sve ratne i poslijeratne nasilne smrti povezuje neka nevidljiva nit. I mučim se s tim, priznajem, odgonetajući nevidljivu sponu među njima. Utoliko su ovi redovi posvećeni i prekinutoj mladosti na Tuzlanskoj kapiji, ili nasilno zaustavljenim životima bilo gdje drugdje …

*****

Moj je brat Đoka pokopan u posnu hercegovačku zemlju, u groblju Šarampovo 21. siječnja l998. godine. Dva dana ranije je u jutarnjim satima pucao sebi u glavu, prethodno se popevši na krov očeve kuće. Konstatirana je dragovoljna smrt, sahranjen je po katoličkim običajima …

Đoki je bilo pravo ime Jozo, ali ga nitko nije tako zvao, pa čak ni mi njegovi najbliži. On je bio posve običan dječak sve do momenta dok nije “izabran” od strane nekog svećenika za “sjemenište”. Znam ime tog svećenika (umro je u međuvremenu) … Đoka je nakon dvije godine napustio “sjemenište” u Visokom, pretpostavljamo samo zbog neprimjerene logike u odgoju, odnosno nekog nasilnika-svećenika poput onoga koji ga je i “vrbovao” u njegovim pubertetskim danima. Poslije se više nije “snašao u životu”. Završio je “more zanata”, ali to nije bio njegov svijet. Živio je u hercegovačkom krasu, ali je duša bila negdje drugdje.

Đoka je bio pjesnik u potaji, prefinjenog ukusa za književnost, film i rock muziku. U ratu je izgubio i posljednje iluzije. U moru grabeži kada su oni raspalih hlača preko noći postajali milijuneri, kada se kamionima vuklo iz tuđih firmi, gradova i stanova, on je malu vlastitu trgovinu stavio na raspolaganje narodu – vojsci i sirotinji. Kada je rat prošao, kada se otelo šta se moglo oteti, morao je posuđivati od novoustoličene lopovske klase na vlasti. I sve mu se definitivno zgadilo…

Nije bio ratnik, ali nije ni htio napustiti rodni kraj i raju s kojom je proveo život. Vozio je sanitetska kola, opskrbljivao vojsku namirnicama, najčešće iz svoje prodavnice i na svoj račun. Nitko se i nikada poslije neće zapitati zašto je to činio. Svima je bilo normalno da Đoka čini to što čini, kako bi Đoka, zaboga, i mogao drugačije…
Nije učestvovao u masovnom groktanju protivu onih drugih i trećih. Gadilo mu se. Pogotovu kada se početni obrambeni rat pretvorio u nešto drugo… Kada se Hercegovinom valjao govor mržnje koji je njemu oduvijek bio i ostao stran.

Prilikom našeg zadnjeg susreta, njegove zadnje posjete nama u egzilu, samo par mjeseci uoči smrti, zajedno smo odgledali filmove “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Lepa sela lepo gore”. Upitao sam ga kojemu “junaku” je sličan, a on je stidljivo odgovorio – “Pa, profesoru…” Onom kontemplativcu iz “Lepih sela”, koji zna da je rat glupost, pa ipak sudjeluje u njemu. Meni je moj Đoka – sada poslije svega – samo onaj Brešanov pjesnik što umire u zadnjim sekvencama filma “Kako je počeo rat na mom otoku” …

Kada je bio ranjen, kada ga je “okrznuo metak” s protivničke strane nije promijenio leksiku i ton. Govorio je i dalje o besmislenosti rata, o uzaludnoj krvi, o pljački pod paravanom borbe za “nacionalnu stvar”, o tomu kako bi “najradije na rock koncert u Sarajevo” – kao nekada ranije kada se u miru živjelo. I bio je na jednom od prvih organiziranih u deblokiranom Sarajevu. Danas mi se čini da se opraštao od Grada kojeg je poznavao i čiju je urbanu kulturu volio, od Grada u kojem skoro stoljeće žive rođaci…

*****

Braco, Mišo, Zdenko i Mira su u djetinjstvu bili naši sarajevski rođaci-idoli, ono što su musava hercegovacka djeca podrazumjevala pod gospodštinom. U noći nakon Đokine sahrane, u kući gdje mu se rodila majka Magda (Manda), Braco je pripovijedao oprezno i tiho da ne povrijedi ničiju bol kako se „sarajevska raja“ tijekom i nakon posljednjeg rata druži kako se uvijek družila. Pri tom je, vjerojatno, mislio na svoje drugare-planinare, gorsku sluzbu, prve ekologiste, zaljubljenike sarajevskih brda i planina.

„Otišli su samo papci“, izgovara Braco tipičnu sarajevsku urbanu rečenicu, u kojoj je utkana tuga i stid pri pomisli na mnoge bivše drugove i prijatelje, koji to ustvari i nisu bili. On je uvjeren da je „sarajevski duh“ otporan i na granate i na mržnju. Ni on niti njegova supruga Ada ne mogu zamisliti život negdje drugdje na zemaljskoj kugli izuzev u Sarajevu, na Mejtašu, u Drvarskoj. Ja sam se, međutim, pitao hoće li se dvije vrlo obrazovane Bracine kćerke vratiti živjeti u Bosnu, u Sarajevo, iz Londona i Zagreba.
Bracin brat Mišo šuti, a meni se učini da u mislima traga za sinom-jedincom, koji je otišao u Hrvatsku tražiti svoju sreću.

I on je „miješanac“, kao što je to cijeli obiteljski krak koji je prije skoro jedno stoljeće „došao“ u Sarajevo. U Zdeninom braku sa Nunom, a oboje su tragično nastradali, u životu je ostala samo Ognjenka. U Mirinom braku s jednim Crnogorcem se rodio Dragan, koji će trideset godina kasnije doživjeti užasne šikane zbog svoje „nečiste krvi“, a sada je svećenik omalene protestantske zajednice u Sarajevu.
Možda je upravo njihova majka Magda prije silnih decenija odredila sudbinu cijele obitelji? Jer, taj se krak slijedio. Svi putovi su “vodili u Rim“, u čestitu kuću Magde i Joška, smirenog i produhovljenog bosanskog Hrvata, podrijetlom iz Jajca, istinskog “Sarajlije“.

Očeva sestra je “odlepršala” u Sarajevo kao dijete, veseli, bezbrižni hercegovački djevojčurak, nakon onog rata, no nakon ovog bit će australijanska državljanka. U braku s jednim pokojnim mužem, finoga česko-zagrebačkoga korijena, rodilo se dvoje “Australijanaca”, a u braku s drugim pokojnim Sarajlijom još jedan sin, koji se tek nedavno priključio obitelji u Melbournu.Tada su se “braća po materi” prvi put srela poslije ožujka l992. godine. U međuvremenu su se mogli vidjeti samo preko nišana kalašnjikova Armije BiH i Vojske Republike Srpske.

Očev brat je proveo cijeli život u Sarajevu, a sada živi razapet između Sarajeva, Hercegovine i Hrvatske, Šehera i Neba. „U Sarajevu će od naše obitelji na kraju ostati samo starci“, reče on sjetno. „I grobovi“, dodade neki glas tužno …

********

Nitko do danas ne zna zašto se ubio 40-godišnji nesuđeni svećenik, pobjegulja iz sjemeništa, pjesnik u potaji, čovjek koji je cijeli život pomagao slabijima od sebe. U moru (samo)ubojstava u posljednjoj deceniji to i jeste samo još jedna smrt. Nešto je otjeralo milijune u grobove, ili u druge zemlje i tuđe domove. Čemu samo rijetko znamo ime i prezime. Čemu je, možda, zajednički nazivnik prokletstvo. A možda i samo puki primitivizam kao vječita vladajuća ideologija i oblik života!?

No, ove se priče više ne dotiču mojega brata, kojeg je, zapravo, ubilo nevrijeme. On se sada negdje tamo visoko i daleko, na Nebu, s nekima sličnima sebi, s anđelima vjerojatno, na nekom kosmičkom esperantu može konačno u miru ispričati o Antunu-Branku i Tinu, o Andriću i Krleži, o Doorsima, o Queen, o Pink Floydu, o Azri i Johny Stuliću…

(Prvi put objavljeno 2003. godine, u KUN-u, u podlisku Oslobođenja “Kultura, umjetnost, nauka”)

Mostar, 26.05.2013. godine

HSPF.info

Komentari

komentara